REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-146/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Maja Lešnjak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 7. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Maje Lešnjak, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika FC, odvjetničkog vježbenika, dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 218287 koji su dana 27. lipnja 2008.g. sklopili tužiteljica IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HRVATSKE POŠTANSKA BANKE d. d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 – Volksbank d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25%

(jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (točka 6.1. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju IC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 181,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. srpnja 2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 176,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 12. svibnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12.1.2025. navodi da je dana 27.6.2008. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 218287. Toč 6.1 Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Tužitelju je na dan isplate kredita tj. 2.7.2008. naplaćena navedena naknada u iznosu od 1.369,43 kn odnosno 181,75 EUR. Ističe da je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika pripremljenog od strane tuženika te da tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi, već mu je ista ponuđena po principu "uzmi ili ostavi". Tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje. Naplatom ove naknade tužitelj je doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora što upućuje da je postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužbenim zahtjevom kao u tužbi predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovanu. Neosnovanost tužbe ističe iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari, naknada za obradu i administraciju kredita lako je uočljiva i razumljiva te je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost iste. Iznosi svoja mišljenja vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te je mišljenja da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini stoga se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Zaključno tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva (list 41 spisa, ročište 7.4.2025.) međutim osporava osnov tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, podneske stranaka, prometnu karticu po kreditu, dopis tuženika od 21.7.2022. godine o naplati sporne naknade u iznosu od 1,25% na iznos odobrenog kredita što iznosi 1.369,43 kn te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Vezano uz visinu naplaćene naknade valja reći da je iz potvrde koju je izdao sam tuženik dana 21.7.2022. (list 23 sudskog spisa) jasno vidljivo da je administrativna naknada u iznosu od 1,25% na iznos odobrenog kredita što iznosi 1.369,43 kn naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita. Kao što je ranije rečeno visina naplaćene naknade među strankama nije sporna.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 27.6.2008. godine kojom je određeno zaračunavanje administrativne naknade.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 27.6.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 218287, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje administrativne naknade u iznosu od 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Nije sporno ni to da je tuženik naplatio tužitelju navedenu administrativnu naknadu po predmetnom ugovoru za odobrenje kredita u iznosu od 1.369,43 kn prilikom isplate kredita što danas odgovara iznosu od 181,75 EUR što predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje administrativne naknade u visini od 1,25% za odobrenje kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

10. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2008. godine i radilo se o ugovoru za kupnju automobila koji je kupljen i korišten u osobne svrhe. Ugovor je zaključen u valuti CHF iz razloga što je to bila jedina opcija kredita za kupnju vozila. Navela je da su sve formalnosti vezano uz ovaj kredit obavljene u autokući gdje ju je dočekao sadržajno pripremljen tipski ugovor koji je potpisala. U autokući nitko joj od strane djelatnika nije pojasnio pojedine odredbe ugovora pa tako ni odredbu ugovora koja se odnosi na naknadu koja je predmet ovog postupka. Ugovor je pročitala te je postavila pitanje naplate naknade time da joj je od strane djelatnika autokuće rečeno da je to tako odredila banka i da na to ne može utjecati, a što je kasnije rečeno i u banci.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

13. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu nije pojašnjeno značenje predmetne naknade, da se radilo o tipskom ugovoru koji ga je dočekao sadržajno pripremljen u autokući te da se na istu naknadu nije moglo utjecati točnije da se naknada mora platiti i da je to takva politika banke. Sredstva ostvarena kreditom iskorištena su za kupnju automobila za osobe svrhe u koju je i korišten.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

16. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 181,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.7.2008. do isplate, kada je tuženik naplatio tužitelju administrativnu naknadu za odobrenje kredita u naprijed navedenom iznosu odnosno tada 1.369,43 kn (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Kao što je ranije rečeno visina plaćene naknade vidljiva je iz isprave točnije potvrde tuženika od 21.7.2022. izdane na zahtjev tužitelja (list 23 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, te Tbr. 42 i 48 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 181,75 EUR. Naime, vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži točnije u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 181,75 EUR. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, ročište 13.3.2025. 25 bodova te ročište 7.4.2025. 25 bodova ili ukupno 75 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 150,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 176,55 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 12. svibnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.