REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Obrtnička 2
P-403/2021 - 63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu Ines Golešić-Plašić u pravnoj stvari 1. tužiteljice ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2. tužitelja PE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Žarku Adameku, odvjetniku iz Samobora, protiv 1. tužene DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tužene KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, 3. tuženika HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 4. tužene ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, 5. tužene OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, 6. tužene RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, 7. tužene VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, 8. tuženika EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 9. tužene AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika 1. i 2. tužitelja ŽEN, odvjetnice iz [adresa], zamjenika punomoćnika 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženih FE, odvjetničke vježbenice iz Zagreba i 3. tuženika osobno, a u odsutnosti uredno pozvanih 8. i 9. tuženika, dana 12. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"1. Utvrđuje se da su tužitelji ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnici nekretnine čkbr. [katastarska čestica] u naravi livada Položnica površine 2047 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to svaki od tužitelja u 1/2 suvlasničkog dijela, te su tuženi DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], HE [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] Ž, [adresa], svaki za svoj suvlasnički dio dužni trpjeti upis njihovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
2. Nalaže se tuženicima da solidarno tužiteljima nadoknade trošak ovog postupka u roku od 15 dana.", kao neosnovanim.
II. Nalaže se tužiteljima 1. ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 2. CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da 1. tuženoj DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tuženoj KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 4. tuženoj ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 5. tuženoj OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 6. tuženoj RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 7. tuženoj VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 6.900,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 12. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,36 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su suvlasnici i u mirnom, poštenom i zakonitom posjedu nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] u naravi livada Položnica od 2047 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmetu nekretninu da su stekli temeljem Kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995., sklopljenog s prodavateljima HE iz [adresa], ŠE iz [adresa] i LE iz [adresa]. U trenutku potpisa Kupoprodajnog ugovora da prodavatelji nisu bili upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, već je kao vlasnik nekretnine bio upisan njihov otac pok. BE iz [adresa]. U trenutku potpisa Kupoprodajnog ugovora otac prodavatelja je bio preminuo **.**.1984., no, prodavatelji nekretnine su bili oporučni nasljednici, obzirom im je oporukom otac ostavio sve svoje nekretnine. Stoga da su skoro 7 godina nakon njegove smrti, oporučni nasljednici raspolagali imovinom koju im je otac oporučno ostavio, a među ostalim i predmetnom nekretninom. Ostavinski postupak iza pok. BE do 1995. da nije bio pravomoćno okončan. Slijedom navedenog, da nisu imali nikakvog razloga sumnjati u istinitost i savjesnost prodavatelja. Kupoprodajni ugovor je sklopljen 25. svibnja 1995. i ovjeren od strane Županijskog ureda za opću upravu, Županije zagrebačke, Ispostava Samobor, koji je ovjeren 25. svibnja 1995., klasa: 037-02/5-01/25. Neovisno o navedenom, kako bi se (tužitelji) zaštitili, člankom 3 Kupoprodajnog ugovora, izrijekom se navodi: "Prodavatelji jamče kupcima da je predmetna nekretnina, iako uknjižena na njihova pok. oca BE, njihovo isključivo vlasništvo, slobodno od bilo kojeg tereta i da nema trećih osoba koje bi na predmetnoj nekretnini polagale bilo koje pravo, pa u tom smislu solidarno odgovaraju kupcima za sve pravne nedostatke ugovora.". Nadalje, članak 5 istog Ugovora izrijekom naglašava "Prodavatelji se obvezuju da će u zemljišnim knjigama upisati svoje prvo vlasništva na spomenutoj nekretnini, a ovlašćuju kupce da nakon toga a na temelju ovog ugovora i bez ikakvog njihovog daljnjeg pitanja ili privole zatraže i ishode u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na spomenutoj nekretnini na svoje ime.". Iz gore navedenog da jasno proizlazi kako je ugovor realiziran i u njemu je sadržana i tabularna izjava, sadržana u članku 5 Kupoprodajnog ugovora. Kako su u trenutku sklapanja samog Ugovora oni (tužitelji) bili pošteni savjesni stjecatelji, kojima su prodavatelji odmah i jamčili za sve pravne nedostatke predmetne nekretnine, to da nisu imali razlog sumnjati u činjenicu da isti neće biti proglašeni isključivim nasljednicima iza pok. BE. Nadalje, da se nalaze u mirnom poštenom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine od sklapanja Kupoprodajnog ugovora, tj. od 25. svibnja 1995., dakle, više od 25 godina. Ostavinski postupak iza pok. BE da se vodio pune 32 godine i nakon dugotrajnog postupka utvrđeni su upravo naznačeni tuženici, kao oporučni ili zakonski nasljednici, kako je to vidljivo iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru, posl. br. O-90/13 od 10. siječnja 2014. Navedeno rješenje o nasljeđivanju da je provedeno u zemljišnim knjigama pod posl. brojem Z-7013/2016. Do 16. travnja 2021. da ih nitko nikada nije smetao u njihovom posjedu, osporavao im pravo vlasništva, isto im oduzimao ili ih smetao u posjedovanju.
6. tužena RE da je u travnju 2021. pokrenula parnicu radi predaje u posjed predmetne nekretnine, a temeljem činjenice da je i njeno pravo suvlasništva upisano u zemljišne knjige temeljem Rješenja o nasljeđivanju. 3. tuženik HE da je suvlasnik predmetne nekretnine u 29482/100000 suvlasničkog dijela i upravo je prodavatelj naveden u predmetnom Kupoprodajnom ugovoru, te ima neposredna saznanja o okolnostima sklapanja istog ugovora. 8. tuženik EE da je zakonski nasljednik drugog prodavatelja i također da je upoznat s činjenicom kako su tužitelji kupili navedenu nekretninu i u posjedu su iste. Nadalje, neki od suvlasnika predmetne nekretnine su upisani u zemljišne knjige i kao nasljednici iza jednog od prodavatelja. Stoga da su, temeljem odredbi Kupoprodajnog ugovora i sami solidarno odgovorni za pravne nedostatke nekretnine. Obzirom na navedeno, drže da imaju pravni osnov stjecanja navedene nekretnine i istu da posjeduju dulji niz godina, pa su predložili donijeti odluku na utvrđenje da su vlasnici nekretnine čkbr. [katastarska čestica] u naravi livada Položnica od 2047 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to svaki u 1/2 suvlasničkog dijela, te da su im tuženici DE, KE, HE, ČE, OE, RE, VE, EE i AE, svaki za svoj suvlasnički dio, dužni trpjeti upis njihovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, kao i da se naloži tuženicima solidarno im naknaditi trošak ovog postupka u roku od 15 dana.
2. U odgovoru na tužbu,1. tužena DE (u daljnjem tekstu: 1. tužena), 2. tužena KE (u daljnjem tekstu: 2. tužena), 4. tužena ČE (u daljnjem tekstu 4. tužena), 5. tužena OE (u daljnjem tekstu: 5. tužena), 6. tužena RE (u daljnjem tekstu: 6. tužena) i 7. tužena VE (u daljnjem tekstu: 7. tužena) navode kako je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, predlažu odbaciti, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te im dosuditi pripadajući parnični trošak. Prvotno osporavaju naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od tadašnjih 10.001,00 kuna, koja vrijednost nije u nikakvoj korelaciji s tržišnom vrijednošću sporne nekretnine. Prvenstveno ukazuju da navedena nekretnina ima površinu od 1047 m2, te ukoliko na istoj ne postoji nikakav izgrađeni objekt, te se nalazi u negrađevinskom pojasu, ista ima minimalnu vrijednost u visini od 2,00 EUR / m2 (poljoprivredno zemljište) odnosno vrijednost od 4.094,00 EUR odnosno 30.705,00 tadašnjih kuna. Nadalje, u prilog tvrdnje da očito nije naznačena realna vrijednost predmeta spora, ukazuje se na odgovor na tužbu koju je isti punomoćnik, za iste stranke, za istu nekretninu podnio pred ovim sudom (u zastupanju protiv 6. tužene), a koji postupak je pokrenut radi predaje u posjed sporne nekretnine (posl. br. P- 314/2021), kako slijedi: "Obzirom se radi o predaji u posjed nekretnine koja nije livada kako je to naznačeno u zemljišnim knjigama, već izgrađeno zemljište na kojem se nalaze gospodarski objekti koji obavljaju niz gospodarskih, sportsko-rekreativnih djelatnosti, predlaže se naslovnom sudu utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kuna.". Sukladno navedenom, predlaže se da sud utvrdi vrijednost ovog spora u minimalnom iznosu od tadašnjih 1.000.000,00 kuna. Nadalje, tužitelji navode, kako slijedi: "… tužitelji su predmetnu nekretninu stekli temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995. godine sklopljenog s prodavateljima HE iz [adresa], ŠE iz [adresa] i LE iz [adresa].". " …u trenutku potpisa kupoprodajnog ugovora prodavatelji nisu bili upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, već je kao vlasnik bio upisan njihov otac, pok. BE iz [adresa] …". No, ukazuju da temeljem tada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH 91/1996) - u daljnjem tekstu:
ZVDSP, je utvrđeno stjecanje prava vlasništva na nekretnini, kako slijedi: Stjecanje na temelju pravnog posla - članak 115 (1) na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. (2) Na temelju pravnoga posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu. (3) Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. (4) Stjecanje vlasništva na temelju pravnoga posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drugčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka. Nadalje, identična odredba utvrđena je i u Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) u odredbi članka 33, kako slijedi: "… Na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom…". Dakle, iz navedenog razvidno proizlazi da je temeljna pretpostavka stjecanja prava vlasništva na nekretnini postojanje vlasništva od strane dotadašnjeg vlasnika, a da bi on valjano prenio svoje pravo na stjecatelja. Naime, sporni Kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 1995. da je sklopljen između tužitelja, kao kupaca, te prodavatelja HE, ŠE i LE, a koji u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili vlasnici sporne nekretnine. Dakle, nekretnina je u vrijeme sklapanja ugovora bila u vlasništvu pok. BE, što priznaju i sami tužitelji. Sukladno navedenom, vidljivo je da navedeni ugovor nikada nije ispunjen odnosno realiziran, budući prodavatelji nisu niti mogli prodati nekretninu, jer u trenutku sklapanja ugovora nisu bili vlasnici iste. Naime, ugovor se može smatrati realiziranim ukoliko su ispunjene pretpostavke za sklapanje istog, te ukoliko je proveden u zemljišnim knjigama odnosno ukoliko su kupci stekli pravo vlasništva / upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici nekretnina. No, budući u pogledu sklopljenog ugovora nisu ispunjene niti osnovne pretpostavke, a to je da je prodavatelj vlasnik nekretnine, navedeni ugovor nije niti mogao biti ispunjen odnosno realiziran. Dakle, sukladno ZOVO, ZVDSP, te Zakonu o zemljišnim knjigama - u daljnjem tekstu: ZZK, tužitelji da nemaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini temeljem pravnog posla. Nadalje, paušalni su navodi tužitelja o valjanosti ugovora temeljem navodne "tabularne izjave" iz članka 5 Kupoprodajnog ugovora, koji glasi: "Prodavatelji se obvezuju da će u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na spomenutoj nekretnini, a ovlašćuju kupca da nakon toga, a na temelju ovog ugovora i bez ikakvog njihovog daljnjeg pitanja ili privole, zatraže i ishode u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na spomenutoj nekretnini na svoje ime.". Naime, iz navedene odredbe, a koja se uopće ne može smatrati valjanom tabularnom izjavom, opetovano je razvidno nemogućnost realizacije spornog kupoprodajnog ugovora odnosno buduće preuzimanje obveze od strane prodavatelja da prvotno uknjiže svoje pravo (su)vlasništva na predmetu kupoprodaje, a da bi tek nakon toga tužitelji mogli uknjižiti svoje pravo vlasništva. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da prodavatelji u trenutku sklapanja ugovora nisu imali nikakvo knjižno / izvanknjižno pravo na predmetu kupoprodaje, a tužitelji su za ovu okolnost nesporno znali i na nju pristali. Nadalje, a u prilog nezakonitosti "tabularne izjave" na koju se tužitelji pozivaju, ukazuje se na odredbu članka 59, stavak 1 ZZK, koji jasno, u navedenoj odredbi, propisuje sadržaj takvih isprava odnosno izjava kako slijedi: (1) Privatne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba trebaju, uza sve ono što je propisano ovim Zakonom ili posebnim zakonom, sadržavati i: a) točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojega se uknjižba zahtijeva, b) izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu. Ta se izjava može dati i u posebnoj ispravi, ali u takvim slučajevima isprava mora sadržavati sve ono što se zahtijeva za uknjižbu. Dakle, glede konkretnog ugovora, tabularna isprava iz spornog ugovora nije valjana, budući u trenutku sklapanja ugovora prodavatelji nisu bile legitimirane osobe za davanje tabularne isprave odnosno osobe koje uopće mogu raspolagati s pravom vlasništva glede sporne nekretnine. Nadalje, suprotno navodima tužitelja da su oni u mirnom, poštenom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine od sklapanja Kupoprodajnog ugovora, odnosno od 25. svibnja 1995., točnije više 25 godina, razvidno proizlazi "nepoštenje" tužitelja, a koji su svjesno sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine, iako su znali da prodavatelji ne raspolažu pravom (su)vlasništva glede sporne nekretnine odnosno nisu upisani u zemljišnim knjigama kao (su)vlasnici iste. Sukladno navedenom ukazuje se da tužitelji nemaju nikakvu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao ni temeljem pravnog posla (neispunjen Kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 1995.), niti temeljem zakona / dosjelošću, budući se ne nalaze u kvalificiranom posjedu odnosno posjed nije istinit, zakonit, niti pošten. Navedena je tvrdnja razvidna i iz same činjenice da su tužitelji pokrenuli postupak utvrđenja prava vlasništva na nekretnini 26 godina od dana sklapanja ugovora, a koja je okolnost dokaz nesavjesnosti postupanja istih u odnosu na sklopljen Kupoprodajni ugovor i vjerojatna svijest tužitelja o nepostojanju njihovog prava. Nadalje, izuzev neosnovanih navoda o neispunjenoj "tabularnoj izjavi", tužitelji da ničim ne dokazuju realizaciju Kupoprodajnog ugovora. Naime, isti nisu dostavili niti jedan dokaz da su se prodavatelji naknadno uknjižili na spornoj nekretnini kao (su)vlasnici, što bi bio navodni temelj za naknadnu uknjižbu prava vlasništva tužitelja. Iz priloženog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da prodavatelji nisu nikada uknjižili svoje pravo, a slijedom čega ni tužitelji nemaju nikakav temelj za uknjižbu prava vlasništva. Također, tužitelji da ne dokazuju ni eventualno sklapanje aneksa kupoprodajnog ugovora, kao niti isplatu kupoprodajne cijene. Dakle, razvidno je da ugovor o kupoprodaji nije nikada ispunjen odnosno realiziran, te da su tužitelji nezakoniti, nesavjesni i nepošteni posjednici sporne nekretnine, budući su u vrijeme sklapanja Kupoprodajnog ugovora znali za pravni nedostatak i na njega pristali. Sukladno navedenom, neosnovani su navodi tužitelja o "jamčenju za pravne nedostatke" od strane prodavatelja, budući navedeno nema nikakve veze s 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženicima (naime, tužitelji su mogli protiv prodavatelja uvijek pokrenuti postupak radi evikcije). Dakle, 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženici ukazuju da nisu bili ugovorne stranke spornog kupoprodajnog ugovora, niti su za njegovo sklapanje znali, pa navodi tužitelja o "solidarnom jamstvu" i prebacivanju tereta (jamstva na pravne nedostatke)ne mogu se smatrati odgovornošću 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženika, to više iz razloga što su tužitelji znali za pravni nedostatak u trenutku sklapanja ugovora i preuzeli rizik sklapanja istog, dok 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženici nisu bili stranke sklapanja predmetnog ugovora, niti su za njega znali. Sukladno navedenom, tužitelji nemaju nikakvu valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, niti istu dokazuju tužbom u ovoj pravnoj stvari, do je nesporno i priznanjem tužitelja da su 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženici zemljišnoknjižni (su)vlasnici predmetne nekretnine, temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru od 10. siječnja 2014. poslovni broj O-90/13, potvrđenog Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 04. siječnja 2016. pod posl. brojem Gž x-63/14. Na temelju navedenog ukazuju da su tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovani, pa predlažu odbiti odnosno odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev i dosuditi im pripadajući parnični trošak.
3. U odgovoru na tužbu 3., 8. i 9. tuženici navode da priznaju tužbu u cijelosti i podvrgavaju se tužbenom zahtjevu, da je istina kako su tužitelji kupili predmetnu nekretninu čkbr. [katastarska čestica] u naravi livada Položnica od 2047 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem Kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995. kojeg su sklopili s prodavateljima HE, ŠE i sada pok. LE. U trenutku potpisa Kupoprodajnog ugovora, da oni, braća, nisu bili upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, već je kao vlasnik nekretnine bio upisan njihov otac, pok. BE iz [adresa]. Braća HE, ŠE i LE da su bili oporučni nasljednici svih nekretnina iza njihovog pok. oca, a njihova majka ZE da je dogovorila prodaju predmetne nekretnine i nakon što su oni istu prodali tužiteljima, tužitelji su njihovoj majci predali ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Tužitelji da su od svibnja 1995. odnosno od kupoprodaje u mirnom, poštenom i zakonitom posjedu kupljene nekretnine, na istoj je izgrađen sportski objekt s tenis igralištem i igralištem za nogomet. Stoga da su suglasni da se tužitelji upišu kao vlasnici kupljene nekretnine.
4. Tijekom postupka provođenja dokaza, sud je izvršio uvid u Kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 1995., u povijesni prikaz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ovosudni predmet posl. broj Pu O-1628/15, u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru poslovni broj O-90/13 od 10. siječnja 2014., u Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gž x-63/14 od 04. siječnja 2016., proveo je očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika dipl. ing. JE, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka, saslušao je svjedoke ĐE, SE, te je saslušao stranke.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Nesporno je da su tužitelji s HE (ovdje 3. tuženikom), te njegovom braćom, sada pok. ŠE i LE sklopili Kupoprodajni ugovor od 25. svibnja 1995., da je predmetom kupoprodaje bila nekretnina čkbr. [katastarska čestica] u naravi livada Podložnica od 2047 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je Kupoprodajni ugovor sklopljen za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza pok. BE, koji je vođen pri Općinskom sudu u Samoboru pod poslovnim brojem O-90/13, da je Rješenje o nasljeđivanju istog poslovnog broja od 10. siječnja 2014. preinačeno Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž x-63/14 od 04. siječnja 2016., da je navedeno Rješenje o nasljeđivanju provedeno u zemljišnim knjigama pod posl. brojem Z-7013/2016.
7. Sporno je jesu li tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine i na koji način, tj. da li temeljem pravnog posla ili dosjelošću.
8. Stoga je valjalo raspraviti ova sporna pitanja.
9. Uvidom u Kupoprodajni ugovor ovjerenog pri Županijskom uredu za opću upravu, Županije zagrebačke, Ispostava Samobor od 25. svibnja 1995., utvrđeno je da je isti sklopljen između HE, ovdje 3. tuženika, ŠE i LE, kao prodavatelja, te ŽE i CE, ovdje tužitelja, a kojim prodavatelji prodaju i predaju u vlasništvo kupcima čkbr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 569 čhv, u naravi livadu zvanu Podložnica (članak 1), da suglasno utvrđuju kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu u iznosu od 100,00 DEM po 1 čhv nekretnine, što iznosi ukupno 56.900,00 DEM u protuvrijednosti hrvatske valute po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan plaćanja (članak 2), da prodavatelji jamče kupcima da je predmetna nekretnina, iako uknjižena na njihovog pok. oca BE, njihovo isključivo vlasništvo, slobodna od bilo kojeg tereta i da nema trećih osoba koje bi na predmetnoj nekretnini polagale bilo koje pravo, a u tom smislu solidarno odgovaraju kupcima za sve pravne nedostatke ugovora (članak 3), da prodavatelji uvode kupce u stvarni i zakoniti posjed nekretnine, nakon potpisa ugovora i po isplati kupoprodajne cijene (članak 4). Nadalje, prodavatelji se obvezuju da će u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na navedenoj nekretnini, a ovlašćuju kupca da nakon toga, na temelju tog ugovora i bez ikakvog njihovog daljnjeg pitanja ili privole zatraže i ishode u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime (članak 5).
10. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik uknjižen BE iz [adresa], dok je uvidom u ovosudni spis Pu O-1628/15 utvrđeno da je vođen ostavinski postupak iza pok. BE, a uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru, poslovni broj O-90/13 od 10. siječnja 2014. utvrđeno da je isto doneseno iza pok. BE, kao i da ostavinsku imovinu, između ostalih nekretnina, čini i nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] livada Položnica od 2047 m2, koju nekretninu su naslijedili ovdje tuženici i to 3. tuženik kao oporučni nasljednik, a 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tužene kao nužni nasljednici, te 8. tuženik kao zakonski nasljednik iza oporučnog nasljednika pok. ŠE u suvlasnim omjerima, a koje rješenje je preinačeno Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj Gž x-63/14 od 04. siječnja 2016.
11. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da su tuženici uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine, i to 1. tužena u 8848/100000 dijela, 2. tužena u 5548/100000 dijela, 3. tuženik u 29482/100000 dijela, 4. tužena u 6248/100000 dijela, 5. tužena u 8848/100000 dijela, 6. tužena u 5548/100000 dijela, 7. tužena u 2948/100000 dijela, 8. tuženik u 29489/100000 dijela i 9. tužena 2948/100000 dijela.
12. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka mjernika dipl. ing. JE, kojeg sud u cijelosti prihvaća, budući je dan stručno, okolnosno i bez protuslovlja, a na kojeg stranke nisu imale primjedaba, utvrđeno je da je na očevidu održanom dana 16. ožujka 2022. godine. 2. tužitelj pokazao čkbr. [katastarska čestica], u naravi dio dva teniska igrališta, dio balona-nogometnog igrališta, dio nogostupa, dio slijepe ulice i dio parkinga k. o. [katastarska općina]. Na osnovi geodetskog snimka međa predmetne parcele, prema pokazivanju 2. tužitelja, te kopije katastarskog plana da je izradio skicu lica mjesta (list 103 spisa). Predmetna čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je prikazana kao spojnica točaka A1-A2-A3-A4-A5-A1 (slika 1). Snimljene međe prema pokazivanju 2. tužitelja odgovaraju međama na kopiji katastarskog plana. Žičana ograda na željeznim stupovima i betonskom parapetu s istočne strane poklapa se s međom na katastarskom planu. Žičana ograda na željeznim stupovima s južne strane ne poklapa se s međom na katastarskom planu, već je međa prema pokazivanju 2. tužitelja južnije od ograde za cca 2,80 m. Ostali dijelovi parcele nisu ograđeni, niti omeđeni trajnim međašnim oznakama.
13. Iz iskaza svjedoka ĐE utvrđeno je kako poznaje tužitelje još od oko 1980., da je 2. tužitelj bio investitor na zgradi tenis terena i benzinske pumpe i cijeli taj teren na kojem je gradio da je kupio, no, nije mu poznato koje godine, niti od koga je kupio, niti za koji iznos. Iz razgovora s 2. tužiteljem da je saznao kako je sporna samo mala površina na tenis terenu koju nije prenio na sebe. Nikada da nije vidio nikakvu ispravu ili dokument temeljem koje bi mogao zaključiti da je 2. tužitelj kupio taj teren, dok je iz iskaza svjedoka SE utvrđeno kako mu ništa nije poznato vezano za kupoprodaju predmetnog zemljišta, ali da je vlasnik tenis terena 2. tužitelj, kao i benzinske pumpe i kafića, time da poznaje 2. tužitelja jer je igrao tenis u Tenis centru u Sv. Nedelji od 1995., od kada su tamo četiri teniska terena, time da je svakodnevno dolazio trenirati tenis i nikada da mu nitko nije isto branio. Drži da je 2. tužitelj vlasnik tog terena, stalno se pričalo da je to Štimčevo, a 2. tužitelj je tamo bio prisutan i gradio je, time da nije nikada vidio nikakav dokument, zemljišnoknjižni izvadak ili ugovor.
14. Iz iskaza 2. tužitelja proizlazi da je 1995. kupio 569 hvati poljoprivrednog zemljišta u Sv. Nedelji, u blizini benzinske postaje, Ulica dr. Franje Tuđmana, i to nešto iza benzinske postaje, a radilo se o neobrađenoj livadi. Pregovore oko kupoprodaje da je vodio s trojicom braće: HE, ŠE i UE, no, tvrdi da ne zna tko je bio uknjižen kao vlasnik te nekretnine, ali da je ugovor sačinio odvjetnik iz Zagreba. Tvrdi da je novac za kupoprodaju predao majci te trojice braće, gospođi UE, čije ime ne zna, i to u kući u [adresa], u iznosu od tadašnjih 55.000,00 DEM (a u kupoprodajnom ugovoru od 25. svibnja 1995. je naveden iznos od 56.900,00 DEM) i platio porez. Gospođa UE da je bila nepismena, sinovi da su joj objasnili o čemu se radi, bila je suglasna s kupoprodajom, a kako je bila nepismena, to da su ugovor potpisala navedena trojica braće, dok je ona taj novac preuzela od njega. Tvrdi da ne zna jesu li ta trojica braće ili netko drugi bili upisani kao suvlasnici, no, misli da je njihov otac već bio umro, a da je to zemljište još glasilo na njegovo ime, a umro je prije kupoprodaje, te ne zna tko su bili njegovi nasljednici, niti se za to interesirao, niti je išao u gruntovnu gledati zemljišne knjige, a ne sjeća se jesu li mu ta trojica braća pokazivala zemljišnoknjižni izvadak. Tvrdi da nije sumnjao u istinitost svega što su mu pričali o toj čestici. Rekli su mu da je u pitanju ostavinska rasprava iza UE. Nisu mu rekli tko je zadnji koristio tu nekretninu, niti je to mogao zaključiti. Dopušta mogućnost da su mu pokazali neki papir po osnovu kojeg je odvjetnik sastavio ugovor. Nekretninu da su mu sva trojica braće predala u posjed, nakon što je isplatio kupoprodajnu cijenu, rekavši mu da je to ta parcela i na njoj da je sagradio teniska igrališta. Sada da su to dva nogometna igrališta s umjetnom travom i dva igrališta slična teniskom igralištu, što da je sve napravljano na njegovoj parceli. Tvrdi da je i dalje vlasnik čestice, a dao ju je na korištenje firmi GE za 1.400,00 EUR najamnine mjesečno. Nikada da ga nitko nije smetao u posjedu, sve dok nije podnesena tužba, a smetanjem posjeda smatra već samu činjenicu što ga je tužila RE (u predmetu ovog suda posl. br. P-314/2021). Fizički da nitko nije dolazio na njegovu parcelu, niti na njoj bilo što radio, niti ga tjerao, kao niti najmoprimca. Misli da je utužen za čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], gdje su bili teniski tereni, koji sada nisu u funkciji, već je to pola od nogometnog igrališta. Najamnina od 1.400,00 EUR da se odnosi na cijeli sportski centar, bez utužene čestice, jer je kupovao više čestica uz ovu predmetnu, još prije 1995. godine. Nadalje, kada je gospođi RE predavao kupoprodajnu cijenu da nije potpisana nikakva punomoć za primanje kupoprodajne cijene. Tvrdi da mu je rekla da njoj da novac, a sinovi da će potpisati ugovor, time da su mu trojica braće RE rekli da su oni vlasnici, da im je to otac ostavio. Nadalje, da je čekao 20 godina okončanje ostavinskog postupka po pitanju tog zemljišta iza pok. oca RE, poslije gospođe RE i očito da je postupak okončan, a poslije toga ga je tužila RE, ovdje 6. tužena, pa se nije imao vremena baviti s obima. Nikada da mu nije palo na pamet tražiti povrat iznosa od 55.000,00 DEM kupoprodajne cijene, jer je smatrao da je stvar riješena kada je platio porez na kupoprodaju, a osim toga, investirao je u teniske terene. Nikada da nije podnosio prijedlog da se uknjiži kao vlasnik zemljišta, jer je čekao okončanje ostavinske rasprave. Od 1996. do 1997. da je bio u kontaktu sa svojim punomoćnikom, odvjetnikom Adamekom, i često ga pitao je li gotova ostavinska rasprava, a isti mu je odgovarao da neće biti tako brzo gotova, da je bolje čekati da prođe 20 godina, objasnivši mu da, ako se nitko ne pojavi, da mu to po zakonu pripada. Gospođa RE da mu nije dala potvrdu o primitku novca, već da su njeni sinovi potpisom ugovora potvrdili primitak, dok ona nije ništa potvrdila, niti potpisala, jer je bila nepismena, a da je bila nepismena rekla su mu trojica braće RE, i oni da su ga doveli do svoje majke, koja mu je rekla da neka sa sinovima sve napravi, ali da njoj da novac, i ona je pristala na kupoprodajnu cijenu koju je dogovorio sa sinovima. Pred njim trojica braće RE nisu majci pročitali kupoprodajni ugovor, u ugovoru nije bio navedeno kome se predaje novac, jer nije bila okončana ostavinska rasprava iza njenog pok. supruga. Na tom području da je kupio oko 20000 m2, više zemljišta za benzinsku postaju i tenis terene, pa je tako kupio i ovih 569 hvati i to da mu je predstavljalo manju površinu koja se nadovezivala na ovu veću. Ne sjeća se je li provjeravao posjedovno stanje u katastru u trenutku sklapanja ugovora, vjerovao je svom tadašnjem punomoćniku iz Zagreba. Tvrdi da su sinovi gospođe RE bili prisutni kada joj je isplaćivao kupoprodajnu cijenu, a u ugovoru su jamčili da je ta nekretnina njihovo vlasništvo. Misli da su trojica braće HE, ŠE i LE rekli da imaju još braće i sestara, ali ne i koliko.
15. Iz iskaza 1. tužiteljice, supruge 2. tužitelja, utvrđeno je da nije pobliže upoznata sa situacijom vezano za kupoprodaju nekretnine, jer je pregovore vodio 2. tužitelj, a ona da je samo potpisala kupoprodajni ugovor, kojeg je sastavio odvjetnik iz Zagreba. Prilikom kupoprodaje da joj 2. tužitelj nije ništa pričao, kasnije da joj je rekao da su nastali prije par godina neki problemi, kada ih je tužila jedna od sestara LE, ne zna koja. Ističe da nije provjeravala zemljišnoknjižno niti posjedovno stanje u vrijeme sklapanja ugovora, jer je to vodio 2. tužitelj i smatrala je da je sve u redu kada je vidjela ugovor. Nije bila prisutna primopredaji kupoprodajne cijene, a ugovor je potpisala doma ili u firmi ili kod javnog bilježnika. Ne sjeća se HE, ŠE i LE, niti zna gdje se nalazi predmetna nekretnina.
16. Iz iskaza 1. tužene utvrđeno je da nije bila upoznata da se vode pregovori o kupoprodaji predmetne nekretnine, niti da je zaključen ugovor o kupoprodaji 1995. godine. Ista nekretnina glasila je isključivo na pok. oca BE koji je umro 1984., a ostavina je okončana 2016. godine. Majka ZE umrla je 2001. i iza nje je ostavina odmah okončana. Predmetna nekretnina je ušla u sastav ostavinske imovine iza pok. oca. Godine 2016. je saznala da je predmetna nekretnina prodana, kada je ostavina iza oca okončana. Svi tuženici da su suvlasnici iste u određenom suvlasnom omjeru, a nakon što je dobila rješenje o nasljeđivanju da je saznala da je nekretnina prodana tužiteljima, da se tamo nešto gradi, što je vidjela s ceste, time da je ostavinski postupak još bio u tijeku kada se na predmetnoj nekretnini nešto gradilo, ali se nije interesirala tko gradi, jer nije išla intervenirati, obzirom da to još u vrijeme ostavinskog postupka nije bilo njeno zemljište, već je to postalo 2016. kada je primila rješenje o nasljeđivanju. Ne zna tko je tu nekretninu prodao tužiteljima, niti tko je primio novac. Kada je postala sunasljednica, tada se interesirala tko gradi i pokrenula je postupak da im se vrati njihovo. Bilo joj je logično da netko tko je kupio zemljište i napravio kriminalno djelo, ne može se uknjižiti, time da nije znala da netko dosjelošću čeka da dođe do tog zemljišta. Ne zna tko je bio u posjedu nekretnine od 1995. Nadalje, majka ZE da je završila 4 razreda osnovne škole, znala je čitati i pisati. U ostavinskom postupku da je tražila nužni dio iza pok. oca, obzirom je isti ostavio oporuku, a zadnji puta je bila na predmetnoj nekretnini u dobi od 20 godina života.
17. Iz iskaza 2. tužene utvrđeno je da je 2016. ili 2017. saznala da je predmetno zemljište prodano, kada je provedena ostavina u zemljišnim knjigama iza pok. oca BE, odnosno kada su oni kao nasljednici uknjiženi u zemljišnim knjigama. Vršila je uvid u zemljišne knjige i bilo je navedeno da je ona nasljednica. Ne zna kada je saznala za kupoprodajni ugovor, ali svakako nakon okončanja ostavine iza pok. oca. Nije ga pročitala, ne zna da bi netko prodavao tu česticu, a zadnji puta je bila na njoj 1987. ili 1988., time da nije na njoj ništa radila, a obrađivao ju je brat LE jer je to bila oranica. U obitelji da nisu ništa dogovarali čija bi to bila čestica, a nalazi se iza benzinske pumpe i nije mogla vidjeti da se nešto na njoj radi. Ostavina da je okončana 2016., vidjela je teniske balone, ali nije mislila da bi isti zahvatili predmetnu česticu, niti da bi se netko naselio na nju. Za to je saznala kada je skupljala "papire" za tužbu protiv CE, a postupak je pokrenut 2021. ili 2022., u kojem traži povrat zemljišta, jer želi dokazati da je vlasnik u zemljišnim knjigama. U ostavinskom postupku iza pok. oca da je tražila nužni dio kojeg je i dobila. U Zagreb je odselila 1987., dolazila je majci u posjetu koliko je stigla, ali nije vidjela da se na toj nekretnini nešto gradi. Majka da je bila pismena. Ne sjeća se da bi u rješenju o nasljeđivanju bilo navedeno da je nekretnina prodana tužiteljima i da se u ostavinskom spisu nalazi ugovor. Ne zna tko je bio u posjedu predmetne nekretnine 1995.
18. Iz iskaza 3. tuženika utvrđeno je da mu je majka ZE pričala kako je došao gospodin CE da bi kupio predmetnu nekretninu, da je donio gotov ugovor o kupoprodaji, a majka nije vidjela, jer je imala visoki "šećer" i rekla je da se ta nekretnina proda. Kao prodavatelj da je potpisao taj kupoprodajni ugovor, kao i braća ŠE i LE, i sva trojica da su bili na Općini u [adresa] na ovjeri potpisa, i tada da je bio prisutan 2. tužitelj, dok majka nije potpisivala ugovor, jer je imala visoki "šećer" i nije vidjela. 2. tužitelj da je njihovoj majci isplatio kupoprodajnu cijenu, ne sjeća se u kojem iznosu, ali u iznosu navedenom u ugovoru. Otac BE je umro 1984. i ostavina iza njega je vođena 30 godina, ne sjeća se do koje godine. U trenutku kupoprodaje predmetna čestica glasila je na oca, koji je ostavio oporuku i po oporuci ista je trebala pripasti njemu, te braći ŠE i LE. Na ostavinskoj raspravi da su sestre tražile nužni dio i to na svakoj čestici. Tvrdi da su braća bila u posjedu te zemlje 1995. godine, brat LE da ju je obrađivao, orao je, sijao kukuruz, travu, sve za potrebe domaćinstva, jer je živio s majkom, te da je pomagao bratu LE u obrađivanju zemlje. Tužiteljima da nije predao zemljište u posjed po kupoprodaji, već su sami ušli u posjed, čemu se nije protivio, jer je 2. tužitelj platio kupoprodajnu cijenu, a majka mu nije ništa dala od iste, već je potrošila za lijekove. Ne zna je li potrošila svih 55.000,00 DEM, niti je li nekome davala taj novac. Znao je da je otac bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik kada je potpisivao kupoprodajni ugovor. U vrijeme kupoprodaje da je bila posijana djetelina, ali ne zna kada je brat LE zadnji puta orao ili sijao. Majka se nije protivila kupoprodaji, rekla je da neka to prodaju i neka daju gospodinu CE. Ne zna kada su počeli radovi nakon kupoprodaje. 2. tužitelja da je vidio samo kad je kupio tu česticu, da mu nije ništa rekao o zemljišnoknjižnom stanju u vrijeme kupoprodaje, niti mu pokazivao izvadak iz gruntovne ili bilo kakvo rješenje. Nije zvao sestre da sudjeluju u kupoprodaji, jer s njima nije razgovarao, kao niti sada, a nisu bile navedene u očevoj oporuci, niti ih je obavijestio o sklopljenom kupoprodajnom ugovoru. 2. tužitelj je sam rekao koliku cijenu im daje, a majka ZE je na to pristala, ista je bila apsolutno pismena, time da je 2. tužitelj brojao novac majci, a bio je prisutan i vidio da je izbrojen točan iznos. Majka da nije bila baš toliko slijepa, ali nije mogla potpisati ugovor zbog bolesti i visokog "šećera".
19. Iz iskaza 4. tužene utvrđeno je da je 2017. saznala od sestre RE, ovdje 6. tužene, da je predmetna nekretnina prodana, na što se iznenadila, nije znala kome. Nekretnina je glasila na oca koji je umro 1984., a ostavina je vođena do 2016. predmetna čestica da je ušla u ostavinu, naslijedila su je sva braća i sestre odnosno brat HE i nećak EE. Nije primijetila da se na čestici nešto gradi, vidjela je samo benzinsku pumpu, no ne zna je li ista na predmetnoj čestici, niti tko je bio u posjedu iste 1995. U Zagreb je odselila 1984. ili 1985. Majka da joj nije pričala da bi čestica bila prodana, dolazila joj je vikendom u posjete. Ne zna ništa o kupoprodajnoj cijeni, nije pročitala kupoprodajni ugovor, već je tijekom trajanja ovog postupka saznala tko ga je potpisao. Ne sjeća se sadržaja oporuke iza pok. oca, ali je tražila nužni dio, time da je sudjelovala u ostavini iza brata LE, kao i sva ostala braća i sestre, jer nije bio u braku, niti je imao djece. Majka ZE da je bila pismena, a 1995. je slabo mogla čitati i pisati, zbog povišenog "šećera", bila je bez obje noge zbog toga i nije mogla ići na ovjeru potpisa. Zadnji puta je na predmetnoj čestici bila u svojoj dobi od 26-27 godina života, majka je imala kravu, pa je brat LE kosio travu i djetelinu. Ne sjeća se da bi na ostavinskoj raspravi kupoprodajni ugovor bio predan u spis, ali da ga nije vidjela.
20. Iz iskaza 5. tužene utvrđeno je da je upisna kao suvlasnica predmetne livade Položnica, da 2. tužitelj tvrdi da je na njoj napravio balone za tenis, na tuđem zemljištu, no, ne zna je li još nešto napravio. Na istu nekretninu da je dolazila do 1984., dok je otac bio živ, a nakon njegove smrti pristup u kuću joj je zabranio brat ŠE. Cijeli život da su radili na predmetnoj livadi do 1984., a prije 1984. je otac kupio traktor, a brat LE je nastavio obrađivati istu, te se sijao kukuruz, kosila se trava i sušilo sijeno. Godine 2016. da je okončana ostavina iza oca, predmetna nekretnina da je prodana, no ne zna tko ju je prodao, pretpostavlja braća HE, ŠE i LE, a 2016. saznala je da se radi o tužiteljima, te je prodana za vrijeme ostavine i glasila je na oca do 2016. godine, a majka ZE je bila živa. Nije joj poznato je li majka znala da je nekretnina prodana, a sada pok. LE je živio s majkom. Ista je teško mogla čitati i vidjeti, bila je bez nogu i trojica braće, koja su prodala nekretninu, mogla su raditi što je htjela, i iskoristili su majku jer je bila nepokretna, imala je "šećer" i slabi vid. Majka joj nije nikada pričala da je primila kakav novac za kupoprodaju. Ne zna je li kome isplaćen novac. Predmetna nekretnina da je udaljena od njenog prebivališta 2-3 km, slabo je uz nju prolazila, živjela je u Zagrebu do 1984., kada je počela graditi kuću. Negdje 1990. kada je sačinjen auto-put, nije prolazila. Sudjelovala je u ostavinskom postupku iza oca, do 2016. godine zemljište je glasilo na oca BE, jer se ostavina dugo vodila, nitko joj nije rekao da bi u ostavinskom spisu bio bilo kakav ugovor, tražila je nužni dio u ostavini, jer je smatrala da treba nešto dobiti, a imala je odvjetnika koji je o tome vodio računa, time da ne zna što znači "zakonski nasljedni dio", a što znači "nužni dio". Kao suvlasnica je upisna 2016. i iste godine je išla provjeriti teren, te je vidjela balone tenis igrališta. Majka je bila pismena, imala je 4 razreda osnovne škole. Nikada da ju nitko nije obavijestio o kupoprodajnom ugovoru i tko će joj reći kad je 1984. istjerana iz rodne kuće, te se ne može prodavati nešto tuđe.
21. Iz iskaza 6. tužene utvrđeno je da je na zadnjoj ostavinskoj raspravi saznala za predmetni kupoprodajni ugovor, na što se iznenadila, a braća HE, ŠE i LE su bili potpisnici kao prodavatelji, a tužitelji kao kupci. Ne zna kupoprodajni iznos, o tome nije ništa pitala majku, niti braću, jer su oni vodili rat protiv njih sestara, a protiv njih je bila i majka ZE. Nije znala da se nešto radi na toj nekretnini, jer je stanovala i u [adresa] i u [adresa]. S tužiteljima nije razgovarala o kupoprodajnom ugovoru i ne zna kome je isplaćen novac, kao niti je li majka 1995. mogla pisati i čitati. Na nekretninu je dolazila do 1984. i do tada se obrađivala. Otac da je ostavio oporuku, no ne zna je li predmetnu česticu raspoložio oporukom, te je tražila nužni dio. Ne zna od koga je dobila kupoprodajni ugovor na ostavinskoj raspravi, niti kako ga nisu dobili drugi sunasljednici, a sestre nije upoznala s istim, jer je bilo toliko problema s tom ostavinom da ih nije htjela zamarati. Nije išla vidjeti što je s česticom nakon što je primila kupoprodajni ugovor, čekala je rješenje o nasljeđivanju da vidi tko ju je naslijedio. Za nju je taj ugovor ništav, jer ne može netko prodati tuđe zemljište, koje je glasilo na oca.
22. Iz iskaza 7. tužene utvrđeno je da je nedavno od sestre RE, ovdje 6. tužene, saznala za kupoprodajni ugovor, da se strašno iznenadila, ali ga nije pročitala, da je saznala kako je zemljište prodano 2. tužitelju, a da su ga navodno prodala braća HE, ŠE i LE, što nije znala u vrijeme kupoprodaje. Ne sjeća se da bi ugovor netko predao na ostavinskoj raspravi, niti je išta pisalo u rješenju o nasljeđivanju u tom ugovoru. Otac da je ostavio oporuku i oporučni nasljednici su bili HE, ŠE i LE. Tražila je nužni dio. Sudjelovala je u ostavini iza pok. brata LE. Majka ZE da 1995. nije vidjela čitati i pisati, bila je bolesna, imala povišeni "šećer", ali je bila pismena. Prepoznavala ju je po glasu, vidjela je samo sjenu od čovjeka, i ne bi mogla ići na ovjeru potpisa. Na predmetnoj čestici da je zadnji puta bila 1992. ili 1993. kada je pomagala bratu LE trgati kukuruz, jer je on jedini obrađivao tu zemlju. Ne zna je li majka primila kakav kupoprodajni iznos, nije joj ništa spominjala, a posjećivala ju je 2-3 puta tjedno, jer joj je nosila hranu i čistila kuću. Nije vidjela da bi se na toj čestici nešto gradilo i radilo, jer uz nju ne prolazi, poslije 1993. nije odlazila na istu česticu, niti je na istu išla 2016.
23. Iz iskaza 8. tuženika utvrđeno je da je njegov otac pok. ŠE supotpisao kupoprodajni ugovor i kada je bio u dobi od 15-16 godina, rekao mu je da je ta čestica prodana, što mu nije bilo bitno, kao niti sada, a ugovor je potpisivan kad je bio u dobi od 11 godina, te mu je rekao da je baka ZE dobila taj novac, ali nije pričao o kojem iznosu se radilo. Na toj čestici da je nekada igrao nogomet i 2009. ili 2010. da je već na njoj bilo izgrađeno, u obitelji se nije ništa pričalo o toj čestici. Nije komunicirao sa svojim tetama, očevim sestrama, ovdje tuženima, niti se njegov otac s njima družio, bili su u svađi. Pamti da je rješenje o nasljeđivanju iza djeda BE doneseno 2016. godine, a njegov otac je umro 2010., pa je u tom rješenju naveden kao sunasljednik. Oporuku je djed sastavio na način da je trojici sinova: HE, ŠE i LE ostavio nekretnine, a on da je naslijedio očev dio, odnosno oporučni dio od ŠE. Njegove tete, ovdje tužene, tražile su nužni dio i nešto su naslijedile na toj čestici, no ne zna koliki udio, time da priznaje tužbu i tužbeni zahtjev odnosno da su tužitelji vlasnici predmetne nekretnine.
24. Iz iskaza 9. tužene utvrđeno je da ne zna za kupoprodajni ugovor iz 1991. već samo da je predmetna čestica prodana i tome se ne protivi. U ostavini iza pok. oca da nije ništa tražila, niti nužni dio, tako da iza pok. oca nije ništa naslijedila. Isti je ostavio oporuku i trojica braće: HE, ŠE i LE su bili oporučni nasljednici, dok je drugu česticu naslijedila majka ZE. Kupoprodajni ugovor ne osporava. Priznaje da su tužitelji vlasnici te nekretnine, priznaje tužbeni zahtjev, zna da je prodana, no ne zna tko ju je prodao, ali zna da su je braća prodala i da je isplaćena kupoprodajna cijena i iz toga da ništa ne traži. Puno puta da je sestra VE, ovdje 7. tužena, proklinjala zašto su prodali tu nekretninu, te misli da joj je rekla za kupoprodajni ugovor.
25. Uvidom u ovosudni spis posl. br. Pu O-1628/2015, ranije posl. br. O-90/2013 Općinskog suda u Samoboru, utvrđeno je da istome prileži oporuka pok. BE kojom je svoju imovinu ostavio sinovima HE, ŠE i LE, time da je doneseno pravomoćno Rješenje o nasljeđivanju posl. broj O-90/2013 od 10. siječnja 2014. kojim su predmetnu nekretninu naslijedili 3. tuženik, kao oporučni nasljednik, 1., 2., 4., 5.,6. i 7. tužene, kao zakonske nasljednice oca pok. ME, koje su tražile nužni dio, te 9. tuženik kao zakonski nasljednik iza oca, pok. IE, oporučnog nasljednika, a uvidom u ovosudni spis posl. broj P- 314/2021, utvrđeno je da je vođen postupak po tužbi ovdje 6. tužene, kao tužiteljice, protiv ovdje 1. i 2. tužitelja, kao 1. i 2. tuženika, radi predaje u posjed, te je donesena nepravomoćna Presuda istog posl. broja od 15. ožujka 2024., kojom se nalaže ovdje 1. i 2. tužiteljima predati ovdje 6. tuženoj u posjed predmetnu čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te im se ujedno nalaže predati 6. tuženoj sve ključeve zgrada / objekata koje su izgrađene na toj nekretnini u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, uz naknadu troškova parničnog postupka.
26. Tužitelji tvrde da su stekli vlasništvo predmetne nekretnine na temelju pravnog posla odnosno temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995., sklopljenog s prodavateljima HE (ovdje 3. tuženikom), ŠE (koji je umro **.**.2010., ocem ovdje 8. tuženika) i LE (umro **.**.2001.) i da imaju pravni osnov za stjecanje te nekretnine. Podredno, da su istu nekretninu stekli uz primjenu odredbe članka 159, stavak 2 ZVDSP, dakle, dosjelošću odnosno da su tužitelji u nesmetanom posjedu više od 25 godina i da je njihov posjed zakonit, istinit i pošten.
27. Prvenstveno valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995. bio na snazi ZOVO, a iz odredbe članka 33 tog zakona proizlazi da se na temelju pravnog posla vlasništvo na nekretninu stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dakle, način stjecanja nekretnine pravnim poslom je upis odnosno uknjižba prava vlasništva nekretnine u zemljišnim knjigama u korist stjecatelja. Pretpostavke stjecanja prava vlasništva nekretnine pravnim poslom su vlasništvo knjižnog prednika (otuđivatelja) koje mora biti upisano, mora postojati valjana (tabularna) isprava, tj. takva isprava koja ispunjava i formalne i materijalne pretpostavke valjanosti (javno ili javno ovjerena, podaci o osobama, o nekretnini, pravnoj osnovi, mjestu i vremenu zaključenja i kauzula intabulandi, tj. posebna izjava otuđivatelja da pristaje na upis).
28. Nesporno je da je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995. u zemljišnim knjigama bio upisan BE, kako je to i vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s povijesnim prikazom, koji je umro **.**.1984., kao i da je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora bio u tijeku ostavinski postupak iza istog kod Općinskog suda u Samoboru pod posl. brojem O-90/13, te je bilo doneseno nepravomoćno Rješenje o nasljeđivanju dana 10. siječnja 2014., preinačeno Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž x- 63/14 od 04. siječnja 2016. Dakle, otuđivatelji odnosno prodavatelji, ovdje 3. tuženik, te ŠE i LE, nedvojbeno nisu bili uknjiženi kao vlasnici nekretnine u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora, a što je 2. tužitelju, koji je vodio pregovore oko kupoprodaje predmetne nekretnine, bilo poznato.
29. Nadalje, ne postoji valjana (tabularna) isprava. Iako je izvršena ovjera potpisa prodavatelja, ovdje 3. tuženika, te ŠE i LE, ugovora o kupoprodaji od 25. svibnja 1995. pri Županijskom uredu za opću upravu, Ispostava Samobor od 25. svibnja 1995. i u ugovoru su navedeni podaci o osobama (kupci i prodavatelji, o nekretnini, pravnoj osnovi, mjestu i vremenu zaključenja), nema klauzule intabulandi, tj. posebne izjave otuđivatelja da pristaje na upis, jer prodavatelji nisu bili zemljišnoknjižni vlasnici, već je to bio njihov otac BE, koji je umro **.**.1984., a ostavinski postupak iza istog nije bio okončan u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora. Isto tako, nesporno nije izvršen upis u javne odnosno zemljišne knjige, kao konačna pretpostavka stjecanja prava vlasništva. Ugovor o prodaji nije osnova stjecanja vlasništva nekretnina obzirom da u vrijeme zaključenja istog prodavatelji nisu bili vlasnici nekretnine, time da 3. tuženik tvrdi da su nekretnine trebali steći on i braća ŠE i LE, temeljem oporuke iza pok. oca, ali rješenje o nasljeđivanju još nije bilo doneseno u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora i bilo je neizvjesno tko će uopće biti nasljednik ili nasljednici, te hoće li ostalim sunasljednicima, ovdje. 1., 2., 4., 5., 6., 7. i 8. tuženicima pripasti nužni dio na predmetnoj nekretnini.
30. Isto tako iz odredbe članka 115 ZVDSP proizlazi da na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom (stavak 1). Na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu (stavak 2). Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku (stavak 3). Stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih osoba koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka (stavak 4). Dakle, na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine može se steći samo ako je onaj koji je otuđuje i vlasnik iste, pri čemu valja ukazati na načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Prodavatelji u trenutku sklapanja ugovora nisu imali pravo vlasništva nekretnine, već su bili potencijalni nasljednici iza svog oca, zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine. Osim toga, iz iskaza 2. tužitelja proizlazi kako mu je u vrijeme sklapanja ugovora ipak bilo poznato da je u tijeku ostavinski postupak iza pok. oca HE, ŠE i LE i da je predmetna nekretnina u vlasništvu njihovog oca, dakle, 2. tužitelj je bio upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem, te mu navedena činjenica nije mogla ostati nepoznata, tim više što nije mogao izvršiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, dugi niz godina je čekao okončanje ostavinskog postupka, te je bio u konzultaciji sa svojim punomoćnikom i informirao se, vezano za okončanje ostavine, koji mu je i sugerirao da pričeka određeno razdoblje, preko 20 godina i ako se nitko ne javi, da se uknjiži vlasnikom iste.
31. Međutim, neosnovano tužitelji drže da je ugovor ispunjen odnosno realiziran, jer 3. tuženik, ŠE i LE nisu mogli prodati nekretninu, obzirom nisu bili vlasnici iste u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora. Isto tako, niti tužitelji, niti 3., 8. i 9. tuženici ničim nisu dokazali da bi ZE, supruzi pok. BE, bila isplaćena kupoprodajna cijena od 56.900,00 DEM (članak 2 kupoprodajnog ugovora), niti se u ugovoru uopće navodi kome se ima isplatiti kupoprodajna cijena, a ZE nije ugovorna stana tog kupoprodajnog ugovora, već se u istome samo navodi da ugovorne strane suglasno utvrđuju kupoprodajnu cijenu u navedenom iznosu. To što 3. tuženik tvrdi da je majka ZE rekla neka se nekretnina proda tužiteljima i navodno tražila da se njoj isplati kupoprodajna cijena, nije ni od kakvog utjecaja, budući je ona, u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, bila u istoj pravnoj poziciji kao i prodavatelji, jer niti je bila vlasnica predmetne nekretnine, niti je ostavinski postupak iza njenog pok. supruga bio okončan, dakle, u to vrijeme još nije naslijedila predmetnu nekretninu, a neuvjerljiva je tvrdnja 3. tuženika da bi ista trošila taj novac na lijekove, jer obzirom na njeno zdravstveno stanje (amputirane obje noge, povišeni „šećer“ i posljedično slab vid), nije niti mogla samostalno raspolagati eventualnim kupoprodajnim iznosom. Stoga sud nalazi neuvjerljivim da bi taj iznos uopće bio isplaćen ZE, niti to proizlazi iz sadržaja ugovora, niti je bila obveza tužitelja taj iznos isplatiti ZE, jer nije bila ugovorna strana, a neuvjerljivo je da se toliki iznos isplaćuje bez ikakve pisane potvrde o primitku novca.
32. Neosnovano se tužitelji pozivaju na tabularnu ispravu držeći da je ista sadržana u članku 5 kupoprodajnog ugovora, kojom se prodavatelji obvezuju da će u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i ovlašćuju kupca da nakon toga, a na temelju ovog ugovora i bez ikakvog daljnjeg pitanja i privole, zatraže i ishode u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na nekretnini na svoje ime. Prvenstveno valja istaknuti da se sadržaj odredbe članka 5 kupoprodajnog ugovora ne može smatrati valjanom tabularnom ispravom, već se ista odnosi na buduće preuzimanje obveze od strane prodavatelja da prvenstveno uknjiže svoje pravo vlasništva na nekretnini, da bi nakon toga tužitelj mogli uknjižiti svoje pravo vlasništva. Upravo iz te odredbe kupoprodajnog ugovora proizlazi da prodavatelji HE, ŠE i LE nisu imali uknjiženo pravo vlasništva u vrijeme kupoprodaje, što su tužitelji nedvojbeno znali i mogli znati, kako je to utvrđeno iz iskaza 1. tužitelja, a ta činjenica im nije mogla ostati nepoznata obzirom na sam sadržaj članka 5 tog ugovora, tako da su tužitelji pristali na sklapanje kupoprodajnog ugovora, bez obzira na navedenu okolnost. Takva tabularna izjava nema uporišta niti u odredbi članka 54 ZZK iz koje proizlazi da privatne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba trebaju, osim onoga što se i inače zahtjeva za isprave, sadržavati i točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojega se uknjižba zahtijeva (stavak 1a) i izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu. Ta izjava se može dati i u posebnoj ispravi ili u prijedlogu za upis. Ali u takvim slučajevima, isprava ili prijedlog koji sadrže izjavu, moraju sadržavati sve ono što se zahtjeva za uknjižbu (stavak 1b). Prodavatelji nisu bili legitimirani za davanje tabularne isprave, pa takva izjava sadržana u članku 5 kupoprodajnog ugovora nije valjana, jer prodavatelji nisu mogli raspolagati pravom vlasništva predmetne nekretnine.
33. Nadalje, tužitelji neosnovano drže da su predmetnu nekretninu stekli dosjelošću, jer se ne nalaze u kvalificiranom posjedu, obzirom njihov posjed nije istinit, zakonit, niti pošten. Temeljem odredbe članka 159, stavak 1 ZVDSP proizlazi da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok iz stavka 2 slijedi da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, time da iz stavka 3 slijedi da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Nadalje, na osnovi posjeda koji nije i pošten, bez obzira koliko dugo posjed trajao, dosjelošću se ne može steći vlasništvo. Tužiteljima nije moglo biti nepoznato, obzirom na sadržaj članka 3 i 5 kupoprodajnog ugovora da nekretnina koju posjeduju nije njihova. Stoga kao nepošteni (nesavjesni) posjednici nekretnine, nisu mogli steći vlasništvo niti prema odredbi članka 28, stavak 2 i 4 ZOVO, niti prema odredbi članka 159, stavak 2 i 4 ZVDSP. Valja istaknuti da 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženici nisu bili ugovorne strane kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995., za njega nisu znali sve do okončanja ostavinskog postupka, tj. 2014. ili 2016. godine, pa tvrdnje tužitelja o "solidarnom jamstvu" i prebacivanju tereta "jamstva za pravne nedostatke" sadržane u članku 3 kupoprodajnog ugovora ne mogu se odnositi na navedene tuženike, tim više što su tužitelji znali za pravni nedostatak u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora i preuzeli su rizik sklapanja istog, dok 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tužene nisu znale za taj ugovor, svakako ne u vrijeme sklapanja istog, budući su bile u lošim odnosima s braćom HE, ŠE i LE, nisu razgovarale s njima, a isti ih nisu upoznali sa činjenicom sklapanja tog ugovora, pa tako navedene tužene niti nisu ugovorne strane.
34. Neosnovano tužitelji predlažu donijeti presudu na temelju priznanja u odnosu na 3., 8. i 9. tuženike koji su priznali tužbeni zahtjev. Naime temeljem odredbe članka 3, stavak 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, dok iz odredbe članka 331, stavak 3 ZPP proizlazi da sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3, stavak 3). Osim toga, tuženici su jedinstveni suparničari.
35. Slijedom svega gore izloženog, sud nalazi kako tužitelji nemaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem pravnog posla odnosno kupoprodajnog ugovora od 25. svibnja 1995., niti su nekretninu stekli dosjelošću, pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.
36. Tužitelji su u ovoj pravnoj stvari naznačili vrijednost predmeta spora (u daljnjem tekstu: VPS) s tadašnjih 10.001,00 kuna, dok su 1., 2., 4., 5., 6. i 7. tuženici osporili naznačenu VPS, jer da ista nije u korelaciji s tržišnom vrijednošću nekretnine, ukazujući da ista ima površinu 2047 m2, te ukoliko na istoj ne postoji nikakav izgrađeni objekt i da se nalazi u negrađevinskom pojasu, ista da ima minimalnu vrijednost u visini od 2,00 EUR / m2 (poljoprivredno zemljište) odnosno vrijednost od 4.094,00 EUR ili tadašnjih 30.705,00 kuna. Stoga je predložio da se VPS promijeni na 1.000.000,00 kuna. Iz odredbe članka 40, stavak 2 ZPP proizlazi da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj u tužbi. Kako je VPS naznačena s tadašnjih 10.001,00 kuna što sada iznosi 1.327,36 EUR, to je u smislu gore citirane zakonske odredbe valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Naime, VPS naznačena u tužbi ne mora nužno odgovarati protuvrijednosti imovine koja je predmet spora (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 2836/90 od 27. ožujka 1991.).
37. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154, stavak 1 ZPP, a odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu od 08. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - u daljnjem tekstu: Tarife), sastava podnesaka od 24. kolovoza 2021., 14. veljače 2022., 10. svibnja 2022., 21. veljače 2023., 08. siječnja 2024., 21. kolovoza 2024., 13. rujna 2024., u iznosu od po 200,00 EUR za svaki (Tbr.8.1. Tarife), sastava podneska od 08. veljače 2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.8.3. Tarife), podneska od 07. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8.4. Tarife), te zastupanja na ročištima od 13. siječnja 2022., 07. rujna 2023., 13. prosinca 2023., 22. veljače 2024., 21. svibnja 2024., 12. rujna 2024., 14. listopada 2024. (na adresi prebivališta 5. tužene - vanjsko uredovanje) i 27. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 EUR za svako (Tbr.9.1. Tarife), te zastupanja na očevidu održanom dana 16. ožujka 2022. u iznosu od 300,00 EUR (Tbr.9.7. Tarife) ili ukupno 3.650,00 EUR, uz uvećanje od 50 % za zastupanje pet osoba u iznosu od 1.825,00 EUR (Tbr.40.1. Tarife), uz 25 % PDV u iznosu od 1.368,75 EUR, predujma za izlazak sudske komisije na vanjsko uredovanje odnosno na ročište 14. listopada 2024. u iznosu od 49,48 EUR, te troška prijevoza sudske komisije u iznosu od 7,40 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Samoboru 12. svibnja 2025.
Sudac
Ines Golešić-Plašić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz. čl. 354 st. 2 t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467 st. 1 ZPP-a).
DNA:
1. Žarko Adamek, odvj.
2. Marijo Lovrić, odvj.
3. HE
4. EE
5. AE
