REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-3738/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja BŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ČŠ, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, [adresa], 21000 Split zastupanog po punomoćniku ŠŠ, radi Obvezno - ništetnost, 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: BŠ iz [adresa], B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; isplati iznos od 1.168,37 eura/ 8.803,08 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2,70 EUR 20,34 KN od dana 18.11.2008 do isplate

7,99 EUR 60,19 KN od dana 13.1.2009 do isplate

12,35 EUR 93,07 KN od dana 10.2.2009 do isplate

9,20 EUR 69,34 KN od dana 16.3.2009 do isplate

8,19 EUR 61,72 KN od dana 14.4.2009 do isplate

7,95 EUR 59,88 KN od dana 15.5.2009 do isplate

5,82 EUR 43,85 KN od dana 15.6.2009 do isplate

7,30 EUR 54,97 KN od dana 13.7.2009 do isplate

4,99 EUR 37,59 KN od dana 12.8.2009 do isplate

6,15 EUR 46,37 KN od dana 16.9.2009 do isplate

4,19 EUR 31,54 KN od dana 12.10.2009 do isplate

5,78 EUR 43,55 KN od dana 12.11.2009 do isplate

5,12 EUR 38,57 KN od dana 10.12.2009 do isplate

10,21 EUR 76,95 KN od dana 10.1.2010 do isplate

13,56 EUR 102,16 KN od dana 10.2.2010 do isplate

12,85 EUR 96,82 KN od dana 10.3.2010 do isplate

15,69 EUR 118,25 KN od dana 10.4.2010 do isplate

19,79 EUR 149,08 KN od dana 10.5.2010 do isplate

23,43 EUR 176,56 KN od dana 10.6.2010 do isplate

30,43 EUR 229,25 KN od dana 10.7.2010 do isplate

23,59 EUR 177,72 KN od dana 10.8.2010 do isplate

40,96 EUR 308,62 KN od dana 10.9.2010 do isplate

31,84 EUR 239,93 KN od dana 10.10.2010 do isplate

33,61 EUR 253,23 KN od dana 10.11.2010 do isplate

41,17 EUR 310,18 KN od dana 10.12.2010 do isplate

51,16 EUR 385,47 KN od dana 10.1.2011 do isplate

39,93 EUR 300,82 KN od dana 10.2.2011 do isplate

43,41 EUR 327,10 KN od dana 10.3.2011 do isplate

38,48 EUR 289,92 KN od dana 10.4.2011 do isplate

49,64 EUR 374,05 KN od dana 10.5.2011 do isplate

57,30 EUR 431,71 KN od dana 10.6.2011 do isplate

60,77 EUR 457,87 KN od dana 10.7.2011 do isplate

99,36 EUR 748,63 KN od dana 10.8.2011 do isplate

62,76 EUR 472,85 KN od dana 10.9.2011 do isplate

57,30 EUR 431,71 KN od dana 10.10.2011 do isplate

58,64 EUR 441,84 KN od dana 10.11.2011 do isplate

58,14 EUR 438,09 KN od dana 10.12.2011 do isplate

62,91 EUR 473,99 KN od dana 10.1.2012 do isplate

66,24 EUR 499,07 KN od dana 10.2.2012 do isplate

67,27 EUR 506,81 KN od dana 10.3.2012 do isplate

64,58 EUR 486,57 KN od dana 10.4.2012 do isplate

sve u visini stope od 15 % godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 178,03 eura tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u visini stope sukladno članku 29. stavak 2 ZOO-a, po stopi koja se određuje za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećana za 3 postotna poena u roku od 15 dana

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 15. Listopada 2021. godine tužba tužiteljice BŠ protiv tuženika OTP banka d.d. Split radi isplate. U tužbi se navodi da je tužiteljica (djevojačkog prezimena Č) dana 18.04.2005. godine sklopila s prednikom tuženika (dalje: tuženik) Ugovor o kreditu broj: 77301/05, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 21.130,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu).

U daljnjim stavcima članka 8. je propisano da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to u 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 307,04 CHF i jedne preostale mjesečne rate u iznosu od 305,67 CHF. Nadalje, u ugovoru je određeno da pojedine rate dospijevaju desetog dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od dana 01.09.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima-ugovore o potrošačkom kreditiranju, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Isto tako, odlukom Vrhovnog suda od dana 03.09.2019. godine, broj: Rev 2221/2018-11 su odbijene revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, između ostalog i ovdje tuženika.

Vrhovni je sud u gore navedenoj odluci broj: Rev-2221/18-11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke, pa tako i tuženik, u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Time je potvrđena gore navedena presuda Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od dana 14.06.2018. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika ugovarajući u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 110/15, 14/19), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno u gornjim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

Odnosno, isto pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana otplate prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana otplate kredita.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku:

tužitelj preplatio svaki mjesec do dana otplate kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 10.114,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužiteljeva preplata stoga iznosi sveukupno 10.114,26 kn po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju – knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, odnosno plan otplate kredita.

Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti:

Kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana otplate u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita (uzeći u obzir samo pozitivne iznose).

Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću:

PRESUDU

I. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: BŠ iz [adresa], B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; isplati iznos od 10.114,26 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2,47 Kn od dana 1 0 . 5 .2005 do isplate

22,12 kn od dana 10.6.2005 do isplate

0,87 kn od dana 10.7.2005 do isplate

3,72 kn od dana 10.8.2005 do isplate

33,42 kn od dana 10.9.2005 do isplate

20,24 kn od dana 10.10.200 do isplate

25,65 kn od dana 10.11.2005 do isplate

33,91 kn od dana 10.12.2005 do isplate

25,92 kn od dana 10.1.2006 do isplate

9,71 kn od dana 10.2.2006 do isplate

20,34 kn od dana 18.11.2008 do isplate

60,19 kn od dana 13.1.2009 do isplate

93,07 kn od dana 10.2.2009 do isplate

69,34 kn od dana 16.3.2009 do isplate

61,72 kn od dana 14.4.2009 do isplate

59,88 kn od dana 15.5.2009 do isplate

43,85 kn od dana 15.6.2009 do isplate

54,97 kn od dana 13.7.2009 do isplate

37,59 kn od dana 12.8.2009 do isplate

46,37 kn od dana 16.9.2009 do isplate

31,54 kn od dana 12.10.2009 do isplate

43,55 kn od dana 12.11.2009 do isplate

38,57 kn od dana 10.12.2009 do isplate

76,95 kn od dana 10.1.2010 do isplate

102,16 kn od dana 10.2.2010 do isplate

96,82 kn od dana 10.3.2010 do isplate

118,25 kn od dana 10.4.2010 do isplate

149,08 kn od dana 10.5.2010 do isplate

176,56 kn od dana 10.6.2010 do isplate

229,25 kn od dana 10.7.2010 do isplate

177,72 kn od dana 10.8.2010 do isplate

308,62 kn od dana 10.9.2010 do isplate

239,93 kn od dana 10.10.2010 do isplate

253,23 kn od dana 10.11.2010 do isplate

310,18 kn od dana 10.12.2010 do isplate

385,47 kn od dana 10.1.2011 do isplate

300,82 kn od dana 10.2.2011 do isplate

327,10 kn od dana 10.3.2011 do isplate

289,92 kn od dana 10.4.2011 do isplate

374,05 kn od dana 10.5.2011 do isplate

431,71 kn od dana 10.6.2011 do isplate

457,87 kn od dana 10.7.2011 do isplate

748,63 kn od dana 10.8.2011 do isplate

472,85 kn od dana 10.9.2011 do isplate

431,71 kn od dana 10.10.2011 do isplate

441,84 kn od dana 10.11.2011 do isplate

438,09 kn od dana 10.12.2011 do isplate

473,99 kn od dana 10.1.2012 do isplate

499,07 kn od dana 10.2.2012 do isplate

506,81 kn od dana 10.3.2012 do isplate

486,57 kn od dana 10.4.2012 do isplate

sve u visini stope od 15 % godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema stopi zatezne kamate koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 10.04.2013.g.

Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 17. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošaće nisu u cijelosti infomirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.

Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošaće o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.

Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010.g., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtjevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primjeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2005.g.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03). Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i p r e d l a ž e

da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

Podneskom od 17. Veljače 1925. Godine punomoćnik tuženika navodi da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo osnovanost istog na način da ustaje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu, te sada dodatno ističe prigovor radi prebijanja.

Tuženik ističe da ne bi trebalo biti sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima – početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, tuženik smatra da kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, da se ne može banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla, što znači da je prilikom odlučivanja o visini preplate potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Dakle, tuženik smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023.).

Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 284,25 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

1,63 EUR 10.05.2005.

1,84 EUR 08.07.2005.

1,46 EUR 10.08.2005.

0,67 EUR 10.02.2006.

2,14 EUR 10.03.2006.

3,91 EUR 10.04.2006.

3,25 EUR 10.05.2006.

3,51 EUR 12.06.2006.

4,65 EUR 10.07.2006.

5,09 EUR 10.08.2006.

4,12 EUR 11.09.2006.

3,25 EUR 10.10.2006.

6,17 EUR 10.11.2006.

5,21 EUR 11.12.2006.

7,47 EUR 10.01.2007.

8,05 EUR 12.02.2007.

8,65 EUR 12.03.2007.

9,65 EUR 10.04.2007.

12,81 EUR 10.05.2007.

12,53 EUR 11.06.2007.

14,70 EUR 10.07.2007.

12,38 EUR 10.08.2007.

12,46 EUR 10.09.2007.

15,13 EUR 10.10.2007.

12,95 EUR 12.11.2007.

13,83 EUR 10.12.2007.

10,87 EUR 10.01.2008.

8,32 EUR 11.02.2008.

4,70 EUR 10.03.2008.

7,83 EUR 10.04.2008.

10,06 EUR 12.05.2008.

10,38 EUR 10.06.2008.

11,06 EUR 10.07.2008.

12,12 EUR 11.08.2008.

11,55 EUR 10.09.2008.

5,80 EUR 10.10.2008.

1,17 EUR 10.11.2008.

2,89 EUR 10.12.2008.

Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju.

Slijedom svega dosad navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.

U podnesku od 11. Ožujka 2025. Godine pun. tužiteljice navodi da je zaprimila podnesak tuženika kojim isti ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor radi prebijanja, na koji se ista ovim putem očituje kako slijedi;

Tužiteljica ovim putem ističe da priznaje da je u određenim trenucima tečaj bio niži od ugovorenog, pa u tom smislu ne osporava visinu istaknute tražbine tuženika u vidu prigovora radi prebijanja, ali tužiteljica osporava osnovanost i uopće postojanost takve tražbine, odnosno tužiteljica tvrdi da se tražbina tužiteljice i tuženika ne mogu prebijati, jer ne polaze od iste pravne osnove. Tužiteljica nikada nije stekla bez osnove nešto od tuženika, odnosno imovina tuženika nikada nije neosnovana prešla u imovinu tužiteljice, pa da bi tuženik imao pravo potraživati navedene iznose prigovorom radi prebijanja i to radi stjecanja bez osnove. Stoga je neosnovan prigovor radi prebijanja kojeg ističe tuženik.

Svakako ako bi sud i utvrdio da tuženik ima tražbinu prema tužiteljici, ista ističe prigovor zastare takve tražbine, jer su sva utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, tako se i stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika, slijedom čega zastarni rok od 5 godina za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao. Stoga tužiteljica u odnosu na navodnu tražbinu tuženika ističe prigovor zastare u cijelosti.

U podnesku od 25. Ožujka 2025. Godine pun. tužiteljice je uredila tužbeni zahtjev.

U dokaznom postupku sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 77301/05 od 18.04.2005. s ovjerom, ispis transakcija BŠ od 20.04.2005., izračun EKS i otplatni plan za predmetni ugovor, te izlist dospijeća negativnih razlika na ime BŠ.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos od 1.346,40 eura/10.114,26 kn s osnova pretplata anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunske iznose povećale po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita.

Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 77301/05 dana 18. 04. 2005. godine i to tužiteljica kao korisnik kredita a pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditor, na iznos od 21.130,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski, s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,80%. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih rata i to 83 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 307,04 CHF i jedne mjesečne rate u iznosu od 305,67 CHF, s tim da prva rata dospijeva 10. Svibnja 2005. Godine, a zadnja rata dospijeva 10. Travnja 2012. Godine, a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja - dospijeća pojedine rate u pravilu od desetog dana u mjesecu.

Među strankama je sporna osnova dok visina tužbenog zahtjeva tužitelja nije sporna, kao ni činjenica da je tužiteljica u cijelosti isplatila predmetni kredit. Tuženik je istakao prigovor zastare, te prijeboja.

Tužitelj s tuženicom nije pregovarao o sadržaju ugovora o kreditu jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora.

Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – dalje: ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (članak 8. Ugovora).

Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra kako tuženik nije na transparentan način objasnio tužiteljici razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužiteljica može predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su odredbe Ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule (čl. 8. Ugovora) suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je istakao prigovor zastare.

U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom zbog promjene tečaja valute koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom razlike tečaja koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Stoga je potrebno raspraviti od kad počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Predmetne razlike tečaja preplaćivane su od svibnja 2005. do isplate kredita u travnju 2012. God.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 388. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

U konkretnom slučaju potraživanja preplaćenih kamata dospjela do 4. travnja 2007. su u zastari.

S obzirom na navedeno proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila zbog promjene tečaja za CHF iznos od 1.346,40 eura/10.114,26 kuna, međutim, iz navedenog iznosa potrebno je izostaviti preplaćenu razliku za anuitete dospjele do 4. travnja 2007.g. u iznosu od 178,03 eura, koji zahtjev sud odbija zbog zastare. Stoga, zbrajanjem razlika za preplaćene promjene tečaja valute dolazimo do zbroja od 1.168,37 eura koliko je tužiteljici trebalo dosuditi kako je to navedeno pod točkom 1 izreke presude.

Odredbom čl. 214. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je tužena, sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjene tečaja valute. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO.

Sud odbija prigovor tuženika radi prebijanja jer tražbina tužiteljice i tuženika ne proizlaze iz iste pravne osnove. Tužiteljica nije od tuženika stekla nešto bez osnove odnosno imovina tuženika nije neosnovano prešla u imovinu tužiteljice. Osnovan je i prigovor zastare tužiteljice jer su utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača odnosno tužiteljice tako da se stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika. Stoga zastarni rok od 5 godina za tuženika nije bio prekinut.

Tuženik je svoj prigovor prijeboja istekao u podnesku od 17. Veljače 2025. Godine, a njegova zadnja rata je dospjela dana 10. 12. 2008. Godine, s obzirom na zastarni rok od 5 godina jasno proizlazi da su te tražbine u zastari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i 155. ZPP jer tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva. Tužiteljici je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te joj je obistinjen trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastav 2 podneska po 200,00 eura, zastupane po punomoćniku na 1 ročištu 200,00 eura, ukupno 800,00 eura. Utvrđeni iznos trebalo je uvećati za 25 % PDV od 200,00 eura, trošak pristojbe na tužbu i presudu, ukupno 1.106,18 eura.

U Splitu, 12. svibnja 2025.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. BŠ, [adresa] zastupanog po punomoćniku ČŠ

2. OTP banka dioničko društvo, [adresa] Split zastupanog po punomoćniku ŠŠ