Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj:P-1724/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. travnja 2025., a u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Andreasa Mlikotu, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srna, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj: 198-50-4600768 od 19. prosinca 2007. godine, solemniziran dana 12. prosinca 2007. godine kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, pod br. OU-27323/07, a koje glase: - u čl.2. : „… je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“ - u čl. 7. : „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“

II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule isplati iznos od ukupno 2.712,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

- 3,91 eura od dana 18. siječnja 2008. godine do isplate

- 3,65 eura od dana 13. veljače 2008. godine do isplate

- 5,11 eura od dana 31. ožujka 2008. godine do isplate

- 3,38 eura od dana 22. travnja 2008. godine do isplate

- 1,16 eura od dana 20. svibnja 2008. godine do isplate

- 1,56 eura od dana 07. lipnja 2008. godine do isplate

- 0,89 eura od dana 30. srpnja 2008. godine do isplate

- 0,71 eura od dana 04. rujna 2008. godine do isplate

- 6,20 eura od dana 10. listopada 2008. godine do isplate

- 4,88 eura od dana 01. prosinca 2008. godine do isplate

- 12,31 eura od dana 21. siječnja 2009. godine do isplate

- 24,57 eura od dana 21. ožujka 2009. godine do isplate

- 14,37 eura od dana 06. travnja 2009. godine do isplate

- 12,54 eura od dana 26. svibnja 2009. godine do isplate

- 38,09 eura od dana 23. lipnja 2009. godine do isplate

- 9,91 eura od dana 06. srpnja 2009. godine do isplate

- 10,70 eura od dana 21. kolovoza 2009. godine do isplate

- 10,57 eura od dana 29. rujna 2009. godine do isplate

- 11,26 euro od dana 04. siječnja 2010. godine do isplate

- 18,55 eura od dana 10. veljače 2010. godine do isplate

- 59,62 eura od dana 17. travnja 2010. godine do isplate

- 72,45 eura od dana 14. srpnja 2010. godine do isplate

- 18,48 eura od dana 19. kolovoza 2010. godine do isplate

- 30,18 eura od dana 11. rujna 2010. godine do isplate

- 27,00 eura od dana 11. listopada 2010. godine do isplate

- 66,82 eura od dana 08. prosinca 2010. godine do isplate

- 33,88 eura od dana 01. veljače 2011. godine do isplate

- 12,47 eura od dana 01. ožujka 2011. godine do isplate

- 95,12 eura od dana 04. travnja 2011. godine do isplate

- 34,56 eura od dana 04. svibnja 2011. godine do isplate

- 42,66 eura od dana 15. lipnja 2011. godine do isplate

- 42,37 eura od dana 18. srpnja 2011. godine do isplate

- 44,27 eura od dana 26. listopada 2011. godine do isplate

- 44,24 eura od dana 07. studenog 2011. godine do isplate

- 43,13 eura od dana 21. prosinca 2011. godine do isplate

- 45,21 euro od dana 25. siječnja 2012. godine do isplate

- 29,27 eura od dana 03. ožujka 2012. godine do isplate

- 58,45 eura od dana 04. travnja 2012. godine do isplate

- 102,01 eura od dana 29. svibnja 2012. godine do isplate

- 48,51 eura od dana 15. lipnja 2012. godine do isplate

- 96,74 eura od dana 17. srpnja 2012. godine do isplate

- 59,92 eura od dana 06. kolovoza 2012. godine do isplate

- 32,37 eura od dana 31. listopada 2012. godine do isplate

- 46,64 eura od dana 15. studenog 2012. godine do isplate

- 44,09 euro od dana 01. veljače 2013. godine do isplate

- 43,80 eura od dana 01. ožujka 2013. godine do isplate

- 83,69 eura od dana 09. travnja 2013. godine do isplate

- 53,57 eura od dana 15. svibnja 2013. godine do isplate

- 172,07 eura od dana 12. srpnja 2013. godine do isplate

- 173,38 eura od dana 19. kolovoza 2013. godine do isplate

- 199,26 eura od dana 11. rujna 2013. godine do isplate

- 46,37 eura od dana 02. travnja 2014. godine do isplate

- 162,58 eura od dana 15. rujna 2014. godine do isplate

- 39,36 eura od dana 12. studenog 2014. godine do isplate

- 169,74 euro od dana 29. siječnja 2015. godine do isplate

- 143,84 euro od dana 02. veljače 2015. godine do isplate

a sve u roku petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe.

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonite promjene kamatne stope isplati iznos od ukupno 261,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

- 1,03 eura od dana 20. svibnja 2008. godine do isplate

- 1,03eura od dana 07. lipnja 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 30. srpnja 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 31. kolovoza 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 04. rujna 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 10. listopada 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 30. studenog 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 01. prosinca 2008. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 21. siječnja 2009. godine do isplate

- 1,03 eura od dana 28. veljače 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 21. ožujka 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 06. travnja 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 26. svibnja 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 23. lipnja 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 06. srpnja 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 21. kolovoza 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 29. rujna 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 31. listopada 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 30. studenog 2009. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 12. prosinca 2009. godine do isplate

- 4,10 euro od dana 04. siječnja 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 10. veljače 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 31. ožujak 20010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 17. travnja 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 31. svibnja 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 02. lipnja 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 14. srpnja 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 19. kolovoza 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 11. rujna 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 11. listopada 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 10. studenog 20010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 08. prosinca 2010. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 01. veljače 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 01. ožujka 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 04. travnja 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 04. svibnja 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 15. lipnja 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 18. srpnja 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 22. kolovoza 2011. godine do isplate

- 4,10 eura od dana 30. rujna 2011. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 26. listopada 2011. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 07. studenog 2011. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 21. prosinca 2011. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 25. siječnja 2012. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 29. veljače 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 03. ožujka 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 04. travnja 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 29. svibnja 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 15. lipnja 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 17. srpnja 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 06. kolovoza 2012. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 30. rujna 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 31. listopada 2012. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 15. studenog 2012. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 31. prosinca 2012. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 31. siječnja 2013. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 01. veljače 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 01. ožujka 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 09. travnja 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 15. svibnja 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 13. lipnja 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 12. srpnja 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 19. kolovoza 2013. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 11. rujna 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 31. listopada 2013. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 30. studenog 2013. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 31. prosinca 2013. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 31. siječnja 2014. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 28. veljače 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 06. ožujka 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 02. travnja 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 16. svibnja 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 30. lipnja 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 31. srpnja 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 12. kolovoza 2014. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 15. rujna 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 14. listopada 2014. godine do isplate

- 3,19 eura od dana 12. studenog 2014. godine do isplate

- 3,19 euro od dana 31. prosinca 2014. godine do isplate.

IV/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.004,63 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana donošenja I-stupanjske odluke do isplate, a sve u roku petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe.

V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 19. prosinca 2007., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50- 4600768, solemniziranog dana 22. prosinca 2007. kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-27323/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.620,49 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se sa početnih 6,45 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF bile su nerazumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu vezanu za CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku do konačne otplate naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Točan iznos preplate tužitelj nije u mogućnosti odrediti prilikom podnošenja tužbe no smatra da je temeljem nezakonitih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope kao i primjeni valutne klauzule preplatio kredit u iznosu od oko 25.000,00 kn, a svoje potraživanje će specificirati po mjesecima nakon provedenog financijskog- knjigovodstvenog vještačenja. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog nakon provedenog postupka predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari budući su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, te predlaže da se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013, od dana 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovni broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i to od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-27323/07, koji je temeljem članaka 57. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika ĐO i ZOĐ na adresi tuženika. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže saslušanje svjedoke ĐO i ZOĐ i javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, kao i saslušanje tužitelja. Osporava tužitelju svojstvo potrošača. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti, budući je predmetni pravni posao zaključen u poslovnoj jedinici-podružnici tuženika u Osijeku. Nadalje, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, u konkretnom slučaju mjesna nadležnost ima se utvrditi prema prebivalištu tužitelja, odnosno nadležan je Općinski sud u Osijeku. Odredba ugovora o određivanju nadležnosti je očito nejasna, te se stoga mora tumačiti u korist strane koja nije pripremala sadržaj ugovora, budući je isti tipski ugovor zaključen prema unaprijed otisnutom sadržaju gdje se predmetna odredba treba tumačiti u korist tužitelja kao slabije strane u tom pravnom poslu, a na nametnute odredbe prilikom zaključenja ugovora tužitelj nije mogao utjecati. Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Z. Tužitelj se poziva i na članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 kao i na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača/03. Protivi se prigovoru da tužitelj nije potrošač. Nastavno, tuženik je prije, i u vrijeme zaključivanja ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, budući upravo iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da tužitelj kako korisnik kredita navedeni ugovor s tuženikom sklopio u svojstvu potrošača, jer predmetni ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz CHF, kao i svi ostali potrošački ugovori o kreditu ovdje tuženika, slijedom čega je neupitno kako se i na ovaj postupak s izravnim učinkom protežu utvrđenja iz pravomoćnih presuda u predmetu "Franak". Prigovor zastare je neosnovan, a tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava stajalište Vrhovnog suda RH iz odluke Rev- 2245/2017, od 20. ožujka 2018. Tužitelj smatra da je tuženik, sa pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14. lipnja 2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude prema mišljenju tužiteljice teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14. lipnja 2023. Presuda kamata je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata iznosa nastalog (nezakonitim) povećanjem kamatne stope, a navršava se dana 13. lipnja 2019. Prema navedenom stajalištu tužitelja, zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018., a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Konačno, skreće se pozornost na odluku Vrhovnog suda RH, Rev-2245-2017-2, iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanje. Dakle, zastara se smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa člankom 241. i 245. ZOO-a, a do pravomoćne odluke (14. lipnja 2018.) ista je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 198-50-4600768, sklopljenog dana 19. prosinca 2007., knjigovodstvena kartica tuženika od 10. svibnja 2019., informativni izračun efektivne kamatne stope od 19. prosinca 2007., otplatnu karticu kredita od 19. prosinca 2007., sudsku praksu, promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora, pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013., proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consalting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 9. siječnja 2025., saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 17. travnja 2025., a tuženik je odustao od saslušanja predloženih svjedoka ĐO, ZOĐ i javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa.

5. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-1724/2019-14 od 4. siječnja 2023. odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-196/23-3 od 16. srpnja 2024.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je tužitelj kao Korisnik kreidta, sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj:

198-50-4600768, koji kredit je solemiziran dana 21.12.2007. godine pod brojem OU- 27323107. Temeljem tako zaključenog Ugovora o kreditu, Kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita iznos u visini od 12.620,49 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Krediotra, važećem na dan korištenja kredita. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, visina kamatne stope je iznosila 6,45% godišnje, i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Prema podacima iz Otplatnog plana na listu 11 spisa je razvidno da je visina anuiteta 187,10 CHF mjesečno, primjenom kamatne stope iz Ugovora, koja je iznosila 6,45% godišnje. Kroz razdoblje otplate kredita se kamatna stopa mijenjala kako slijedi od: 05/2008. godine 6,75% godišnje, od 03/2009. godine 7,75% godišnje, od 10/2011. godine 7,25% godišnje. Razlika koja je nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 261,81 EUR. Ovaj kredit je iznimno neuredno vraćan, te je tužitelj u velikom broju mjeseci izostavio plaćanje obveze, a dugovanje je namireno u nekom od slijedećih mjeseci. U tablici su sva plaćanja prikazana upravo onda kada su nastala, izračun razlike između više i manje plaćenih iznosa je 20.652,00 kn. Vještak je u tablici izvršio preknjiženje, i izračun je 20.652,00 kn, a li su sada prikazane sa negativnim predznakom samo negativne tečajne razlike. U tablici je vještak prikazao samo pozitivne tečajne razlike koje iznose 2.712,44 EUR-a. Razlika kamata iznosi 261,81 EUR, a tečajna razlika iznosi 20.652,00 kn, samo pozitivna tečajna razlika iznosi 2.712,44 EUR.

1 0

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 18. veljače 2025., pod točkom II. tužbenog zahtjeva, na način da potražuje na ime tečajne razlike i razlike u kamatama isplatu ukupnog iznosa na ime preplaćenih anuiteta u iznosu od 3.318,07 eura, i to na ime razlike preplaćene kamate potražuje ukupan iznos od 261,81 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a na ime pozitivne tečajne razlike traži isplatu ukupnog iznosa od 2.712,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod II i III/izreke presude.

8. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik po punomoćniku navodi da nije suglasan s istim, jer je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kredit je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, a prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja kojoj je u više navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i promjene istih u tijeku promjene kredita. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Protivio se preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare za preinačeni dio.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe punomoćnika tuženika su pravne prirode, te isti nije imao primjedbi na matematički izračun.

10. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja.

11. U stajalištu Vrhovnog suda RH broj SU-IV-162/2021, od 26. studenog 2021., u točki IV, navodi se kako je u predmetnima koji se odnose na pojedinačne tužbe radi ništetnosti odredba ugovora o kreditu u valuti CHF preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja dopuštena, a što je i logično, obzirom da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u postupku. U suprotnom provođenje financijskih vještačenja ako nakon provedbe istih ne bi postojala mogućnost usklađivanja tužbenih zahtjeva s nalazom vještaka, bi bilo nesvrsishodno. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024. Su – IV-123/2024-5 zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2007., na iznos od oko 50.000,00 kuna, protuvrijednost CHF-a, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina i otplatio ga je u cijelosti. U to vrijeme nije bio vlasnik/suvlasnik firme ili obrta. Predmetni ugovor

1 1

o kreditu dobio je u Auto kući, prije potpisivanja ga je pročitao, i bile su mu jasne sve ugovorne odredbe. Ni u banci mu nisu čitali predmetni ugovor o kreditu, niti mu objašnjavali pojedine ugovorne odredbe, niti je o njima mogao pregovarati jer je to bio već unaprijed sastavljen obrazac. Nitko mu nije objašnjavao što znači valutna klauzula, odnosno nitko ga nije upozorio da bi tečaj CHF-a mogao toliko porasti u odnosu na kunu, niti ga je itko upozoravao da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Javni bilježnik mu nije čitao odredbe predmetnog ugovora o kredita, niti mu je išta objašnjavao, već mu je samo ovjerio ugovor. Nije se interesirao u drugim bankama za uvjete kreditiranja, jer su mu u toj Auto kući rekli da je to najpovoljnije za njega i da će oni to sve odraditi. Rata mu je s početnih od oko 750,00 kuna porasla na oko 1.300,00 kuna. Kredit je plaćao on osobno misli uskratom s plaće. Kada je počeo dobivati te povećane rate, nije išao u banku interesirati se zašto je to tako, jer su svi bili u toj situaciji. Nikada ne bi sklopio takav Ugovor o kreditu da je znao da će se rata toliko povećati zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Nije tražio neka pojašnjenja u banci. Vjerojatno je bilo kredita u nekim drugim valutama, no međutim rekli su mu da je kredit u CHF-u za njega najpovoljniji.

13. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, logičnom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

14. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

15. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze

1 2

promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

17. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014.), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

20. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

1 3

21. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

22. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

23. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 198-50-4600768 s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 19. prosinca 2007., na iznos od 12.620,49 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 187,10 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, kada je tečaj CHF-a iznosio 4,406798 kuna za jedan CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Kredit je u cijelosti otplaćen u veljači 2015. godine.

25. Budući su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj

1 4

odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.

26. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno kako u predmetnom ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj 198- 50-4600768, od dana 19. prosinca 2007., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 6,45% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.

28. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

29. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.

1 5

30. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja sud smatra osnovanim za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 198-50-4600768, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 19. prosinca 2007., u članku 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u članku 7. Ugovora dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak na način da se anuiteti otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća, sve pobliže opisano pod I/izreke presude stoga odluka kao pod I/izreke.

31. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.318,07 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 6,45% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 261,81 eura, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u ukupnom iznosu od 2.712,44 eura, a koji iznosi su utvrđeni provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, bez uključenih negativnih tečajnih razlika, a kako je to zatražio tužitelj podneskom od 18. veljače 2025., sve pobliže opisano pod II i III/izreke presude, stoga odluka kao pod II i III/izreke presude. Prigovor tuženika u kojem navodi da je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata tekućim na svaki pojedini preplaćeni iznos neosnovan budući je tužitelj tužbeni zahtjev postavio okvirno te već u tužbi potražuje zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose, s tim da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, a sve sukladno odredbi čl. 186. b st. 2., 3., 4. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22, 155/23).

32. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

1 6

34. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 24. listopada 2022., 22. studenog 2024., i 17. travnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženih podneska od 27. srpnja 2020., i 19. veljače 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je uračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 325,00 eura kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.004,63 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

35. Tužitelju nije priznat trošak kratkih podnesaka od 22. veljače 2022., 9. rujna 2022., 25. siječnja 2023., 9. listopada 2024., 10. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod V/ izreke presude.

U Osijeku, 12. svibnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika