REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1251/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja MF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz od FF iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 1. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 12. svibnja 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli navedena u čl.1. Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja
II Utvrđuje se ništetnom odredba o načinu otplate kredita sadržana u čl.7. Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja.
III Nalaže se tuženiku da temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja, isplati tužitelju iznos od 2.514,38 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
-7,57 eur od 4.11.2008. pa do isplate
-12,46 eur od 5.1.2009. pa do isplate
-12,80 eur od 31.1.2009. pa do isplate
-17,00 eur od 10.3.2009. pa do isplate
-11,80 eur od 1.4.2009. pa do isplate
-9,70 eur od 15.5.2009. pa do isplate
-8,97 eur od 3.6.2009. pa do isplate
-5,39 eur od 1.7.2009. pa do isplate
-6,26 eur od 31.7.2009. pa do isplate
-6,12 eur od 2.11.2009. pa do isplate
-7,70 eur od 18.11.2009. pa do isplate
-7,70 eur od 18.11.2009. pa do isplate
-8,83 eur od 1.12.2009. pa do isplate
-11,07 eur od 7.1.2010. pa do isplate
-13,20 eur od 3.2.2010. pa do isplate
-13,17 eur od 3.3.2010. pa do isplate
-17,03 eur od 20.4.2010. pa do isplate
-17,31 eur 5.5.2010. pa do isplate
-19,51 eur od 2.6.2010. pa do isplate
-29,79 eur od 12.7.2010. pa do isplate
-25,55 eur od 4.8.2010. pa do isplate
-39,33 eur od 2.9.2010. pa do isplate
-34,59 eur od 5.10.2010. pa do isplate
-29,81 eur od 2.11.2010. pa do isplate
-40,45 eur od 6.12.2010. pa do isplate
-51,25 eur od 3.1.2011. pa do isplate
-45,75 eur od 2.3.2011. pa do isplate
-45,75 eur od 2.3.2011. pa do isplate
-40,26 eur od 6.4.2011. pa do isplate
-55,24 eur od 24.5.2011. pa do isplate
-75,83 eur od 1.8.2011. pa do isplate
-76,92 eur od 2.9.2011. pa do isplate
-60,74 eur od 3.10.2011. pa do isplate
-58,26 eur od 11.11.2011. pa do isplate
-58,26 eur od 11.11.2011. pa do isplate
-58,10 eur od 11.11.2011. pa do isplate
-57,54 eur od 14.12.2011. pa do isplate
-62,37 eur od 9.1.2012. pa do isplate
-65,64 eur od 21.2.2012. pa do isplate
-64,36 eur od 20.3.2012. pa do isplate
-63,66 eur od 16.4.2012. pa do isplate
-66,53 eur od 22.5.2011. pa do isplate
-66,32 eur od 19.6.2012. pa do isplate
-63,56 eur od 6.9.2012. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-57,34 eur od 19.6.2013. pa do isplate
-448,87 eur od 19.6.2013. pa do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV Utvrđuje se ništetnim odredba o troškovima i naknadama Usluga kreditora navedena u čl.3. Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju SF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade temeljem neosnovano naplaćene Ulazne naknade, određene čl.3. Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja isplati iznos od 405,30 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10.11.2006., to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VI O d b i j a s e tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu br.:320-50-3748509, od 27.10.2006. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja
Utvrđuje se ništetnim odredba o Prijenos prava vlasništva na vozilu u čl.8. Ugovora br.: 320-50-3748509, od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja. Utvrđuje se ništetnim odredba Ovršna klauzula, u čl.11. Ugovora br.: 320-50- 3748509 od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja."
VII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju SF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.515,45 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 12. svibnja 2025. do isplate, u roku 15 dana.
VIII Nalaže se tužitelju SF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 12. svibnja 2025. do isplate, u roku 15 dana.
IX O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška povrh dosuđenih 250,00 €, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio 27.10.2006., Ugovor o kreditu br.320-50-3748509, u iznosu od 19,988,82 CHF, za kupnju vozila, (Dalje: Ugovor).
1.1. Ugovorom je tuženik obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplata u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, izlaznu naknada, zateznu kamatu, i interkalarnu kamatu. Navedeno utječe na valjanost Ugovora i isto je proglašeno ništetnim.
1.2. Člankom 1. i 7.Ugovora određena je valutna klauzula. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Zakonom o obveznim odnosima (Dalje: ZOO) uspostavlja se ravnoteža između činidaba, pa kako je valutna klauzula u uvjetima visoke inflacije obezvrijedila domaću valutu, kao valutnu obvezu, to u skladu s ZOO-om ista ne može biti sredstvo zarade tuženika, a što nije niti cilj, a niti svrha ZOO-a. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Navedene odredbe su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.6.2017., posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/17 od 14.6.2017. Zatim, u točkama 48. i 52. presudom suda EU, br.C-118/17 zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja bitan sastojak ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Nadalje, u točki 44. presude suda EU, br. C-260/18 navedeno je da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu. U točki 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora. Nadalje, predmetnom odlukom suda EU u bitnome je odlučeno da nije dopušteno koristiti srednji tečaj kreditora već samo nacionalne banke, te ukoliko je bio u isplati ili u obračunu obroka korišten tečaj kreditora, to za sobom povlači ništetnost ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan.
1.3. Člankom 2. Ugovora tuženik je visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Kako je vidljivo iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Nadalje, temeljem odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, bitni sastojci Ugovora o kreditu je novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja kredita, vrijeme i način vraćanja kredita i iznos ugovorenih kamata, koje kamate predstavljaju cijenu Ugovora. Iz navedenih odredbi ZOO-a, vidljivo je kako kamate u ovom Ugovoru predstavljaju cijenu, te na taj način čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih isti ne može proizvoditi valjane pravne učinke, odnosno bez kojih je sastojaka, Ugovor ništetan. Dakle, kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih Ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je Ugovor ništetan, Tuženik je tijekom trajanja Ugovora, u više navrata, jednostranim odlukama, mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu i pritom samo formalno obavještavao tužitelja o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tuženik tijekom trajanja Ugovora nije pregovarao sa tužiteljem, a niti mu je tužitelj dopustio pregovarati, o promjeni cijene. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/2021, od 4. srpnja 2013. (Dalje: Kolektivna Presuda), utvrđena je ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Presuda je potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog Trgovačkog suda, posl.br.Pž-7129/13, 13. lipnja 2014. Dakle, Visoki Trgovački sud je navedenom Presudom i Rješenjem odredio, kako su odredbe Ugovora o kreditima, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene-ništetne što je i obrazloženo na str. 53. do 67. Presude i Rješenja. U ovom postupku radi se o istoj pravnoj stvari. Sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu. Nadalje, temeljem odredbe čl.118., Zakona o zaštiti potrošača (Dalje:ZZP), Kolektivna Presuda obvezuje i ovaj Sud u ovom postupku. Također je čl.502.c., Zakona o parničnom postupku (Dalje:ZPP), utvrđeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivne Presude. Tužitelj također ističe, kako su promjenjiva kamatna stopa, kao i anuitetna otplata, Kolektivnom Presudom, kao i Odlukama suda EU, pa i pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2. ožujka 2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.Gž-115/2020, od 17. rujna 2020., utvrđene ništetnim.
1.4. Isto tako, promjenjiva kamatna stopa, koju je tuženik jednostranim odlukama mijenjao, protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Člankom 270. ZOO- a, propisano je da je Ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl.272. ZOO-a, propisano je da je činidba odrediva u slučaju da Ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da ih odredi. Dakle, neodređena je i neodrediva odredba Ugovora, po kojoj odredbi je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, bez u Ugovoru navedenih uvjeta, o načinu određivanja te činidbe. Također je odredbom čl.324. st.1. ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog Ugovora, pod uvjetom da Ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, te ukoliko upravo ta odredba nije odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen. Upravo odredba o načinu promjene kamatne stope, jest odredba bez koje Ugovor ne može opstati, jer ta odredba određuje cijenu kredita, a kada se sklapa Ugovor o kreditu, cijena kredita jest bitan sastojak Ugovora. Također je cijena bila glavna pobuda da tuženik s tužiteljem sklopi Ugovor, protivno bi kredit bio besplatan. Člankom 59. podstavkom 2., ZZP-a, propisano je da Ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi kao i odredbu o pretpostavkama pod kojim uvjetima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Uvidom u čl.2. Ugovora vidljivo je kako pretpostavke za promjenu kamatne stope nisu ugovorene, nego je određeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom, tuženika. Dakle, temeljem odredbe čl.59. podstavak 2. ZZP-a, način promjene kamatne stope mora biti ugovoren transparentno i na način da i tužitelj zna kada, kako i pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja, te da temeljem tih podataka sam može izračunati kamatnu stopu. O istom se je očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju posl.br.:Rev-1172/2018, od 19.3.2019. Također je i Europski sud, Odlukom u predmetu br.C-618/10 i u odluci u spojenim predmetima br.C-70/17 i C-179/17, točka 53, 54 i 55, utvrdio da je protupravno da se odredbu ugovora o zajmu, za koju se utvrdi da je nepoštena, djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, ako bi takvo uklanjanje dovelo do preispitivanja sadržaja takve odredbe, utječući na njezinu bit. Takav stav zauzeli su i sudovi u Republici Hrvatskoj, Općinski sud u Kutini u predmetu posl.br. P-211/2019- 18, od 4.11.2019., Županijski sud u Zadru u predmetu posl.br.Gž-1584/2019-2, od 30.4.2020., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl.br.Revd- 1581/2020-2, od 27.10.2020. Nadalje, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. u četvrtom odlomku, stranica 7. utvrđeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje se navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Zatim u zadnjem pasusu na stranici 9. Rješenja je navedeno: „Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.” Dakle, sukladno navedenom Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kamatna stopa navedena u Ugovoru o kreditu, predstavlja cijenu i njegov je bitan sastojak, te sama ništetnost odredbe koja se odnosi na cijenu, dovodi do ništetnosti Ugovora u cijelosti. Slijedom svega navedenog, vidljivo je kako je praksa nacionalnih sudova ovim odlukama usklađena s praksom Europskog suda, koji ne poznaje djelomičnu ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, niti djelomičnu ništetnost bilo koje druge bitne odredbe ugovora, što je Europski sud utvrdio u nizu Odluka, npr. Presuda suda ECJ br.C-269/19, od 25.11.2020. Presudom suda ECJ br.C-269/19, od 25.11.2020., utvrđuje se da čl.6. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da, nakon utvrđenja nepoštenih odredbi kojima se definira mehanizam određivanja promjenjive kamatne stope u ugovoru o zajmu (kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku) i kada taj ugovor ne može ostati na snazi nakon uklanjanja predmetnih nepoštenih odredbi, te kad bi poništenje navedenog ugovora imalo osobito štetne posljedice za potrošača i kad ne postoji dispozitivna odredba nacionalnog prava, tada nacionalni sud mora poduzeti, (vodeći računa o cjelokupnom unutarnjem pravu), sve mjere potrebne za zaštitu potrošača od osobito onih štetnih posljedica, koje bi mogle nastati poništenjem predmetnog ugovora. U okolnostima poput onih u glavnom postupku ništa se osobito ne protivi tomu da nacionalni sud uputi stranke na pregovaranje, radi utvrđivanja načina izračuna kamatne stope, pod uvjetom da utvrdi okvir tih pregovora i da je njihov cilj uspostaviti stvarnu ravnotežu između prava i obveza suugovaratelja, vodeći osobito računa o cilju zaštite potrošača na kojima se temelji Direktiva 93/13/EEZ. Nacionalni sudovi su vezani gore navedenom Presudom. Dakle Europski sud u točki 15. i 16. Odluke, određuje da ništetnu odredbu o formiranju kamatne stope, nacionalni sud ne može zamijeniti drugom odredbom, koja bi bila zamijenjena početnom kamatnom stopom u fiksnom iznosu. Citiramo: “ Osim toga, Banci B. bilo je naloženo da pojasni sadržaj odredbe koja se odnosila na kamate predmetnog ugovora o zajmu, određujući, u skladu s navodima tog suda, njihove sastavne dijelove i iznos. S jedne strane, marža predviđena člankom 5. ugovora trebala je biti utvrđena u visini od 1,5 postotnih bodova uvećanih za indeks Euribor 6 mjeseci. S druge strane, način izmjene kamatne stope trebao je ovisiti isključivo o referentnim indeksima Euribor mjeseci s fiksnom maržom bankovne institucije, koja se mogla izmijeniti samo pisanim sporazumom stranaka, tako da je izmjena kamatne stope ovisila o promjenama indeksa Euribor 6 mjeseci. 16 Tribunalul Specializat Cluj (Specijalizirani sud u Cluju) smatra da bi izuzimanje odredbe kojom se bankovnoj instituciji dodjeljuje isključivo pravo nadzora mehanizma prilagodbe promjenjive kamatne stope, a da se pritom ne preciziraju posljedice tog utvrđenja, u praksi dovelo do izmjene ugovora jer bi kamatna stopa bila određena na razini koja je bila primjenjiva tijekom prve godine zajma. Takva situacija bila bi posebno povoljna za prodavatelja robe ili pružatelja usluga te bi bilo kakvo pregovaranje o tom pitanju između ugovornih strana učinila besmislenim. Osim toga, taj je sud istaknuo da je utvrđivanje fiksne kamatne stope izmjena ugovora protivna sporazumu stranaka, koje su se dogovorile o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbama članka 969. Građanskog zakonika kojim se utvrđuje poštovanje ugovornih obveza (pacta sunt servanda).” Navedenom Odlukom je također u bitnome utvrđeno kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu, koja je bitan sastojak ugovora, koji bez cijene ne može opstati. Dakle, kad sud utvrdi ništetnost cijele ugovorne odredbe ili dijela iste, ne može mimo volje potrošača, u ovom slučaju tužitelja, zamijeniti dio te ništetne odredbe, ili cijelu odredbu. Ako je člankom određena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci banke i ako Sud utvrdi da je promjenjiva kamatna stopa ništetna, ništetan je cijeli Ugovor, s obzirom da kamata predstavlja cijenu. Nadalje, ako Sud utvrdi da je ništetan dio članka i to onaj koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odluci banke, Sud ne može na snazi ostaviti ostatak članka koji određuje da je kamatna stopa fiksna.
1.5. Odredba o troškovima propisana je čl.3. u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno. Predmetna odredba, utvrđena je ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020., te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. U gore navedenom, u bitnome je utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade, nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed ugovorena i ona stvara neravnotežu na štetu potrošača (Presuda Suda EU već u spojenim predmetima posl.br.:C-224/19 i C-259/19, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19). Dakle, ulazna naknada je ugovorena člankom 6. Ugovora, po principu „uzmi ili ostavi“, na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati sa tuženikom. Dakle, banka-tuženik ne bi sklopila Ugovor sa tužiteljem, ako tužitelj ne bi pristao na odredbu o ulaznoj naknadi po principu „uzmi ili ostavi“. U Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita. U Ugovoru nije navedeno, što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita. Presuda Suda EU, koja se temelji na Direktivi Vijeća br. 93/13/EEZ, na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine, protivi se naplati nedefiniranih naknada potrošaču, ukoliko se o istima nije pregovaralo. Direktivom Vijeća je također utvrđeno, da nedefinirane naknade potrošaču nisu transparentne, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove te odredbe odnose. Takve odredbe su uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog Ugovora o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P950/18, od 26.11.2019. i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima. Obzirom da je ništetan iznos anuiteta, onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. Tužitelj je privatnim vještačenjem utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 405,30 EUR/3.053,74KN, prije plaćanja prvog anuiteta kredita, stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od 405,30 EUR/3.053,74KN, naplaćena je prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sami iznos anuiteta jer je Ulazna naknada sadržana u svim anuitetima, a pošto je ništetan iznos anuiteta onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a.
1.6. Način otplate kredita u mjesečnim anuitetima sadržan je u čl. 7. ugovora. Valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuje iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita. Primjenom valutne klauzule, a bez upozorenja tužitelja o očekivanom rastu iste, tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Tuženik je također, mijenjajući jednostranom odlukom kamatnu stopu, jednostrano mijenjao anuitetnu otplatu, pri čemu se kako promjenjiva kamatna stopa, tako i anuitetna otplata kontinuirano mijenjala, odnosno povećavala. Sve narečeno bez jasne i nedvosmislene informiranosti tužitelja o istom i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Zbog navedenog, tužitelj ima pravni interes predložiti Sudu da se Ugovor koji je sklopio sa tuženikom utvrdi ništetnim. Odredba o anuitetnoj otplati uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu znači, da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Mada je odredba o anuitetnoj otplati dopuštena, tuženik je nezakonitim povećavanjem kamata, nezakonito i protupravno povećavao obvezu tužitelja i to kako kroz kamate, u periodu kada anuitete čini uglavnom kamata, tako i kroz „usporenu“ otplatu glavnice kredita. Narečeno je utvrđeno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. Odredba Ugovora o načinu otplate, sadržana u čl.7. Ugovora je ništetna, zato jer se anuitetna otplata obračunava, kako na temelju ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tako i na temelju ništetne Ulazne naknade. Sve navedeno sukladno je odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, a što je i potvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-950/18, od 26.11.2019. Na stranici 6., četvrti pasus odozgo, Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-950/18, od 26.11.2019., navodi se, citiramo: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Isto tako i Presudom Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od 2.3.2021. Bitni sastojci ugovora po ZOO-u su predmet i cijena. Predmet Ugovora u ovom slučaju predstavlja odredba o valuti CHF, koja je također utvrđena ništetnom i ništetna je za svakoga. Cijenu predstavlja kamata. Dakle, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena je očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja, a u korist tuženika, pa je i takva odredba ništetna sukladno čl. 29. st.4. ZOO-a. Tužitelj se vezano uz navedeno, ovdje ponovno poziva na Presudu Suda EU posl.br.:C-26/13. Zaključno, ništetnost ugovorne odredbe koje se tiču valutne klauzule koja predstavlja predmet ugovora o kreditu i kamate, koja kamata predstavlja cijenu, što je i naprijed navedeno, nužno dovodi i do ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita u mjesečnim anuitetima, te ništetnosti Ugovora u cijelosti.
1.7. Odredba o kamatama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu određena je čl.2. Ugovora (odnosi se na zatezne kamate), kojom je utvrđeno da se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, primjenjuje kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (banke), koja je također nepoštena. Nepoštena je iz razloga jer se tuženiku obračunava i naplaćuje zatezna kamata, koja nije zakonska, već istu određuje jednostrano i samovoljno tuženik, sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, tako da tuženik time direktno ponovno manipulira cijenom Ugovora, kao bitnim sastojkom. Narečeno je protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, a u korist tuženika. Konačno, bitno je za napomenuti kako se o istome nije pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora, niti su tužitelju bili poznati parametri kreiranja stope zatezne kamate, koja se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza obračunava i naplaćuje tužitelju, pa je ista ništetna sukladno odredbi čl. 29. st.4. ZOO-a. Isto je utvrđeno Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br.Gž-731/2016, od 12. listopada 2017. Presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-228/14, od 24.3.2016.
1.8. Odredba o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sadržana je u čl.9. Ugovora, kojom je utvrđeno da tužitelj (korisnik kredita) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge kreditora. Naknada za prijevremenu otplatu kredita-izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-1837/14-2, od 5. studenog 2014., Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-1096/2019, od 26. listopada 2020. , Presudom Županijskog suda u Osijeku, posl.br.:Gž-1516/19 od 19. studenog 2020. kao i na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, Posl. br. Su IV – 308/2020, 5. studenog 2020. , utvrđena je ništetnom i nepoštenom odredba o izlaznoj naknadi, budući se o istoj nije pregovaralo. Tužitelj nastavno naglašava, kako je ovakav Ugovor, zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan prisilnim propisima, kao i moralu društva, te je stoga Ugovor ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. Nadalje, isto potvrđuje i Europski sud u spojenim predmetima posl.br.:C- 70/17 i C-179/17. U tim spojenim predmetima Europski sud je utvrdio da članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da im se, kao prvo, protivi to da se odredbe ugovora o zajmu za koje se utvrdi da su nepoštene, djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji ih čine nepoštenima, ako bi takvo uklanjanje dovelo do preispitivanja sadržaja takve odredbe utječući na njezinu bit.
1.9. Konačno, tužitelj usklađenim tužbenim zahtjevom zaprimljenim 2. prosinca 2024. (list 96-99 spisa) te ispravljenim na zapisniku od 1. travnja 2025. predlaže da sud utvrdi ništetnim ugovor o kreditu br.: 320-50-3748509, od 27.10.2006. sklopljenog između tuženika i tužitelja; da utvrdi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli navedenoj u čl. 1. o promjenjivosti kamatne stope navedene u čl. 2.; da se naloži tuženiku da temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope određene čl. 4. i čl. 2 ugovora isplati tužitelju iznos od 2.514,38 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana plaćanja do dana isplate; da se utvrdi ništetnim odredba o troškovima i naknadama usluga kreditora navedena u čl. 3. Ugovora; da se naloži tuženiku da temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade određene čl.3. Ugovora tužitelju isplati iznos od 405,30 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10.11.2006. do isplate; da se utvrdi ništetnim odredba o prijenosu prava vlasništva na vozilu iz čl. 6. Ugovora; da se utvrdi ništetnom odredba Ovršna klauzula u čl. 11. Ugovora; da se utvrdi ništetnom odredba o načinu otplate kredita sadržana u čl. 7. Ugovora kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe da nije sporno da su tužitelj i tuženik 27.10.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 320- 50-3748509 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.988,82, a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
2.1. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
2.2. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći 3.6.2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.6.2023., razvidno je da je od pravomoćnosti navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost upućuje na Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.
2.3. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.4. Odredba čl. 3. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena naknada, jasna je, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao spornim odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.6.2023. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, a koja se preinaka odnosi na točku 6. i 7. usklađenog tužbenog zahtjeva tužitelja.
2.5. Konačno predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 31.10.2014. (list 22-29 spisa), otplatni plan (list 30-33), kontrolni ispis unosa korištenja (list 34), Ugovor o kreditu broj 320-50-3748509 od 27.10.2006. (list 35-44), zahtjev za kredit (list 72), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 82-90), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj UF osobno.
4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene, utvrđeno je da je glavni zahtjev djelomično osnovan te da su objektivno kumulirani zahtjevi djelomično osnovani.
5. U ovom sporu riječ je o zahtjevu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i isplatu te o eventualnom kumuliranim zahtjevima u smislu odredbe čl. 188.čl.2. ZPP-a na način da drugi eventualni zahtjevi glase na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, odredba o troškovima i naknadama, odredba o prijenosu prava vlasništva na vozilu, odredba o ovršnoj klauzuli i o načinu otplate kredita.
6. U odnosu na glavni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, sud temeljem činjeničnih navoda koji se odnose na postojanje nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno ulaznoj i izlaznoj naknadi ne zaključuje da bi činjenica postojanja navedenih nepoštenih odredaba odnosno postojanje djelomično ništetnih odredaba o cijeni dovela do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor i bez tih odredaba može opstati radi čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora odbijen (točka VI izreke presude).
7. Nadalje, u odnosu na eventualno kumulirane zahtjeve za utvrđenje valja reći kako nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 27. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 320-50-3748509, u kunskoj protuvrijednosti 19.988,82 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz redovnu kamatnu stopu 5,50 % godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora uz rok otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
8. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.
9. Iz neposredno uvjerljivog i iskrenog iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. uzeo kredit za kupnju automobila, koji automobil je koristio za osobne potrebe, da u to vrijeme, a ni danas nije vlasnik obrta, trgovačkog društva, da je kredit otplaćen, odnosno ostalo je još neko dugovanje, da je trebao platiti još 4.000,00 kn, ali je dobio od banke obavijest da je dužan još 36.000,00 kn i on je to prestao plaćati, da je banka preko tvrtke Agram iz Zagreba pokrenula postupak i uzela mu auto koji je kupio sredstvima kredita, da je ugovor pročitao, da u to doba nije niti znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da je došao u auto kuću gdje mu je rečeno da tu opće nema kamata, da je to najstabilnija valuta, da je otišao kod bilježnika gdje je potpisao, novac uopće nije vidio, da nije bio svjestan da će mu se rata mijenjati jer mu je bilo rečeno da je to najstabilnija valuta, da je to najpovoljnije i zato je i uzeo taj kredit, da se nije raspitivao kolika bi mu bila rata za kredit u eurima, bila je mogućnost uzeti samo u CHF-u, da nije htio mijenjati pojedine odredbe ugovora, to je bilo povoljno.
9.1. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba, tim više što je kredit obrađen u auto kući, a okolnost da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja okolnost zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije Ugovora, nije osoba koja s potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama Ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem bio tuženik, a tuženik u ovom postupku sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03 nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.
10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) valjalo odlučiti kao pod I i II izreke presude.
11. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).
11.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje motornog vozila, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.
12. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadatkom suda te na isti stranke niti nisu imale primjedbe.
12.1. Iz nalaza i mišljenja utvrđena je ukupna razlika s osnove promjene valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos u iznosu od 18.944,99 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.514,38 €.
13. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.514,38 €, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci pod III presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.
15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
16. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o troškovima i naknadama, konkretno o naknadi koja se isplaćuje u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita valja ponoviti kako u postupku nema spora niti o tome: da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača; da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP; da se tužitelj obvezao platiti sve troškove pa tako i naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratnu, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je korisniku kredita prilikom isplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 659,63 CHF, kunske protuvrijednosti 3.053,74 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti prema fiksnom tečaju 405,30 €, a prema kontrolnom ispisu unosa korištenja (list 34 spisa), te da je ta naknada naplaćena 3. studenog 2006.
17. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi pregovarao o bilo kojoj ugovornoj odredbi niti o naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tim više, a kako je i naprijed utvrđeno da prilikom ugovaranja kredita nije niti pregovarao u banci.
17.1 Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
17.2. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – naknadi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.
17.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za prvo korištenje kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.
18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.
19. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o naknadi za prvo korištenje kredita je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.
20. Međutim, bez obzira je li riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
21. Navedena odredba nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.
21.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
21.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.
21.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
21.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prvo korištenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
21.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
21.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
21.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prvo korištenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za prvo korištenje kredita te za zauzvrat pruženih usluga.
21.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
22. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
22.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
22.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za prvo korištenje kredita ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženoj usluzi i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
22.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
22.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za prvo korištenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
22.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
22.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.
22.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
22.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod IV izreke.
22.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati, a niti je akte priložio uz tužbu.
23. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prvo korištenje kredita i to u iznosu od 405,30 €, što je i utvrđeno točkom 3. nalaza i mišljenja provedenog vještačenja (list 90 spisa), radi čega je odlučeno kao u izreci pod V.
24. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovarala njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.
25. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka III. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.
26. U odnosu na sporne odredbe o prijenosu prava vlasništva na vozilu (čl. 8. Ugovora), ništetnosti odredbe ovršne klauzule (čl. 11. Ugovora) valja istaći kako su navedene odredbe jasne te sud ne nalazi da niti bi odredbe tog sadržaja bile ništetne ili nepoštene odnosno da bi uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VI izreke, tim više što te odredbe nisu bile predmetom zaštite kolektivnih interesa potrošača.
27. Sud smatra da tužitelj nije preinačio tužbu time što je tražio dodatno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora jer nije promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkama VI izreke, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 8.7.2024. i 30.11.2024., za zastupanje na ročištu 10.9.2024. i 10.12.2024., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 250,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.515,45 €, zajedno sa zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.
29.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska kojim obavještava sud o uplati predujma, kao ni trošak pristupa radi objave presude.
30. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka povrh opravdano zatraženih troškova koji se sastoje od zastupanja na ročištu od 1. travnja 2025., 100 bodova, odnosno 200,00 € određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uvećan za 25% PDV-a u iznosu od 50,00 €, odnosno ukupno 250,00 €, koji trošak je dosuđen tuženiku jer je glavna rasprava preotvorena budući je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom pogrešno naznačio broj predmetnog Ugovora o kreditu.
U Krapini 12. svibnja 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Josip Štefičić
2.OD FF & FF
