Poslovni broj: P-4041/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljak, u pravnoj stvari tužiteljice LS, rođ. L iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Duji Domazetu, odvjetniku iz Splita iz Odvjetničkog društva "Budimir i Partneri", d.o.o, Split, Bihaćka 2 A Split, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d,. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 31. ožujka 2025 u nazočnosti pun. tužitelja Mie Raić odvjetnice u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Đive Buconića odvjetnika u Splitu na ročištu za objavu dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od ukupno 461,05 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to za razdoblje do 31.12.2007. godine po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koja zatezna kamata;

- na iznos od 7,01 EUR teče od 30.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,89 EUR teče od 31.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,92 EUR teče od 31.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,90 EUR teče od 29.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,92 EUR teče od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR teče od 30.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,52 EUR teče od 31.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,50 EUR teče od 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR teče od 31.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,10 EUR teče od 31.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,06 EUR teče od 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,57 EUR teče od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR teče od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR teče od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR teče od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR teče od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR teče od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR teče od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,40 EUR teče od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR teče od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,73 EUR teče od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,55 EUR teče od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,26 EUR teče od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,89 EUR teče od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,78 EUR teče od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,62 EUR teče od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,50 EUR teče od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR teče od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,08 EUR teče od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR teče od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR teče od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR teče od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,35 EUR teče od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,39 EUR teče od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR teče od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,33 EUR teče od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,39 EUR teče od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR teče od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,76 EUR teče od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR teče od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,94 EUR teče od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,56 EUR teče od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,66 EUR teče od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,27 EUR teče od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,47 EUR teče od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,87 EUR teče od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,28 EUR teče od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 3,18 EUR teče od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,90 EUR teče od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,66 EUR teče od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,42 EUR teče od 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2,12 EUR teče od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR teče od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,52 EUR teče od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,23 EUR teče od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,92 EUR teče od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,62 EUR teče od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR teče od 31.08.2012. pa do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.287,28 EUR, uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja dana 12. svibnja 2025. pa do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

O b r a z l o ž e nj e

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 12.06.2019 tužiteljica je navela da je dana 03. 08. 2005. godine tužiteljica (tada još pod djevojačkim prezimenom L) kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka (kreditor) sklopili su Ugovor o kreditu broj. 138-50-2979484 od " [adresa],03.08.2005 (treći kolovoza dvije tisuće i pete godine) solemiziran kod Vere Marčina, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OU-740/05 /dalje Ugovor) temeljem kojeg je tuženik odobrio namjenski kredit za kupnju vozila tužiteljici i isplatio iznos od 20.601.91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita . Rok otplate je 84 mjeseca uz ugovoreni mjesečni iznos anuiteta prema otplatnom planu. Konačno točkom 2.

/drugo/ Ugovora pod nazivom "KAMATNA STOPA" ugovoreno je kako se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja na da n sklapanja iznosi 5,50% godišnje. Predmetna redovna kamatna stopa se sa početnih 5,50% godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica drži da je takav način promjene kamatne stope opisan u toč. I. historijata ništetan. Naime radi se o nepoštenim ugovornim odredbama kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao Banke a o kojoj se u konačnici nije niti pojedinačno pregovaralo. Ista je odredba očito sastavljena u korist samog sastavljača ugovora. tuženika. Tuženik se u u konkretnom slučaju nije ponašao kao dobar i odgovoran gospodarstvenik te kao visoko specijalizirana novčarska ustanova nije izvršio svoju dužnost ozbiljnog informiranja svakog potrošača uključivo i tužiteljice o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuo mu pozornost na parametre o kojima ta stopa ovisi zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope a kako je to u historijatu tužbe I. II. elaborirano, tuženik je tužiteljici od danja sklapanja Ugovora pa sve do zatvaranja predmetnog kredita , s osnova više preplaćenih kamata neosnovano naplatio iznos od 684,81 CHF-a u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan isplate. Pravni osnov ništetnosti te odredbe odredio je Visoki trgovački sud RH u presudi P-7129/13 od 16. 07. 2014. god. kojoj je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Istu odluku po toj tzv. kolektivnoj tužbi potvrdio je i Vrhovni sud RH u presudi Revt-249/14-2 od 09.05.2015.god. a identičan stav zauzeo je i Županijski sud u Split5u u odluci pod posl. br. GŽo-199/14 pri čemu se potonji sud poziva i na odluku Europskog suda od 30.04.2014.god. pod posl. br. C-26/13. Konačno Vrhovni sud Rh u rješenje Rev- 2868/2018 pa k odlukom od 12.02.20'19.god. je odgovorio na pitanje da li sklapanjem dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredit a gubi pravni interes zahtjevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu. Kako je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u promatranom razdoblju to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Naime prema čl. 1111 st. 1. ZOO-a "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležnosti vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće nadoknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno st. 3. istog članka "Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115 ZOO-a "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. -a stavka 1 ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl. 6 st. 3. Zakona o sudovima (NN:28/13) propisano je da je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršenu sudsku odluku i njoj se pokoriti".

2. U svom odgovoru na tužbu od 23.03.2020. tuženik je naveo: Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Postupak zaštite kolektivnih interesa Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP)tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava

vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu,posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“10.Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe,tuženik se dalje očituje kako slijedi. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvarajeni kakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zaduženu istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući uvidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemiziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika.U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao pravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisno poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Odredba o regulaciji promjenjive kamatne stope (čl. 11.a) stupila je na snagu tek dana 19.10.2012. godine, s time da je nakon prvog stupanja na snagu naknadno mijenjana izmjenom od 2.12.2013., pa se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj. Od stupanja na snagu te odredbe tuženik postupa sukladno istoj. Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2011. – uvid na mrežnu stranicu tuženika www.rba.hr – po potrebi dostava u spis; Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS.Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope,tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite .Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje odstrane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekući od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 03.08.2005, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice kredita, obavijest o promjeni kamatne stope, izvadak iz matice rođenih, presudu trgovačkog suda u Zagrebu, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića od 09.05.2021. god.

4.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu koji nije konvertiran.

5.Iz ovako provedenog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li je ništetan dio ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope te da li tužiteljica ima pravo tražiti isplatu razlike kamata koje je više pretplatila.

6.Tužiteljica u cijelosti osporava navode iz odgovora na tužbu od strane tuženika, te prvenstveno ističe kako su navodi i prigovori tuženika, a koji se svode na ponavljanje prigovora koji su već odavno u sudskoj praksi otklonjeni (npr. period obuhvata nepoštenosti ugovaranja, zastara, pravna osnova i dr.), su neosnovani, a tužiteljica se putem iskazanih punomoćnika potrudila sažeti pregled svih važnijih meritornih odluka vezano za tzv. „slučaj Franak“ (uključivo i u odnosu na tzv. konverziju koje ovdje (nesporno) nije bilo i na nepošteno ugovaranje valutne klauzule – koja ovdje nije utužena, ali nije loše da se sve na jednom mjestu istakne radi uvida u širu sliku ove problematike), pa krenimo;„Slučaj Franak“ pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača odstrane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede:- valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te- redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.Tijekom postupka doneseno je više odluka meritornih za rješavanje ovog pitanja. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda RH.Međutim, prije nego krenemo u meritum raspravljanja s tuženikom, a s obzirom da isti (često) postavlja prigovor mjesne nenadležnosti, ističe se njegova neosnovanost, sve s obzirom da ugovorna odredba o mjesno nadležnosti iz ugovora o kreditu nije bila predmetom posebnog pregovaranja između stranaka prilikom zaključivanja ugovora (koji je unaprijed formatiran standardni ugovor), što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (tužitelj bi trebao nerazumno putovati i uložiti znatna sredstava za zaštitu svojih prava) – zbog čega je ova odredba nepoštena – sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i odredbi čl. 49.st.1 istog zakona, tj. ništetna. Takav stav je zauzet i na sjednici Građanskog odjela ŽS ST dana 29.01.2020.god. i u recentnoj praksi Županijskog suda u Splitu br. Gž-375/2020 od 04.03.2020.god. koja se dostavlja.Sada, krenimo kronološkim redom donošenja sudskih odluka kod ovog „slučaja Franak“;Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tuženici (banke osim Sberbank d.d.) mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovarano,čime je došlo, kod svake od banaka u (donekle ) različitim periodima izrekom navedenim u tim presudama, do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.Istovremeno, navedenom presudom VTSRH-a (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) preinačena je odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Protiv odluke VTSRH-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tužitelj i prvo- sedmotužene su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio.Međutim, odlukom broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, UIII- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika Sberbank d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebao ponovno odlučiti o podnesenim revizijama stranka i to u dijelu spora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu odnosno na zahtjev da se te ugovorne odredbe utvrde ništetnim te u dijelu glede ugovorene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d. Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio nedostatnim razloge kojima je sud obrazložio jasnoću i razumljivost odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uz korištenje švicarskog franka, odnosno jasnoću i razumljivost, te poštenost ugovornih odredbi, a koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmo tuženikom. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu Sberbanku d.d. (i u pogledu promjenljive kamatne stope i valutne klauzule).Predmet je stoga vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje(valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom,svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene.

Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

7.Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživat preplaćeno s dvije osnove. Na tužitelju je izbor što će utužiti, a to je napravio i u ovom slučaju. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Potom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.Konačno, Ustavni sud Ustavni sud odbio je s danom 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH br. Rev- 2221/2018 kojom je potvrđena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-1401/12. Ovim su banke u RH iscrpile pravni put glede pobijanja(pravilnog) stava suda glede ovog pravnog pitanja! Kad je riječ o ništetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi treba kazati slijedeće;Kao što je uvodno rečeno, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su tuženice mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osamtuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U presudi je obrazloženo: ''s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.'' U odnosu na Sberbank ovakva je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđena drugom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Kada je pak riječ o ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli treba, radi jasnije cjelokupne slike, kazati ovo; Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u ovom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ovaj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.U ovoj odluci utvrđeno je da:

- prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak,iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive,- je logično da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi, osim o kamatama, i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

E sada, što se pak tiče restitucijskih parnica po individualnim tužbama skreće se pozornost:Nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, pojedinačni tužitelji(potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

8.Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 214. ZOO/91 koji identično propisuju: ''Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.'' Tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-6190/18-2 od 5. ožujka 2019. s obrazloženjem da je:''tijekom postupka nedvojbenim utvrđeno da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, za zaključiti je da je taj iznos stekao bez valjane pravne osnove, ali i da se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate''. Tuženik (ali i druge banke) često polemiziraju i sam pravni učinak presude po kolektivnoj tužbi pa treba istaknuti;Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presudekojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će seta osoba na njih pozvati.S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

Tako npr.:Pogrešno tuženik smatra i da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., jer da bi se radilo samo o apstraktnim i preventivnim odlukama koje su donesene na generalnoj razini, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, te odredbe članka 138.a ZZP/07. (ŽS RI, Gž- 262/2019 od 3. srpnja 2019. godine) Neosnovano tuženik prigovara da se na konkretni spor ne može primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/2013, jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak(CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. (ŽS SB,Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019.)Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati n a sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.)

Visina tužbenog zahtjeva u ovakvim parnicama je uvijek sporna;

U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj je dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena kamatne stope i/ili promjenama tečaja valute CHFa,koju činjenicu će sud u slučaju spora oko visine tužbenog zahtjeva utvrditi odgovarajućim vještačenjem. Kada je ugovorena promjenljiva kamatna stopa utvrđena ništetnom odlukama VTSRH- a postavlja se pitanje prema kojoj kamatnoj stopi obračunati kreditni odnos u svakom pojedinom slučaju.U presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-262/2019 od 3. srpnja 2019. godine navodi se : ''da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26.stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,55% godišnje.''Iz navedene drugostupanjske odluke razvidno je da je sud cijenio da je kamatna stopa određena onom stopom koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora.O utjecaj konverzije kredita se naveliko raspravljalo, a tu je izdefiniran slijedeći pravni stav;Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.,dalje: ZID ZPK) banke su s potrošačima sklopile anekse ugovorima o kreditu te je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u na koji način su stranke izmijenile ugovorni odnos u pogledu valute, kamatne stope te preostalog dijela neotplaćene glavnice, na način da su utvrdili preplatu i sporazumjeli se o načinu korištenja iste.Što se tiče pravnog interesa za podnošenje tužbe nakon konverzije, pred Vrhovnim sudom RH postavljeno je upravo takvo revizijsko pitanje odnosno pitanje gubi li korisnik kredita sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine Vrhovni sud RH potvrdno je odgovorio argumentirajući takav stav na sljedeći način:''Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom.

9.Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju''.Sličan stav gornjem zauzima VsRH i u rješenju Rev-18/2018 od 26.05.2020.god., s proširenjem tumačenja kako činjenica da je sporni osnovni ugovor raskinut i sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a što je već i utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude TS ZG br. P-1401/2012 od 04.07.2013.god.Sukladno stavu sudske prakse konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a ne otklanja posljedice ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita. U obrazloženju presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1689/2018-2 od 25. rujna 2019. navedeno je:''Konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka prema stajalištu ovog suda nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZID ZPK-a ni sadržajem dodatka Ugovora o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sklapanjem Aneksa Ugovora samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak s položajem u kojem bi tužitelj bio da je ugovorio kredit u valuti EUR.Budući da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.,potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju,utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i da ta presuda u kolektivnom sporu ima učinak i na Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između stranaka ovog postupka (tuženica je pravna slijednica Hypo Alpe Adria Bank d.d. koja je obuhvaćena kolektivnom tužbom i ugovor je sklopljen 13. lipnja 2006., u razdoblju sklapanja na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe) ne bi se mogla primijeniti promjenjiva kamatna stopa ni na dodatak ugovora kojim se obnavlja prijašnja obveza jer je u smislu odredbe čl. 148. st. 1. ZOO- a obnova bez učinka ako je prijašnja obveza (u konkretnom slučaju obveza o promjenjivoj kamati) bila ništetna.''

Isto tako, u obrazloženju presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 380/2018-3 od 03. lipnja 2019.navedeno je:“Glavni motiv I ratio legis navedenog zakona (o.p.p. ZID ZPK) bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period.Osim toga, konverzija se po ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvan ugovorne odnose među strankama.

10.Odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institute stjecanja bez osnove iz čl. 1111. St. 1. ZOO-a. Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvan ugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodatka došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamate stope”.Iz navedenih odluka jasno proizlazi da je i u slučaju izvršene zakonske konverzije potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po pojedinom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji visinu iste, kao i je li sklopljenim aneksom ugovora izvršena restitucija utvrđene preplate u cijelosti ili samo dijelom, a što je moguće tek provođenjem financijskog vještačenja. Napokon, za kazati je kako odluka/rješenje donesena u tzv. (prvom) oglednom postupku vođenom u RH pred Vs RH pod brojem Gos 1/2019 od 04.03.2020.god., a imajući u vidu postavljeno pitanje, po mišljenje ovog tužitelja, nije od relevantne važnosti za rješavanje pokrenutih parničnih postupaka u kojima je izvršena tzv.konverzija. O ovome je bilo napisano mnogo stručnih članaka, a tužitelju je posebno upao u oko jedan vrlo jednostavan ali meritoran članak kolege LSM, odvjetnika iz [adresa] objavljen u IUS INFO dana15.06.2020.god., koji se prilaže .Štoviše, nakon donošenja predmetne oduke od 04.03.2020.god. broji županijski sudovi u RH su upravo u tzv.konvertiranim kreditima donosili meritorne presude u korist tužitelja kao korisnika kredita, pa tako izdvajamo samo neke kako slijedi;Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi pod posl. br. Gž-1451/2019 od 25.05.2020.god. u kojoj potvrđuje usvajajući I-sku presudu kaže:U pogledu pravnih učinaka izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016., prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je navedena konverzija izvršena temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakon a o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZIDZOPK) kojim aktom je nalaženo bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. t. 6.ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako potpisivanje Aneksa ugovora o kreditima između stranka nije od značaja za potraživanje tužitelja u ovom postupku jer se niti odredbama ZIDZOPK. a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjiv kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.“Županijski sud u Zadru u presudi pod posl. br. Gž-219/2020 od 23.04.2020.god. u kojoj potvrđuje usvajajući I-sku presudu kaže:„Nadalje, pravilno je stajalištu suda, kako konverzija odnosno potpisivanje Dodatka Ugovoru o kreditima između stranka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari, jer se niti odredbama ZIDZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF,tim više stoje razlog donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih,odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim,odnosno, činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu 1. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.“Rokovi zastare bi, kao “očuvani”, barem po tužitelju trebali biti nesporni slijedom niže navedenog;

11. U predmetu poslovnog broja Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stavu VSRH-a izraženom u navedenoj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. VSRH obrazlaže zauzeti pravni stav sljedećom argumentacijom: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. - dalje:ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“S obzirom na izneseno pravno shvaćanje VSRH-a da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a potrebno je razlučiti rok zastare za potraživanja po osnovi ništetne kamatne stope i po osnovi ništetne valutne klauzule.Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu ''Franak'' a to je 4. travnja 2012. godine, došlo je do prekida zastare pa računajući od tog dana unatrag pet godina (opći rok zastare - čl. 225. ZOO/05) dolazimo do zaključka da nije obuhvaćen rokom zastare zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007.godine pa nadalje.Takav zaključak iznesen je i u presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž-443/2017-5 od 16. svibnja 2019.u kojoj se navodi da zastara individualnih restitucija zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa potraživanja tužitelja za razdoblje od 4. travnja2007. nisu u zastari. ''Potraživanje tužitelja za mjesec veljaču i ožujak 2007. u ukupnom iznosu od 162,70 kn je u zastari jer je za njihovu isplatu bio istekao petogodišnji rok zastare i prije podnošenja kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, pa podnošenjem ove tužbe nije došlo do prekida zastarijevanje za navedeno potraživanje.''Donošenjem prve presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja2014. godine, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi (za sedam tuženih banaka osim Sberbank d.d.) ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine,odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina od dana donošenja presude, s obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a) i da nakon prekida zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. st. 3. ZOO-a).Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano,te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda VTSRH-a donesena 13. lipnja 2014. godine to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao14. lipnja 2019. godine.Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018.godine do 15. lipnja 2023. godine.1Nije naodmet podsjetiti i na stav – pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VsRH od 30.01.2020.god. koji objašnjava kada započinju teći zastarni rokovi u slučaju restitucijskog zahtjeva za povrat primljenog temeljem ništetnog ugovora – a to je od dana pravomoćnosti odluke kojim je utvrđena ništetnost tog ugovora.I na kraju, raspravljalo se I o tzv. “Stupnjevitoj tužbu” te je zauzet stav;U slučaju da tužitelji ne raspolažu svim ispravama potrebnim za dokazivanje kreditnog odnosa s bankom postoji mogućnost podnošenja tzv. stupnjevite tužbe na temelju čl. 186.b st. 3. ZPP koji propisuje: ''U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ilii zvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.''U primjeni čl. 186. b. ZPP-a Županijski sud u Splitu u presudi poslovnog broja Gž-1199/2019-2 od 17. lipnja 2019.navodi da: ''postoji izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, jer se radi o tomu da tužiteljne može postaviti određeni zahtjev prije nego što mu tuženik dostavi dokumentaciju koja će sadržavati podatke prema kojima će biti moguće precizirati tužbeni zahtjev. Stoga žalitelj neutemeljeno navodi kako tužitelj uopće nije postavio valjani zahtjev za donošenje rješenja kojim će sud tuženiku naložiti dostava predmetne dokumentacije, odnosno kako se pobijanim prvostupanjskim rješenjem derogira načelo tereta dokaza koje u pravilu leži na tužitelju, budući da je tužitelj imamo predmetnu dokumentaciju u ranije razdoblju. Tužitelj je predmetni zahtjev podnio na ročištu održanom 20. ožujka 2019. kada je i naveo kako mu tuženik nije dostavio dokumentaciju koji je zatražio, a pobijano rješenje je donijeto sukladno citiranoj odredbi članka 325.a ZPP-a.''

Konačno,– nije loše naglasiti da je nezakonito postupanje banaka koje se odnose na ugovaranje nepoštene valutne klauzule prepoznala i ju dikatura suda EU, sve u korist potrošača, pa tako; 1. Presuda C-26/13, mađarski predmet Kasler.Po toj presudi valutna klauzula CHF ništetna je u kreditima zbog toga jer su banke ugovarale različite tečaje za isplatu kredita i naplatu anuiteta (kupovni-prodajni tečaj). Tako je to radila OTP banka u Mađarskoj, i zbog toga je valutna klauzula CHF u mađarskim kreditima ništetna, što je kod njih i sudski, i zakonski utvrđeno.U Hrvatskoj je primjer za ugovaranje takvoga tečaja Volksbank/Sberbank. Volksbank/Sberbank ima po toj osnovi nedvojbeno ništetnu valutnu klauzulu CHF u potrošačkim kreditima.2. Presuda C-186/16, rumunjski predmet A. Po toj presudi valutna klauzula CHF ništetna je u kreditima zbog toga jer banke nisu upozoravale potrošače na rizike ugovaranja takve valute, prije svega o sljedećem:– Da je CHF valuta drugačija od valute EURO, jer HNB štiti tečaj kune u odnosu na EURO, ali ne štiti u odnosu na CHF.

– Da postoji mogućnost da CHF naraste do 18% u odnosu na EURO i kunu, po prognozama MMF-a i HNB-a– Da je CHF utočište odnosno sigurna luka za bogataše za vrijeme gospodarske krize, pa zbog nagle kupovine velikih količina CHF valute dolazi do velikih skokova tečaja- Da je CHF valuta kao valuta sigurna za banku, ali nije i za dužnika koji ugovara kredit, jer u slučaju rasta tečaja trošak snosi samo i jedino korisnik kredita.Na temelju presude C-186/16 rumunjski Žalbeni sud Cluj u privatnoj tužbi potrošača pravomoćno je utvrdio da je ugovorena valuta CHF u jednome kreditu nepoštena i ništetna uz sljedeće obrazloženje:

• banka je morala kod ugovaranja kredita biti poštena, razborita i umjerena,• potrošač laik i banka kao profesionalni financijer nisu jednaki u postupku ugovaranja kredita,• ne postoji racionalno objašnjenje kako bi bilo pravilno da davanja potrošača narastu dvostruko, dok istodobno njegova ekonomska snaga ostane ista kao i na početku ugovornog odnosa,• kupovna moć potrošača vezana je na domaću valutu te banka nije prije ugovaranja informirala potrošača o vrlo izglednim promjenama tečaja na njegovu štetu, banka nije izvršila svoju obvezu da upozori, informira i savjetuje potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe ugovaranjem CHF valute u kreditu.U Hrvatskoj su baš sve banke na takav način ugovarale CHF kredite, i na tim temeljima je već kolektivno presuđeno da je takva ugovorna odredba ništetna. Presuda C-186/16 odnosi se na apsolutno sve CHF kredite u Hrvatskoj.3. Presuda C-118/17, mađarski slučaj Dunai. Po toj presudi ukoliko je ništetna valutna klauzula CHF, Sud EU smatra da bi trebao biti ništetan i CHF ugovor, a koje to za potrošača povoljnije nego da ostane u ugovoru bez ništetne ugovorne odredbe. Osim toga, tom presudom je utvrđeno i to da zakonska konverzija mora biti ispitana u smislu je li konverzijom valute došlo do punog obeštećenja, dapače, da je nacionalni sud obvezan to utvrditi i u slučaju da obeštećenje nije postignuto, presuditi restituciju u korist potrošača. Nedvojbeno bi po toj presudi baš svi CHF ugovori u Hrvatskoj trebali biti ništetni, ali samo ako to zatraži potrošač.Potrošač ima pravo birati – hoće li ostati u ugovornom odnosu bez valutne klauzule CHF, ili će tražiti obeštećenje na temelju ništetnosti ugovora. U Hrvatskoj je dodatno ništetna i promjena kamate odnosno cijena kredita. CHFugovor bi, po mišljenju tužitelja, trebao biti ništetan, ako se to zatraži sudski. Isto tako, nedvojbeno je dakonverzijom potrošači nisu obeštećeni, jer nisu dobili preplaćene iznose.4. Presuda C-260/18, poljski slučaj C, presuda od 03.10.2019.god.Po toj presudi, valutna klauzula CHF ništetna je ukoliko je banka ugovorila primjenu svojeg tečaja u kreditu, a ne primjenu srednjeg tečaja narodne banke. Osim toga, takvi ugovori trebali bi biti i kompletno ništetni, ako to potrošač zatraži.Takvi su ugovori u Hrvatskoj koje su ugovarale Erste, Hypo/Addiko, Volksbank/Sberbank te konačno Splitska sada OTP banka u onome dijelu koji se odnosi na bivšu Splitsku banku.Taj dio presude primjenjiv je na te četiri hrvatske banke. Osim toga, meritum presude primjenjiv je na sve banke,pa bi ugovori s ništetnom valutnom klauzulom CHF po bilo kojoj osnovi trebali biti ništetni za sve banke. Presuda C-452/18, španjolski slučaj Ibercaja Banco, , presuda od 09.07.2020.god.Po toj presudi, potrošači se konverzijom kredita: 1. nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao.2. Potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. I odredbe osnovnih ugovora, i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivat nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja.Presudom C- 452/18 Sud EU nadopunio je presudu C-118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Ovdje sud potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu Sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije. Spomenute presude Suda EU kao europske stečevine prave jednako su primjenjive na ugovore u svim članicama EU, pa i Hrvatskoj I RH sudovi su ih dužni uvažiti kod odlučivanja.

12.U svom nalazu i mišljenju od 09.05.2021.god. sudski vještak Marijan Jović je naveo da su tužitelj i tuženik s sklopili ugovor o kreditu, da je u razdoblju od 01.07.2007. tuženik primijenio kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.08.2012. platio veće iznose od ugovorenih ukupno 684,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća ukupno 3.464,06 kuna.

13. Kako je podneskom od 31.03.2025.god. tužitelj u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka to je takav tužbeni zahtjev trebalo usvojiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

14. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe u vrijednosti 50 bodova, sastava podneska od 26.02.2021. 50 bodova, pristupa na ročište od 15.03.2021., 50 bodova, pristupa na ročište od 25.03.2021, 12,5 bodova, sastava podneska od 20.05.2021, 50 bodova, pristupa na ročište od 16.11.2021., 50 bodova, sastava podneska od 31.03.2025., 50 bodova, pristupa na ročište za objavu odluke, 25 bodova, odnosno ukupno 387,5 bodova, što vrijednost boda s paušalom od 2,00 EUR, daje iznos od 775,00 EUR, koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a, pristojbi tužbe 26,54 EUR, troškova vještačenja 265,45 EUR, pristojbe presude 26,54 EUR, odnosno ukupno 1.287,28 EUR.

U Splitu, 12. svibnja 2025.,

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis