Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1072/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CJP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-524/2023-23 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-524/2023-23 od 10. svibnja 2024. u točki I. te točki II. izreke do iznosa od 2.264,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok se djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirana presuda preinačuje u točki II izreke na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu za iznos od 53,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom odbija.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.171,50 eur, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.317,62 eur sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na troškove postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.171,50 eur, s pripadajućim zateznim kamatama, na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) sadržane u Ugovoru o kreditu u CHF od 27. ožujka 2007.

6. Neosnovano se tuženik žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao odnosno povećavao, kao i da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

9. Sporna je ništetnost valutne klauzule te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara tražbine.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača pa imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/12 utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost valutne klauzule u ugovorima o kreditu koje je tuženik, odnosno njegov prednik, sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, s time da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su stranke prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale na način da su tužiteljici pružene cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi mogla procijeniti da li ugovor odgovara njenim financijskim potrebama i mogućnostima, pozivom na čl. 502.c ZPP- a, čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07) te čl. 81., čl.83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je spora valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), zauzima stav da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

12. Stoga pored utvrđenja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćena razlika iznosi 2.171,50 eura, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. ZOO-a na svaki pojedini mjesečni iznos izvršene uplate do isplate.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud cijeneći da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na utvrđenu ništetnost valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe 9. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok pa otklanja prigovor zastare.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa tužiteljici dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa) uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

15. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tuženika, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o pripadajućem iznosu na ime restitucijskog zahtjeva, odlučujući kroz prethodno pitanje o ništetnosti ugovorene valutne klauzule.

16. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a u ovom sporu. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.,dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio kao neosnovan prigovor tuženika da se citirana presuda na njega ne može odnositi jer da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa njegovim prednikom Slavonskom bankom d.d. Osijek, a da se ta presuda odnosila na prednika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kada iz podataka Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb koja je kao društvo preuzimatelj sveopće pravni slijednik pripojenog društva pa stupa u sve pravne poslove pripojenog društva (čl. 522. st. 3. ZTD), a koja mijenja naziv u Addiko Bank d.d. Zagreb

17. Budući da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima direktan učinak u ovom sporu, s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, odnosno njegovog prednika, zbog čega je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, kao što je predmetni ugovor, s time da tuženik nije dokazao da su tužiteljici kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornoj valutnoj klauzuli (naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule) prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njezine novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristala na sklapanje tog ugovora, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Naime, sukladno dokaznim prijedlozima tuženika sud prvog stupnja je proveo dokaze saslušanjem njegova djelatnika CJ i svjedoka JJ te tužiteljicu. Iz njihovih iskaza utvrđuje da se tužiteljica obratila tuženiku radi odobrenja kredita u svrhu adaptacije stambenog objekta u koji su se kasnije uselili, a sudužnik je bio suprug JJ, kredit je otplaćen u 2014. Obratila se u nadležnu službu tuženika radi odobrenja kredita dok je JJ kao sudužnik bio jedino kod javnog bilježnika radi potpisa ugovora kojom prilikom nikakva dodatna objašnjenja im nisu dana, a anuitet kredita je stalno rastao tako da je od početnih 1.300,00 kn došao do 2.200,00 kn mjesečno. Osnovano sud prvog stupnja prihvaća kao vjerodostojan iskaz tužiteljice u kojem navodi da joj nikakve druge opcije osim odobrenja kredita u CHF nisu date, kao niti dodatne bilo kakve obavijesti već da se obratila službeniku tuženiku CJ, da joj je dat na potpis prethodno sačinjen sadržaj ugovora koji je ona pročitala, a bio joj je bitan iznos anuiteta koji će otplaćivati s obzirom na visinu plaće koju je imala. Takve njene navode u bitnom je potvrdio kako to utvrđuje i sud prvog stupnja, i svjedok CJ koji je bio zaposlen kod prednika tuženika na poslovima savjetnika za građanstvo, a obzirom na veći broj kredita koji su se odobravali ne sjeća se tužiteljice. Međutim, da svi razgovori kod odobravanja takvih zahtjeva u principu se nisu odnosili na objašnjenja o kretanju tečaja CHF, a da su tijekom 2007. bili odobravani krediti u EUR i CHF o čemu je tuženik imao brošure. Ne zna da li su građanima objašnjavane sve značajke ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali da je on osobno znao da HNB ne štiti kredite u švicarskih francima, već samo kredite u eurima, ali s građanima o tome nije razgovarao. S obzirom na izneseno, pravilno je sud prvog stupnja odbio saslušanje svjedoka ŠJ jer se saslušanjem javnog bilježnika ne mogu utvrđivati relevantne činjenice budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije nema ovlasti upozoravati korisnike kredita o rizicima fluktuacije tečaja CHF (čl. 59. ZJB). Isto tako pravilno je odbijen dokaz saslušanjem svjedoka ČJ jer tuženik nije naveo na koje određene okolnosti bi trebao biti saslušan pa da bi se ocijenilo da li se radi o relevantnim okolnostima, već je naveo da je isti bio jamac, iako to ne proizlazi iz sadržaja priložene dokumentacije. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da je valutna klauzula sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena odnosno ništetna, pa su bez utjecaja na zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj zakonskoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita.

19. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je zauzeo stav da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa od 2.171,50 eura. Visinu iznosa je pravilno utvrdio prihvativši nalaz i mišljenje vještaka jer se uz jasni i obrazloženi pismeni nalaz i mišljenje sačinjen sukladno postavljenom zadatku u rješenju od 5. prosinca 2023., vještak Mira Ilinčić, dipl. oecc. usmeno očitovala na način da se više uplaćeni iznos odnosi na promjenu tečaja CHF tijekom otplate kredita, s time da je uzimala u obzir i negativne iznose uslijed nižeg tečaja CHF u odnosu na početni tečaj (koji su u tablici prikazani predznakom minus). Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je sud propustio cijeniti tzv. negativne tečajne razlike, jer suprotno proizlazi iz navedenog očitovanja, pa je pravilno utvrđen osnovanim zahtjev tužiteljice preciziran sukladno rezultatima vještačenja. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO kada je tužiteljici dosudio zatražene zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od izvršene uplate, odnosno kada je tuženik stekao preplaćeni iznos do isplate.

20. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a.

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 9. lipnja 2023., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

22. S obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti, odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a pa je pravilno kao potreban tužiteljici odmjeren trošak pristupa na ročište za objavu presude. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužiteljici priznao troškove na ime sudske pristojbe jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica bila pozvana na uplatu sudskih pristojbi niti je priložila dokaz o njihovu plaćanju. Stoga je dosuđeni iznos valjalo umanjiti za iznos od 53,08 eura pa je presudu valjalo potvrditi za iznos od 2.264,54 eura, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika zahtjev u preostalom dijelu valjalo odbiti.

23. Iz navedenih razloga primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je uspio sa neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak