Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-219/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Čedomir Kosanović, odvjetnik u Ogulinu, Gajeva 6 protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 kao slijednik HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 1. travnja 2025. i nakon objave dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da plati tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.107,59 EUR na ime više otplaćenog kredita po Ugovoru o kreditu broj 236-116/2005 zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- za period od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje,

- za period od 30. lipnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje,

- za period od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:

-na iznos od 7,86 EUR od dana 31. listopada 2008. pa do isplate

-na iznos od 14.00 EUR od dana 31. prosinca 2008. pa do isplate

-na iznos od 18.43 EUR od dana 31. siječnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 20.44 EUR od dana 28. veljače 2009. pa do isplate

-na iznos od 14.91 EUR od dana 31. ožujka 2009. pa do isplate

-na iznos od 11.08 EUR od dana 30. travnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 7.53 EUR od dana 31. svibnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 3.85 EUR od dana 30. lipnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 0.89 EUR od dana 31. srpnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 5.98 EUR od dana 31. kolovoza 2009. pa do isplate

-na iznos od 2.28 EUR od dana 30. rujna 2009. pa do isplate

-na iznos od 6.54 EUR od dana 31. listopada 2009. pa do isplate

-na iznos od 13.30 EUR od dana 30. studenog 2009. pa do isplate

-na iznos od 18.03 EUR od dana 31. prosinca 2009. pa do isplate

-na iznos od 19.61 EUR od dana 31. siječnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 28.13 EUR od dana 28. veljače 2010. pa do isplate

-na iznos od 27.20 EUR od dana 31. ožujka 2010. pa do isplate

-na iznos od 36.29 EUR od dana 30. travnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 44.62 EUR od dana 31. svibnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 59.00 EUR od dana 30. lipnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 43.43 EUR od dana 31. srpnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 72.71 EUR od dana 31. kolovoza 2010. pa do isplate

-na iznos od 60.38 EUR od dana 30. rujna 2010. pa do isplate

-na iznos od 84.49 EUR od dana 31. listopada 2010. pa do isplate

-na iznos od 90.05 EUR od dana 30. studenog 2010. pa do isplate

-na iznos od 88.15 EUR od dana 31. prosinca 2010. pa do isplate

-na iznos od 90.05 EUR od dana 31. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 95.33 EUR od dana 28. veljače 2011.pa do isplate

-na iznos od 102.72 EUR od dana 31. ožujka 2011. pa do isplate

-na iznos od 124.62 EUR od dana 30. travnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 119.02 EUR od dana 31. svibnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 119,02 EUR od dana 30. lipnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 119.02 EUR od dana 31. srpnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 116.74 EUR od dana 31. kolovoza 2011. pa do isplate

-na iznos od 116.74 EUR od dana 30. rujna 2011. pa do isplate

-na iznos od 116.74 EUR od dana 31. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 918,22 EUR od dana 18. studenog 2011. pa do isplate

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa iz točke I izreke presude odnosno za iznos od 2,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji se odnosi:

-na iznos od 1,00 EUR od 30. rujna 2005. do isplate

-na iznos od 0,49 EUR od 31. listopada 2005. do isplate

-na iznos od 1.40 EUR od 30. studenog 2005. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB 14036333877 da isplati tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 20.025,54 EUR na ime više otplaćenog kredita po Ugovoru o kreditu broj 236-103/2007 zajedno sa zateznim kamatama koje teku

- za period od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje,

- za period od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje,

- za period od 30. lipnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje,

- za period od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:

-na iznos od 1.83 EUR od dana 31. kolovoza 2007. pa do isplate

-na iznos od 7.18 EUR od dana 31. siječnja 2008. pa do isplate

-na iznos od 14.20 EUR od dana 29. veljače 2008. pa do isplate

-na iznos od 26.18 EUR od dana 31. ožujka 2008. pa do isplate

-na iznos od 7.53 EUR od dana 30. travnja 2008. pa do isplate

-na iznos od 1.03 EUR od dana 31. svibnja 2008. pa do isplate

-na iznos od 9.81 EUR od dana 30. lipnja 2008. pa do isplate

-na iznos od 7.21 EUR od dana 30. rujna 2008. pa do isplate

-na iznos od 63.09 EUR od dana 31.listopada 2008. pa do isplate

-na iznos od 24.30 EUR od dana 30. studenog 2008. pa do isplate

-na iznos od 73.59 EUR od dana 31. prosinca 2008. pa do isplate

-na iznos od 81.25 EUR od dana 31. siječnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 87.90 EUR od dana 28. veljače 2009. pa do isplate

-na iznos od 76.76 EUR od dana 31. ožujka 2009. pa do isplate

-na iznos od 68.60 EUR od dana 30. travnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 62.54 EUR od dana 31. svibnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 56.25 EUR od dana 30. lipnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 51.18 EUR od dana 31. srpnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 59.88 EUR od dana 31. kolovoza 2009. pa do isplate

-na iznos od 53.55 EUR od dana 30. rujna 2009. pa do isplate

-na iznos od 60.84 EUR od dana 31.listopada 2009. pa do isplate

-na iznos od 72.40 EUR od dana 30. studenog 2009. pa do isplate

-na iznos od 85.40 EUR od dana 31. prosinca 2009. pa do isplate

-na iznos od 83.18 EUR od dana 31. siječnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 97.76 EUR od dana 28. veljače 2010. pa do isplate

-na iznos od 113.44 EUR od dana 31. ožujka 2010. pa do isplate

-na iznos od 111.69 EUR od dana 30. travnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 125.96 EUR od dana 31. svibnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 150.52 EUR od dana 30. lipnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 123.90 EUR od dana 31. srpnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 173,96 EUR od dana 31. kolovoza 2010. pa do isplate

-na iznos od 152,89 EUR od dana 30. rujna 2010. pa do isplate

-na iznos od 212,31 EUR od dana 31. listopada 2010. pa do isplate

-na iznos od 203,59 EUR od dana 30. studenog 2010. pa do isplate

-na iznos od 200,34 EUR od dana 31. prosinca 2010. pa do isplate

-na iznos od 203,59 EUR od dana 31. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 212,62 EUR od dana 28. veljače 2011. pa do isplate

-na iznos od 225,26 EUR od dana 31. ožujka 2011. pa do isplate

-na iznos od 365,53 EUR od dana 30. travnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 361,18 EUR od dana 31. svibnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 280,78 EUR od dana 30. lipnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 254,29 EUR od dana 31. srpnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 273,00 EUR od dana 31. kolovoza 2011. pa do isplate

-na iznos od 253,11 EUR od dana 30. rujna 2011. pa do isplate

-na iznos od 253,11 EUR od dana 31. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 14.583,36 EUR od dana 18. studenog 2011. pa do isplate

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 4.232,35 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 24. kolovoza 2021. tužitelj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Hypo-Alpe Adria bankom sklopio dva ugovora o kreditu i to 3. lipnja 2005. ugovor o kreditu broj 236-116/2005 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 49.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita te je mjesečni anuitet iznosio 698,33 CHF, a plaćao se u kunama po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, te 14. studenog 2006. ugovor o kreditu broj 236-103/2007 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 112.600,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita te je mjesečni anuitet iznosio 1.193,75 CHF, a plaćao se u kunama po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća odnosno dana plaćanja. Tužitelj ističe da je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene kamate u oba navedena ugovora o kreditu te je u parničnom postupku kod ovog suda poslovni broj P-291/2016 presudom od 7. srpnja 2020. koja je postala pravomoćna 12. studenog 2020. njegov tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. Tužitelj navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u trgovačkom sporu između tužitelja Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka, između kojih i tuženik u ovom sporu, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tvrdi da je na temelju ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi ugovaranjem valute CHF uz koji je vezana glavnica promjenom odnosno povišenjem tečaja CHF tuženik tužitelju više obračunao i naplatio po ugovoru o kreditu broj 236-116/2005 ukupan iznos od 28.926,33 kuna, a po ugovoru o kreditu broj 236-103/2007 ukupan iznos od 190.787,42 kuna. Napominje kako je Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) propisano da je nepoštena odredba kojom se potrošaču nameće određena obveza, ali da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom te da je trgovac bio dužan prije nego što potrošač sklopi ugovor ili bude obvezan odgovarajućom ponudom zatražiti izričit pristanak potrošača za bilo koje dodatno povećanje koje bi potrošač bio dužan izvršiti osim iznosa koji je ugovoren kao protučinidba za glavnu činidbu trgovca. S obzirom da je sudskim odlukama utvrđena nepoštena i ništetna ugovorna odredba o dogovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica tužitelj predlaže da sud temeljem odredbe članka 3 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022, dalje: ZOO) zbog povrede odredbi o ravnopravnosti ugovornih strana i članka 1111 Zakona o obveznim odnosima zbog stjecanja bez osnove koja je kasnije otpala donese presudu kojom će naložiti tuženiku da plati tužitelju novčani iznos na ime više otplaćenog kredita po navedenim ugovorima o kreditu. Tužitelj je predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi izračuna razlike između vrijednosti anuiteta iskazanog u spornim ugovorima o kreditu uz primjenu tečaja na dan sklapanja ugovora i vrijednosti anuiteta kakvu je naknadnim promjenama kamatne stope stvarno obračunavala banka uz primjenu tečaja na dan obračuna anuiteta.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti i istaknuo prigovor zastare sukladno odredbi članka 226 Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da ovakve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog iznosa. Tuženik smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice Potrošač niti zbog razloga iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku niti pozivajući se na odredbe članaka 118 i 138 Zakona o zaštiti potrošača jer odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova odnose samo na naknadu štete pa nije moguće na temelju utvrđenja iz tih presuda tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Tuženik tvrdi da odredbe spornih ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne. Smatra da je odredba ugovora o kreditu koja određuju valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikom slovima u ugovoru o kreditu te je o navedenoj odredbi na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako mu od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer je tuženik prije zaključenja ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli CHF. Tvrdi kako niti tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja jer je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju što je očigledno utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF. Stoga tuženik smatra kako nije razumno za očekivati da isključivo tuženik snosi valutni rizik niti mu nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Smatra da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera pa prema tome ni na koji način ne uzrokuju značajnu neravnotežu na štetu potrošača pa je jasno kako u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelju te da drastičan porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik se izričito protivio prijedlogu tužitelja da se provede financijsko vještačenje osobito na način da se kao početna kamatna stopa primijeni kamatna stopa iz ugovora o kreditu kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, s time da je predložio, ukoliko sud prihvati prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite te da vještak uzme u obzir i iznose koje je tužitelj plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te da ih oduzme od ukupnog zbroja. Tuženik dalje navodi kako tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove i pogrešno pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe članka 1115 Zakona o obveznim odnosima te smatra da tuženik nije nepošten. Naime, odredbom članka 1115 Zakona o obveznim odnosima propisano je da se, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi ii platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je tužitelj zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno tužitelj smatra da je tuženik bio nepošten stjecatelj. Međutim, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno već u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno, a tuženik nije mijenjao kamatnu stopu arbitrarno već sukladno stanju na tržištu, riziku posla i troškova poslovanja. Zaključno, tuženik navodi kako je tužitelj očito iskonstruirao tužbeni zahtjev automatskim pozivanjem na parnicu Potrošač pa je njegova tužba utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno prava Europske unije. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Podneskom od 4. svibnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

4. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem isprava u spisu. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje koje je povjereno stalnim sudskim vještacima za financije, računovodstvo i poreze Petri Blašković i CJ iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa sjedištem u [adresa]. Zadatak sudskih vještaka je bio izvršiti izračun razlike između anuiteta iskazanog u okviru ugovora o kreditu uz primjenu tečaja na dan sklapanja ugovora i anuiteta kojeg je naknadnim promjenama kamatne stope stvarno obračunavala banka uz primjenu tečaja na dan obračuna anuiteta. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka ŠJ i Alkice Kolega-Zubčić.

4.1. U svom iskazu tužitelj je naveo da je prilikom zaključenja spornih ugovora o kreditu pročitao oba ugovora. Sjeća se da su krediti ugovoreni s promjenjivom kamatnom stopom, ali da s tuženikom nije posebno pregovarao o ugovornim odredbama već se ugovor sklopio u „špranci“ kako su i drugi građani tada ugovarali kredite. Nije bio posebno informiran o Zakonu o zaštiti potrošača niti je u javnobilježničkom uredu prilikom potpisivanja ugovora o kreditu primio kakva posebna upozorenja. Tijekom otplate kredita od tuženika je primao samo obavijesti o promjeni visine anuiteta. Nakon što više nije mogao plaćati mjesečne rate koje su tada iznosile 11.000,00 kuna, 2011. godine podigao je kredit kod HPB s rokom otplate na 15 godina i zatvorio sporne kredite kod tuženika. Tada je tuženiku dugovao oko 450.000,00 kuna. Napominje da je tečaj CHF u vrijeme podizanja kredita iznosio 4,10 HRK, a u vrijeme zatvaranja kredita 7,10 HRK.

4.2. Svjedok ŠJ u svom je iskazu naveo da je kod tuženika radio od 2002. do 2022. kao bankarski službenik, ali da nije radio na kreditima niti je s tuženikom sklopio predmetne ugovore o kreditu. Nema saznanja o tome jesu li djelatnici tuženika utjecali na klijente u pogledu izbora kredita odnosno valute u kojoj će kredit biti ugovoren.

4.3. Svjedokinja Alkica Kolega-Zubčić, javni bilježnik u Zadru u svom iskazu navela je da u konkretnom ugovoru o kreditu nije navedeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, već se tuženik pozvao na Odluku o kamatnim stopama banke koja predstavlja interni akt banke. U samom ugovoru nije naveden ni postupak ni uvjeti promjene kamatne stope tako da se ta okolnost nije niti mogla tumačiti strankama. Tek od 2010. kada je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju, banke su bile u obvezi u ugovoru o kreditu navesti način i postupak promjene kamatne stope. U konkretnom slučaju, dok nije stupio na snagu navedeni Zakon, u slučaju da su stranke postavile pitanje glede visine i mogućnosti promjene kamatne stope, odnosno kolika bi bila njena maksimalna visina, odgovor bi bio da je ista utvrđena Zakonom o obveznim odnosima. Što se tiče valutne klauzule, ugovaranje iste dozvoljava Zakon o obveznim odnosima. U svakom slučaju, prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, ugovorne strane se upozoravaju na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope. Stranke razumiju da je njihova obveza izražena u stranoj valuti, a da će anuitet plaćati u kunskoj protuvrijednosti što piše u samom ugovoru. U konkretnom slučaju, valutna klauzula je jasno vidljiva iz samog ugovora koji je strankama pročitan. Na pitanje tuženika je li tužitelj potvrdio da je razumio značenje ugovora i pojedinih odredbi ugovora svjedokinja je iskazala da je samim potpisom ugovora tužitelj navedeno potvrdio.

5. U nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. izvršila je izračun preplata po spornim ugovorima i utvrdila da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu broj 236-116/2005 od 3. lipnja 2005. u razdoblju otplate kredita iznosi 2.840,30 EUR, a ukupan iznos kojeg je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora iznosi 729,82 EUR, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj odnosno sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu iznosi 2.110,48 EUR. U odnosu na ugovor o kreditu broj 236-103/2007 od 14. svibnja 2007. mišljenje je sudskog vještaka da ukupan iznos pretplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora u razdoblju otplate kredita iznosi 20.067,87 EUR, a ukupan iznos kojeg je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora iznosi 42,33 EUR, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj odnosno sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu iznosi 20.025,54 EUR.

6. U očitovanju na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik je prigovorio metodi kojom je izvršen izračun razlike između visine anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorima o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene ugovorenog tečaja CHF u utuženom razdoblju kao i samom izračunu jer je izračun sastavljen primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, dakle, s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule. Zbog toga su po mišljenju tuženika nalaz i mišljenje sudskog vještaka u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnih ugovora o kreditu iz kojih jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.000,00 CHF za prvi ugovor o kreditu te u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.600,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koji se vraćaju po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Premda je vještak uzeo u obzir manje plaćene razlike te ih u konačnom obračunu i prikazao kao ukupni iznos navodne pretplate, tuženik opreza radi ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. godine iz kojeg nedvojbeno proizlazi obveza uračunavanja tzv. negativnih razlika u konačni obračun. Tvrdi da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća pa je time preinačio ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u ugovore o kreditu bez valutne klauzule. Stoga smatra da je nalaz i mišljenje vještaka u suprotnosti s odredbom članka 22 Zakona o obveznim odnosima prema kojem je načelno dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno na dan plaćanja, kako je uostalom i propisano ugovorima o kreditu. Ističe kako su nalaz i mišljenje vještaka u suprotnosti s rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-392/2011 i drugim odlukama Ustavnog suda od 13. prosinca 2026. godine prema kojem Ustavni sud utvrđuje da članak 22 Zakona o obveznim odnosima ima legitiman cilj: „dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obvezno pravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).“ Tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka i zbog okolnosti da je kao temelj izračuna primijenjena početna kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i smatra da bi se kao početna kamatna stopa trebala primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite. Ističe kako bi vještačenje drugačijom kamatnom stopom tužitelja stavilo u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, a sud bi prihvaćanjem takvog nalaza i mišljenja postupio protivno načelu pravičnosti, osobito spram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da je očigledno da je način obračuna razlike u nalazu i mišljenju sudskog vještaka suprotan ovim pravnim shvaćanjima. Tuženik ponavlja kako tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove te neosnovano zahtijeva da se tuženiku naloži da tužitelju isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe članka 1115 Zakona o obveznim odnosima. Međutim, tuženik tvrdi da nije nepošten stjecatelj. Naime, članak 1115 Zakona o obveznim odnosima glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu članka 1115 Zakona o obveznim odnosima i da zahtijeva isplatu zateznih kamata od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj smatra tuženika nepoštenim stjecateljem. U presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/2018 od 23. listopada 2020. godine zauzeto je shvaćanje da su „tužitelji odnosno njihova prednica, tek nakon uspjeha kolektivne tužbe istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, a do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe nisu ukazivali na ništetnost odredaba pa je sud stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe.“ Tuženik smatra da u ovom dijelu zatraženih kamata ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva. Zaključno, tuženik predlaže da sud pozove vještaka da izradi izračun koji će odražavati činjenicu da su ugovorne strane valjano ugovorile valutnu klauzulu u CHF i koji neće biti suprotan navedenim pravnim izvorima.

7. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je podneskom od 20. listopada 2023. godine uredio tužbeni zahtjev tako da zahtijeva od tuženika isplatu novčanog iznosa od 2.110,48 EUR na ime više otplaćenog kredita po ugovoru o kreditu od 3. lipnja 2005. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos te novčanog iznosa od 20.025,54 EUR na ime više otplaćenog kredita po ugovoru o kreditu od 14. svibnja 2007. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos.

8. Tuženik smatra da je tužitelj djelomično povukao tužbu čemu se protivi i ustraje na provođenju dopunskog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da se kao početna kamatna stopa za izračun uzme kunska kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu.

8.1. Međutim, sud nije uzeo u obzir protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer tužitelj prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije ni mogao znati točan iznos njegovog potraživanja s osnova više otplaćenih iznosa anuiteta po spornim ugovorima o kreditu.

9. Raspravnim rješenjem suda poslovni broj P-219/2021-34 od 22. veljače 2024. odbijen je prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja jer je po ocjeni suda tuženik prekludiran u podnošenju takvog prijedloga, a istodobno sud takav prijedlog smatra nesvrsishodnim.

10. Predmet postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati preplaćena davanja kao posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranom odlukom banke.

10.1. U posebnoj restitucijskoj parnici tužitelj nije dužan postavljati zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora budući da je to utvrđeno u postupku po kolektivnoj tužbi, međutim, na tužitelju je teret dokaza glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom što znači da mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i/ili da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTS RH). U pravilu, tužitelji će ove činjenice dokazati ispravama, dakle, prilaganjem konkretnih ugovora o kreditu.

11 Između stranaka nije sporno da su 3. lipnja 2005. sklopile ugovor o kreditu broj 236-116/2005 (list broj 11-19 spisa) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 49.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti; da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 698,33 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju banke (tuženika) za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke te da je u članku 6 ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Nije sporno da su 23. svibnja 2007. stranke sklopile ugovor o kreditu broj 236-103/2007 (list broj 20-27 spisa) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 112.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti; da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.193,75 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju banke (tuženika) za CHF na dan plaćanja te je u članku 6 ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta Banke. Nije sporno da su na dan podnošenja tužbe krediti otplaćeni u cijelosti.

12. Osporena je osnova i visina potraživanja, a istaknut je i prigovor zastare.

13. Odredbom članka 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) izmijenjena je odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) tako da ista sada glasi: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Iako navedena odredba vrijedi za postupke koji su pokrenuti nakon 1. rujna 2019. dok je ovaj postupak pokrenut 24. kolovoza 2019., svrsishodnim tumačenjem jasno je i da je svrha odnosno cilj i ranije odredbe da se ista primjenjuje na sve postupke radi isplate. Slijedom takvog zaključka, sud uzima da tužitelj ima opravdan razlog pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora (kojima je i ovaj sud vezan) u smjeru osnovanosti tužbenog zahtjeva. Isto tumačenje je primjenjivo i prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131 stavka 1 ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131 stavka 1 ovog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U odnosu na učinak pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na pojedinačne postupke koje pokreću potrošači pozivajući se na utvrđenja sudova u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem: „citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a stavka 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i ZZP".

15. Presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje prednika tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa, preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u točki I. izreke i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik ovdje tuženika, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i prednika ovdje tuženika kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan pojašnjene su sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dalje obrazloženo.

16. Tako u odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer da se ionako na ovaj odnos primjenjuju i opći uvjeti poslovanja.

17. U smislu odredbe članka 295 stavka 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

18. Odredbom članka 96 stavka 1 ZZP-a propisano je da se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2 istog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka Zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

19. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati (i sam tuženik navodi da je iluzorno da se s korisnikom pregovara o svakoj odredbi ugovora i da to ni objektivno nije moguće). Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja i isto koincidira s predmetnim razdobljem iz kolektivnog spora) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.

20. Članak 57 Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, dalje ZJB) propisuje da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se pročitati samo na zahtjev stranaka što se utvrđuje i u samom javnobilježničkom aktu. Iz navedenog slijedi da javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedice ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Javni bilježnik će stranke upozoriti samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58 ZJB), a ne ugovorne odredbe. Stoga, nije od utjecaja na odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva iskaz svjedoka - javnog bilježnika u ovom postupku budući da se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

21. Zaključno, činjenica koju je tuženik osporio odnosno da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je tipska ugovorna odredba utvrđena ništetnom odnosno takav način ugovaranja.

22. Člankom 99 ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi Visokog trgovačkog suda navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se poziva svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke. Budući da je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja (banke) bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je protivno odredbi članka 247 ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te ih nisu upoznali s povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

24. Članak 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi se zaključno navodi da su banke vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

25. Nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojom je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presuđeno da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Potrošač da su tuženici, između ostalih i prednik tužitelja, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2023. i u tom dijelu. Razlog navedenome je da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

26. Kako je pravomoćnom odlukom u kolektivnom sporu suđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u spornom periodu nepoštene, s time da ni odredbe predmetnih ugovora o kreditu koji su ovjereni dana 3. lipnja 2005. i 23. svibnja 2007., dakle, sukladno kolektivnoj odluci u spornom periodu za (prednika) tuženika (tj. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine) kao tipske nisu iznimka, to je i neobvezujuća narav takvih nepoštenih odredbi i u konkretnom slučaju kao da nikada nisu niti postojale i ne mogu imati učinak na potrošača. Sukladno članku 102 stavak 1 ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

27. Sukladno odredbi članka 323 stavka 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. S obzirom na odluku u kolektivnom sporu kojom se utvrđuje da je ugovor ništetan u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranom odlukom banke kao i u dijelu gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak i koja je za ovaj sud obvezujuća, sud je prihvatio prijedlog tužitelja i proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna visine potraživanja tužitelja odnosno za koliko su u spornom periodu preplaćeni anuiteti koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu s obzirom na tečajne razlike i rast početno ugovorene kamatne stope uzimajući da je jedino takav način izračuna s obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora relevantan. Naime, u kolektivnom sporu je utvrđeno da su sve daljnje promjene i načini izračuna od strane banke, bez obzira na eventualne realne parametre koji su utjecali na rast, nepošteni u odnosu na potrošače. Naime, takav rast je posljedica nepošteno ugovorenih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i svaka promjena u odnosu na početno ugovaranje prema potrošaču u tom smislu ne bi smjela imati utjecaja na njegovu početnu obvezu jer upravo rast jest posljedica ugovorenih nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnoj obvezi vezanoj uz valutu CHF.

29. Stalni sudski vještak izračunao je ukupan iznos svih preplaćenih anuiteta po oba sporna ugovora o kreditu koji su posljedica ugovorenih nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnoj obvezi vezanoj uz valutu CHF sukladno čemu je tužitelj, koji nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

30. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći kako se polazi od pogrešne premise da je ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj.

31. Sudski vještak izradio je nalaz i mišljenje u okviru postavljenog zadatka od strane suda, njegov nalaz sud cijeni kao stručan i jasan te je tužitelj temeljem izračuna vještaka uredio tužbeni zahtjev i isti postavio uzimajući u obzir pretplate u utuženom periodu što je bilo i odlučno utvrditi u ovom postupku. Provođenje dopunskog vještačenja na način kako predlaže tuženik značilo bi anulirati utvrđenja u kolektivnom sporu posebno pored činjenice da tuženik ni ne spori da bi ovaj (tipski) ugovor bio različit od svih takvih ugovora koji su sklapani u razdoblju na koje se odnosi odluka u kolektivnom sporu. Cilj odluke u kolektivnom sporu je upravo da se njezina utvrđenja koriste u svakom pojedinačnom slučaju, a što je i propisano člankom 502.c ZPP-a.

32. Članak 1111 stavak 1 ZOO-a propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3 istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je sukladno utvrđenjima u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući da se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, članak 1115 ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev koji je postavljen sukladno preplatama u spornom periodu kao osnovan i odlučio kao u izreci.

33. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos uslijedila je po stopi sukladno odredbi članka 29 ZOO-a.

34. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se sljedeće: U predmetu poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazlaže zauzeti pravni stav sljedećom argumentacijom: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328 ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ broj 79/2007. - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).“

34.1. S obzirom na izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO-a potrebno je razlučiti rok zastare za potraživanja po osnovi ništetne kamatne stope i po osnovi ništetne valutne klauzule.

34.2. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Franak, a to je 4. travnja 2012. godine došlo je do prekida zastare pa računajući od tog dana unatrag pet godina (opći rok zastare - članak 225 ZOO) dolazimo do zaključka da nije obuhvaćen rokom zastare zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. godine pa nadalje.

34.3. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. godine kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu Franak'' glede ništetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi (za sedam tuženih banaka osim Sberbank d.d.) ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina od dana donošenja presude s obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245 stavak 1 ZOO-a) i da nakon prekida zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (članak 245 stavak 3 ZOO-a).

34.4. Uzimajući u obzir odredbu članka 215 stavka 1 ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao 14. lipnja 2019. godine.

34.5. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu Franak glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine.

34.6. Dakle, zastara potraživanja tužitelja u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope nastupa 14. lipnja 2019., a u pogledu ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2023.

34.7. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 24. kolovoza 2021. godine proizlazi da je njegovo potraživanje za iznos od 1,00 EUR s dospijećem od 30. rujna 2005., za iznos od 0,49 EUR s dospijećem od 31. listopada 2005. i za iznos od 1,40 EUR s dospijećem od 30. studenog 2005. u ukupnom iznosu od 2,89 EUR u zastari jer je za njihovu isplatu istekao petogodišnji rok zastare i prije podnošenja kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu pa podnošenjem ove tužbe nije došlo do prekida zastarijevanje za navedeno potraživanje.

34.8. U preostalom dijelu za potraživanje tužitelja nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope kao niti vezano za valutnu klauzulu, slijedom čega takav prigovor tuženika nije osnovan.

35. Odluku o troškovima sud je donio primjenjujući odredbu članka 154 stavka 1 i članka 155 ZPP. Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

36. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP).

37. U parnične troškove spadaju sudske pristojbe, troškovi vezani uz izvođenje dokaza, održavanje ročišta izvan sudske zgrade, osobni troškovi stranaka i njihovih zastupnika povezani s njihovim dolaskom u sud, troškovi za nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (članak 151 ZPP).

38. S obzirom da su bili opravdani sud je tužitelju priznao troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: Tarifa). Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife).

39. Tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 2,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pa su mu u cijelosti priznati trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 7 t. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR, trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 25. siječnja 2025. sukladno Tbr. 9 toč. 2 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 464,53 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 21. travnja 2023. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR, trošak sastava podneska od 4. svibnja 2023. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR, trošak sastava podneska od 24. listopada 2023. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu održanom 22. veljače 2024. sukladno Tbr. 9 toč. 2 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj kod Općinskog suda u Zadru 25. lipnja 2024. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 1. travnja 2025. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 500,00 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 267,82 EUR.

40. Dakle, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.232,35 EUR.

41. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu jer tužitelj taj trošak nije imao budući da pristojbu nije platio, a u međuvremenu je pravo na naplatu pristojbe zastarjelo sukladno odredbi članka 8 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

42. Tužitelju nije priznat trošak izbivanja njegovog punomoćnika iz pisarnice radi zastupanja tužitelja niti trošak upotrebe osobnog automobila punomoćnika i cestarine. Naime, nije svrsishodno da druga stranka plaća povećane troškove dolaska odvjetnika koji nema sjedište ureda u mjestu sjedišta suda. Pravo je svake stranke da bira svog punomoćnika, ali u tom slučaju putni troškovi punomoćnika i izostanak iz kancelarije nisu svrsishodni troškovi koje bi morala platiti druga stranka ako izgubi spor (trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika u mjestu parničnog suda

- Odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 61/94 od 19. travnja 1994. i broj Gzz 2/94 od 23. veljače 1994.).

43. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću, 12. svibnja 2025.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

Dna:

1. Čedomir Kosanović, odvjetnik u Ogulinu, Gajeva 6

2. Branko Bulat, odvjetnik u [adresa]