Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-55/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužiteljice OK (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, F. Rusana 4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (Oib: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po odvjetnicima u MAĐARIĆ & LUI – odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključenja glavne javne rasprave 24. travnja 2024., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-6476570 od 23. prosinca 2013., zaključenog između tužiteljice OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, koja glasi: „Naknada 2,50% (dva zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 901,55 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku od 12. svibnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 901,55 EUR i zatraženog iznosa od 1.358,81 EUR.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret sredstava Državnog proračuna tužiteljici naknadi trošak delegacije u iznosu od 66,64 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se trošak delegacije u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 66,64 EUR i zatraženog iznosa od 645,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 23. prosinca 2013. zaključila Ugovor o kreditu br. 718-50-6476570, kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 8.400,00 EUR, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 120 mjeseci, da je člankom 3. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita, da je tužiteljici na ime predmetne naknade naplaćen iznos od 1.602,66 kuna, da tuženik tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, da je predmetni ugovor tzv. tipski ugovor jer je otisnut na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, u bitnome ističući da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor, da su joj prilikom sklapanja istog objašnjene sve ugovorne odredbe i uručeni opći akti tuženika, da tužiteljica nije prigovarala ugovornim odredbama, da se potpisom ugovora suglasila s njegovim sadržajem i uručenim općim aktima, da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Potvrdu da je tužiteljica bila korisnik kredita, odnosno potvrdu o visini plaćene naknade od 16. listopada 2024. (stranica 4), u Ugovor o kreditu broj: 718-50-6476570 od 23. prosinca 2013. (stranice 5-9), pročitan je raspravni zapisnik od 18. ožujka 2025. (stranice 57- 58), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 718- 50-6476570 od 23. prosinca 2013. za iznos od 8.400,00 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 120 mjeseci i redovnu kamatnu stopu od 8,45% godišnje.

5. Nesporno je i to da je čl. 3. Ugovora propisano da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 2,50% od iznosa kredita.

6. Nije sporno niti da je tužiteljica potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/07 jer je tijekom postupka uvjerljivo iskazala da je predmetni kredit podigla radi namještanja kuće.

7. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja jednokratne naknade od 2,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

8. Iz Potvrde tuženika od 16. listopada 2024. (stranica 4) proizlazi da je na ime sporne naknade tužiteljica tužitelju platila iznos od 1.602,66 kuna (212,71 EUR).

9. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe:

- čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 (dalje u tekstu ZZP/07) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 96. st. 2. ZZP/07 koji propisuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 96. st. 3. ZZP/07 koji propisuje ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

- čl. 96 st. 4. ZZP/07 koji u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 98. ZZP/07 prema kojem prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- čl. 99. ZZP/07 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu (stranica 60), iz čijeg uvjerljivog iskaza proizlazi da je u banku prvo došla radi informiranja o kreditu, rečeno joj je koju dokumentaciju mora dostaviti da bi banka razmotrila zahtjev za kredit (tri posljednje platne liste), a kada ju je banka obavijestila da joj je kredit odobren, došla je u banku u kojoj ju je dočekao pripremljen Ugovor o kreditu, da je ugovor bio tipski, odnosno da su se u ugovoru mijenjali samo osobni podaci, da nije imala mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, da joj u banci nije objašnjeno zašto mora platiti predmetnu naknadu, da je plaćanje naknade bilo nužno kako bi uopće mogla dobiti kredit, da joj se čini da je radi ovjere ugovora išla i javnom bilježniku, da joj ni tamo nije ništa posebno objašnjavano o razlozima ugovorne odredbe koja je predmet ovog postupka, da ona nije u banci ništa posebno ispitivala o uvjetima ugovora jer joj je novac u tom trenutku bio potreban.

11. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da joj nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade od 2,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, prije svega jer je i sama priznala da nije ništa posebno pitala joj je bilo važno da što prije dobije novac potreban radi namještanja kuće.

12. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da joj je novac bio neophodan za namještanje stambenog prostora.

13. Pritom se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužiteljica imala dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi, da joj je na istu ukazano te da su joj prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti tuženika, da tužiteljica nije prigovarala sadržaju ugovora te se potpisom istog suglasila, kako s ugovornim odredbama, tako i s odredbama uručenih općih akata tuženika. Prije svega, tuženik ove navode ničime nije dokazao, potom i zbog toga što je evidentno da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa. Tuženik nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila visina predmetne naknade, odnosno parametre zbog kojih istu uopće mora platiti i to baš u visini od 2,50 % iznosa kredita, odnosno u njenom slučaju 1.602,66 kuna.

14. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači te ako joj nije specificirana, odnosno prikazana u konkretnim iznosima svaka stavka navodnog troška koju je tuženik eventualno imao odlučujući o njenom kreditnom zahtjevu i realizirajući isti.

15. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se sa klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

16. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužiteljici pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarala niti letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

17. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

18. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

19. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 2,50 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos tzv. ulazne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi, primjerice, operativni i materijalni troškovi u vidu cijene uredskog materijala, informatičke opreme ili korištenja energenata bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem tzv. ulazne naknade za obradu kredita u visini od 2,50% na iznos dobivenog kredita.

20. Nadalje, Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

21. Slijedom iznesenog, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba predmetnog ugovora o kreditu vezana za tzv. ulaznu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da je ista nepoštena, što znači te da je u tom dijelu Ugovor ništetan, sukladno odredbi čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača/07.

22. Međutim, tužiteljica u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sud temeljem čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

23. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor zastare potrebno je ukazati da se temeljem čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi pravo na isticanje ništetnosti, odnosno ono ne zastarijeva, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.

24. Tužiteljica u ovom predmetu nije postavila restitucijski zahtjev, no radi sveobuhvatnosti raspravljanja treba ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/95 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Time je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog, i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

26. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ništetnost istih se utvrđuje na drugi način, u ovom postupku.

27. Ukoliko tužiteljica u novom parničnom postupku postavi restitucijski tužbeni zahtjev temeljen na odluci donesenoj u ovom predmetu, petogodišnji zastarni rok neće teći od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, njegovog ispunjenja, niti od plaćanja predmetne naknade, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke o ništetnosti (isto stajalište izrazio je Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022).

28. Slijedom iznesenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je usvojio tužbeni zahtjev, odlučivši kao u izreci.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

30. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR.

31. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

32. Tužiteljici pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 14. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 18. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 24. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), što ukupno iznosi 700,00 EUR.

33. Na taj iznos obračunava se PDV po stopi od 25% koji iznosi 175,00 EUR. Tužiteljici pripada i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, slijedom čega se dobiva ukupan iznos od 901,55 EUR.

34. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 28. listopada 2024. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan u postupku, trošak pristupa na ročište za objavu presude jer istom nije pristupila, traženi trošak sudskih pristojbi na presudu jer nije dostavila dokaz da je iste platila te trošak dopisa upućenog tuženiku od 1. listopada 2024. koji također nije bio nužan za postupak jer je zatraženi podatak od tuženika mogao pribaviti sud, na prijedlog tužiteljice.

35. Temeljem čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) u tzv. delegiranim spisima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

36. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 11. st. 5. Zakona o sudovima).

37. Punomoćnik tužiteljice je postavio zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice u iznosu od 450,00 EUR uvećan za PDV te trošak prijevoza za sebe i tužiteljicu (četiri puta po 16,60 EUR, odnosno trošak puta za jednu osobu u jednom smjeru 8,30 EUR, s tim da je tužiteljica sudu pristupila jednom, a punomoćnik tri puta). Navedeni trošak opravdava priloženim cjenikom tvrtke Čazmatrans Nova d.o.o. (stranica 66).

38. Sud nalazi da zahtjev punomoćnika tužiteljice za izbivanje iz pisarnice nije osnovan jer putovanje iz [adresa] do Virovitice ne traje duže od tri sata, što je utvrđeno provjerom na web stranici HAK-a (https://map.hak.hr), dok je u cijelosti osnovan trošak javnog prijevoza, koji za punomoćnika iznosi 49,80 EUR, a za tužiteljicu 16,60 EUR.

39. Time je trošak delegacije osnovan u iznosu od 66,40 EUR.

40. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 12. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Predrag Kralik, Bjelovar

2. Punomoćnici tuženika – MAĐARIĆ & LUI – odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb

3. Za RH – ODO u Virovitici, Građansko – upravni odjel (toč. IV. i V. tužbenog zahtjeva)