REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-1050/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić- Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. SH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. UH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tužene CH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Radmanu, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja te povrata dara i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P-54/2021-34 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tužitelja SH i 2. tužitelja UH te potvrđuje u pobijanom dijelu t. II. presude i t. II. rješenja Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P-54/2021-34 od 19. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadom troška žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da je 15. studenog 2017. između HH, OIB [osobni identifikacijski broj], i CH, OIB [osobni identifikacijski broj], zaključen ugovor o darovanju imovinskog prava – potraživanja u iznosu 271.500,00 kuna sada 36.034,24 eura s HH na CH.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelji zahtijevaju utvrđenje da je 15. studenog 2017. između HH, OIB [osobni identifikacijski broj], i CH, OIB [osobni identifikacijski broj], zaključen ugovor o darovanju imovinskog prava – potraživanja u iznosu 271.500,00 kuna sada 36.034,24 eura."
"I. Odbacuje se tužba u odnosu na dio tužbenog zahtijeva kojim tužitelji zahtijevaju utvrđenje da iznos od 543.000,00 kn sada 72.068,48 eura ulazi u ostavinsku imovinu iza pokojnog HH, OIB [osobni identifikacijski broj], kao i u dijelu u kojem zahtijevaju da se tuženici naloži da izvrši povrat dara tužiteljima na način da tužiteljima isplati, svakome po 90.500,00 kuna sada 12.011,41 eura, uvećano za zatezne kamate od podnošenja tužbe do isplate.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom 1. tužitelj SH (dalje 1. tužitelj) i 2. tužitelj UH (dalje 2. tužitelj) pobijaju presudu u t. II. kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva, te t. II. rješenja kojim je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitna povreda smatra da je učinjena povredom odredbe čl. 292. st. 3. ZPP-a obzirom da sud rješenjem nije odredio koje će sporne činjenice, kojim dokaznim sredstvima raspraviti, obzirom da je tužena tek tijekom glavne rasprave i to njezina saslušanja prvi puta osporila da bi pravo građenja predstavljalo imovinu HH, odnosno da bi pravo građenja bilo bračna stečevina, te joj je sud dozvolio iznošenje novih činjenica, čime je onemogućeno tužitelje u raspravljanju i pravovremenom predlaganju dokaza. Prvostupanjski sud da svoju odluku temelji na pravnoj osnovi bitno različitoj od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, a osim navedenog da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te prvostupanjski sud nije utvrđivao tijekom postupka čini li pravo građenja bračnu stečevinu ili ne, kao što i nije obrazložio temeljem kojih činjenica i provedenih dokaza zaključuje, da bi pravo građenja bilo stečeno imovinom koja bi predstavlja bračnu stečevinu. Ističu da predmetno pravo građenja pok. HH, moglo je biti i darovano obzirom na ulaganja koje je učinio u predmetnu nekretninu o kojem su iskazivali i tužitelji prije početka bračne zajednice sa tuženom, dok da se presudom ne navodi odredba Obiteljskog zakona kojom se uzima kao zakonska presumpcija da je sva imovina stečevina tijekom bračne zajednice bračna stečevina. Uz to, nije utvrđeno iz kojih je sredstava i na koji način u stvarnosti pok. HH stekao predmetno pravo građenja, dok ni tužena nije predlagala dokaze u navedenom smjeru. Nadalje navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da bi predmetno pravo građenja predstavljalo bračnu stečevinu i pogrešnom primjenom odredbe čl. 36. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona i odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, time da nije od strane tužene predložen ni jedan dokaz niti je isto tvrdila da se radi o bračnoj stečevini sve do njezinog saslušanja, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH Rev-616/2014. Obzirom da se osporava t. II. presude osporava se i odluka u odnosu na troškove odnosno, da svaka parnična strana snosi svoje troškove, a i da prvostupanjski sud uopće nije naveo koliko bi iznosili troškovi pojedine parnične strane niti na temelju čega je zaključio da su ispunjeni uvjeti da svaka strana snosi svoj trošak.
2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe tužitelja i preinačenje pobijane presude u t. II. presude i t. II. rješenja u korist tužitelja, odnosno da se u cijelosti usvoji tužbene zahtjeve i naloži tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka, pa tako i žalbenog postupka a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Sa žalbom 1. i 2. tužitelja postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Žalba 1. i 2. tužitelja nije osnovana.
6. Ispitujući presudu u granicama navoda žalbe, nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365.st. 2. ZPP-a, a ni povreda iz čl. 292. st. 3. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj, obzirom je rješenjem od 25. siječnja 2023., odlučeno provođenje drugog pripremnog ročišta na kojem će se zaključiti predhodni postupak i provesti glavna rasprava na kojoj će se izvesti dokazi navedeni tim rješenjem. Ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda u svim elementima pravilna i slijedom toga žalba je u cijelosti neosnovana.
7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev 1. i 2. tužitelja, sinova sada pok. HH, na utvrđenje da je 15. studenog 2017. između HH i CH (tužene), supruge sada pok. HH zaključen Ugovor o darovanju imovinskog prava – taj se zahtjev i osniva na Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa od 15. studenog 2017.
8. U postupku nije sporno da su 1. i 2. tužitelji sinovi pok. HH rođeni u braku sa njegovom prvom suprugom TH, koji je brak razveden a sa tuženom sklopljen 2007. godine, dok je od razvoda sa majkom 1. i 2. tužitelja prekinuta komunikacija sa 1. i 2. tužiteljima i kontakti, te među njima nije bilo kontakata sve do smrti HH, koji je preminuo **.**.2018.
9. Sporno je u ovom žalbenom stadiju postupka da li bi izvršena isplata osnovom prava građenja predstavljala bračnu stečevinu, obzirom da tužena tu osnovu nije istaknula sve do njezinog saslušanja.
10. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti u ovoj pravnoj stvari, u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a, utvrdio odlučne činjenice:
-da je između sada pok. HH kao prenositelja prava građenja i FH (stjecatelja prava građenja) i ĆH davateljice suglasnosti sa treće strane te DH, kao davateljice suglasnosti sa četvrte strane, zaključen 15. studenog 2017. Ugovor o prijenosu prava građenja kojim ĆH vlasnica nekretnina u zemljišnim knjigama koje su upisane sa podacima kč. [katastarska čestica] i kč. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cjelini, te HH, kao ovlaštenik prava građenja, kojim se utvrđuje da su ĆH i HH sklopili Ugovor o uspostavi prava građenja 19. prosinca 2012., te isti Ugovor i ovjerili kod javnog bilježnika Branka Terkovića 11. siječnja 2013. te je taj Ugovor o pravu građenja proveden u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižnog odjela Labin i izvršena uknjižba prava građenja u korist HH, uz suglasno utvrđenje stranaka da je prenositelj prava građenja o svojem trošku i izgradio na kč. [katastarska čestica] jednostavnu građevinu ugostiteljski objekt (objekt brze hrane i caffe bar), te jednostavnu građevinu – objekt sa sanitarnim čvorovima, dok je jednostavnu građevinu
– spremište izgradio na kč. [katastarska čestica] i kč. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], te objekte o svojem trošku legalizirao (čl. 1.), ugovorne strane su suglasno utvrdile da se tim Ugovorom prenosi pravo građenja u cijelosti sa prenositelja prava građenja HH na stjecatelja prava građenja FH, vlasnice obrta [obrt], na navedenim nekretninama i iz čl. 1. (čl. 2.), tim Ugovorom je i utvrđeno da objekte na nekretninama u odnosu na sva prava glede istih prenose na stjecatelja prava građenja sa čime je i suglasna vlasnica navedenih nekretnina ĆH i kćer davateljice suglasnosti DH;
-da je istog dana 15. studenog 2017. zaključen Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa između FH kao vlasnice obrta [obrt], HH i CH (tužene), na način da je FH, kao vlasnica obrta za ugostiteljstvo [obrt], dužna HH i CH isplatiti ukupan iznos od 543.000,00 kuna a da je CH supruga HH, te da sve ugovorne strane suglasno sklapaju Ugovor kako bi se utanačilo vrijeme i način vraćanja gore navedenog duga naveden čl. 2., na način da novčani iznos od 243.000,00 kuna FH plati CH na njezin račun koji je naveden, do 01. prosinca 2017., iznos od 200.000,00 kuna da FH plati CH na navedeni njezin račun najkasnije do 15. - og kolovoza 2018. i novčani iznos od 100.000,00 kuna će FH platiti CH na njezin račun najkasnije do 15. kolovoza 2019. a u slučaju neplaćanja iznosa navedenih u čl. 2. tog Ugovora da će FH vlasnica obrta [obrt] izvršiti povrat prava građenja na ime HH ili na ime njegove supruge CH, kao i da stranke suglasno potvrđuju da se Ugovor sklapa kako bi se uredio njihove međusobne odnose, odnosno njihov raniji usmeni dogovor;
-da su oba Ugovora ovjerena kod javnog bilježnika Branka Terkovića 15. studenog 2017.;
-da je između sada pok. HH, kao primatelja uzdržavanja i CH, kao davateljice uzdržavanja, zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju 16. lipnja 2017., ovjeren kod javnog bilježnika Branka Terkovića, u odnosu na koji je pokrenut postupak kod istog prvostupanjskog suda od strane 1. i 2. tužitelja radi poništenja, podredno otuđenje ništetnosti tog Ugovora, koji je u konačnosti odbijen od strane prvostupanjskog suda i ta presuda potvrđena od strane Županijskog suda u Splitu 20. ožujka 2024.;
-da je presudom istog prvostupanjskog suda odbijen tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja na utvrđenje i da je javna oporuka od **.**.2010. pok. HH pravno nevaljana, te ne proizvodi pravne učinke, a koja presuda je i potvrđena od strane Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 12. studenog 2020.;
-da prema potvrdi o primitku cjelokupnog novčanog iznosa od 17. kolovoza 2019., tužena izričito i neopozivo izjavila i potvrdila da joj je FH u cijelosti isplatila iznos od 543.000,00 kuna, te da od iste više ne potražuje novčani iznos, niti povrat prava građenja;
-da je tijekom postupka i saslušana kao svjedok FH, koja je i iskazala da ostaje u cijelosti kod iskaza kojega je i dala u postupku P-576/2019 te da je i u cijelosti isplatila predmetno pravo građenja i objekte u ukupnom iznosu, da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa njezin interes bio isključivo poslovan jer je kupovala objekt i sa tim objektom pravo građenja, što predstavlja i najveću vrijednost samog Ugovora, a zašto su za tu kupoprodaju sklopljena dva Ugovora nije u to ulazila, iste je sklopila isključivo svojevoljno u prijateljskim odnosima sa pok. HH, s time je stekla pravo građenja, taj Ugovor se produžio u studenom 2022. za narednih 10 godina a kada je kupovala objekt i pravo građenja u objektu su bili kuhinja s postojećim aparatima, sitni invertar, stolovi, stolice, aparati što su koristili prvu godinu, a nakon toga kupili nove jer su bili jako stari aparati i nisu zadovoljavali poslovne potrebe, jedan dio objekta je srušen i napravljen novi, što je napravljeno odmah nakon kupnje prije otvaranja sezone 2018. godine a u vrijeme kupnje bila su tri odvojena objekta odnosno četiri i to objekt kuhinje, objekt toaleta, objekt skladišta i dvije natkrivene terase, jedna drvom i slamom natkrivena a druga zidom i krovom koja se urušila 2019. godine;
-da iz iskaza saslušanog 1. tužitelja proizlazi, da iza oca pok. HH nisu ništa naslijedili on kao ni njegov brat, nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o uređenju međusobnih odnosa između oca i tužene, samo je čuo da je predmetni objekt Marina prodan a sa ocem nisu bili u dobrim odnosima unazad nekoliko godina od njegove smrti i čuli su i da prije smrti svoju imovinu ostavlja supruzi CH, kako ne bi njima ništa ostavio, on i brat žive trenutno sa majkom u njezinom dijelu kuće koju je dobila nakon podjele bračne imovine i razvoda sa HH a dio kuće kojeg je dobila vrijedio je nešto više od onoga što je pripalo HH, pa je njegov brat isplatio razliku u cijeni ocu, da je izgradnja objekta u Marini počela na jesen 1996. a prije toga da je bila livada, a on je počeo izgradnju tog objekta u ljeto 1997. godine, a do prodaji FH objekt se nešto nije posebno mijenjao, da je do 2003. godine radio u objektu sve što je trebalo i kada je bio 2009. godine u Marini ništa se nije posebno promijenilo, te je zadnji put prolazio kod objekta u Marini godinu dana prije prodaje FH, da je njegov otac bio poduzetnik od 1981. godine kada se počeo baviti građevinom i doselio u [adresa] iz [adresa];
-da iz iskaza 2. tužitelja proizlazi da se pridružuje iskazu brata, da ništa nisu naslijedili iza svojeg oca, niti za njegova života od njega nešto dobili, da nije bio u objektu Marina odnosno ne sjeća se kada je zadnji put bio tamo, i ne zna da bi tužena i pok. HH ulagali u objekte a sve što zna, zna od brata, ne sjeća se od koje godine nisu bili u dobrim odnosima sa ocem, uvijek su bili u nekom površinskom odnosu odnosno da nikada nije bio u stanu kod pokojnog oca i tužene;
-da iz iskaza tužene proizlazi da je predmetnim Ugovorom bilo obuhvaćena zato što su HH i ona zajednički stekli predmetni objekt S i pravo građenja a djeca tužitelja nisu nikada dolazila u Marinu i ona dobro znaju u kakvom je stanju bila, da su HH i ona u objekt ulagali a da je ona u [adresa] došla 2006. godine koji je objekt bio zapravo kontejner, prostor u kojem je bio kafić je bio derutan, bila su dva toaleta bez keramike i u to vrijeme se poslovalo u jako teškim uvjetima, da je HH dobio 2008. godine rješenje da mora srušiti taj objekt jer je bio bespravno napravljen, pa su stoga posuđivali i prikupljali novce za obnovu objekta i platili legalizaciju te su napravili i obnovili toalet i napravili terasu, u to vrijeme je pomagala u objektu kuhinje, radila što je trebalo dok zašto su s FH sklopljena dva Ugovora ne zna, to su dogovorili HH i FH a ona je pristupila ovjeri dok joj HH nikada nije rekao da se predmetni Ugovori sklapaju kako bi se njima isključili iz nasljeđivanja predmetnog novčanog iznosa njegovi sinovi, i ostaje u cijelosti kod iskaza u postupku koji se vodio kod istog suda P-576/2019, a spomenuti iznos od 10.000,00 eura posudila od brata za izradu septičke jame koja je napravljena misli 2016. godine u objektu Marina, a od sestre je posudila 5.000,00 eura i još naknadno od brata 5.000,00 eura, osim u S ulagali su i u kuću u kojoj su živjeli odnosno u kojoj ona sada živi a novce je vratila 2018. godine kada je FH uplatila drugu ratu i 2019. godine uplatom FH treće rate bratu i sestri 2019. godine po 5.000,00 eura, preostali iznos utrošila je da bi napravila spomenik HH, uz troškove njegovog pokopa a ima mirovinu od 1.100,00 kuna te da joj HH nikada nije dao nikakav dar;
-da iz iskaza svjedoka javnog bilježnika Branka Terkovića proizlazi da nije poznat razlog dolaska na sud a da su mu stranke poznate obzirom da je s njima surađivao u okviru rada javnobilježničkog ureda i da se sjeća da je iskazivao kod tog istog suda vezano za Ugovor o doživotnom uzdržavanju, dok i za Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa isto vrijedi i za Ugovor o prijenosu prava građenja koji je istog dana ovjeren u njegovom uredu, a dogovori stranaka vezano za sklapanje tog Ugovora mu nisu poznati, već mu je samo i isključivo poznato sastavljanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. HH i CH. Za HH može reći da je bio jedna stabilna, odrješita osoba koja je u njegov ured došla uvijek sa gotovom idejom o onome što želi i nikada ga nije pitao za pravni savjet, primjerice što učiniti a stranke iz Ugovora o prijenosu prava građenja nisu mu se posebno obraćale iako ih pozna vezano za ovjeru tog Ugovora obzirom da o predmetnim Ugovorima ne zna ništa;
-da prema iskazu javnobilježničkog prisjednika u uredu javnog bilježnika Branka Terkovića, saslušan je i kao svjedok RH koji je i naveo da je u njihov ured pok. HH dolazio sa nacrtima Ugovora, idejama, skicama, pa je njegova pretpostavka da je i predmetni Ugovor bio njegov nacrt, nije ga on sastavljao, kao što mu i sadržaj Ugovora nije poznat jer je samo potpise ovjerio, a i ne sjeća ni okolnosti ovjere potpisa na Ugovoru o prijenosu prava građenja 15. studenog 2017. koji prilikom ovjere potpisa nije čitao jer to inače ni ne mora činiti.
11. Prvostupanjski sud je osnovom provedenih dokaza zaključio, neovisno o tome tko je sastavio predmetni Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa (prema iskazu FH u postupku P-576/19, Ugovor je pisao javnobilježnički prisjednik RH, koji je u ovom postupku iskazao da on nije sastavljao Ugovor a prema iskazu tužene Ugovor je napisao javni bilježnik Branko Terković), da je tom sudu jasno, kako to tužitelji tvrde, da je on sastavljen da stvori privid odnosno fikciju o sklapanju Ugovora o tome da FH duguje HH i tuženoj 543.000,00 kuna kada je u stvarnosti taj Ugovor sklopljen radi postizanja drugog imovinskog probitka, sve kako bi taj novčani iznos bio izuzet kod utvrđivanja vrijednosti ostavine (te izračunavanja nužnog dijela tužiteljima). Pozivom na odredbu čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama a ako prikriva neki drugi ugovor taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu valjanost, a prividnost ugovora se ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi. Navodi, da predmetni Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa je rezultat namjernog iskazivanja volje prvenstveno HH o sklapanju obvezno pravnog odnosa usmjerenog na reguliranje međusobnih odnosa i postojanje duga, da bi se kod trećih (tužitelja) izazvao određeni lažni dojam da dug postoji, iako su ugovorne strane HH i tužena, željeli da nastane i djeluje drugi pravni odnos, a to je darovanje imovinskog potraživanja na ime prijenosa prava građenja, što je i zasigurno bila volja tužene koja u svojem iskazu nije pojasnila na što bi se trebao odnositi dug FH, kojega ona treba vratiti i to barem u pogledu dijela bračne stečevine. Da je sklapanje predmetnog Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa HH pokušao isključiti tužitelje iz nasljedstva, i dodatno uporište da je javnom oporukom i Ugovorom o doživotnom uzdržavanju doista to i učinio. Cijeneći i čl. 479. st. 1. ZOO-a kojem se propisuje da Ugovor o darovanju nastaje kada se darovatelja obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo a obdarenik to prihvati, da je u predmetnom slučaju riječ o prepuštanju odnosno prijenosu imovinskog prava – potraživanja s pokojnog HH na tuženu. Slijedom toga su i tvrdnje tužitelja prihvaćene i utvrđeno da je 15. studenog 2017. između HH i tužene zaključen Ugovor o darovanju imovinskog prava – potraživanja ali polovice iznosa odnosno 271.500,00 kuna/36.034,24 eura, budući da je utvrđeno da je naknada dobivena na ime prijenosa prava građenja u iznosu od 543.000,00 kuna/72.068,48 eura bračna stečevina tužene i HH. U odnosu na navedeno primijenjene su odredbe Obiteljskog zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bračne imovine i to Obiteljski zakon iz 2015. godine ("Narodne novine" broj: 103/15), odnosno ranije važeći Obiteljski zakon iz 2003. godine ("Narodne novine" broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 57/11), s time da nema razlike u pogledu zakonske definicije što se smatra zajedničkom imovinom bračnih drugova odnosno bračnom stečevinom u odnosu na imovinu koja predstavlja posebnu imovinu jednog od bračnih drugova. Obzirom da je predmetno pravo građenja uspostavljeno 19. prosinca 2012. kada su vlasnica nekretnina na koju je uspostavljeno pravo građenja ĆH i ovlaštenih prava građenja HH, sklopili Ugovor o uspostavi prava građenja, to je za vrijeme trajanja bračne zajednice s tuženom koja traje od veljače 2007. godine, kao i da je Ugovor o prijenosu prava građenja sklopljen 2017. godine za vrijeme trajanja bračne zajednice, riječ je o bračnoj stečevini.
12. Takvo utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da to proizlazi iz spomenutih izvedenih dokaza.
13. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju 1. i 2. tužitelji iz čl. 354. st. 2. ZPP-a budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima koji su u njoj navedeni o odlučnim činjenicama kao što i ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi i sadržaju isprava i zapisnika danim u postupku. Nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
14. U odnosu na žalbene navode da je i počinjena bitna povreda iz čl. 292. st. 3. ZPP-a, isti nisu osnovani obzirom da je i prvostupanjski sud rješenjem odredio dokaze koji će se tijekom postupka i provesti. Osim toga, i žalbeni navodi da nisu mogli tužitelji predvidjeti da će tužena osporiti tužbu iznošenjem novih činjenica, utemeljenim da bi pravo građenja bilo bračna stečevina koja nije istaknuta ranije, nisu osnovani.
15. Odgovorom na tužbu, osim što su detaljno obrazloženi zaključeni Ugovori o reguliranju međusobnih odnosa i Ugovor o prijenosu prava građenja, pozvalo se da su u vrijeme zaključenja Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa tužena i pok. HH bili u braku, i da se tražbina smatra bračnom stečevinom, prema kojoj pola iznosa duga pripada tuženoj a pola pok. HH. Stoga i nisu osnovani žalbeni navodi da se o osnovi stjecanja navedenog iznosa kao bračnoj stečevini nije navelo odgovorom na tužbu već tek iskazom tužene.
16. Žalbeni navodi da je pok. HH objekte gradio prije bračne zajednice sa tuženom, vezano za iskaz 1. tužitelja, koji nije u tom dijelu potvrđen od 2. tužitelja prema kojem isti nema saznanja o provedenoj gradnji, suprotni su iskazi tužene, kao i prethodno, nevezano za zaključene Ugovore iz 2017. godine, za Ugovor kojim je HH i dano pravo građenja i to zaključenim Ugovorom sklopljenim između vlasnice nekretnina ĆH i HH **.**.2012., kada je već i funkcionirala bračna zajednica između HH i tužene CH. Iskazi 1. i 2. tužitelja suprotni su iskazu tužene, pa se stoga iz ostalih iskaza ne mogu utvrditi pravilnim navedene navode. Time i ne proizlazi da bi pravo građenja bilo pok. HH darovano, kako se to kao pretpostavka, žalbom navodi.
17. Uz to, navodi da se prvostupanjski sud ne poziva na odredbe prema kojima bi bila stečena bračna stečevina, ne mogu se prihvatiti, obzirom se i poziva na Obiteljski zakona/15 i Obiteljski zakon iz 2003. godine ("Narodne novine" broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 57/11), kojima je istovjetno propisano što predstavlja bračnu stečevinu, iako se posebno ne navode odredbe kojima je to navedeno. Prema odredbi čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 103/15), bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je st. 3. propisano je kako su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine ako nisu drugačije ugovorili.
18. Odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju propisano je da onaj koji je naslijedio neku osobu, njezin sveopći pravni slijednik, st. 2. kako ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, a st. 3. kako se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu.
19. Time, obzirom i da je utvrđeno da je polovina iznosa koji je i prema navodima 1. i 2. tužitelja, koji se i ne pobijaju, taj iznos darovan faktički od strane HH, tada je i u vrijeme prijenosa tog iznosa i stečenog za vrijeme braka i pravilno odlučeno da se radi o dijelu bračne stečevine koji se i ne može tretirati posebno darom, zato je i tužbeni zahtjev u odnosu na taj dio pravilno i trebao biti odbijen.
20. Obzirom da su 1. i 2. tužitelji djelomično u istom iznosu kao i tužena uspjeli u postupku, pravilno je i odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.
21. Slijedom navedenog odluka je potvrđena sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom na uspjeh u sporu i o zahtjevu za naknadom žalbenog troška odlučeno je prema čl. 154. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.
U Puli - Pola 12. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić
