REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2928/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika stranaka, dana 12. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 01907 od 10. travnja 2008. sklopljen između tužitelja LI i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., koja glasi:
U čl. 5.1.: ″Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.″ U čl. 6.2.: ″…visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.″
II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o., isplatiti tužitelju LI iznos 3.555,95 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 0,19 eur od 16.10.2008. do isplate;
- na iznos 7,94 eur od 15.11.2008. do isplate;
- na iznos 5,69 eur od 16.12.2008. do isplate;
- na iznos 14,34 eur od 17.1.2009. do isplate;
- na iznos 16,58 eur od 17.2.2009. do isplate;
- na iznos 17,60 eur od 17.3.2009. do isplate;
- na iznos 15,05 eur od 15.4.2009. do isplate;
- na iznos 13,73 eur od 13.5.2009. do isplate;
- na iznos 11,44 eur od 17.6.2009. do isplate;
- na iznos 9,64 eur od 11.7.2009. do isplate;
- na iznos 9,64 eur od 15.8.2009. do isplate;
- na iznos 11,57 eur od 17.10.2009. do isplate;
- na iznos 10,43 eur od 17.10.2009. do isplate;
- na iznos 10,36 eur od 14.11.2009. do isplate;
- na iznos 11,05 eur od 16.12.2009. do isplate;
- na iznos 13,67 eur od 16.1.2010. do isplate;
- na iznos 15,41 eur od 16.2.2010. do isplate;
- na iznos 15,56 eur od 12.3.2010. do isplate;
- na iznos 21,04 eur od 10.4.2010. do isplate;
- na iznos 18,64 eur od 14.5.2010. do isplate;
- na iznos 20,96 eur od 15.6.2010. do isplate;
- na iznos 29,77 eur od 13.7.2010. do isplate;
- na iznos 26,70 eur od 10.8.2010. do isplate;
- na iznos 36,65 eur od 18.9.2010. do isplate;
- na iznos 32,26 eur od 19.10.2010. do isplate;
- na iznos 28,70 eur od 13.11.2010. do isplate;
- na iznos 39,22 eur od 17.12.2010. do isplate;
- na iznos 49,16 eur od 15.1.2011. do isplate;
- na iznos 42,20 eur od 12.2.2011. do isplate;
- na iznos 44,87 eur od 11.3.2011. do isplate;
- na iznos 38,31 eur od 14.4.2011. do isplate;
- na iznos 42,13 eur od 17.5.2011. do isplate;
- na iznos 56,21 eur od 16.6.2011. do isplate;
- na iznos 51,72 eur od 9.7.2011. do isplate;
- na iznos 77,82 eur od 18.8.2011. do isplate;
- na iznos 82,79 eur od 18.9.2011. do isplate;
- na iznos 55,93 eur od 18.10.2011. do isplate;
- na iznos 58,16 eur od 13.11.2011. do isplate;
- na iznos 57,08 eur od 11.12.2011. do isplate;
- na iznos 59,81 eur od 15.1.2012. do isplate;
- na iznos 62,95 eur od 16.2.2012. do isplate;
- na iznos 62,11 eur od 17.3.2012. do isplate;
- na iznos 60,65 eur od 17.4.2012. do isplate;
- na iznos 61,22 eur od 13.5.2012. do isplate;
- na iznos 62,76 eur od 14.6.2012. do isplate;
- na iznos 61,58 eur od 15.7.2012. do isplate;
- na iznos 61,88 eur od 15.8.2012. do isplate;
- na iznos 60,04 eur od 14.9.2012. do isplate;
- na iznos 58,76 eur od 16.10.2012. do isplate;
- na iznos 61,02 eur od 15.11.2012. do isplate;
- na iznos 59,77 eur od 14.12.2012. do isplate;
- na iznos 61,43 eur od 17.1.2013. do isplate;
- na iznos 57,63 eur od 14.2.2013. do isplate;
- na iznos 59,27 eur od 14.3.2013. do isplate;
- na iznos 60,42 eur od 13.4.2013. do isplate;
- na iznos 59,31 eur od 17.5.2013. do isplate;
- na iznos 55,73 eur od 11.6.2013. do isplate;
- na iznos 53,90 eur od 12.7.2013. do isplate;
- na iznos 56,37 eur od 13.8.2013. do isplate;
- na iznos 57,80 eur od 7.9.2013. do isplate;
- na iznos 60,05 eur od 10.10.2013. do isplate;
- na iznos 58,72 eur od 12.11.2013. do isplate;
- na iznos 59,90 eur od 12.12.2013. do isplate;
- na iznos 60,06 eur od 14.1.2014. do isplate;
- na iznos 62,26 eur od 11.2.2014. do isplate;
- na iznos 62,79 eur od 11.3.2014. do isplate;
- na iznos 62,56 eur od 16.4.2014. do isplate;
- na iznos 60,93 eur od 13.5.2014. do isplate;
- na iznos 59,86 eur od 11.6.2014. do isplate;
- na iznos 61,14 eur od 10.7.2014. do isplate;
- na iznos 62,30 eur od 13.8.2014. do isplate;
- na iznos 63,37 eur od 11.9.2014. do isplate;
- na iznos 64,12 eur od 10.10.2014. do isplate;
- na iznos 64,99 eur od 11.11.2014. do isplate;
- na iznos 65,99 eur od 9.12.2014. do isplate;
- na iznos 65,60 eur od 10.1.2015.do isplate;
- na iznos 62,23 eur od 11.2.2015. do isplate;
- na iznos 62,23 eur od 12.3.2015. do isplate;
- na iznos 62,23 eur od 14.4.2015. do isplate;
te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.531,49 eur sa zateznom kamatom od 12. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe od 19. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. travnja 2008. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 01907 uz sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 17.875,79 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećim na dan plaćanja. Prema čl. 5. i 6. Ugovora, tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb vrijedećem na dan plaćanjam uz redovnu kamatnu stopu koja je prema čl. 6.2.Ugovora određena kao promjenjiva, a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 6,90%, a utvrđuje se u skladu sa čl. 9.1. Ugovora. Tužitelj ističe kako mu prilikom sklapanja Ugovora nisu pružene adekvatne i cjelovite informacije o uvjetima bitnim za zaključenje Ugovora te kako nije bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valutne klauzule. Uzimajući u obzir odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, da je jasno za zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio promjenjivu kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu CHF, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna te da je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to u skladu sa odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima čl.5. i 6. kojima je ugovorena valutna klauzulate posljedično navedenom obvezati tuženika na isplatu iznosa 3.506,82 eur sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose od njihova plaćanja do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Tvrdi da sve ugovore, u okviru svog poslovanja, sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Osporava primjenu Zakona o zaštiti potrošača te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno važećeg ZZP koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, iako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu RH prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. ne smatra problematičnima jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Ističe kako su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: plan otplate kredita (list 8-10 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 12-17 spisa), Ugovor o kreditu br. 01907 uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretninama (list 18-26 spisa), izračun preplate (list 28-31 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01907 (list 34-35 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića (list 65-72 spisa), iskaz tužitelja (list 83-84 spisa).
4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom,(restitucijski) zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj kakav je bio u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su 10. travnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 01907 za iznos 17.875,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora);
- da je čl. 3. Ugovora u vezi čl. 5.1. Uvjeta Ugovora ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta po 268,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja.
- da su Uvjeti Ugovora o kreditu- njegov sastavni dio.
7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu te Uvjeta Ugovora u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
8. Podneskom od 19. travnja 2024. (list 77-80 spisa) tužitelj je, po provedenom financijskom vještačenju, precizirao kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja na iznos 3.555,95 eur. Budući da se tuženik podneskom od 15. srpnja 2024. (list 81-82 spisa) usprotivio preinaci zahtjeva od 19. travnja 2024., valja reći da je tužitelj tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja. (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).
9. Na ovaj spor se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP (tako i Vrhovni sud u odluci Revd -2379/21 od 1. lipnja 2021.). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 71., 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje - ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO).
10. Ovdje prije svega valja istaknuti da tuženik nema svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor o kreditu ne predstavlja ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, već isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. ZOO.
11. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud je saslušao tužitelja na ročištu 7. travnja 2025. (list 83-84 spisa). Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila i to na način da je došao u Auto kuću u [adresa] gdje je izrazio želju za vrstom vozila te mu je djelatnik auto kuće rekao da je za njega najpovoljniji ugovor u CHF valuti jer da je to stabilna valuta. Nije imao prilike pregovarati o odredbama ugovora jer je, u konačnici, dobio već sastavljen ugovor kojeg je prije potpisa pročitao i načelno mu je bilo sve razumljivo. Nikada nije pregovarao sa tuženikom oko odredbi ugovora jer je sve dogovarao sa djelatnicima auto kuće, a koji mu nisu posebno objasnili rizik CHF valute, a time niti razloge zbog kojih bi eventualno moglo doći do porasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu. Kupljeno vozilo koristio je za osobne potrebe, u trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Načelno mu je poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju. Djelatnici auto kuće su mu odmah ponudili kredit u CHF valuti te mu je objašnjeno da je ista valuta stabilna iako je namjeravao uzeti kredit ili u eurima ili u kunama.
12. Iskaz tužitelja prihvaćen je kao vjerodostojan i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu osobito u dijelu u kojem je iskazivao da je vozilo koristio u privatne svrhe. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Dapače, tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka SI (ročište 18. ožujka 2024., list 60 spisa.)
13. Stoga sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima odnosno, sud utvrđuje da tužitelj, kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem, nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.
14. Po ocjeni ovog suda, nije odlučna činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač, već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužitelj nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.
15. Dakle, sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
16. S obzirom da je ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine auta tužitelju kao fizičkoj osobi, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. st.1. ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.), a što tuženik ničime nije dokazao.
17. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, radi o vezanosti visine anuiteta kredita, kako za visinu kamatne stope tako i za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.
18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
19. Nadalje, prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
20. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. ZZP, dok su sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštene ugovorne odredbe, ništetne. Vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima, koje su objavljivane u novinskim člancima, valja reći da na temelju istih tužitelji, kao potrošač, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I izreke.
21. Kako su odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama za koje je sud utvrdio da su ništetne. Dakle, tužitelj kao stranka Ugovora, ima aktivnu legitimaciju potraživati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.
22. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika u iznosu bruto obroka primjenom tečaja na dan računa, u odnosu na iznose bruto obroka primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.792,39 kn, za obroke za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno po fiksnom tečaju eur iznosi 3.555,95 eur. Vještak je još utvrdio i da ukupna razlika u iznosu bruto obroka primjenom tečaja na dan računa, u odnosu na iznose bruto obroka primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi – 113,70 kn, za obroke za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, odnosno po fiksnom tečaju eur iznosi – 15,09 eur.
23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje finacijskog vještaka kao detaljno, stručno i sačinjeno temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije, a niti su stranke istome prigovarale. Ovdje valja reći da sud nije posebno cijenio, po tužitelju priložen, izračun preplate budući da se tuženik nije usuglasio sa korištenjem istog kao dokaza, a u konačnici je po prijedlogu tužitelja radi utvrđenja visine zahtjeva i provedeno financijsko vještačenje kako je prethodno obrazloženo.
24. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 3.555,95 eur (pozitivna razlika), a kako je to tužitelj i precizirao u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka te je odlučeno kao toč. II. izreke.
25. U pogledu istaknutog prigovora zastare ukazuje se da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao. U odnosu na zastaru za preinačeni dio zahtjeva, ukazuje se na pravno shvaćanje VSRH Broj: Su- IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Stoga, a kako se i u konkretnom slučaju radi o tzv. nepravoj preinaci zahtjeva, a kako nije zastarjelo potraživanje iz tužbe, nema govora niti o zastari za dio zahtjeva koji je povišen preinakom.
26. Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
27. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2 .i 8. ZOO.
28. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 151. i čl. 155. ZPP, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.
28.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 29. siječnja 2024. i 19. travnja 2024. svaki po 100 bodova (tbr.8/1 Tarife), i za zastupanje na ročištima 18. ožujka 2024. i 7. travnja 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV ( 250,00 eur) te uz uplaćeni predujam za vještačenje 200,00 eur te zatraženi trošak pristojbe na tužbu 81,49 eur, sveukupno iznosi 1.531,49 eur.
29. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 12. svibnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu 81,49 eur
- punom. tuženika
