REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-57/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78 OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tužene izjavljenima protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14267/2021-15 od 16. srpnja 2024., dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-14267/2021-15 od 16. srpnja 2024.

II Djelomično se prihvaća kao osnovana, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana žalba tužitelja, te se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14267/2021-15 od 16. srpnja 2024., u točki II. izreke na način da u tom dijelu sada glasi:

„II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj za Ministarstvo poljoprivrede, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78 OIB 52634238587, da tužitelju KR na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 117,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, koje teku na:

- iznos od 58,64 eura od 15.04.2016. godine,

- iznos od 58,64 eura od 15.05.2016. godine do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za iznos od 58,64 eura sa zateznim kamatama, odbija kao neosnovan.“

II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 123,75 eura, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 511,33 eura sa zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos kako je to odlučeno pod točkom I. izreke, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2024. do isplate, te je pod točkom II. odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 175,92 eura sa zateznim kamatama.

2..Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1.Tužitelj pobija presudu u točki II. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. i 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da mu povrh dosuđenog iznosa razlike plaće pripada i daljnji iznos od 175,92 eura, s obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio prigovor zastare tuženika. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti glede preostalog odbijenog dijela glavnog potraživanja, podredno da se ukine u pobijanom dijelu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje. Potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime troška sastava žalbe u iznosu od 150,00 eura uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 37,50 eura, odnosno, ukupno 187,50 eura.

2.2.Tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da tužitelj potražuje isplatu razlike bruto iznosa plaće, zajedno sa zakonskom zateznim kamatama, na iznose koji su dospjeli u periodu od 15. ožujka 2016. do 15. veljače 2017., pa kad bi se uračunao i zastoj zastare dok je trajao postupak za mirno rješenje spora, prestalo je tužiteljevo petogodišnje pravo potraživati ispunjenje predmetnog potraživanja. Nadalje, navodi kako je opći zastarni rok za utuženje prava stečenog Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama istekao 26. siječnja 2022., to da je predmetno potraživanje temeljem podnesene tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti neosnovano. Nadalje, tužena ističe da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, jer da u Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. kao potpisnik nije naveden sindikat koji je zastupao Hrvatsku poljoprivredno-šumarsku savjetodavnu službu, pa da se taj sporazum i dodaci na sporazum ne mogu primijeniti na tužitelja. S obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i time pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je usvojio tužbeni zahtjev, predlaže da se žalba tuženice uvaži, te da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da joj naknadi trošak žalbenog postupka. Potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime troška sastava žalbe u iznosu od 500,00 eura.

3.Žalba tužene dostavljena je na odgovor tužitelju prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

3.1.Tužitelj u svom odgovoru na žalbu ističe da je žalba tuženice neosnovana. Predlaže da se ista odbije i da se potvrdi prvostupanjska presuda, odnosno da se uvaži žalba tužitelja, te potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime odgovora na žalbu u iznosu od 150,00 eura uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 37,50 eura, ukupan iznos od 187,50 eura.

4.Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana u cijelosti.

5.Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.327,22 eura (10.000,00 kn), u predmetnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a.

5.1.Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. toga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a.

5.2.Stoga,obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario) valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa o osnovanosti žalbe tuženice valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

5.3.Posljedično tome, valja zaključiti da se tužena u žalbi nedopušteno poziva na zakonska žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda nije zakonita ni pravilna.

7.Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stajalište o osnovanosti postavljenog zahtjeva.

7.1.Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a, pa je žalbu tužitelja, u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od 15. ožujka 2016. do 15. veljače 2017., u ukupnom iznosu od 687,25 eura / 5.178,10 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže opisane kao u izreci.

9.U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Hrvatskoj poljoprivrednoj-šumarskoj savjetodavnoj službi, koja je zbog organizacijskog preustroja inkorporirana u službu tužene, pa je tužena kao poslodavac predstavljala javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01 i 39/09), te mu je tužena u utuženom razdoblju obračunavala plaću po osnovici umanjenoj za 6 % umjesto s osnovicom od 5.415,37 kuna.

10.U žalbenoj fazi postupka i dalje je sporna osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknut od strane tuženice.

11.Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (čl. 8. ZPP-a) i to:

- da je tužiteljevo potraživanje za ožujak, travanj i svibanj 2016. podneseno nakon isteka roka od 5 godina, temeljem čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR) u vezi čl. 215. i čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje ZOO);

- da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 23. studenoga 2006. zaključili Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009.;

- da su Vlada Republike Hrvatske i isti sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće kojim je privremeno zamrznuta osnovica za izračun plaće na razini iz 2008. na iznos od 5.108,84 kuna, a povećanje osnovice na iznos od 5.415,37 kuna bruto određen je u trenutku kad službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukaže na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja);

- da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, kojim Izmjenama je izmijenjen čl. III. Dodatka te čl. IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta. Izmijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna;

- da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće u javnim službama;

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neposredno od četvrtog tromjesečja 2011. Do trećeg tromjesečja 2014., odnosno 12. tromjesečja uzastopno;

- da je prema Priopćenju za javnost, Državnog zavoda za statistiku, drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a za 1,2 %, a u treće za 2,8 %.

12.Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud ocijenio je djelomično osnovan prigovor zastare istaknut po tuženici te je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje tužitelja za ožujka, travanj i svibanj 2016., pozivom na čl. 139. ZR-a u vezi čl. 215. i čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje:ZOO), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev usvojen, jer je podnesen prije isteka zastarnog roka od 5 godina.

12.1.Također, sud je utvrdio da je u utuženom razdoblju osnovica plaće tužitelja bila regulirana odredbama Zakona o plaćama u javnim službama, odredbama sporazuma, Dodataka Sporazuma i Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama jer je tuženica kao poslodavac u obvezi obračunavati i isplatiti tužitelju za utuženo razdoblje plaću primjenom osnovice u visini od 5.415,37 kuna. Naime, sud je zaključio da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući je do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, došlo u drugom i trećem tromjesečju 2015., odnosno 27. studenog 2015., kada je osnovica trebala biti povećana, pozivajući se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1111/2020-20 od 1. prosinca 2020., slijedom čega da je tuženica dužna isplatiti tužitelju iznos za razdoblje od 15. lipnja 2016. do 15. veljače 2017.

13.Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda u pogledu zastare ovaj drugostupanjski sud djelomično prihvaća i to u dijelu u kojem je odbijen prigovor zastare tuženice i prihvaćen zahtjev tužitelja (točka I. izreke presude), dok u dijelu u kojem je prigovor zastare tuženice prihvaćen (točka II. izreke presude), ovaj drugostupanjski sud isto ne može prihvatiti, budući prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 186. a. st. 1., 3. i 5. ZPP-a koju je trebao primijeniti, zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13.1.Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a propisano je da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Time da je prema st. 3. istog članka propisano da podnošenjem zahtjeva iz st. 1. zastarijevanje zastaje, dok je st. 5. istog članka propisano da ako zahtjev iz st. 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, da podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

13.2.Odredbom čl. 238. st. 2. ZOO-a propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

13.3.Dakle, nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, zastara zbog zastoja zastare ne teče, te ista, sukladno odredbi čl. 238. st. 2. ZOO-a i čl. 186. st. 5. ZPP-a, nastavlja teći nakon što državno odvjetništvo zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatilo odnosno najkasnije tri mjeseca od dana njegovog podnošenja.

14.Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir naprijed navedene zakonske odredbe prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženoj ovaj drugostupanjski sud ocijenio je neosnovanim, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 457. i čl. 467. ZPP-a i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

14.Nadalje, žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude djelomično je osnovana jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je potraživanje tužitelja za travanj i svibanj 2016. u iznosu od po 58,64 eura u zastari. Naime, zahtjev za mirno rješenje spora tužitelj je podnio 19. veljače 2021., tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina (članak 139. ZR-a) pa je sukladno čl.186.a. st. 3. i 5. ZPP-a podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastalo na tri mjeseca. Kako plaća za mjesec ožujak i mjesec travanj 2015. dospijeva do 15. datuma u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je ostvaren rad, te kada se uzme u obzir datum podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 19. veljače 2021. i datum podnošenja tužbe 1. lipnja 2021., proizlazi da dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na potraživanje od 15. travnja 2016. i 15. svibnja 2016., nije u zastari.

14.1.Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, kako to pravilno tužitelj u žalbi navodi, došlo je do zastoja zastare na rok od 56 dana dok je trajao postupak za mirno rješenje spora, odnosno do 16. travnja 2021. (datum odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora kojim taj zahtjev nije prihvaćen). Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 1. lipnja 2021., a uzimajući u obzir da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva u roku od 5 (pet) godina od podnošenja tužbe, čime bi sva potraživanja dospjela nakon 1. lipnja 2016. bila u zastari, međutim ovdje još treba dodati i razdoblje trajanja postupka za mirno rješenje spora od 56 dana, tako da nisu u zastari potraživanja tužitelja dospjela nakon 5. travnja 2016.

14.2.Dakle, nije nastupila zastara potraživanja za ožujak 2016. u visini od 58,64 eura, koje je dospjelo 15. travnja 2016., niti za travanj 2016. u visini od 58,64 eura, koje je dospjelo 15. svibnja 2016., pa je u odnosu na ta potraživanja prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, sukladno čl. 373. st. 3. ZPP-a te je tužitelju priznat i taj dio tužbenog zahtjeva.

14.3.Stoga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je potraživanje tužitelja u iznosu od 58,64 eura za veljaču 2016. koje je dospjelo 15. ožujka 2016., u zastari, pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke presude, sukladno čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a.

15.Konačno, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna je odluka o parničnom trošku postupka, koja je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer je sud tužitelju priznao samo onaj trošak za koji je utvrdio potrebnim za vođenje postupka, sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.

16.Kako tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog dijela postupka kao i zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan, sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a sve u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

17.Tužitelju pripadaju i troškovi žalbe razmjeno uspjehu u žalbenom postupku (66%) pa je tužena dužna tužitelju naknaditi iznos od 66% troškova žalbe koji iznose 123,75 eura (nagrada odvjetniku za sastav žalbe sukladno Tbr.10/1 u svezi sa Tbr.46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarife), na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

18.Slijedom navedenog, valjalo je kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. u vezi čl. 457. ZPP-a, te pobijanu presudu pod točkom II. izreke, preinačiti i presuditi kao u točki II. izreke ove presude.

U Puli, 12. svibnja 2025.

Sudac

Zoran Šarić