REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-663/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽD iz [adresa], ranije iz Pakraca, Ivana Gundulića 40, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetniku iz Bjelovara, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, pravnog sljednika Sberbanke d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja poslovni broj: P- 219/2023-52 od 13. ožujka 2025., Općinskog suda u Bjelovaru, u sjednici održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda poslovni broj: P-219/2023-52 od 13. ožujka 2025., Općinskog suda u Bjelovaru:

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici jednokratni iznos (po osnovi preplate glavnice) od 4.915,35 eura sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2016. do isplate tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev,

- potvrđuje u preostalom dijelu u cijelosti (za isplatu iznosa od 4.283,09 eura sa zateznim kamatama na pojedine dijelove toga iznosa od dospjelosti u razdoblju od 7. kolovoza 2004. do zaključno 5. rujna 2015. pa do isplate kako je to odlučeno u izreci prvostupanjske presude).

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. pobijanog prvostupanjskog rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-219/2023-52 od 13. ožujka 2025. tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.661,67 eura sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (a to je kamatna stopa) koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu – za iznos od 1.519,28 eura odbija tužiteljičin zahtjev.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici ŽD iz [adresa] iznos od 9.198,45 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 7. kolovoza 2004. do zaključno 1. srpnja 2016. pa do konačne isplate. Rješenjem je najprije utvrđeno da je tužba povučena u dijelu iznad iznosa dosuđenog u izreci presude te odlučeno o parničnim troškovima tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 3.180,95 eura sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2025. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, s tim što rješenje pobija samo pod točkom II. izreke kojim mu je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 3.180,95 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te i dalje ostaje kod svih prigovora koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka pa tako i kod prigovora zastare te prigovora u pogledu tijeka zateznih kamata posebno ističući kako tužiteljica nije ovlaštena potraživati zatezne kamate od plaćanja svakoga anuiteta, već sljedećeg dana od pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita, dakle od 14. lipnja 2014. odnosno 15. lipnja 2018. Posebno ističe kako prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate pa smatra da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio učinke konverzije.

2.1. Tuženik posebno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa zato u cijelosti dosuditi njemu troškove parničnog postupka. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i nalaganjem tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 589,37 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice ŽD kao korisnika kredita protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., s čijim je pravnim prednikom – Sberbank d.d. kao kreditorom 16. travnja 2004. sklopila Ugovor o kreditu za iznos od 38.260,00 švicarskih franaka i s redovnim kamatama po stopi od 4,80% promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatama kreditora, za isplatu iznosa od ukupno 9.198,45 eura sa zateznim kamatama po osnovi preplaćenih anuiteta od dana dospjelosti u razdoblju od 7. kolovoza 2004. do 1. srpnja 2016. pa do isplate zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj stopi redovnih kamata.

5.1. Tužiteljica se u tužbi pozvala na svojstvo potrošača i na presude donesene u kolektivnom sporu.

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i redovnim kamatama po stopi promjenjivoj u skladu s odlukom banke kreditora pa da slijedom toga tužiteljica ima pravo na isplatu svih preplaćenih iznosa u odnosu na početni tečaj švicarskog franka i početnu stopu redovnih kamata (4,80% godišnje) zato što se na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju švicarskog franka kroz cijelo vrijeme otplate kredita te da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15. – dalje: ZID ZPK/15), tužiteljica nije izgubila pravo potraživati iznose preplaćene na temelju tih ništetnih odredaba.

6.1. Dio se dosuđenog iznosa odnosi na razliku glavnice utvrđene konverzijom a radi se o iznosu od 4.915,36 eura na koji su dosuđene zatezne kamate od 1. srpnja 2016.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženikova žalba djelomično osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. (koju i tuženik posebno ističe u žalbi) jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je žalbu valjalo djelomično prihvatiti (za iznos od 4.915,36 eura – koji se odnosi na razliku glavnice – sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2016. do isplate).

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika 16. travnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 310150 za adaptaciju kuće u iznosu od 38.260,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 20 godina i s redovnim kamatama po godišnjoj stopi od 4,80% promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Banke (dalje: Ugovor o kreditu).

10.1. Nije sporno ni da je kreditor nekoliko puta mijenjao stopu redovnih kamata i da je tijekom otplate kredita došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti kredita znatno povećani zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

10.2. Nesporno je i da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15. – dalje: ZID ZPK/15).

11. Iz rezultata provedenog vještačenja po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke utvrđeno je da je u odnosu na početnu kamatnu stopu (4,80% godišnje) i početni tečaj švicarskog franka (4,771700 kuna za jedan švicarski franak) tužiteljica do zaključno 30. rujna 2015. izvršila preplatu u ukupnom iznosu od 4.283,09 eura.

11.1. Vještačenjem je utvrđena i visina nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. te razlika između stvarne visine i preračunate nedospjele glavnice konvertiranog kredita u euro na taj dan u iznosu od 4.915,36 eura.

12. I dalje je sporno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala, ali i to radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu, je li nastupila zastara tužiteljičina restitucijskog zahtjeva a sporna je i dopuštenost valutne klauzule.

13. U konkretnom su slučaju stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima – kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa preostale neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

14. Najprije valja naglasiti kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio pa potom utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj stopi redovnih kamata, pravilno se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

15. Uzimajući u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje iz kojega proizlazi kako zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ako je ništetnost ustanovljena u tom postupku (kao u konkretnom slučaju), tuženik neosnovano i dalje ustraje na prigovoru zastare jer je tužba u ovoj parnici podnesena u općem zastarnom roku od pet godina koji je jedini i mjerodavan jer je riječ o restitucijskom, a ne zahtjevu za naknadu štete i zastara nije počela teći ni od sklapanja Ugovora o kreditu ni od dana isplate pojedinih preplaćenih iznosa već od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.

16. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502. a ZPP odnosilo se i na subjektivno pravo tužiteljice kao potrošača te se tužiteljica u aktualnoj parnici na to i pozvala a tuženikov je prednik bio tužena stranka i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se tuženik ne može uspješno pozivati na zastaru jer je morao znati kako se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u mjerodavnom razdoblju pa da stoga nije bila riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva. Osim toga, bilo bi nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće individualni spor ako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite i njezinih prava i interesa, tako da u suštini zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

16.1. Kako su presude u kolektivnom sporu postale pravomoćne 14. lipnja 2014. i 13. lipnja 2018. a tužba je u ovom individualnom sporu podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer od početka tijeka zastare (najranije 14. lipnja 2014.) do 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

17. Iako je ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena već u kolektivnom sporu, u kojemu su donesene presude koje se odnose na prosječne potrošače pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača, tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17.1. U ovom pojedinačnom sporu tuženik međutim nije predlagao takve dokaze (saslušanje djelatnika svoga pravnog prednika) pa je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir pravna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužiteljica u ovoj parnici pozvala a sud je vezan za ta utvrđenja (prema članku 502.c ZPP) iz kojih proizlazi da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u valuti kakva je švicarski franak (tzv. valuta "utočišta").

17.2. Iako je u hrvatskom pravu dopuštena valutna klauzula (člankom 22. stavkom 1. ZOO/05), takva klauzula u švicarskim francima bez informiranog pristanka potrošača a prema kojoj potrošač u cijelosti snosi rizik promjene tečaja koji je u slučaju navedene valute bio znatan, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju nije u pravnom smislu odraz dispozitivne zakonske odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 koja je neutralna prema svojim adresatima (kako proizlazi i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016.).

17.3. S obzirom na to, ima se smatrati kako sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je sav rizik tečajnih razlika s takvom valutom (tzv. valutom "utočišta") kao što je švicarski franak prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača ne može biti odraz dispozitivne norme iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, već da su stranke Ugovorom o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga nisu isključene od ocjene nepoštenosti u smislu odredaba članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi 16. travnja 2004. kada je sklopljen Ugovor o kreditu.

18. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom (u konkretnom slučaju nije bilo preplate).

18.1. Radi se naime o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke: u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

18.2. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužila je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi visina preostale glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, (u konkretnom slučaju zapravo nije ni bilo preplate, već je utvrđen manje plaćeni iznos koji je uračunat u neotplaćenu glavnicu) već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i promjenjivosti kamatne stope.

19. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na isplatu preplaćenih iznosa jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

20. Tzv. konverzija je ipak za tužiteljicu polučila znatan učinak jer je znatno smanjena preostala glavnica pa je takva nova glavnica utvrđena u Dodatku i tužiteljica je pristala na daljnju obvezu prema toj glavnici, tako da, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud.

21. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljici dosuđen i iznos od 4.915,36 eura koji predstavlja razliku u nedospjeloj glavnici prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na dan 30. rujna 2015., ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o tome pogrešno odlučio jer tužiteljica nema pravo na smanjenje glavnice, već samo na preplaćene iznose anuiteta zbog povećane kamatne stope i tečajnih razlika zbog porasta tečaja švicarskog franka do zaključno 30. rujna 2015., slijedom čega je valjalo djelomično prihvatiti tuženikovu žalbu pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 4.915,36 eura sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2016. (kako je i zatraženo).

22. U preostalom dijelu žalba nije osnovana u pogledu glavne stvari i pripadajućih zateznih kamata pa tako ni u pogledu početka tijeka zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni ugovaratelj pa time i nepošteni stjecatelj preplaćenih anuiteta, slijedom čega duguje tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO/05), a ne tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu kako to neosnovano smatra tuženik.

23. Žalba je djelomično osnovana i zbog odluke o troškovima postupka, jer zbog djelomičnog uspjeha u sporu tužiteljica nema pravo na naknadu troškova u cijelosti već prema uspjehu u sporu koji iznosi 46,56% (146,56 dijeljeno 2) manje 26,72 jednako 73,28 manje 26,72 jednako 46,56) a to se odnosi samo na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku koji iznose ukupno 2.750,00 eura (kako je te troškove pravilno obračunao prvostupanjski sud) a 46,56 % od toga iznosi 1.280,40 eura kojemu iznosu treba dodati troškove vještačenja u iznosu od 291,99 eura (svi su bili potrebni za utvrđivanje visine preplate koja je tužiteljici dosuđena) i sudsku pristojbu na tužbu prema vrijednosti predmeta spora od 4.283,09 eura (89,28 eura) tako da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.661,67 eura pa je za preostali iznos do 3.180,95 eura (1.519,28 eura) trebalo odbiti tužiteljičin zahtjev i na taj način preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. pobijanog rješenja.

24. Tuženiku ne pripadaju ni troškovi žalbe jer on i dalje nije stranka koja u ovoj parnici ima pravo na naknadu troškova postupka prema članku 154. stavku 2. ZPP.

25. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavka 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 12. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić