REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-78/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-23/2023-24 od 19. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženice, presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-23/2023-24 od 19. ožujka 2025. se:

- potvrđuje u točki I. izreke,

- preinačuje u točki II. izreke, na način da se zahtjev tužitelja preko priznatog iznosa od 3.370,00 eur do konačno suđenog u iznosu od 4.870,00 eur - za iznos od 1.500,00 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 13.871,70 eura bruto sa zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 495,86 eura bruto od 16. veljače 2019.,

- 28,25 eura bruto od 16. ožujka 2019.,

- 239,57 eura bruto od 16. travnja 2019.,

- 405,87 eura bruto od 16. svibnja 2019.,

- 405,04 eura bruto od 16. lipnja 2019.,

- 621,58 eura bruto od 16. srpnja 2019.,

- 325,60 eura bruto od 16. kolovoza 2019.,

- 391,31 eura bruto od 16. rujna 2019.,

- 541,80 eura bruto od 16. listopada 2019.,

- 363,00 eura bruto od 16. studenog 2019.,

- 371,07 eura bruto od 16. prosinca 2019.,

- 580,65 eura bruto od 16. siječnja 2020.,

- 793,77 eura bruto od 16. veljače 2020.,

- 712,01 eura bruto od 16. ožujka 2020.,

- 754,19 eura bruto od 16. travnja 2020.,

- 1.663,96 eura bruto od 16. svibnja 2020.,

- 773,59 eura bruto od 16. lipnja 2020.,

- 906,49 eura bruto od 16. srpnja 2020.,

- 480,45 eura bruto od 16. kolovoza 2020.,

- 144,45 eura bruto od 16. rujna 2020.,

- 35,64 eura bruto od 16. listopada 2020.,

- 220,00 eura bruto od 16. studenog 2020.,

- 213,54 eura bruto od 16. prosinca 2020.,

- 128,73 eura bruto od 16. siječnja 2021.,

- 974,65 eura bruto od 16. veljače 2021.,

- 422,58 eura bruto od 16. ožujka 2021.,

- 519,73 eura bruto od 16. travnja 2021.,

- 8,48 eura bruto od 16. svibnja 2021. i

- 349,84 eura bruto od 16. lipnja 2021. do isplate

i to zateznu kamatu umanjenu za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30 prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.870,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima. Ističe da pobijana odluka nije na zakonu osnovana, da sud istu temelji na zaključku da je tužitelj u utuženom razdoblju svakog dana tijekom višednevnih plovidbi, ostvarivao šesnaest sati rada, zanemarujući pri tome činjenice koje proizlaze iz dokumentacije koja je dio sudskog spisa, a iz koje proizlazi da rad tužitelja nije bio organiziran na taj način. Stoga zaključuje da je sud prilikom presude zanemario radne naloge i pripadajuća izvješća o radu, registre službenih poslova i obračunske liste plaća kao jedina dokazna sredstva temeljem kojih se nesporno može utvrditi jesu li u utuženom razdoblju doista ostvareni prekovremeni sati rada tužitelja, te je selektivnom ocjenom dokaza presudu temeljio isključivo na iskazu tužitelja i pristranih svjedoka koji su i sami tužitelji u činjenično i pravno identičnim predmetima. Za sate provedene na plovilu izvan aktivnog rada, tužitelju su sukladno Kolektivnom ugovoru isplaćeni dodaci za pasivno dežurstvo, a također mu je isplaćivan i terenski dodatak jer je prilikom višednevnih službi na moru radio na terenu, a ne redovno 40 sati tjedno, uz napomenu da se prilikom izrade planova rada vodilo računa o tome da policijski službenici koji službu obavljaju tijekom višednevnih službi budu izvan rasporeda odgovarajući broj dana u mjesecu. Stoga tuženica zaključuje da je sud selektivnom ocjenom dokaza arbitrarno odredio broj ostvarenih prekovremenih sati rada i time počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 355. ZPP, jer je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a presuda je opterećena i bitnim povredama odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava ili zapisnika, a postoji i kontradiktornost između pojedinih izvedenih dokaza što je sud propustio obrazložiti i konačno ocijeniti, čime je postupio protivno odredbi članka 8. ZPP. Također, ukazuje da je tijekom postupka više puta isticala da su u razdoblju od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te od 1. travnja 2021. ukinute višednevne plovidbe, a rad policijskih službenika organiziran je na način da su policijski službenici upućivani na plovidbe u trajanju od 12 sati zbog čega je prestala potreba za isplatom dodataka za pasivno dežurstvo. Međutim, unatoč tome da je sud naložio vještakinji obračune i za razdoblje u kojem su ukinute višednevne plovidbe, dok je vještakinja u odnosu na prigovor tuženice izjavila (a koje obrazloženje sud u pobijanoj presudi u cijelosti prihvaća) da su u tom periodu ipak nastale razlike u plaći iz razloga što je u tom razdoblju tužitelj koristio godišnji odmor, a za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca pa je obračun naknade za korištenje godišnjeg odmora sukladno obračunu po nalogu suda veći za period koji se računa nego obračun tuženice. U tom pravcu, ukazuje da je predmet spora isključivo isplata uvećanog dijela plaće nastala eventualnim krivim obračunom tuženice tijekom višednevnih plovidbi (u odnosu na ostvareni rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima), dok razlike koje su nastale po nekoj drugoj osnovi nisu predmet ovog postupka, pa je u odnosu na to razdoblje sud, u svakom slučaju, trebao odbiti tužbeni zahtjev. Osporava i odluku o troškovima postupa i to prvenstveno obzirom na vrijednost predmeta spora.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.- pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Tužitelj u svom odgovoru na žalbu ističe kako smatra predmetnu presudu na zakonu osnovanom, pa stoga predlaže odbiti žalbu tuženice, uz nalog istoj podmiriti mu trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ali je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženici isplatiti mu iznos od 13.871,70 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose pojedinačno označene kao u točki I. izreke presude, koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike plaće za obavljeni rad duži od redovnog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), a koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od siječnja 2019. do 1. lipnja 2021. Zahtjev tužitelja utemeljen je na relevantnim odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. - dalje: ZR), Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 129/2000., 41/2008., 76/2000., 34/2011., 130/2012., 89/2014., 151/2014., 33/2015., 121/2016. i 66/2019. - dalje: ZOP) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/2017., 12/2018., 2/2019., 119/2019. i 66/2020. - dalje: KU).

5.1. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja utvrdio je činjenično stanje bitno za donošenje odluke (članak 8. ZPP), i to:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Pomorska policija, na radnom mjestu policijski službenik;

- da je tužitelj radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca;

- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama;

- da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca;

- da iz iskaza svjedoka JZ voditelja odjela za graničnu kontrolu, IZ načelnika postaje pomorske policije, ĆZ voditelja materijalno financijskih poslova PU Dubrovačko-neretvanske, LZ i AZ radnik kolega tužitelja te iskaza samog tužitelja kao parnične stranke (koje iskaze sud prihvaća kao objektivne i poklanja im vjeru jer su u bitnim elementima suglasni) proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju upućivan na višednevne plovidbe u trajanju od 3, 5 ili 7 dana radi obavljanja policijski poslova nadzora i zaštite državne granice; da je tijekom cijelog trajanja plovidbe bio i imao obvezu biti na plovilu poslodavca, obavljati poslove nadzora i zaštite državne granice; da bi tijekom evidentiranog redovnog radnog vremena u trajanju od 8/10/12 sati dnevno tužitelj pisao službene izvještaje te radio na održavanju službenog plovila a sve obzirom je uz policijske poslove obavljao i poslove člana posade broda i to zapovjednika broda; da je tužitelj uz policijska postupanje, čuvao i održavao brod po uputi zapovjednika broda, te je tijekom svih 24 sata morao pratiti službenu vezu i pomorsku vezu, radi potrebe za hitnom policijskom intervencijom ili pak zaštitom broda zbog vremenskih prilika; da je u vrijeme rada tijekom višednevnih plovidbi a nakon navedenog aktivnog rada, radno vrijeme računato kao pasivno dežurstvo, s iznimkom prekovremenog rada ukoliko bi intervencija bila nakon redovnog radnog vremena; da je od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te kontinuirano od 1. travnja 2021. došlo do promjene načina rada jer je nadzor granice tada bio organiziran kao jednodnevne plovidbe u kojima bi se posada mijenjala po dovršetku smjene, s tim da je nadzor plovila osiguran na način da u slučaju izostanka videonadzora, jedan policijski službenik obavlja isti i to mu se tada računa kao redovno radno vrijeme;

- da iz osnovnog nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Jelene Ćurlice i njene dopune u kojoj se vještakinja očitovala na tuženičine prigovore na osnovni nalaz i mišljenje (koga sud prihvaća u cijelosti objektivnim i stručnim i poklanja mu vjeru) a koji nalaz je dan po uputi suda, temeljem dokumentacije koja prileži predmetu - isprava o prisutnosti na radu, radnih naloga i obračuna isplaćenih plaća u utuženom razdoblju, proizlazi da tužitelju u utuženom vremenskom periodu za njegov rad sukladno odredbama tada važećeg KU pripada razlika plaće (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom) u ukupnom iznosu od 13.871,70 eur, pri čemu je vještakinja uzela u obzir sve naknade plaće koje je tuženica isplatila po osnovi prekovremenog rada na način da je obračun za pojedini mjesec umanjivala ukoliko je tužitelju za taj mjesec isplaćen iznos koji je veći od onog koji bi mu pripao za redovne radne sate; da razlika u plaći tužitelja u vremenu kada nije bilo višednevnih plovidbi proizlazi iz okolnosti da je kroz vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad tužitelja tuženica koristila ranije obračune plaće u kojima nisu bili obračunati sati prekovremenog rada koje je ona obračunala sukladno zadatku suda, a također i zbog činjenice da tuženica u tom periodu nije u potpunosti obračunala pripadajući dodatak za turnus i smjenski rad.

5.2. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, te cijeneći sadržaj odredbi članka 94. stavak 1., članka 60. stavak 1., članka 194. u vezi s člankom 90. stavak 2. ZR, uz primjenu člana 2. točka 1. i 2. Direktive 2003/88 EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003., članka 33. stavak 2. i 3. Zakona o policiji te članka 38. stavak 4., 9. i 10. KU, sud prvoga stupnja kao osnovan prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja, onaj koji je konačno postavljen sukladno nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke, slijedom čega je naložio tuženici isplatu utuženog novčanog iznosa pobliže opisanog kao u točki I. izreke presude.

6. Utvrđeno činjenično stanje i materijalno pravo pravilno je primijenjeno u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok materijalno pravo nije djelomično pravilno primijenjeno u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6.1. Sud je provedene dokaze ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP, a nezadovoljstvo tuženice provedenim i utvrđenim, ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je presuda razumljiva i može se ispitati, a ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava ili zapisnika.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio odrađene sate rada tužitelja na temelju službene dokumentacije koja prileži predmetu, a koja svoju potvrdu nalazi i u iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja kao parnične stranke, a temeljem kojih dokaza je vještakinja financijske struke pravilno izračunala broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, te visinu naknade za rad tužitelja u predmetnom razdoblju, ali uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar svakih 24 sata koji ne predstavljaju prekovremeni rad.

7.1. Postupanje suda u okolnostima konkretnog slučaja u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama poslovni broj Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Revr-1925/2018 od 21. listopada 2020. i Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017., kao i odredbi Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299., str. 9), koja u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, pa je stoga pravilan zaključak suda da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, a što nije u suprotnosti s normama europskog prava jer je tužitelju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo i naknada za izvršeni prekovremeni rad temeljem izdanih radnih naloga za obavljane intervencije izvan redovnog radnog vremena. Dakle, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, a koju okolnost je sud imao u vidu prilikom donošenja predmetne odluke i davanja naloga vještaku za izradom nalaza i mišljenja.

7.2. Stoga se ne može prihvatiti kao osnovan žalbeni navod tuženice da je sud prvoga stupnja prekovremene sate rada tužitelja odredio arbitrarno, a niti žalbeni navod da se radi o presudi koja je u koliziji s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u rješenju poslovni broj Revr-50/2012 od 11. siječnja 2017., jer se radi o odluci koja u predmetnom slučaju nije primjenjiva obzirom da je izražena u odnosu na drugačija činjenična i materijalno pravna utvrđenja.

7.3. Dakle, prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj imao (vještakinja je pri izradi svoga nalaza po nalogu suda uzela u obzir osmosatno vrijeme odmora tužitelja), a pravilan je i zaključak suda da okolnost što je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za takozvano pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao osam sati u danu.

7.4. Naime, pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, a ono pasivno dežurstvo koje je imala u vidu tuženica prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstava ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. Međutim, u konkretnom slučaju, kao što je to i prethodno navedeno, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tuženice bio na brodu, a tuženica tijekom postupka nije dokazala niti je pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena (članak 67. ZR), pa je posljedično tome, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelju pripada pravo na utuženu razliku plaće.

8. Odredbom članka 60. stavak 1. ZR propisano je da je radno vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je odredbom članka 62. stavak 2. ZR propisano da radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno, osim u slučaju iz članka 18.a ovoga Zakona.

8.1. Odredbom članka 94. stavak 1. ZR propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%.

8.2. Odredbom članka 38. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika se uvećava za svaki sat rada i to za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom neradnim danom 150%, za rad u drugoj smjeni, ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu prvoj i drugoj smjeni.

8.3. Dakle, obzirom na pravilno činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovidbi bio u obvezi obavljati poslove odnosno bio spreman obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smije napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom (kako to pogrešno tvrdi tuženica) u odnosu na odredbe Kolektivnog ugovora, već taj način rada odgovara pojmu radnog vremena definiranog odredbom čl. 61. ZR, kako to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja.

8.4. Pri tome, nije sporno da je prema Zakonu o policiji policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na pet radnih dana i traje 40 sati a dnevno radno vrijeme traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama odnosno pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način, te su odredbama članka 38. KU propisani dodaci osnovne plaće u odnosu na prekovremeni rad odnosno rad koji je duži od 40 sati. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje i sadržaj zakonskih odredbi te odredbu članka 38. KU, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati, prekovremeni rad za koju je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

8.5. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju priznao isplatu uvećane plaće kroz vrijeme kroz koje su ukinute višednevne plovidbe, jer je tužitelj činjeničnim navodima svoje tužbe tvrdio da mu u utuženom razdoblju nije pravilno obračunata i isplaćena plaće za ostvareni prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanima, što je konačno i utvrđeno, pa je upravo zbog te okolnosti vještakinja pravilno izvršila izračun naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad tužitelja, onog koji je korišten u periodu kada više nije bilo višednevnih plovidbi, jer su razlike po tom osnovu nastale zbog pogrešnog obračuna prekovremenog rada koji je bio predmet ovoga postupka. Stoga se ne može prihvatit žalbeni navod tuženice da su u tom slučaju nastale razlike po drugoj osnovi koje nisu predmet ovoga postupka, pa da je iz tog razloga, zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

8.6. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja (članak 8. ZPP) te sadržaj gore navedenih zakonskih odredbi kao i odredbe KU, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati, predstavlja prekovremeni rad za koji je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, slijedom čega je i žalbu tuženice u odnosu na točku I. izreke valjalo odbiti kao neosnovanu, sve to i iz razloga što su iz obračuna prekovremenih sati izuzeti sati odmora (po 8 sati dnevno) pa je utvrđena razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tuženica utvrđena samo za sate stvarno odrađenog rada. Dakle, žalbene navode tuženice kojima osporava predmetnu presudu, valjalo je ocijeniti neosnovanima zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena i pasivnog dežurstva.

9. Obzirom na navedeno, žalbu tuženice u odnosu na točku I. izreke valjalo je odbiti kao neosnovanu, te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

10. Međutim, žalba tuženice osnovana je u odnosu na odluku o troškovima postupka.

10.1. Iz sadržaja predmeta koji je ovome sudu dostavljen na nadležno postupanje proizlazi da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe, odnosno postavljanja tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 186.b. stavak 1. i 5. ZPP naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,36 eur. Tijekom postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 24. lipnja 2024. konačno postavio svoj tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 13.871,70 eur. Postupajući na takav način tužitelj je uz prethodno postavljeni manifestacijski zahtjev sada postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu tako navedenog iznosa koji je konačno presudom i prihvaćen.

10.2. Naime, kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora mjerodavnom za odluku o troškovima postupka, uzima se prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), u konkretnom slučaju to je 1.327,36 eur, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, odnosno postavljanja kondemnatornog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (članak 40. stavak 1. ZPP), u predmetnom slučaju iznos od 13.871,70 eur. Stoga tuženica osnovano navodi da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je za sve radnje u postupku tužitelju priznao nagradu za zastupanje istoga po punomoćniku odvjetniku prema vrijednosti spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

10.3. Dakle, tužitelju pravilnom primjenom materijalnoga prava i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) valja na ime troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora priznati iznos od 100 bodova, za sastav tužbe - 100 bodova, za pristup ročištima od 24. listopada 2023. i 7. ožujka 2024. - za svaku radnju po 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2024. - 250 bodova, za pristup ročištima od 25. rujna 2024. i 19. veljače 2025. - za svaku radnju po 250 bodova ili ukupno 1.150 bodova uvećano za PDV, što daje iznos od 2.875,00 eur. Kada se taj trošak uveća za iznos od 495,00 eur (trošak financijskog vještačenja kao nužni trošak) proizlazi da tužitelju pripada trošak postupka u ukupnom iznosu od 3.370,00 eur, pa zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno suđenog u iznosu od 4.870,00 eur (za iznos od 1.500,00 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos) valja odbiti kao neosnovan.

10.4. Obzirom na navedeno, žalbu tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke, valjalo je uvažiti te temeljem odredbe članka 380. stavak 3. u vezi s člankom 373. točka 3. ZPP, u tom dijelu presudu preinačiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

11. Tuženici ne pripada trošak sastava žalbe, jer je s istom uspjela u neznatnom dijelu (članak 154. stavak 5. ZPP) odnosu sa žalbom je uspjela u odnosu na troškove postupka koji predstavljaju sporedni zahtjev.

12. Tužitelju ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi (članak 155. ZPP).

U Puli-Pola 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić