REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-662/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 996/2024-9 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-996/2024-9 od 31. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140060242-60010442012/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28. travnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod br. OU-864/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.398,30 EUR-a (tisućutristodevedesetosameura- tridesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 12. svibnja 2005.

po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 875,00 EUR-a (osamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženičin zahtjev za naknadu troška.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude u potpunosti ignorirao sve tvrdnje koje je iznosio tijekom postupka, te je propustio izjasniti se zašto su stavovi i tvrdnje tuženika neosnovani, slijedom čega je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku. Iz istog razloga tuženik ističe i povredu članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama – ujedno tuženik ukazuje na povredu prava na obrazloženu sudsku presudu. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata na presuđeni iznos. Osporava i odluku o troškovima postupka posebno u dijelu u kom je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove objave presude.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud predmetni odnos prosuđuje kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO/05) što je obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (28. travanj 2005.) pogrešno. Naime, člankom 1163. ZOO/05 propisano je da se odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. te se na predmetni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 1991. („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. i 35/2005. - dalje ZOO/91). Međutim, pozivanje prvostupanjskog suda na ZOO/05, umjesto na ZOO/91 nije od utjecaja na valjanost pobijane presude, budući da su norme koje su relevantne za predmetni odnos gotovo identično propisane u oba zakona.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud za svoju odluku dao dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6.1. Nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010442012/2005. s Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28. travnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-864/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“, te posljedično tom, zahtjev za isplatu iznosa od 1.398,30 eur, koji predstavlja iznos naknade koji je tužitelj platio prilikom obrade kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 12. svibnja 2005. pa do isplate.

8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnom prednikom tuženika kao kreditorom dana 28. travnja 2005. sklopio Ugovora o kreditu broj 5140060242- 60010442012/2005 s Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji kredit je solemniziran kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-864/2005;

- da je tužitelju odobren u iznosu od 185.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 19 godina;

- da je u članku 6. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, iznosi 1,20% (od iznosa odobrenog kredita), a plaća se jednokratno i unaprijed;

- da je tužitelj nesporno (što proizlazi i iz Potvrde tuženika o naplaćenoj ulaznoj naknadi) dana 11. svibnja 2005. prilikom korištenja kredita platio naknadu iznosu od 10.535,47 kn;

- da se radi o potrošačkom - stambenom kreditu;

- da se u predmetnom slučaju radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik;

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje;

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao banka svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženiku radi obrade kredita.

8.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) utvrdio da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika kao kreditora (tipski ugovor), na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati (o tom je iskazivao i tužitelj), pa je stoga zaključio da se u predmetnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 87. ZZP, koju je prednik tuženika - čiji je tuženik pravni slijednik, nepošteno i nezakonito primjenjivao i tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj, na koji način je prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je sud prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I. izreke, odnosno utvrdio je ništetnom dio ugovorne odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu u odnosu na ulaznu naknadu, te obvezao tuženika temeljem odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 na povrat iznosa od 1.398,30 eur koji mu je tužitelj isplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od dana 12. svibnja 2005. do isplate. Pritom, sud je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

9. Ocjena je ovoga suda drugoga stupnja da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje (članak 8. ZPP) a na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnoga prava (odredbi ZOO/91) valjalo je jednako odlučiti.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.3. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, u onom bitnom, da se radi o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 6. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,20 % iznosa kredita, ništava u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP/03, te članka (103. stavak 1. u vezi s člankom 105. ZOO/91, sada 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO/05).

10.4. Kako je navedena ugovorna odredba ništava, člankom 104. ZOO/91 (sada članak 323. stavak 1. ZOO/05) propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članka 210. i 214. ZOO/91 (sada članka 1111. i 1115. ZOO/05) budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj, jer je sastavio ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

11. Neosnovano u žalbi ističe da je sporna odredba jasna i precizna pa posljedično da nije ništava, jer suprotno proizilazi iz stanja predmeta.

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

11.2. Pritom, sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12.1. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12.2. Ovdje se posebno ističe da je tražbina tužitelja dospjela, obzirom da je ništavost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takve odredbe.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe članka 214. ZOO/91 (sada članka 1115. ZOO/05) tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,20% od iznosa kredita, nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

14. Navod tuženice da je trošak obrade naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu nije ni dokazan niti jasno obrazložen, jer iz sanja predmeta nije jasno koji su to stvari troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade. Naime, efektivna kamatna stopa predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova. Iz takve definicije efektivne kamatne stope nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. „ulazne naknade“.

15. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.).

16.1. Pritom, neosnovano tuženik tvrdi da tužitelju ne pripada trošak objave presude. Naime, odredbom članka 335. stavak 6. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Prema stavku 9. toga članka ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana. U slučaju iz stavka 9. toga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (stavak 10.). Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom slučaju, sud joj po odredbi članka 335. stavak 8. ZPP mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Dakle, radi se o trošku na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, koji se zbog svojih procesnih učinaka ima smatrati potrebnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, pri čemu visina troška u predmetnom slučaju nije sporna. Obzirom na navedeno, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tuženiku naložio da tužitelju plati trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur.

17. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Puli-Pola 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić