P-1461/2024-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužene CJ, odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave, dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u članku 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kao i u člancima 2. i 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u člancima 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta.

III Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 14.424,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

IV Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 5.862,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

V Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 4.172,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

VI Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 7.621,75 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi utvrđenja ništetnih nepoštenih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 (dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 16. studenog 2006. Navodi kako joj je tužena odobrila kredit u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) za CHF važećem na dan isplate kredita te kako je ovim standardiziranim, unaprijed formuliranim ugovorom, s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF, tužena ugovorila i promjenjivu kamatu koja se mijenja jednostranom odlukom banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati i to sve bez mogućnosti posebnog pregovaranja i ugovaranja, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice, tako da su u predmetni ugovor ugrađene nepoštene i ništetne odredbe. Nadalje navodi kako je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljnom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske. Pored iznesenog, navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je okončan presudom od 4. srpnja 2013. Odlučujući po žalbi protiv označene presude, Visoki Trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da su postupanjem tužene od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, a time i ovdje tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je Zagrebačka banka d.d. u vremenu od 7. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je u tijeku otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% višestruko povećavana, što je za posljedicu imalo i povećanje početnog anuiteta od 607,80 CHF, tako da je tužiteljica na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita sačinila okvirni izračun razlike iznosa koji je pretplatila s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama i valuti CHF te utvrdila kako je tužena neosnovano stekla iznos od 108.000,00 kn čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom.

2. U svom odgovoru od 28. listopada 2020. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U bitnom ističe kako predmetni tužbeni zahtjev nije postavljen određeno u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i kako su stranke 2. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje Dodatak) kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, tako da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetne odredbe osnovnog ugovora te potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove, a pored toga prigovara i zastari potraživanja.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., vlasničkih listova od 24. listopada 2006., 10. studenog 2015. i 1. veljače 2016., promjene kamatne stope od 21. svibnja 2019., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 2. veljače 2016., obavijesti tužene od 12. studenog 2015., izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. s prilozima, prometa po kreditu za razdoblje 14. studenog 2008. – 1. listopada 2020. te pregledom nalaza sudske vještakinje za računovodstvo i financije Darke Cecić iz Forum revizije d.o.o. od 17. kolovoza 2021. s prilozima. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.

4. Presudom broj P-3581/2019 od 21. siječnja 2022. prihvaćen je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, promjenjivu prema odluci banke, a tuženoj naloženo isplatiti tužiteljici s osnova ništetnih odredbi iznos od 108.199,77 Kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog iznosa i naknaditi parnični trošak u iznosu od 21.487,00 Kn s kamatom od presuđenja.

5. Postupajući po žalbi tužene, Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, rješenjem je broj Gž-594/2022 od 12. ožujka 2024. ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

6. Pored prethodno nabrojanih, u nastavku postupka izvedeni su dokazi pregledom dopunskog nalaza i mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije Darke Cecić od 7. siječnja 2025. i saslušanjem tužiteljice.

7. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

10. Pregledom Ugovora od 16. studenog 2006. razvidno je kako je tužiteljica IJ, kao korisnik kredita, sklopila s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit kojim joj je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s obvezom vraćanja kredita uz valutnu klauzulu. Odredbom iz članka 2. ugovorena je redovita kamata od 4,50% godišnje, a promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok su odredbom iz članka 7. stranke ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, tako da prvi anuitet iznosi 607,80 CHF. Ovim člankom također je ugovoreno kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora te kako se korisnik kredita obvezuje plaćati anuitete izmijenjene u slučaju izmjene promjenjive redovite kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

11. Pregledom Dodatka od 2. veljače 2016. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljicom izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu te iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Sudionici su utvrdili kako je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, tako da njihova razlika na dan 30. rujna 2015. predstavlja preplatu u iznosu od 14.738,61 kn. Također su ugovoreni uvjeti buduće otplate kredita u valuti EUR uz redovitu kamatnu stopu od 3,48% godišnje do konačne otplate, a suglasili su se kako će se utvrđeni iznos preplate koristiti u cijelosti za podmirenje preostalih dospjelih anuiteta.

12. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

13. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

14. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

15. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prvom odlukom utvrđeno je kako je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 1) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, dok je drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

16. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

17. U konkretnom slučaju, tužena je predmetni ugovor formulirala po unaprijed standardiziranom obrascu, a tužiteljica u iskazu navodi kako joj je kredit bio potreban za rješavanje stambenog pitanja i kako je odobrena sredstva utrošila za kupnju stanja u [adresa], u [adresa], gdje i danas živi. Njezine tvrdnje jasno potvrđuje i sadržaj Ugovora u kojem je jasno označena njegova namjena, stoga je tužiteljica nedvojbeno statusa potrošača. Nadalje dodaje kako je bila dugogodišnja vlasnica tekućeg računa kod tužene, stoga se prije svega obratila Zagrebačkoj banci u kojoj su joj službenici predložili ugovor vezan za CHF kao najpovoljniju mogućnost, a nakon što joj je prikazan otplatni plan i mjesečni anuiteti, držala je ponudu primjerenu osobnim primanjima. Prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o odlučnim uvjetima kreditiranja, poput promjenjive kamatne stope, niti joj je pojašnjeno po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa, odnosno što točno utječe na njezine promjene i obujam tih promjena, a nitko od nadležnih nije joj pojasnio ili skrenuo pozornost na moguće rizike vezane za valutu CHF. U odnosu na Dodatak navodi kako je prihvatila ponudu za konverzijom, jer su joj mjesečne obveze dospjele po osnovnom ugovoru postale znatno više i prevelik financijski teret. Prilikom sklapanja Dodatka nije imala nikakvog utjecaja niti je sudjelovala u postupku utvrđenja preplaćenog iznosa, a dopušta da je iskorišten za umanjenje budućih mjesečnih anuiteta kredita koji je isplatila 2020. prije roka. Dakle, postupanje tužene istovjetno je utvrđenom u sudskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, jer je budućoj korisnici kredita po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da je tužena u tijeku otplate dostavljala tužiteljici obavijesti o promjenama mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF i početno ugovorene kamatne stope, ali korisnica kredita nije bila upoznata o parametrima koji utječu na te promjene, što uz sve prethodno izneseno jasno ukazuje na neravnopravan odnos ugovornih strana.

18. Tužena u svom odgovoru ističe kako tužiteljica činjenicom sklapanja Dodatka nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe nepoštenim i ništetnim, niti na toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, kako po tečaju, tako i po kamatnoj stopi koji su se mijenjali u tijeku otplate kredita, međutim takav stav ovaj sud smatra pogrešnim. Naime, dostavljeni Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19. e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF i promjene početne kamatne stope. Dakle, pogrešno je pravno shvaćanje tužene kako se nakon sklapanja Dodatka ne može tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom citiranih odredbi ZZP/03. Sklapanjem Dodatka stranke su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, što istodobno ne znači da su korisnici kredita u potpunosti otklonjene štetne posljedice i da je izgubila pravni interes za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. U svakom slučaju, konverzija nije od odlučnog značaja za predmetni tužbeni zahtjev, jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već izjednačava položaj korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bila da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Slijedom iznijetog, ovim naknadnim pravnim poslom utvrđena je kamatna stopa i obveza korisnika kredita za ubuduće, bez rješavanja pitanja preplaćenih iznosa kroz ovdje utuženo razdoblje s osnove promjenjive kamate i valutne klauzule vezane za CHF, a do koje je preplate došlo upravo zbog nepoštenog postupanja tužene. Konačno, činjenica sklapanja Dodatka sama po sebi ne ukazuje da bi tužiteljici bio vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope niti da je vraćen iznos na temelju utvrđene ništetne valutne klauzule vezane za CHF. Dakle, unatoč sklopljenom Dodatku, nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti i nepoštenih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a u ovom slučaju te odredbe sadržane su u člancima 1., 2. i 7. i odnose se na obvezu vraćanja odobrenih sredstava uz valutnu klauzulu, odnosno tečaj CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom odlukom kreditora. U skladu s iznesenim, ove odredbe imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, odnosno potrošača. U takvim okolnostima označene bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, kao što ih je utvrdio i sud u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. U skladu s iznesenim, sud i u ovom sporu nalazi kako su ništetne odredbe Ugovora kojima je vraćanje kredita vezano za valutu CHF i uz kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kreditnim stopama kreditora, a sadržane su u člancima 1., 2. i 7. tog osnovnog pravnog posla, stoga je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnosti prihvaćen kako je i odlučeno u točkama I i II izreke presude.

20. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženoj po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početnim ugovorenim odredbama o tečaju CHF i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Darki Cecić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i cjelokupnu priloženu dokaznu građu. U svom vještvu od 17. kolovoza 2021. utvrdila je kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 115.000,00 CHF od čega je iskorišteno 114.999,99 CHF na dan 30. studenog 2006. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,50% godišnje i kako ju je u obračunskom razdoblju tužena mijenjala što je utjecalo na povećanje kamata, odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na smanjenje otplate glavnice kredita, tako da su se iznosi anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u tijeku vremena povećavali. Uspoređujući kredit po početnom otplatnom planu s početnom kamatnom stopom od 4,50% sa stvarno plaćenim iznosima kamata, vještakinja utvrđuje preplaćenu razliku s ove osnove u iznosu od 45.382,30 kn, a u odnosu na razliku naplaćenu u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj hrvatske kune primijenjen na dan isplate kredita, utvrđuje iznos od 62.817,47 kn, čime utvrđuje ukupnu preplatu tužiteljice u iznosu od 108.199,77 kn.

21. Iako do zaključenja prethodnog postupka tužena ne spominje prijeboj niti je takav prigovor postavila na procesno propisan i primjeren način, sud je odlučio prihvatiti prijedlog tužiteljice, stoga je na okolnost utjecaja preplaćenog iznosa utvrđenog konverzijom provedeno dodatno financijsko vještačenje. Na temelju dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje Darke Cecić od 7. siječnja 2025. proizlazi kako je tužiteljica u tijeku otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu preplatila iznos od 39.774,10 kn (5.278,93 eur), dok je uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita preplatila 68.908,02 kn (9.145,67 eur), što predstavlja ukupnu preplatu u iznosu od 108.682,12 kn (14.424,60 eur). Također je utvrdila razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi bila na dan konverzije u iznosu od 44.170,16 kn (5.862,39 eur), dok zatezna kamata obračunata na prethodno izračunate razlike s osnove kamate i valute do 30. rujna 2015. iznosi 46.178,70 kn (6.128,97 eur). Prijebojem preplate priznate konverzijom u iznosu od 14.738,61 kn s obračunatim zateznim kamatama do 30. rujna 2015. ostaje nepodmireno ukupno 31.440,09 kn (4.172,83 eur) zateznih kamata. Na vještvo i njegovu dopunu stranke nisu iskazale primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

22. Podneskom od 7. ožujka 2025. tužiteljica je konačno postavila glavni tužbeni zahtjev kojim, pored utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, zahtjeva isplatu iznosa od 14.424,60 eur i iznosa od 5.862,39 eur s kamatom koja na te iznose teče od 30. rujna 2015. do isplate, kao i isplatu iznosa od 5.862,39 eur s kamatom od presuđenja do isplate. Pored glavnog, postavila je i podredni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 14.424,60 eur s kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate u vremenu od 8. studenog 2007. do 15. siječnja 2016. Tužena je prigovorila preinaci tužbe, a sud ju je na ročištu 20. ožujka 2025. dopustio kao osnovanu i svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama, sve u skladu s odredbama iz čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, jer tužiteljica, a ni sud ne raspolažu stručnim financijskim znanjem, tako da je tužbeni zahtjev mogao biti konačno i točno postavljen tek nakon zaprimanja nalaza sudske vještakinje.

23. Nakon svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište. Na temelju vještačkog nalaza prihvaćen je glavni tužbeni zahtjev postavljen radi isplate iznosa od 14.424,60 eur, ukupno preplaćenog s osnova ništetnih ugovornih odredbi s kamatom koja teče od konverzije 30. rujna 2015. Također je prihvaćen i zahtjev radi isplate iznosa od 5.862,39 eur s kamatom od konverzije do isplate, jer se radi o razlici između konvertirane glavnice prema simuliranom ugovoru vezanom za valutu eur i preostale glavnice kakva je doista bila na dan konverzije, a prihvaćen je i zahtjev radi isplate 4.172,83 eur, jer se radi o iznosu koji nakon prijeboja predstavlja razliku između kamate obračunate na preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (s osnova ništetnih odrebi) i iznosa od 14.7328,61 kn, koji su stranke Dodatkom utvrdile kao preplaćen, a uz koji tužiteljica ima pravo i na kamatu od donošenja ove presude, radi čega je odlučeno kao u točkama III-V izreke presude.

24. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10 u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenih dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11. lipnja 2019., četiri obrazložena podneska od 22. ožujka i 2. studenog 2021.,15. listopada 2024. i 7. ožujka 2025., kao i zastupanja na ročištima održanim 30. ožujka i 10. studenog 2021., 25. lipnja 2024. te 17. siječnja i 20. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eur za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odvjetnika (NN broj 138/2023, dalje OT). Dakle, priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 5.000,00 eur, koji je uvećan za 25% PDV, trošak podmirene sudske pristojbe tužbe i presude u iznosu od 379,58 eur te trošak vještačenja u iznosu od 992,17 eur.

26. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 7.621,75 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki VI izreke.

Split, 12. svibnja 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene