Poslovni broj Gž-1210/2023-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3814/2019 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3814/2019 od 20. listopada 2023., u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke te u točki V. izreke za dosuđeni trošak u iznosu od 2.170,29 eur.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačava točka V. izreke citirane prvostupanjske presuda za tužiteljici dosuđeni parnični trošak u iznosu od 124,42 eur (preko iznosa od 2.170,29 eur do iznosa od 2.294,71 eur) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe članaka 1. i 7. te članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 19. srpnja 2006., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sve sa sadržajem pobliže označenim u navedenim točkama izreke presude.

1.1. Istom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 705,53 eur na ime preplaćene kamate (točka III. izreke), zatim da joj isplati iznos od 2.590,69 eur na ime valutne klauzule (točka IV. izreke) te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.294,71 eur (točka V. izreke), sve naprijed zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sadržaja navedenog u točkama I. - II. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 705,53 eur te po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.590,69 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila dana 19. srpnja 2006. Ugovor o [broj kredita] u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 21.801,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu te je između ostalog u članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

8. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju dijelovi odredbi Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

9. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,20%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužiteljica bi manje platila iznos od 705,53 eur na ime preplaćene kamate te iznos od 2.590,69 eur na ime razlike valutnog tečaja, prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi za navedene iznose za koje se tuženik neosnovano obogatio.

10. Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći 13. lipnja 2014. (za promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 12. lipnja 2019. (tužba predana na sud neposredno).

11. Visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva sud utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem pa prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 705,53 eur po osnovi promjenjive kamatne stope te iznosa od 2.590,69 eur po osnovi valutne klauzule, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema članku 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a.

12. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

13. Protivno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a vezano za po tuženiku pravovremeno istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti. Iako prvostupanjski sud nije donio rješenje o tome prigovoru, očito istog nije prihvatio kada je nastavio voditi postupak koji je rezultirao donošenjem meritorne odluke.

13.1. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Zagreb. Stoga, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, tužiteljica bi bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Zagrebu. Stoga se u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

13.2. Osim toga, sud u Zagrebu ne bi bio mjesno nadležan niti pozivom na članak 46. i članak 48. ZPP-a. Ovo iz razloga što je prema članku 59. ZPP-a propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), pa je za suđenje u ovom sporu, pri činjenici da je predmetni spor proizašao iz ugovora sklopljenog u Podružnici tuženika u Splitu, mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu. Tužiteljica je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristila svoje pravo izbora u smislu citirane zakonske odredbe, pa pravilno nije prihvaćen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

14. Protivno žalbenim navodima nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što potonja zakonska odredba propisuje. Ovaj sud ne nalazi niti da su učinjene u žalbi tuženika istaknute povrede iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 5. ZPP-a i člankom 252. ZPP-a, koje bi utjecala na zakonitost pobijane presude.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje kako se odredba članka 502.c ZPP-a, prije izmjena ZID ZPP/19, odnosila samo na postupke naknade štete a sud prvog stupnja da je zahtjeve tužiteljice podveo po stjecanje bez osnova, stoga da članak 502.c ZPP-a nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

20. Osim toga, prvostupanjski je sud osim apstraktne zaštite kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijanih odredbi Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. ukazano je na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja oko spornih odredbi, pa je na ove okolnosti sud prvog stupnja saslušao tužiteljicu dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoga djelatnika ŠO kao svjedoka. Na taj način tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da u pogledu ovih okolnosti sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

21. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nije dokazala da bi imala status potrošača kada se ima u vidu iskaz tužiteljice koji korespondira sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu (članak 6.) prema kojem je namjena kredita kupovina motornog vozila kojeg je tužiteljica kupila kao fizička osoba, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio nijednog dokaza, pa proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužiteljica ima status potrošača u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

22. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

23. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

24. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 12. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO- a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

26. U odnosu na prigovore tuženika koje ponavlja u žalbi, da je trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok predviđen za institut naknade štete, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

27. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovore tuženika vezano za tzv. „negativne tečajne razlike“ odnosno iznosa koji bi tužiteljica manje platila kroz određeno razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene jer u tom pravcu tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja niti podnio protutužbu.

28. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa ) iz točke V. izreke presude za iznos tužiteljici dosuđenih troškova od 2.170,29 eur. Protivno žalbi tuženika pravilno je tužiteljici priznat trošak za sastav obrazloženog podneska od 28. veljače 2022. prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, koji prileži spisu (list 34-40 spisa), pri čemu je očitom omaškom u pisanju navedeno da se radi o podnesku od 28. ožujka 2022.

28.1. Međutim, osnovano se žalbom tuženika ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom dosuđivanja tužiteljici troškova za sastav dva podneska - od 4. svibnja 2022. (uz koji je dostavljena uplatnica) i 31. ožujka 2022. (požurnica), za koje je tužiteljici priznat iznos po 49,77 eur plus PDV-e po svakom podnesku. Radi se o neobrazloženim podnescima koji nisu bili nužni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odluku o trošku u tom dijelu valjalo preinačiti te odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 124,42 eura.

29. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe budući da je sa istom samo djelomično uspio i to u pogledu sporednog zahtjeva (troškovi postupka) vezano za što nisu nastali posebni troškovi.

30. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić