Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-764/2021-44

(ranije P-2147/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari I. tužiteljice TM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], pravne sljednice iza pok. EM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice TMB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti I. tužiteljice TM, punomoćnice tužiteljica Kristine Cerin Načinović, odvjetnice u [adresa] i punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, 12. svibnja 2025., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205935494 sklopljenog 21. prosinca 2005. između pravnog prednika I. tužiteljice sada pok. EM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužiteljice TMB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s jedne strane i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, s druge strane, potvrđenog 22. prosinca 2005. od strane javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu pod broj: OU-1896-5, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da I. tužiteljici TM, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.876,72 eura (desettisućaosamstosedamdesetšest eura i sedamdesetdva centa) zajedno sa zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 12,25 eura počev od 16.11.2008.

- na iznos od 34,20 eura počev od 16.12.2008.

- na iznos od 62,80 eura počev od 16.01.2009.

- na iznos od 68,13 eura počev od 17.02.2009.

- na iznos od 5,47 eura počev od 27.02.2009.

- na iznos od 55,09 eura počev od 18.03.2009.

- na iznos od 57,36 eura počev od 16.04.2009.

- na iznos od 59,95 eura počev od 16.05.2009.

- na iznos od 59,38 eura počev od 13.06.2009.

- na iznos od 53,57 eura počev od 16.07.2009.

- na iznos od 70,11 eura počev od 16.08.2009.

- na iznos od 75,04 eura počev od 16.09.2009.

- na iznos od 68,81 eura počev od 14.10.2009.

- na iznos od 73,01 eura počev od 17.11.2009.

- na iznos od 72,54 eura počev od 16.12.2009.

- na iznos od 82,09 eura počev od 16.01.2010.

- na iznos od 88,22 eura počev od 16.02.2010.

- na iznos od 86,89 eura počev od 16.03.2010.

- na iznos od 74,65 eura počev od 16.04.2010.

- na iznos od 18,53 eura počev od 24.04.2010.

- na iznos od 77,00 eura počev od 16.05.2010.

- na iznos od 109,75 eura počev od 16.06.2010.

- na iznos od 24,28 eura počev od 27.06.2010.

- na iznos od 119,65 eura počev od 16.07.2010.

- na iznos od 117,79 eura počev od 16.08.2010.

- na iznos od 133,05 eura počev od 16.09.2010.

- na iznos od 15,11 eura počev od 22.09.2010.

- na iznos od 127,59 eura počev od 19.10.2010.

- na iznos od 134,24 eura počev od 16.11.2010.

- na iznos od 147,03 eura počev od 16.12.2010.

- na iznos od 4,56 eura počev od 30.12.2010.

- na iznos od 152,99 eura počev od 16.01.2011.

- na iznos od 2.755,00 eura počev od 27.01.2011.

- na iznos od 112,30 eura počev od 16.02.2011.

- na iznos od 115,16 eura počev od 16.03.2011.

- na iznos od 115,31 eura počev od 16.04.2011.

- na iznos od 124,02 eura počev od 16.05.2011.

- na iznos od 142,52 eura počev od 16.06.2011.

- na iznos od 136,74 eura počev od 16.07.2011.

- na iznos od 149,70 eura počev od 16.08.2011.

- na iznos od 116,33 eura počev od 16.09.2011.

- na iznos od 105,10 eura počev od 16.10.2011.

- na iznos od 105,85 eura počev od 16.11.2011.

- na iznos od 107,40 eura počev od 16.12.2011.

- na iznos od 117,09 eura počev od 16.01.2012.

- na iznos od 120,00 eura počev od 16.02.2012.

- na iznos od 116,83 eura počev od 16.03.2012.

- na iznos od 116,35 eura počev od 16.04.2012.

- na iznos od 117,96 eura počev od 16.05.2012.

- na iznos od 120,75 eura počev od 16.06.2012.

- na iznos od 117,26 eura počev od 16.07.2012.

- na iznos od 116,30 eura počev od 16.08.2012.

- na iznos od 107,75 eura počev od 16.09.2012.

- na iznos od 115,12 eura počev od 16.10.2012.

- na iznos od 118,56 eura počev od 16.11.2012.

- na iznos od 116,27 eura počev od 16.12.2012.

- na iznos od 113,54 eura počev od 16.01.2013.

- na iznos od 112,59 eura počev od 16.02.2013.

- na iznos od 111,62 eura počev od 16.03.2013.

- na iznos od 118,43 eura počev od 16.04.2013.

- na iznos od 108,41 eura počev od 16.05.2013.

- na iznos od 106,77 eura počev od 16.06.2013.

- na iznos od 107,75 eura počev od 16.07.2013.

- na iznos od 106,72 eura počev od 16.08.2013.

- na iznos od 110,39 eura počev od 16.09.2013.

- na iznos od 112,76 eura počev od 16.10.2013.

- na iznos od 113,92 eura počev od 16.11.2013.

- na iznos od 118,05 eura počev od 16.12.2013.

- na iznos od 113,88 eura počev od 16.01.2014.

- na iznos od 64,02 eura počev od 16.02.2014.

- na iznos od 66,24 eura počev od 16.03.2014.

- na iznos od 63,94 eura počev od 16.04.2014.

- na iznos od 86,55 eura počev od 16.05.2014.

- na iznos od 93,18 eura počev od 16.06.2014.

- na iznos od 99,82 eura počev od 16.07.2014.

- na iznos od 86,55 eura počev od 16.08.2014.

- na iznos od 126,37 eura počev od 16.09.2014.

- na iznos od 86,55 eura počev od 16.10.2014.

- na iznos od 73,28 eura počev od 16.11.2014.

- na iznos od 12,78 eura počev od 10.02.2015.

- na iznos od 70,89 eura počev od 13.03.2015.

- na iznos od 67,27 eura počev od 09.04.2015.

- na iznos od 70,89 eura počev od 13.05.2015.

- na iznos od 70,84 eura počev od 13.06.2015.

- na iznos od 70,89 eura počev od 11.07.2015.

- na iznos od 70,75 eura počev od 13.08.2015.

- na iznos od 70,82 eura počev od 15.09.2015.

- na iznos od 243,46 eura počev od 01.10.2015.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem su tužiteljice zahtijevale utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 22. veljače 2016. između I. tužiteljice TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. tužiteljice TMB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, potvrđenog 9. ožujka 2016. od strane javnog bilježnika Ivana Kukučke u Puli pod brojem: OV-1767/16.

II. Nalaže se tuženiku da I. tužiteljici TM i II. tužiteljici TMB, solidarno naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.408,71 eura (dvijetisućečetiristoosam eura i sedamdesetjedan cent) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 12. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužiteljica za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su podnijele tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate.

1. 1. U tužbi je navedeno kako je između pravnog prednika I. tužiteljice TM (u nastavku: I. tužiteljica) kao korisnika kredita, II. tužiteljice TMB (u nastavku: II. tužiteljica) kao sudužnika, obje s jedne strane i tuženika Zagrebačke banke d.d. (u nastavku: tuženik) kao kreditora s druge strane, zaključen u [adresa] 21. prosinca 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205935494 potvrđen 22. prosinca 2005. od strane javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod brojem OU- 1896/05. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio pravnom predniku I. tužiteljice kredit za kupnju stana (čl. 6.), a zatim i isplatio pravnom predniku I. tužiteljice protuvrijednosti iznosa 101.500,00 CHF (čl. 1.) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke. Kredit je isplaćen 28. prosinca 2005. pravnom predniku I. tužiteljice u sveukupnom iznosu 483.544,38 HRK (prema srednjem tečaju HNB). Tuženik je u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (čl. 49. st. 2. ZZP-a 2014. i čl. 81. ZZP-a) i kao takvog dao na potpis i potvrdu pravnom predniku I. tužiteljice i II. tužiteljici kao potrošačima, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora.

1. 2. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tuženik je za svoju korist u čl. 2. i čl. 7. ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama. U skladu s čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu, tuženik je jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. Tužiteljice su se pozvale na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, u kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,50 %) tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen niti je odrediv pa je stoga ta odredba ništetna te se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

1. 3. U čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je valutna klauzula. Kako je opće poznato da je tečaj CHF u odnosu na HRK izrazito porastao nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik je I. tužiteljici (pravnom predniku) stalno zaračunavao nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, odnosno u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tuženik time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1. 4. Tužiteljice su se pozvale i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1. 5. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.) 22. veljače 2016. je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu. Izvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ovim Dodatkom regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnih Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Dodatak ne predstavlja obnovu ugovora sukladno odredbi čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na to da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno, kako nova obveza nema različitu glavnu činidbu niti različitu pravnu osnovu. Ovdje se radi isključivo o Dodatku osnovnom ugovoru s intencijom promjene nepoštenih ugovornih odredbi, a koje su takvima utvrđene na temelju navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc, ima se smatrati kao da te odredbe nikada nisu ni postojale, dakle, ne mogu se naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. Slijedom navedenog, stav je tužiteljica da Dodatak prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje su tim Dodatkom mijenjane što znači da su odredbe Dodatka osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valuti ništetne i kao takve bez pravnog učinka.

1. 6. U skladu s čl. 1. i čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu početni anuitet (iznos mjesečnog obroka), ukupnog iznosa od 101.500,00 CHF, i početnom kamatnom stopom od 4,50 %, iznosio 558,99 CHF, te su takvi anuiteti da se tečaj valute CHF u odnosu na kunu, kao i kamatna stopa, ostali nepromjenjivi prema planu otplate, trebali ostati do kraja razdoblja otplate kredita. Tuženik je oslanjajući se na navedene ništetne odredbe, u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao pravnom predniku I. tužiteljice i I. tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi mu pripadali tako da su pravni prednik I. tužiteljice i I. tužiteljica plaćali znatno veće mjesečne iznose od početnih koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi pravni prednik I. tužiteljice i I. tužiteljica bili dužni plaćati prema iznosu kredita i uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema ugovoru, nastalo je na strani tuženika stjecanje bez osnove. Tuženik je dužan vratiti ono što je na tako opisani način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, odnosno razliku između stvarnih uplata pravnog prednika I. tužiteljice i I. tužiteljice te iznosa koje bi oni bili dužni plaćati po prvotnom planu od prve do posljednje uplate.

1. 7. Slijedom svega navedenog, tužiteljice predlažu da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu u kojoj će utvrditi ništetnost ugovornih odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te ništetnost odredbi Dodatka ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 22. veljače 2016. S obzirom na to da I. tužiteljica nije mogla u trenutku podnošenja tužbe utvrditi točan iznos njezine tražbine koja proizlazi iz prethodno opisane osnove niti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev za isplatu dok joj tuženik ne preda isprave zatražene prije podnošenja tužbe, ona je u skladu s čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku predložila da sud naloži rješenjem tuženiku da u spis dostavi pojedinačno navedenu dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu, a nakon kojega će I. tužiteljica precizirati tužbeni zahtjev za isplatu. Stoga je u tužbi zatražila da joj tuženik isplati preplaćeni iznos ne odredivši točan iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, buduće i pretpostavljene visine, izračuna, kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Istakao je prigovor zastare, osporava i osnovu i tijek zateznih kamata. Usprotivio se dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi pravnog pitanja. Naime, tuženik je ukazao na dio obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. u kojem taj sud, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita. S obzirom na navedeno, tuženik smatra tužbeni zahtjev za isplatu neosnovanim. Tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja kako je postavljen u tužbi, neuredan i neodređen iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva, već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetni. Prigovor zastare ističe u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 14. lipnja 2014. Ako se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanje bez osnove, što tuženik osporava, tužiteljev zahtjev od 14. lipnja 2019. u svakom je slučaju zastario u cijelosti jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.) zastarjeli su, što je ovdje slučaj.

2. 1. Podredno navedenom, tuženik smatra da I. i II. tužiteljice nemaju pravo solidarno potraživati (sve) iznose koji su navodno plaćeni bez osnove. To pravo pripada osobi koja je takve iznose eventualno platila. Iz tužbe nije jasno tko je platio iznose stečene bez osnove, a ako su ih plaćale obje tužiteljice, nije jasno koja od njih je platila koji iznos. Tužiteljice potražuju iznose navodno plaćene na temelju ništetnog ugovora, odnosno odredaba ugovora, dakle, radi se o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove za koji nije predviđena solidarnost na strani vjerovnika. Njihov status u kreditnom odnosu je bez utjecaja na navedenu okolnost. Tuženik stoga predlaže sudu da pozove tužitelja da dopune navode iz tužbe, te postave zahtjev koji je procesno dopušten i podoban za raspravljanje.

2. 2. Tuženik ističe da I. tužiteljica iako se u tužbi poziva da je slijednik iza pok. EM, nije dostavila nikakav dokaz o takvom sljedništvu. Iz prometa po kreditu ne proizlazi da je samo I. tužiteljica otplaćivala obveze po kreditu, a isto tako ne proizlazi niti da je II. tužiteljica izvršila ijednu uplatu. Zbog toga tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci br. U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010., ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

2. 3. U vezi s manifestacijskim zahtjevom, tuženik ukazuje da tužitelj mora navesti i dokazati da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu poziva. Takvo što, tužiteljice ne navode, a niti dokazuju. Tuženik ukazuje kako je tužitelj već u tužbi dužan iznijeti sve činjenice i sve dokaze kojima potkrjepljuje iznesene činjenice. Tužiteljice su prije podnošenja tužbe imale sve podatke na temelju kojih su mogle potpuno odrediti tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je tužiteljima tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Posljedica okolnosti u kojima tužitelji uslijed vlastita nemara te isprave nisu sačuvali, ne opravdavaju neodređenost tužbenog zahtjeva. Osim toga, počevši od 2016., svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite, na tuženikovim mrežnim stranicama dostupan je izračun konverzije za svakog korisnika posebno. U izračunu konverzije nalaze se potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji, na temelju kojih su tužiteljice mogle tražiti isplatu pojedinih novčanih iznosa s definiranim iznosima i dospijećem te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev radi isplate navodne pretplate po osnovi CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

2. 4. Predmetni kredit je konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15., u nastavku: "ZID ZPK/15"). S obzirom na to da su tužitelji i tuženik 22. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužitelji su svojom slobodnom voljom prihvatili konverziju. Sklapanjem dodatka / aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, odnosno u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetnom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Kada je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu" te predviđen pravilima iz čl. 19. c ZID ZPK/15, a u kojem su između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže nakon provedenog postupka odbiti tužbeni zahtjevu cijelosti te da se tužiteljima naloži da mu naknade parnične troškove.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljice su u podnesku od 2. rujna 2020., osporile sve navode tuženika koji su u suprotnosti s njihovim navodima. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na I. tužiteljicu je u cijelosti neosnovan budući da je I. tužiteljica sveopći pravni slijednik iza pok. EM. Kao dokaz dostavljaju rješenje o nasljeđivanju iza pok. EM te predlažu saslušanje I. tužiteljice. Tuženik tijekom trajanja predmetnog kredita, a nakon smrti pravnog prednika I. tužiteljice niti u jednom trenutku nije učinio spornim da bi I. tužiteljica bila pravni sljednik iza pok. EM. Upravo suprotno, tuženik u Dodatku Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016. u članku 1. stavak 2. konstatira da dotadašnjeg korisnika kredita pok. EM na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-333/13-5, UPP/OS-74/13 od dana 21. studenog 2013. nasljeđuje TM, ovdje I. tužiteljica. Tužiteljicama nisu jasni navodi tuženika u kojima obrazlaže nedostatak solidarnosti na strani tužiteljica, a vezano za povrat stečenog bez osnove, budući da II. tužiteljica tužbenim zahtjevom uopće ne potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205935494 od 21. prosinca 2005. slijedom ništetnih odredbi o promijenjivim kamatama i deviznoj klauzuli u švicarskim francima. Naime, isključivo I. tužiteljica kao sveopća pravna sljednica potražuje od tuženika povrat iznosa primljenog bez osnove slijedom ništetnih odredbi o promijenjivim kamatama i deviznoj klauzuli u švicarskim francima i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, kako je to navedeno u točki IV. tužbenog zahtjeva tužbe. Iz Prometa po kreditu/Specifikacija uplata razvidno je da su sve uplate po predmetnom kreditu izvršili upravo pravni prednik I. tužiteljice i to trajnim nalogom s računa sada pok. EM, a nakon njegove smrti da je uplate izvršavala osobno I. tužiteljica u poslovnici tuženika, dok je kasnije ista ugovorila s tuženikom uslugu izravnog terećenja sa svog računa. Budući da je II.tužiteljica u Ugovoru sudjelovala u svojstvu sudužnika, to ona ima pravni interes da se u ovoj parnici utvrde ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom toga, prigovor promašene aktivne legitimacije tuženika u cijelosti je neosnovan. Vezano za navode tuženika o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužiteljica odnosno da Ugovor o kreditu uopće nije potrošački ugovor, tužiteljice ističu kako tuženik iznosi nevjerodostojne navode koji su u suprotnosti s dokumentacijom koju posjeduje i sam tuženik. Naime, pravni prednik I. tužiteljice sklopio je kreditni posao po Ugovoru radi kupnje stana kako je i to navedeno u članku 6. Ugovora. Iznos kredita je u cijelosti isplaćen na račun prodavatelja stana, AM kako je to i navedeno u članku 5. Ugovora. Dakle, iz gore navedenog nesporno proizlazi da je pravni prednik I. tužiteljice predmetnim kreditnim poslom financirao kupovinu stana koji je nasljedila I. tužiteljica kao sveopći pravni sljednik iza pok. EM, slijedom navedenog u cijelosti je neosnovano kazivanje tuženika o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužiteljica odnosno da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ne bi bio potrošački. Vezano za neodređenost i neurednost tužbenog zahtjeva, tužiteljice ističu kako je deklaratorni tužbeni zahtjev jasno određen na način da se traži utvrđenje djelomične ništenosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205935494 od 21.12.2005. i to odredbi i dijelova odredbi članka 1., 2., i 7. Ugovora, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa stoga nije jasno što tuženik misli pod implikacijom da je isti neodređen i neuredan.

3. 1. U istom podnesku tužiteljice su povukle tužbu u odnosu na t. II. petita tužbe u kojoj su zahtjevale utvrđenje da je tužba povučena u dijelu da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 22. veljače 2016. između I. tužiteljice TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa],

II. tužiteljice TMB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, potvrđenog 9. ožujka 2016. od strane javnog bilježnika Ivana Kukučke u Puli pod brojem: OV-1767/16. Nadalje, ostale su kod deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje iz t. I. petita tužbe. Nakon zaprimanja dokumentacije od strane tuženika dostavljene tužiteljicama nakon podnošenja tužbe (str. 143), postavile su određeni tužbeni zahtjev za isplatu u kojem zahtijevaju da tuženik I. tužiteljici TM isplati preplaćeni iznos od 77.521,02 kuna (sada 10.288,81 eura) sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos kako su tužiteljice specificirale u tom podnesku pa do isplate.

4. I. tužiteljica je u podnesku od 8. studenog 2024. specificirala tužbeni zahtjev za isplatu uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka sačinjenim u ovom postupku na način da od tuženika potražuje iznos od 10.876,72 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je navedeno u t. II. izreke presude.

5. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

5. 1. U skladu s čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23., u nastavku: ZPP), tužba se može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

5. 2. S obzirom na to da se tuženik u roku od 15 dana od dana primitka podneska tužiteljica kojim je obaviješten o djelomičnom povlačenju tužbe o tome nije izjasnio, smatra se da je pristao na povlačenje.

5. 3. Stoga je valjalo utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem su tužiteljice zahtijevale utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 22. veljače 2016. između I. tužiteljice TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. tužiteljice TMB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, potvrđenog 9. ožujka 2016. od strane javnog bilježnika Ivana Kukučke u Puli pod brojem: OV-1767/16 (t. I. izreke rješenja).

6. U podnesku od 20. siječnja 2025. tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

6. 1. U skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. 2. Na ročištu održanom 29. siječnja 2025. dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužiteljica od 8. studenog 2024. glede tužbenog zahtjeva za isplatu, u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a s obzirom na to da je po stavu ovog suda isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, posebice što je I. tužiteljica tek po provedenom financijskom vještačenju mogla postaviti precizirani zahtjev radi isplate.

7. Glede postavljanja manifestacijskog zahtjeva, treba navesti da je I. tužiteljica pružila dokaz da je od tuženika prije pokretanja ove parnice zatražila dostavu dokumentacije potrebne radi preciziranja tužbenog zahtjev, ali da joj tuženik nije dostavio do podnošenja predmetne tužbe, pa je I. tužiteljica bila ovlaštena postaviti zahtjev u skladu s odredbom čl. 186. b st. 3. ZPP-a, nakon što je tuženik dostavio tražene isprave te nakon provedenog financijskog vještačenja postaviti određeni zahtjev (tako i Županijski sud u Rijeci u presudu posl. br. Gž-744/2022-4 od 19. lipnja 2024.).

8. Rješenjem ovog suda posl. br. P-2147/2019-8 od 9. siječnja 2020. određen je prekid ovog postupka do zauzimanja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku posl. br. T1/2019.

8. 1. Rješenjem ovog suda posl. br. P-2147/2019-9 od 2. lipnja 2020. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

8. 2. Nadalje, rješenjem ovog suda posl. br. P-2147/2019-14 od 10. prosinca 2020. određen je prekid postupka u ovom predmetu te je određeno da će se postupak nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred Sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-1042/2017 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

8. 3. Postupak je nastavljen rješenjem posl. br. P-764/2021-15 od 20. listopada 2021. Istim rješenjem određen je novi prekid postupka do donošenja odluke Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 po zahtjevu za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj C-567/20 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi za prekid postupka.

8. 4. Rješenjem ovog suda posl. br. P-764/2021-17 od 8.srpjna 2022. nastavljen je postupak.

9. U dokaznom postupku pročitani su: prometi po kreditu / specifikacije uplata (str. 25-39), dodatak ugovor u o kreditu od 22. veljače 2016. (str. 40-45), dopis tuženice upućen EM (str. 46), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 48- 53), informativni sažetak izračuna konverzije (str. 54), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 56), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 58- 61), izvadak iz zemljišne knjige (str. 175-177), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 178-179), rješenje o nasljeđivanju iza pok. EM (str. 180-181), ugovor o namjenskom kreditu od 21. prosinca 2005. (str. 182-189), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102977843 (str. 190, 195), potvrda o primitku zahtjeva (str. 196- 197), pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijsko računovodstvene struke Dinka Brajnovića od 5. srpnja 2024. (str. 259-280) i rješenje o naknadno pronađenoj imovini posl. br. O-333/2013-18 javnog bilježnika Miodraga Ivkovića (str. 307-308). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem I. tužiteljice TM koja je saslušana na ročištu od 29. siječnja 2025.

10. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

11. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik I. tužiteljice, sada pok. NM, kao korisnik kredita, II. tužiteljica TMB, kao sudužnik, te tuženik kao kreditor, 21. prosinca 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205935494, potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod brojem OU-1896/05 od 22. prosinca 2005., a kojim je tuženik odobrio pravnom predniku I. tužiteljice kredit za kupnju stana u iznosu 101.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB s kamatnom stopom od 4,50 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Nije sporno da su I. tužiteljica TM, kao korisnik kredita, II. tužiteljica TMB, kao sudužnik te tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor zaključili Dodatak ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eura.

12. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljica. Sporna je i činjenica jesu li tužiteljice u konkretnom slučaju imale status potrošača, te aktivna legitimacija tužiteljica.

13. Prije svega sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije I. tužiteljice. Naime, čitanjem rješenja o nasljeđivanju posl. br. O- 333/13-5, UPP/OS-74/13 od 21. studenog 2013. te njezina iskaza, utvrđeno je da je I. tužiteljica TM proglašena jedinom nasljednicom iza supruga pok. EM te da je time postala njegova pravna sljednica. Da je tome tako i da je tuženik s time bio upoznat te da navedeno nije osporavao, proizlazi iz Dodatka ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016. u kojim se u čl. 1. st. 2. navodi da dotadašnjeg korisnika kredita pok. EM, na temelju prethodno citiranog rješenja o nasljeđivanju nasljeđuje upravo ovdje I. tužiteljica TM. Stoga je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije I. tužiteljice neosnovan.

14. Treba istaći da tuženik neosnovano dovodi u pitanje nedostatak solidarnosti od strane tužiteljica, a vezano za povrat stečenog bez osnove, s obzirom na to da II. tužiteljica tužbenim zahtjevom uopće ne potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu. Naime, isključivo I. tužiteljica kao sveopća pravna sljednica potražuje od tuženika povrat iznosa primljenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama. S tim u svezi iz prometa po kreditu / specifikacije uplata razvidno je d su sve uplate po predmetnom kreditu izvršili upravo pravni prednik I. tužiteljice i to trajnim nalogom s računa sada pok. EM, a da je nakon njegove smrti uplate izvršavala osobno I. tužiteljica u poslovnici tuženika, te kasnije izravnim terećenjem sa svojeg računa.

15. Budući da je II. tužiteljica sudjelovala prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu te Dodatka ugovora o kreditu, u svojstvu sudužnika, to ona ima pravni interes da u ovoj parnici zahtjeva utvrđenje ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa je prigovor promašene aktivne legitimacije tuženika i u odnosu na nju neosnovan.

16. Tužiteljice imaju pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što su s tuženikom sklopile Dodatak ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016., čime se tužiteljice kao potrošači nisu odrekle prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. prosinca 2005. jer je ovaj sud stava da sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ne može dovesti potrošača u nepovoljniji položaj od onih koji te dodatke nisu sklapali.

16. 1. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, tako i u odluci broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je napomenuo da s obzirom na izraženo pravno shvaćanje u toj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje na potrebu provođenja financijskog vještačenja te utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

17. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

19. U skladu s tim se I. tužiteljica, kao korisnik kredita, te II. tužiteljica, kao sudužnik, u ovoj parnici mogu pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njihovi interesi time što su pravni prednik I. tužiteljice i I. tužiteljica na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršili isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

20. I. tužiteljica TM je iskazala da je njen suprug NM (koji je preminuo 2013.) sklopio predmetni ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom 2005. radi rješavanja njihovog stambenog pitanja. Oni su tada živjeli u [adresa] kod njenih roditelja, a imali su dvoje malodobne djece pa su željeli kupiti svoj stan. Stoga su kupili stan u [adresa] na adresi [adresa]. Kako je ona tada (kao i danas), radila u [adresa] u Domu zdravlja s obzirom na njeno radno vrijeme stan je koristila da u njemu prespava i da se ne vraća u [adresa]. Kada joj je muž umro, jedno kraće vrijeme, povremeno je stan iznajmljivala kako bi mogla otplaćivati ratu kredita. Danas u tom stanu živi njena kćerka. Kredit je još u otplati i trebala bi ga otplaćivati još četiri godine. Tužiteljica je zakonska nasljednica svog supruga. U vrijeme kada je njen suprug sklopio ugovor o kreditu i kada su kupili stan nisu imali namjeru iznajmljivati taj stan. Namjera je bila da ga isključivo koriste za vlastite potrebe, odnosno da ona može prespavati s obzirom da radno vrijeme u Domu zdravlja nije osam sati nego i po dvanaest sati jer ima privatni laboratorij. Tužiteljica je sa svojim pok. suprugom sudjelovala u razgovorima za podizanje kredita u banci, ali se ne sjeća je li bila prisutna na svakom sastanku. Oni su željeli podići kredit u eurima ili kunama, ali su im u banci rekli da je povoljniji u švicarcima jer ima najmanju kamatnu stopu te da je švicarac stabilna valuta. Bankarica koja je sudjelovala kod odobravanja kredita zvala se OM. Bankarica im nije objašnjavala ništa vezano za promjenu kamatne stope, a nije im spominjala niti bilo kakve rizike vezano za podizanje kredita u CHF. Oni su dobili unaprijed sastavljen ugovor o kreditu. Kod bilježnika su otišli radi ovjere te su se vratili u banku. Javni bilježnik im nije objasnio ništa za promjenu kamatne stope i rizik valute CHF. Početna rata im je iznosila oko 2.600,00 kuna, a narasla je preko 3.500,00 kuna. U razdoblju kada je rata kredita rasla banka ih nije obavještavala o promjeni kamatne stope već je samo njena sestra koja je bila sudužnik dobivala opomenu za iznos razlike kredita u odnosu na iznos koji je tužiteljica platila i onaj koji je porastao. Kada joj je suprug umro 2013. otišla je u banku da vidi koje su joj mogućnosti otplaćivanja kredita jer je ona prihvatila otplatu kredita na temelju ostavine. Tada nije ništa uspjela riješiti pa je radila i druge poslove odnosno radila je svoj posao koji inače radi, ali dodatno kako bi uspjela podmiriti ratu kredita. 2016. joj je banka ponudila konverziju kredita u euro. I. tužiteljica je prihvatila konverziju jer je smatrala da će joj se na taj način stabilizirati rata kredita i da joj rata više neće rasti. Konverzijom je banka izvršila novi izračun te danas otplaćuje ratu u iznosu od oko 276,00 eura mjesečno. Kada je izvršena konverzija i napravljen novi izračun, banka je utvrdila da je pretplatila više nego što su oni izračunali pa su joj to uzeli u obzir te joj je jedno vrijeme nakon konverzije rata kredita bila nešto manja nego danas. Ona smatra da konverzijom nije obeštećena, jer je platila puno više nego što je time dobila. I. tužiteljica je navela da je ona bila na većini sastanaka u banci prije podizanja kredita. I kada ona nije bila prisutna, suprug bi joj ispričao sve o onome o čemu bi razgovarao s osobnim bankarom na sastanku. Ne zna na kojem sastanku, ali dobili su za usporedbu otplatni plan za kredit u eurima. Nije joj poznato da je ona konverzijom kredita u euro stavljena u položaj kao da je prvog dana sklopila ugovor o kreditu u eurima, a s obzirom na njen raniji navod da su oni u banku došli tražiti kredit u eurima ili kunama. Prije podizanja ovog kredita nisu se raspitivali kod drugih banaka za kredit u švicarcima. Nije sigurna, misli da prilikom potpisivanja ugovora ona nije bila prisutna već njena sestra sudužnik. Vjeruje da je njen suprug pročitao ugovor prije nego li ga je potpisao. U banci im nisu objasnili što znači pojam valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa, a oni nisu shvaćali značenje tih pojmova. Oni nisu tražili posebno pojašnjenje tih pojmova, ali im je u razgovorima rečeno da je kredit u švicarcima stabilan jer je riječ o stabilnoj valuti. Misli da nisu od osobnog bankara tražili izmjenu pojedine odredbe ugovora o kreditu. Oni doma, odnosno njen suprug nije dobivao od banke obavijesti o promjeni visine rate kredita. Ne sjeća se je li njen suprug otišao u banku kada je počela rasti rata kredita. Njen suprug nije bio suvlasnik dentalnog laboratorijskog obrta. Predmetni kredit je otplaćivan njihovim zajedničkim novcem koji su stekli u braku. Ne sjeća se je li ona prisustvovala potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika, zna da je uz njenog supruga bila njena sestra sudužnik i o svemu tome joj je pričao njen suprug. Tužiteljica je puno detalja potisnula nakon smrti svog supruga. Tužiteljica je navela da sjedište njenog dentalnog laboratorijskog obrta nikada nije bilo na adresi predmetnog stana u [adresa]. Kada su podigli kredit banka je iznos kredita direktno isplatila prodavatelju odnosno vlasniku stana na račun.

21. Iskaz I. tužiteljice sud prihvaća i ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim s obzirom na to da je I. tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, a njezin iskaz je u bitnome potvrđen čitanjem predmetnog ugovora.

22. Na temelju iskaza I. tužiteljice utvrđeno je da njezin pravni prednik, njezin suprug pok. NM koji je sklopio predmentni ugovor o namjenskom kreditu, a niti II. tužiteljica, kao sudužnica, u predugovornoj fazi nisu dobili potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već da im je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji za nju, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Iako I. tužiteljica ne može sa sigurnošću tvrditi, ali vjeruje da je njezin suprug NM prije potpisivanja predmetnog ugovora, isti pročitao, sud smatra da čak i da ga je pročitao i više puta detaljno, da je isti mogao razumijeti onoliko koliko to može osoba koja nije financijske / bankarske struke. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija pravnog prednika I. tužiteljice i II. tužiteljice, s djelatnicom banke u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da oni od strane djelatnice banke s kojom su komunicirali nisu dobili potrebne i potpune obavijesti.

23. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je pravnom predniku I. tužiteljice (niti II. tužiteljici kao sudužniku) kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i pojam promjenjive kamatne stope, poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

24. I. tužiteljica je u svom iskazu navela da su ona i pok. suprug NM predmetni kredit podigli radi kupnje stana u [adresa] kojeg je ona koristila da bi u njemu prespavala s obzirom na to da radi u [adresa] i da joj radno vrijeme traje i po dvanaest sati, a ima prebivalište u [adresa]. Navedeno proizlazi i iz ugovora o kreditu, u kojem se u čl. 6. navodi da je namjena kredita kupnja stana. Danas u tom stanu živi njezina kćerka. Predmetni stan I. tužiteljica i pok. suprug nikada nisu iznajmljivali niti koristili za neke druge poslovne potrebe osim za vlastito stanovanje njihove obitelji. Tek iznimno, jedno kraće vrijeme, nakon smrti supruga EM, I. tužiteljica je iznajmljivala stan kako bi uspjela uredno otplaćivati predmetni kredit.

25. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

25. 1. U konkretnom slučaju, pravni prednik I. tužiteljice je zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje stana i to za njegove osobne potrebe i potrebe njegove obitelji, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dokazao da je pravni prednik I. tužiteljice podigao kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Dakle, evidentno se radi o potrošačkom kreditu i tome da je pravni prednik I. tužiteljice u tom ugovoru nedvojbeno nastupio kao potrošač. Tužiteljica u konačnici, nije niti dužna dokazivati negativne činjenice već je to dužnost tuženika kao protivne strane, a što isti nedvojbeno nije dokazao, tako da pravni prednik I. tužiteljice (sada i I. tužiteljica) svakako ima svojstvo potrošača, jer na koncu, niti jedna isprava u spisu ne govori u prilog tome da bi bilo suprotno, odnosno da on nije potrošač u smislu mjerodavne odredbe čl. 3. st. 1. t. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kako je pojašnjeno. Činjenica da je I. tužiteljica nakon smrti svog supruga pok. EM jedno kraće vrijeme, isključivo zbog nemogućnosti otplaćivanja predmetnog kredita, iznajmljivala stan, ne može je dovesti u nepovoljniji položaj. Zbog navedenog prigovor tuženika da I. tužiteljica (ali i II. tužiteljica kao sudužnik) nema svojstvo potrošača nije osnovan.

26. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205935494 od 21. prosinca 2005. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

27. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

28. I. tužiteljica i II. tužiteljica, s jedne strane te tuženik, s druge strane, sklopili su Dodatak ugovoru o kreditu 22. veljače 2016. Predmetni Dodatak sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK). Stav je ovoga suda da predmetna konverzija odnosno sklapanje Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužiteljica budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti su tužiteljice u trenutku konverzije znale da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, činjenica da su tužiteljice i tuženik sklopili Dodatak ugovor o kreditu od 22. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura ne znači da je I. tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi niti preplaćeni iznosi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

29. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Dinko Brajnović je u nalazu i mišljenju od 5. srpnja 2024. utvrdio da je kreditor / tuženik na temelju Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205935494 od 21. prosinca 2005. stavio korisniku kredita / pravnom predniku I. tužiteljice na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 101.500,00 CHF (čl. 1.) po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate 300 mjeseci ( čl. 3), uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu, koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,50 % (čl. 2.). Sredstva kredita isplaćena su korisniku kredita na dan 28. prosinca 2005. u iznosu od 481.640,34 kuna što odgovora iznosu od 101.500,00 CHF prema tečaju HNB za CHF važećeg na dan isplate kredita (4,745225). Kreditor je mijenjao početnu kamatnu stopu u više navrata. Korisnik kredita je prihvatio izračun konverzije kredita po Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205935494 od 21. prosinca 2005. Ugovorne strane su dana 22. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.), regulirale provedbu postupka konverzije kredita. Sukladno dobivenom zadatku, vještak u nastavku utvrđuje inicijalni anuitet / mjesečne obveze pravnog prednika I. tužiteljice (I. tužiteljice) tako da ugovoreni anuitet iz članka 7. Ugovora preračuna prema tečaju HNB za CHF važećem na dan isplate kredita. Tako utvrđenim mjesečnim obvezama / anuitetima sučeljavaju se sve stvarne uplate pravnog prednika I. tužiteljice / I. tužiteljice tijekom otplate kredita, i konačno konstatira razlika koja nastaje kod svake pojedinačne

- mjesečne obveze i uplate korisnika kredita / pravnog prednika I. tužiteljice (I. tužiteljice). Navedenim izračunom u razdoblju od početka otplate do datuma provedbe konverzije 30. rujna 2015. vještak utvrđuje ukupne anuitetske preplate. Pored toga utvrđuje odvojeno preplate iz osnove promjene kamatne stope, i preplate iz osnove promjene tečaja. U nalazu se utvrđuje i stanje nedospjele glavnice na dan provedbe konverzije izračunom koji pretpostavlja da su ugovorne odredbe o promjeni kamate i tečaja ništetne, i isto stanje uspoređuje s visinom nedospjele glavnice koju je u izračunu konverzije utvrdio tuženik. Konačno uspoređujući učinke konverzije kredita po tuženiku s učincima izračuna koji pretpostavlja da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja ništetne utvrđuju se i razlike u restituciji I. tužiteljice. Iz nalaza i mišljenja vještaka, nadalje proizlazi da je inicijalni mjesečni anuitet ugovoren u članku 7. Ugovora u iznosu od 558,99 CHF. Kada se isti preračuna u HRK prema tečaju HNB za CHF važećeg na dan isplate kredita (28. prosinca 2005) od 4,745225 inicijalni anuitet iznosi 2.652,53 HRK. Korisnik kredita je dana 26. siječnja 2011. izvršio prijevremenu uvećanu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 120.000,00 kuna, što po tečaju HNB za CHF na dan uplate iznosi 20.914,07 CHF. Nakon prijevremene uvećane otplate kredita vrijednost inicijalnog anuiteta se mijenja budući je prijevremenom otplatom smanjena glavnica kredita. Nova vrijednost anuiteta koja vrijedi od 1. veljače 2011. iznosi 431,57 CHF, odnosno preračunato po tečaju HNB za CHF važećem na dan isplate kredita 2.047,90 HRK.

31. 1. Mišljenje je vještaka da novčana razlika između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205935494 od 21. prosinca 2005. u razdoblju od sklapanja ugovora do datuma provedbe konverzije i mjesečnih anuiteta koje bi pravni prednik I. tužiteljice, odnosno I. tužiteljica platili tuženiku u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i da se nije mijenjao početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita pravnom predniku I. tužiteljice, iznosi 80.116,58 kuna, odnosno 10.633,26 EUR (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450). Neto preplate iz osnove promjene kamatne stope iznose 21.049,06 kuna, dok novčane razlike / preplate iz osnove promjene tečaja iznose 59.067,52 kuna. Tuženik je u postupku konverzije utvrdio da je pravni prednik I. tužiteljice, odnosno I. tužiteljica, u razdoblju otplate kredita do datuma provedbe konverzije po anuitetskoj otplati kredita ostvarili preplatu u iznosu od 1.189,01 EUR. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u postupku konverzije u odnosu na utvrđenu nedospjelu glavnicu u nalazu iznosi 10.792,93 kuna, odnosno 1.432,47 EUR (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450). Na temelju navedenog, vještak zaključuje da u postupku konverzije korisniku kredita / I. tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti. Razlika u restituciji I. tužiteljice na dan provedbe konverzije iznosi 10.722,51 EUR prema tečaju HNB za EUR važeći na dan provedbe konverzije, odnosno 10.876,72 prema fiksnom tečaju konverzije ( 7,53450). Prema mišljenju vještaka, tuženik je Izračun konverzije predmetnog kredita izveo sukladno odredbama ZID ZPK 102/2015.

32. I. tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s njim specificirala tužbeni zahtjev za isplatu.

32. 1. Tuženikove primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti su parnične stranke predlagale saslušanje vještaka.

32. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Dinka Brajnovića od 5. srpnja 2024., jer je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje izradio na jasan i detaljan način te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, a sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju.

33. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

34. Kako su ugovorne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti I. tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila (ona i njen pravni prednik) obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

35. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan I. tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

36. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

36. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužiteljice su tužbu podnijele sudu 12. lipnja 2019. Stoga, sud utvrđuje da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja I. tužiteljice.

36. 3. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare na preinačeni dio tužbe.

36. 4. Tužiteljice su podnijele tužbu prije proteka općeg zastarnog roka (t. 36. 2. obrazloženja), a s obzirom na to da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, to za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare nije odlučan dan preinake tužbe (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-123/2024-5 u kojoj je izneseno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024.).

37. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (t. I. izreke presude) te je naloženo tuženiku da I. tužiteljici isplati ukupan iznos od 10.876,72 eura zbog promjene kamatne stope te zbog povećanja tečaja švicarskog franka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedine iznose kako je navedeno u t. II. izreke presude.

38. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

38. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove pa je tuženik dužan tužiteljicama naknaditi troškove postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

38. 2. Tužiteljice su zatražile naknadu troškova zastupanja kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 2. rujna 2020., 3. travnja 2023., 8. studenog 2024. i 22. studenog 2024. te za zastupanje na ročištima od 2. rujna 2020., 4. travnja 2023. i 29. siječnja 2025., za svaku radnju po 220,00 eura te zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 110,00 eura, ukupno 1.870,00 eura (u iznos svake radnje uračunato uvećanje za zastupanje više osoba prema Tbr. 40. odvjetničke tarife) s PDV 25 % (467,50 eura). Zatražile su i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 eura i trošak vještačenja u iznosu 499,37 eura.

38. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a, te vrijednosti predmeta spora od 1.459,95 eura u trenutku podnošenja tužbe do 2. rujna 2020. od kada iznosi 10.288,81 eura, te od 8. studenog 2024. u visini 10. 876,72 eura, tužiteljicama su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT uvećano za 10 bodova prema Tbr. 40/1 OT, sastava obrazloženih podnesaka od 2. rujna 2020., 3. travnja 2023. i 8. studenog 2024. za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT uvećano za 10 bodova za svaku radnju prema Tbr. 40/1 OT, zastupanja na pripremnom ročištu od 2. rujna 2020. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/2 OT jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, uvećano za 5 bodova prema Tbr. 40/1 OT, sastava podneska od 22. studenog 2024. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/4 OT uvećano za 2,5 bodova prema Tbr. 40/1 OT te za zastupanje na ročištima od 4. travnja 2023. i 29. siječnja 2025. za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT uvećano za 10 bodova za svaku radnju prema Tbr. 40/1 OT ili ukupno 742,50 bodova. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tar. br. 50. OT uz pripadajući iznos PDV-a prema Tar. br. 42. OT, tužiteljicama pripada trošak zastupanja u iznosu 1.856,25 eura.

38. 4. Nije im priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer im taj trošak nije nastao s obzirom na to da punomoćnica nije pristupila tom ročištu.

38. 5. Tužiteljicama su priznati i troškovi na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura (400,00 kuna), ali ne i trošak od 13,27 eura (100,00 kuna) na ime troška rješenja za pristojbu jer su taj trošak snosile budući da nisu platile sudsku pristojbu prilikom podnošenja tužbe što su bile dužne učiniti. Priznati su im i troškovi uplaćenog i utrošenog predujma za potrebe financijskog vještačenja u iznosu 499,37 eura.

39. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljicama solidarno naknadi troškove postupka u iznosu 2.408,71 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. svibnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

40. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

41. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Bujama 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude i rješenja .

DNA:

1. tužiteljicama p.p.

2. tuženiku p.p.