Poslovni broj: UsI-448/25-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Županijski sud u Bjelovaru, Ulica Josipa Jelačića 1, OIB: 26346076385, protiv tuženika: Odbor za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, uz sudjelovanje zainteresirane osobe: HF, Sveti Petar Čvrstec, Purga 55, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi poništavanja rješenja, 12. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/24-01/32, URBROJ: 566-01/18-24-2 od 20. prosinca 2024. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 20. prosinca 2024. godine, kojim je poništeno njegovo prvostupanjsko rješenje od 29. prosinca 2023. godine. Tim tužiteljevim prvostupanjskim rješenjem je pak oglašeno ništavim njegovo ranije rješenje od 04. rujna 2019. godine, kojim je državna službenica HF (zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu) raspoređena na radno mjesto upraviteljice sudske pisarnice.

Tužitelj u tužbi navodi da bi izvršenje izreke rješenja od 04. rujna 2019. godine dovelo do počinjenja kaznenog djela i do stjecanja nepripadne imovinske koristi. Tužitelj smatra da su utvrđene sve pretpostavke kaznene odgovornosti, zbog čega postoje uvjeti za oglašavanje ništavim rješenja o rasporedu na radno mjesto od 04. rujna 2019. godine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. HF je kao zainteresirana osoba neposredno pred održavanje ročišta e-poštom dostavila odgovor na tužbu, kojim i ona u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke ni zainteresirana osoba.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljevim rješenjem od 04. rujna 2019. godine je HF kao državna službenica na temelju tadašnjeg novog Pravilnika o unutarnjem redu (od 11. srpnja 2019. godine) raspoređena na radno mjesto upraviteljice pisarnice sudske uprave. U spomenutom Pravilniku o unutarnjem redu je za navedeno radno mjesto bio propisan uvjet preddiplomskog sveučilišnog ili stručnog studija, a nesporno je da je HF na to radno mjesto raspoređena iako je imala samo srednju stručnu spremu.

Na to isto radno mjesto upraviteljice pisarnice sudske uprave je HF bila raspoređena i još od ranije, rješenjem od 18. listopada 2001. godine. Prvostupanjskim rješenjem tužitelja od 01. veljače 2021. godine je HF po potrebi službe bila premještena na radno mjesto ekonoma (za koje je Pravilnikom o unutarnjem redu bila propisana srednja stručna sprema), ali je tuženik svojim drugostupanjskim rješenjem od 12. rujna 2022. godine poništio to rješenje. Tužitelj je potom 20. listopada 2022. godine donio novo, sadržajno isto prvostupanjsko rješenje o premještaju HF po potrebi službe na radno mjesto ekonoma.

Tuženik je i ovo rješenje poništio, svojim drugostupanjskim rješenjem od 07. veljače 2023. godine, uz obrazloženje da prije donošenja rješenja o premještaju ranije rješenje o rasporedu od 04. rujna 2019. godine nije stavljeno izvan snage, i uz obrazloženje da se premještaj po potrebi službe ne može izvršiti na radno mjesto za koje je propisana niža stručna sprema u odnosu na dotadašnje radno mjesto. Po ocjeni ovog suda navedeno tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 07. veljače 2023. godine je bilo u cijelosti nezakonito.

Naime, rješenje o premještaju državnog službenika po potrebi službe na drugo radno mjesto (čl. 76. Zakona o državnim službenicima; NN 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19 i 98/19 - ZDS) predstavlja konstitutivan akt kojim se neposredno mijenjaju pravni odnosi u državnoj službi u odnosu na tog državnog službenika pa u tom slučaju uopće nije potrebno prethodno donositi rješenje o stavljanju izvan snage ranijeg rješenja o rasporedu tog istog državnog službenika.

Radi se o sasvim uobičajenom postupanju u državnoj službi u odnosu na državne službenike - bilo prilikom donošenja rješenja o rasporedu na radno mjesto, bilo prilikom donošenja rješenja o premještaju po potrebi službe - pa je potpuno nejasno tuženikovo zauzimanje stava u konkretnom slučaju o tome da je prije donošenja prvostupanjskog rješenja od 20. listopada 2022. godine (o premještaju HF po potrebi službe) bilo potrebno staviti izvan snage prethodno rješenje o rasporedu - s obzirom na to da novo rješenje o premještaju kao konstitutivan akt sâmo po sebi mijenja prethodne pravne odnose državnog službenika u državnoj službi, u ovom slučaju uspostavljene ranijim rješenjem o rasporedu (od 04. rujna 2019. godine).

Isto tako je neprihvatljiv tuženikov stav iz spomenutog drugostupanjskog rješenja od 07. veljače 2023. godine o tome da HF u konkretnom slučaju nije bilo moguće premjestiti s radnog mjesta za koje je propisana viša stručna sprema na radno mjesto za koje je propisana srednja stručna sprema.

Točno je da je u čl. 76. st. 1. ZDS-a bilo propisano da se državni službenik po potrebi službe može premjestiti na drugo radno mjesto, ali samo na ono za koje je propisan isti stupanj obrazovanja.

Međutim, u konkretnom slučaju se radilo o premještaju državne službenice sa srednjom stručnom spremom na radno mjesto ekonoma, za koje je bila propisana upravo srednja stručna sprema. Prema tome, u primjeni čl. 76. st. 1. ZDS-a se nije moglo poći od činjenice da je HF bila raspoređena na radno mjesto za koje je bila propisana viša (ili visoka) stručna sprema, s obzirom na to da je ona nesporno imala samo srednju stručnu spremu, pa je u smislu čl. 76. st. 1. ZDS-a bilo moguće premjestiti je po potrebi službe na radno mjesto za koje je propisana upravo ta srednja stručna sprema. HF je dakle bila premještena po potrebi službe na radno mjesto za koje je bio propisan upravo onaj stupanj obrazovanja koji je ona i posjedovala.

Međutim, po podacima kojima raspolaže ovaj sud tužitelj nije pokretao upravni spor protiv tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 07. veljače 2023. godine. Umjesto toga je tužitelj novim prvostupanjskim rješenjem od 17. veljače 2023. godine oglasio ništavim rješenje od 04. rujna 2019. godine i pritom se pozvao na čl. 128. st. 1. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP), u kojem je propisano da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće.

Tuženik je svojim drugostupanjskim rješenjem od 20. studenog 2023. godine poništio i ovo prvostupanjsko rješenje od 17. veljače 2023. godine, a tužitelj je tek tada pokrenuo upravni spor.

Presudom ovog suda UsI-337/24 od 05. prosinca 2024. godine je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za poništavanje tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 20. studenog 2023. godine, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju ne može raditi o pravnoj ili stvarnoj nemogućnosti izvršenja rješenja od 04. rujna 2019. godine. Štoviše, u ovoj presudi je tužitelju jasno ukazano na to da u konkretnom slučaju ne egzistira ni jedan od razloga ništavosti rješenja (od 04. rujna 2019. godine) iz čl. 128. st. 1. ZOUP-a.

Tužitelj nije izjavio žalbu protiv spomenute presude ovog suda, ali je već prije toga svojim novim prvostupanjskim rješenjem od 29. prosinca 2023. godine ponovno oglasio ništavim rješenje od 04. rujna 2019. godine, sada uz pozivanje na čl. 128. st. 1. t. 4. ZOUP-a, u kojem je propisano oglašavanje ništavim rješenja čijim se izvršenjem čini kazneno djelo.

U obrazloženju ovog rješenja je tužitelj naveo da HF ima završenu srednju školu i da stoga nije imala uvjete za raspored na radno mjesto upraviteljice pisarnice sudske uprave. Tužitelj je stoga naveo da treba spriječiti daljnje izvršavanje kaznenog djela iz čl. 291. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 - KZ), u kojem je kao kazneno djelo propisan slučaj kada službena ili odgovorna osoba iskoristi svoj položaj ili ovlast ili prekorači granice svoje ovlasti, pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu. Tužitelj je obrazložio da je u tom smislu oglašavanje ništavim rješenja od 04. rujna 2019. godine potrebno radi sprječavanja korupcije.

Tuženik je novim, sada osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 20. prosinca 2024. godine poništio i ovo najnovije tužiteljevo prvostupanjsko rješenje od 29. prosinca 2023. godine, uz obrazloženje da nezakonitost rješenja od 04. rujna 2019. godine sâma po sebi ne predstavlja razlog ništavosti. Tuženik je također ukazao na to da je rješenje od 04. rujna 2019. godine već odavno izvršeno te je naveo da tužitelj nije analizirao aspekte krivnje počinitelja kaznenog djela. Ovaj sud ne može prihvatiti navod tužitelja da bi izvršenje izreke rješenja od 04. rujna 2019. godine dovelo do počinjenja kaznenog djela i stjecanja nepripadne imovinske koristi.

Rješenje od 04. rujna 2019. godine (o rasporedu HF na radno mjesto upraviteljice pisarnice sudske uprave) je doista još odavno izvršeno, a o stjecanju nepripadne imovinske koristi ne može biti govora sve dok HF ne bude zakonito raspoređena ili premještena po potrebi službe na drugo radno mjesto, za što je potrebno ili donošenje novog rješenja o rasporedu (na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu tužitelja) ili pak donošenje rješenja o premještaju po potrebi službe (čl. 76. ZDS-a), za što su po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uvjeti još onda kada je tužitelj donosio svoja ranija prvostupanjska rješenja o premještaju HF Hanžeković po potrebi službe na radno mjesto ekonoma. Neprihvatljiv je i stav tužitelja da su utvrđene sve pretpostavke kaznene odgovornosti.

Tužitelj pritom uopće ne precizira konkretnog počinitelja u odnosu na kojeg bi bile ispunjene pretpostavke kaznene odgovornosti, odnosno uopće ne navodi da li bi se radilo o HF ili pak o tadašnjoj predsjednici Županijskog suda u Bjelovaru, koja je donijela rješenje od 04. rujna 2019. godine o rasporedu HF.

Tužitelj također u odnosu na tog neimenovanog i nekonkretiziranog počinitelja nije precizirao na koji način (čime) je iskoristio svoj položaj ili ovlast, odnosno prekoračio granice svoje ovlasti, a što predstavljala sastavni dio bića kaznenog djela iz čl. 291. KZ-a.

Konačno, čak i kada bi se u konkretnom slučaju radilo o ispunjavanju svih zakonskih pretpostavki postojanja elemenata kaznenog djela iz čl. 291. KZ-a u odnosu na nekog konkretnog počinitelja - tada bi se radilo o počinjenju kaznenog djela stanja - formalno i materijalno dovršenog već donošenjem rješenja od 04. rujna 2019. godine - a ne o počinjenju trajnog kaznenog djela.

Stoga u konkretnom slučaju nikako nije moguće primijeniti čl. 128. st. 1. t. 4. ZOUP-a i rješenje od 04. rujna 2019. godine oglasiti ništavim zbog toga što bi se njegovim izvršenjem činilo kazneno djelo.

Uostalom, tužitelju još jednom treba napomenuti da mu je već u pravomoćnoj presudi ovog suda UsI-337/24 od 05. prosinca 2024. godine jasno ukazano na to da u konkretnom slučaju ne egzistira ni jedan razlog iz čl. 128. st. 1. ZOUP-a za oglašavanje ništavim rješenja od 04. rujna 2019. godine.

Sud dodatno tužitelju ukazuje na to da čak ni eventualna ništavost ili nezakonitost rješenja od 04. rujna 2019. godine ne može utjecati na raspored HF na radno mjesto upraviteljice pisarnice sudske uprave, s obzirom na to da bi i u tom slučaju na snazi ostalo ranije, sadržajno isto rješenje o rasporedu HF na to isto radno mjesto (od 18. listopada 2001. godine). Kao što je već rečeno, tek donošenje novog konstitutivnog akta (o rasporedu ili o premještaju po potrebi službe) može dovesti do novog uređenja pravnih odnosa državne službenice HF u državnoj službi (po pitanju njezinog radnog mjesta), i to isključivo s učinkom pro futuro.

Prema tome, u konkretnom slučaju tužitelj doista nije imao mogućnost rješenjem od 29. prosinca 2023. godine oglašavati ništavim rješenje od 04. rujna 2019. godine - ni općenito, a ni pozivom na to da bi se njegovim izvršenjem činilo kazneno djelo - pa je tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 20. prosinca 2024. godine pravilno i zakonito poništio to tužiteljevo prvostupanjsko rješenje.

Stoga je na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 20. prosinca 2024. godine kao neosnovan odbijen.

S druge strane, sud ponavlja da je u konkretnom slučaju tužitelj imao zakonsko uporište za premještaj HF po potrebi službe, jer za to nije bilo potrebno prethodno stavljati izvan snage ranije rješenje o rasporedu, a također je u smislu čl. 76. st. 1. ZDS-a HF mogla biti premještena po potrebi službe na radno mjesto za koje je propisana srednja stručna sprema, s obzirom na to da je i sama posjedovala tu stručnu spremu, odnosno taj stupanj obrazovanja. Sud je na raspravnom ročištu odbio tužiteljev prijedlog za saslušanje ĆF (predsjednice tuženika), jer je ocijenio da se radi o nepotrebnom i neadekvatnom dokaznom prijedlogu, u situaciji u kojoj je riječ o primjeni prava na inače nesporno utvrđeno činjenično stanje.

U Zagrebu, 12. svibnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Županijski sud u Bjelovaru, Ulica Josipa Jelačića 1 - uz l. 28

2. Odbor za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5

3. HF, [adresa]