Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Posl. broj P- 727/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Maji Vukmir u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A.Mihanovića 3 OIB 84397956623, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE, d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, zastupan po pun. odvj. iz OD Grgić & partneri, odvj. u Splitu, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane dana 26. ožujka 2025. god. u prisutnosti pun. stranaka, na ročištu za objavu presude dana 12. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.142 31€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe tj. od 23. veljače 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te iznos od 1.400,65 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku petnaest dana.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je Rješenjem tužitelja Područne službe u Splitu broj: 51648 od **.**.2018. IC priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 40% kojem je uzrok povreda na radu, počevši od 07.09. 2015. Navedena povreda da se dogodila 14.07.2013. kada je osiguranica tuženika ĆC nepropisno upravljajući vozilom započela pretjecanje drugog vozila i naletila na vozilo u kojem se nalazila IC, te je ĆC Presudom Općinskog suda u Splitu K-333/2014 od 28. ožujka 2017. proglašena krivom za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće. Tužitelj da je utužio ranije razdoblje od 01.04.2016. do 28.02.2019. koje je odbijeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-852/2019 jer tužitelj nije dostavio nalaz i mišljenje ovlaštenih vještaka uz tužbu već naknadno uz podnesak što sud nije uzeo u obzir, a o žalbi tužitelja da još nije odlučeno. I U postupku P-852/2019 da je provedeno vještačenje od strane sudskih vještaka koji su utvrdili isključivu odgovornost vozačice ĆC dok suodgovorno st IC da ne postoji. Tužitelju da je nastala šteta jer da je osiguraniku IC isplatio naknadu za tjelesno oštećenje za razdoblje od 01.03.2019. do 31.12.2021. u iznosu od 8.606,74 kune. Odgovornost tuženika da se temelji na čl. 162. st. 1. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 115/18).

1.1. Podneskom od 19.11.2024. preciziran je i povećan tužbeni zahtjev s time da se navodi da tužitelj i nakon podnošenja tužbe trpi štetu za razdoblje od 01.01.2022. do 31.10.2024. u daljnjem iznosu od 1.400,65 Eura.

2. Tuženik osporava tužbeni zahtjev navodeći da naknada koju tužitelj potražuje od tuženika nije dio osigurateljskog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, da Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – ZOOP), a ne prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO). Kako se ovdje radi o potraživanju naknade štete u vidu plaćenog po osnovi tjelesnog oštećenja razvidno je da takvo potraživanje sukladnu opsegu pokrića iz odredbe čl. 27. ZOOP-a nije predmetom osigurateljskog pokrića po osnovi ugovora (polici) o osiguranju od automobilske odgovornosti u vrijeme nastanka štete; dosljedno čemu je tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik osporava samu činjenicu isplate utuženih iznosa, time i trpljenja štete, jer smatra da navedenu okolnost tužitelj nije dokazao odgovarajućim dokazima, osporava uzročnu vezu između predmetne nezgode i nastanka štete u vidu isplate naknade s osnove tjelesnog oštećenja i ističe prigovor zastare potraživanja, jer je od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno pravo na isplatu naknade s osnove tjelesnog oštećenja, pa do podnošenja tužbe protekao zastarni rok potraživanja naknade štete.

3. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je osiguranica tužitelja stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. srpnja 2013. kada je zadobila teške tjelesne povrede, koje su joj prouzročile nastanak tjelesnog oštećenja, niti da je za nastanak prometne nezgode isključivo odgovorna osiguranica tuženika. Sporna je uzročno posljedična veza između prometne nesreće i nastale štete tužitelju u vidu isplate naknade s osnove tjelesnog oštećenja, pa u vez i s time i primjena konkretnih zakonskih odredbi kao osnove za isplatu, kao i visina štete i pitanje zastare potraživanja.

6. Pregledom Rješenja tužitelja Područne službe u Splitu broj: 51648 od 26.06.2018. utvrđeno je daje IC priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 40% kojem je uzrok povreda na radu, počevši od 07.09. 2015.

7. Pregledom Nalaza i mišljenja o oštećenju organizma/tjelesnom oštećenju Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 14.05.2018. Klasa: 141-06/18-01/3225, UR broj: 426-04-05/10-18- 3utvrđeno je da je IC u prometnoj nesreći iz srpnja 2013. zadobila prijelom u području lijevog lakta, te je utvrđen invaliditet od 40% uslijed poremećaja laktnog zgloba, ukočenosti laktnog zgloba u nepovoljnom položaju. Iz Prijave ozljede na radu proizlazi da je osiguranica stradala na putu do kuće s posla.

8. Iz dostavljenih obračuna isplata na teret tuženika i to od 27. veljače 2022. te od 14. studenog 2024., kao i doznaka o izvršenim isplatama mirovinskih primanja sa isplaćenom naknadom za tjelesno oštećenje IC od siječnja 2022 do rujna 2024. utvrđeni su isplaćeni iznosi potraživane naknade štete.

9. U identičnom sporu koji se vodio između Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i osiguravajućeg društva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. odgovorio na tri postavljena pitanja od strane tuženika.

9.1. Prvo pitanje je glasilo: „1. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?“. Na to pitanje je odgovoreno: „… da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP…“. Dakle, time je riješeno pitanje koji se zakon primjenjuje u sporovima kao što je ovaj konkretan spor.

9.2. Drugo postavljeno pitanje je glasilo: „2. Je li naknada za tjelesno oštećenje koje je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osigurnju stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. stavak 2. ZOPP-a koju bi osiguravatelja štetnika u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a?“. Na to pitanje odgovoreno je: „12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

10. Ovdje valja ukazati da je prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

11. Kako je citiranom odredbom članka 27. st. 1. i 2. ZOOP propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu. Nesporno je da su isplate s osnova tjelesnog oštećenja u konkretnom slučaju u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, pa prema tome utuženi iznosi iz ovih osnova predstavljaju stvarnu štetu nastalu tužitelju.

12. Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

13. Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu, kako je to navedeno i u citiranoj odluci VSRH.

14. Dakle, stvarna šteta u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a je i iznos naknade koju tužitelj isplaćuje po osnovu tjelesnog oštećenja svojoj osiguranici, a sve u okviru odgovornosti tuženika, odnosno njegovog osiguranika.

15. Treće pitanje o kojem je odlučeno u presudi Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022glasi: „3. Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svojem osiguraniku teret dokaza (članak 219. stavak 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje, iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“. Na navedeno pitanje je odgovoreno da s obzirom na članak 219. stavak 1. i članak 220. ZPP-a „… ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.“. Nadalje, se navodi: „20. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13. -dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrda o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.“.

16. Dakle, obzirom na sadržaj navedenih isprava i to obračuna isplata na teret tuženika i to od 27. veljače 2022. te od 14. studenog 2024., kao i doznaka o izvršenim isplatama mirovinskih primanja sa isplaćenom naknadom za tjelesno oštećenje IC od siječnja 2022 do rujna 2024, bez obzira što se ne bi moglo govoriti o javnoj ispravi u smislu članka 230. ZPP-a, tužitelj dokazao visinu svog potraživanja jer tuženik osim paušalnog prigovaranja visini tužbenog zahtjeva nije iznio nikakve činjenice niti predložio bilo kakve dokaze, a koji bi dovodili u sumnju ispravnost izvršenog obračuna i isplata.

17.U pogledu prigovora zastare za navesti je da se zastara procjenjuje prema odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a, pa se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastare i teče od izvršene isplate svakoga pojedinog davanja (istovjetno u Rev x-423/202-2 od 4. lipnja 2013., Županijski sud u Splitu, Gž-1532/2022 od 23. veljače 2023…).

18. Prva potraživanja se odnose na razdoblje od 01.03.2019. do 30.06.2019., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23.02.2022., tako da nije nastupila zastara.

19. U odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđenu imovinsku nenovčanu štetu također se primjenjuju odredbe ZOOP-a koji se primjenjuje kao lex specialis. Pri tome je odredba čl. 12. st. 6. ZOOP-a propisuje da štećeniku pripada i pravo na zateznu kamatu u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe obzirom da odštetni zahtjev nije podnesen.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

21. Odluka o trošku je izostala jer ga tužitelj nije popisao.

U Splitu, 12. svibnja 2025. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- tužitelj

- pun. tuženika