REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4388/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupano po zaposlenici OU, a ona po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Krunoslava Markovinovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnice tuženika Filipa Fuštine, odvjetnika, 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2. st. 3. Kamate i naknade iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208835331 od 10. travnja 2007. godine, zaključenog između tužitelja DU (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, a koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3208835331 od 10. travnja 2007., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.583,70 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 2., stavkom 3., Kamate i naknade predmetnog Ugovora, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem te odredbe ugovora o kreditu, kreditor, sada tuženik je 12. travnja 2007. korisniku kredita, sada tužitelju, u korist naknade naplatio iznos od 248,98 CHF. Suštinski, radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Spornim člankom Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita od strane tuženika, koja je tužitelju naplaćena jednokratno u iznosu 248,98 CHF ili 1.123,74 kune.

1.1. Tužitelj još ističe da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužitelja naplati naknadu za obradu kredita, nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Isto tako, sporna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, a sve je tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi sa postupkom odobrenja kredita. Ni na koji način nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Odredba članka 2. st. 3. ugovora je protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje tuženika za ekstra profitom) obveza. Nameće se zaključak kako takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava.

1.3. Tužitelj još navodi da je, protiv tuženika, podnio tužbu radi povrata iznosa pretplaćenih po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute kredita iskazane u CHF, a u svezi čega je Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu donio presudu u korist tužitelja br. P – 980/2022-39 od 9. veljače 2024. Slijedom svega iznesenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 2. st. 3. Kamate i naknade iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208835331 od 10. travnja 2007., zaključenog između tužitelja DU (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, a koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik prije svega ističe da tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine, broj 15/2014), kojim je izrijekom u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u „kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.“

2.2. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine, broj 15/2014) glasi:

„Članak 3.

1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naplata naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita onda takvo ovlaštenje banke ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

2.3. Dalje tuženik navodi da, sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13, koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za gotovinsku isplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita.

2.4. Nadalje, osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji:

„Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Tuženik dalje ukazuje na sudsku praksu, koju i citira. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Tuženik još, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.

2.5. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

- izričito zakonski dopuštena;

- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu;

- određena, odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

- ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vrijeme, pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama, koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Tuženik detaljno elaborira o navedenim pitanjima i izlaže odgovore suda EU.

2.6. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškova rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl.84. zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl.4.st.2. Direktive 93/13. Sukladno navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu navedenom, tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže sudu izvesti dokaz uvidom u isprave u spisu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: preslike Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list 4-8 spisa), preslike prometa po kreditu (list 9 spisa), presliku rješenja Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-205/2024-2 od 24.5.2024. (list 10-15 spisa), Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 33-35 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja (list 36-40 spisa), presliku Odluke o Tarifi naknada od 2007. godine (list 41-46 spisa), a saslušan je i tužitelj (list 61-62 spisa). Stranke drugih dokaza nisu predlagale niti ih je sud izvidio, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada i troškovi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 10. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208835331 i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

7. Sporno je li prethodno navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ništetan.

8. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da da mu je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe te da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je i da je sve informacije o kreditu dobio u auto salonu gdje su mu izračunali anuitet i pripremili ugovor i da je u banku samo išao otvoriti trajni nalog putem kojeg je plaćao anuitete. Iskazao je da mu nitko ništa nije objasnio vezano za naknade koje je dužan platiti i zašto. Dalje je naveo da je ugovor bio pripremljen i da nije mogao utjecati na odredbe istog, već da mu je prezentiran tako da ga može prihvatiti ili odbiti. Nije se sjećao je li prije potpisivanja ugovor pročitao, a vezano za to je li imao nejasnoća, iskazao je da mu je bilo bitno da zna visinu anuiteta i hoće li ga moći plaćati sa svojom plaćom. Naveo je da nije išao u banku kada je saznao da mora platiti naknadu kako bi mu se prezentirala odluka o tarifama i objasnila ista.

9. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenom s tuženikom te sud nije našao postojanje nikakvih naznaka da bi tužitelj nešto izmišljao ili neistinito iskazivao. Iz iskaza tužitelja posve je jasno da nije bio u banci kad je zaključivao predmetni ugovor, pa je potpuno promašena tuženikova tvrdnja o tome da mu je osobni bankar objasnio obvezu plaćanja naknade i modele plaćanja iste.

10. Iz izvedenih i gore analiziranih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već je morao prihvatiti ponudu banke, kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta, koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini i svrsi naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. st.1. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan.

12. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je sporna odredba čl. 2. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi jer tužitelj nije ni bio u banci te sve da je i htio, nije mogao ni sa kim pregovarati kad mu je gotov ugovor prezentiran u auto salonu gdje je kupio auto. Naime, iz čl. 2. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

15. Po ocjeni ovoga suda, navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a niti što ta naknada točno predstavlja. S druge strane iz čl. 18.J. predmetnog ugovora proizlazi da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. te da potpisom ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Banke i pristaju na njihovu primjenu te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju tog ugovora uručen primjerak istih. Što se tiče sporne Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj, prilikom sklapanja ugovora, bio upoznat s odredbama navedene Odluke o Tarifi naknada Banke kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja dok tuženik nije suprotno niti tvrdio, a još manje dokazao.

16. Naime, iz iskaza tužitelja, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da nije ni bio u banci dok nije išao otvoriti trajni nalog za plaćanje anuiteta iz predmetnog kredita, pa se lako može zaključiti da mu banka, u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije objasnila parametre koji utječu na visinu predmetne naknade, da mu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila uručena Odluka o naknadama banke te da o visini nakade nije objektivno mogao pregovarati.

17. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

18. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 3208835331 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i Općim uvjetima poslovanja sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

19. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe č. 270.st.1. ZOO ništetna. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.

.

20. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 2. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio dužan platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

21. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za obradu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

22. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade financijski oštećen tužitelj jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

23. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

24. Što se pak tiče tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravni interes jer nije postavio kondemnatorni zahtjev, isti je neosnovan. To stoga jer tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe te po pravomoćnosti iste zahtijevati isplatu, ukoliko ne dođe do dogovora stranaka. Navedeno se veže na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

25. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 2.9.2024. od 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 6.3.2025. i 8.5.2025. po 100 bodova za svako (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 800,00 €, a uz PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife i uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 26,55 € i na presudu 53,09 €, sveukupno iznosi 1.079,64 €. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

26. Tuženik je spor izgubio, pa nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova, slijedom čega je kao takav odbijen i odlučeno je kao u točci IV. izreke.

Zagreb, 12. svibnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. pun. tuženika