P-4376/2021-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika: Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Split, Varaždinska 54, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja AD i punomoćnika tuženika Dinka Simonellia, odvjetnika u OD Grgić & partneri d.o.o., 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o je

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 16.523,66 eura sa zateznim kamatama koje teku 1. siječnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u korist Državnog proračuna RH broj: [broj bankovnog računa] model 26, poziv na broj: 5908-19-19- 03150877264.“

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 2.375,00 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja, dakle od 12. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 10. prosinca 2021., se navodi kako je rješenjem tužitelja broj 71223 od 18. prosinca 2013. osiguraniku GD priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad čiji je uzrok povreda na radu nastala u prometnoj nesreći koja se dogodila 5. kolovoza 2010 u Pirovcu. Nesreću je skrivio JD osobnim automobilom marke Fiat Uno koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Imenovani je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem K- 133/2011 od 16. prosinca 2011. i osuđen na kaznu zatvora. Presuda je postala pravomoćna 2. veljače 2012. Isplatom invalidske mirovine tužitelj trpi štetu za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2021. u utuženom iznosu. Osnov odgovornosti proizlazi iz članka 164 zakon o mirovinskom osiguranju, a visina štete iz članka 161 istog zakona.

Slijedom iznesenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 11. siječnja 2022., tuženik se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te osporava sve činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev, izuzev da je osiguranik tužitelja GD zadobio ozljede u prometnoj nezgodi od 5. kolovoza 2010., da je istu skrivio vozač vozila reg. oznake i broja [registarska oznaka] te da je navedeno vozilo na dan predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti. Tužitelj potražuje od tuženika, kao društva za osiguranje, novčanu naknadu štete u ukupnom iznosu od 124.497,51 kuna, koji iznos prema navodima tužbe predstavlja ukupno isplaćenu mirovinu GD za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2021. Tužbeni zahtjev je neosnovan jer naknada štete na način kako ju tužitelj potražuje od tuženika nije dio osigurateljnog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, dosljedno čemu ne može postojati obveza tuženika isplatiti mu utuženi iznos, jer tužitelj nije dokazao uzročnu vezu umirovljenja, time ni isplata mirovine, sa predmetnom nezgodom, koju tuženik osporava niti je tužitelj odgovarajućim dokazima dokazao samu činjenicu plaćanja utuženih iznosa, time ni trpljenja štete, koju činjenicu tuženik osporava. Osnovanost tužbenog zahtjeva na način kako ga tužitelj postavlja (isplata cjelokupnih mirovina), ovisi o tome je li se na ovo potraživanje tužitelja, kao zavoda koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), na kojeg se tužitelj poziva, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji regulira obveze društava za osiguranje preuzete na temelju ugovora (Polica) o osiguranju. Vrhovni sud RH je nizom svojih odluka, uključivo i najnovijih donesenih po tzv. izvanrednim revizijama, iskazao (ponovio) shvaćanje kako se na ovakva potraživanja primjenjuju odredbe ZOOP-a. Makar je to i više nego dovoljan argument o primjeni ZOOP-a. Dakle, tuženik Adriatic osiguranje d.d. u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje utužena naknada štete u vidu plaćene mirovine, upravo na osnovi činjenice da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom ([registarska oznaka]) u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja. Da nema te Police, odnosno sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti kod tuženika, nema ni tuženika u ovom predmetu. Stoga se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno pravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju (kao zavodu koji obavlja mirovinskog osiguranja). Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014.; dalje: ZOOP) pa je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Time, protivno tužbenim navodima, u situaciji kada tužitelj naknadu štete potražuje baš od tuženika kao društva za osiguranje baš po osnovi sklopljene Police osiguranja od automobilske odgovornosti ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO). Opseg obveza društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbom članka 27. ZOOP- a. Razvidno je da bi tužitelja na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje „u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Kako iz tužbenih navoda te priloženog Rješenja HZMO-a proizlazi da je tužiteljevom osiguraniku određena mirovina zbog opće radne nesposobnosti baš uslijed ozljede na radu, to u konkretnom slučaju ne postoji razlika koju bi tužitelj sukladno čl. 27. ZOOP-a jedino imao pravo potraživati od tuženika osnovom Police osiguranja od automobilske odgovornosti, odnosno utuženo potraživanje nije predmetom osigurateljnog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, pa je tužbeni zahtjev neosnovan. Sve ovo dakako ne dira u pravo tužitelja da ovakvu naknadu potražuje od nekog drugog, ali od društava za osiguranje na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti utuženo potraživanje je neosnovano, jer se nalazi van osigurateljskog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan i stoga što tužitelj nije dokazao uzročnu vezu umirovljenja svoje osiguranice, time ni isplata mirovine, sa predmetnom nezgodom, a koju uzročnu vezu tuženik osporava.

Tuženik osporava da je tužitelj plaćao utužene iznose, odnosno da je time pretrpio štetu koju tužbom potražuje. To stoga što tužitelj priloženom dokumentacijom nije dokazao činjenicu plaćanja utuženih iznosa, time ni trpljenja štete. Priloženo interno pismeno tužitelja predstavlja puki afirmativni navod parnične stranke, te kao takvo nije dokaz o izvršenim plaćanjima. Dokaz o plaćanju su izvadci sa računa, potvrde tijela u čije javne ovlasti spada platni promet i sl. a ne navod jedne stranke.

Slijedom iznesenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem rješenja HZMO-a, Područne službe u Šibeniku Klasa: 141.02/13-01/03150877264, Ur. broj: 341-19-05/3-13-11999 od 18. prosinca 2013., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 18. ožujka 2013., prijave ozljede na radu, presude Općinskog suda u Šibeniku K-133/2011. od 16. prosinca 2011., obračuna isplata, saslušanjem svjedoka GD.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Među strankama sporan je osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Čitanjem rješenja HZMO-a, Područne službe u Šibeniku Klasa: 141.02/13- 01/03150877264, Ur. broj: 341-19-05/3-13-11999 od 18. prosinca 2013. utvrđeno je da se istim osiguraniku GD zbog ozljede na radu zbog koje je nastala opća nesposobnost za rad:

- priznaje počevši od 18. ožujka 2013. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 3.122,78 kuna mjesečno

- od 1. srpnja 2013. mirovina iznosi 3.153,84 kuna mjesečno

- ova mirovina isplaćivat će Hrvatski zavoda za mirovinsko osiguranje na teret državnog proračuna RH mjesečno unatrag.

7. Čitanjem obračuna isplata od 9. prosinca 2021. utvrđeno je da je korisniku GD za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2021. izvršena isplata na ime invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 124.497,51 kuna i to:

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. srpnja 2019. iznos od 23.967,01 kuna

- za razdoblje od 1. kolovoza 2019. do 31. prosinca 2019. iznos od 17.594,10 kuna

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. iznos od 21.262,02 kuna

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. iznos od 21.563,34 kuna

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. srpnja 2021. iznos od 25.298,56 kuna

- za razdoblje od 1. kolovoza 2021. do 30. studenog 2021. iznos od 14.812,48 kuna

8. Saslušan kao svjedok GD je izjavio da mu je rješenjem HZMO-a priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i to 2013. prethodno je 2010. doživio prometnu nesreću koju je skrivio vozač drugog automobila i to u ranim jutarnjim satima kada je išao na posao. Prije ove nesreće nikada nije imao drugu nesreću.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguraniku tuženika GD u utuženom iznosu zbog prometne nesreće u kojoj je njegov osiguranik zadobio ozljede koje su prouzročile opću nesposobnost za rad.

10. Sporno je među strankama koje su odredbe mjerodavne za odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno primjenjuje li se na konkretni slučaj članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 115/2018.) ili članak 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013.,152/2014.; dalje: ZOOP).

11. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

12. Tijekom postupka utvrđeno je:

- da je tužiteljev osiguranik GD zadobio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi od 5. kolovoza 2010.

- da je rješenjem HZMO-a, Područne službe Šibenik, Klasa: 141.02/13- 01/03150877264, Ur. broj: 341-19-05/3-13-11999 od 18. prosinca 2013. tužiteljevom osiguraniku GD priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu

- da isplatom invalidske mirovine po gore navedenom rješenju HZMO-a, u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2021. tužitelj trpi štetu u iznosu od 124.497,51 kn koji iznos predstavlja ukupan iznos plaćenih mirovina u navedenom razdoblju

- da se potraživanje navedenih iznosa prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, temelji na činjenici što je nezgodu skrivio vozač vozila koje je na dan predmetne nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika

- da tužitelj osnov odgovornosti za štetu temelji na članku 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete na članku 161. istog zakona

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revd- 3181/2021-2 od 14. rujna 2022. izraženo je pravno shvaćanje da se u sporu HZMO-a protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

14. U ovoj pravnoj stvari isplata mirovina odnosi se na razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. studenog 2021., stoga do primjene dolazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013.,152/2014.; dalje: ZOOP).

15. Prema članku 27. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (1.).

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (3.).

15.1. Primjenjujući citirani članka 27. ZOOP-a na konkretni slučaj razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju mirovine utvrđene baš zbog ozljede na radu što bi značilo da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, na koju razliku tužitelj isključivo ima pravo kao naknadu štete ostvariti od društva za osiguranje pa bi potraživanje već zbog toga bilo neosnovano (tako i Revd-2028/2023. od 15. studenog 2023., Revd-379/2023. od 14. lipnja 2023).

15.2. Sve kad bi i tužitelj imao pravo na naknadu u smislu članka 27. stavak 3. ZOOP- a, a koji zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje, u konkretnom slučaju iz rezultata postupka proizašlo je da tužitelj, na kojem je teret dokaza, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, nije predložio financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja postoji li eventualna razlika u smislu članka 27 stavak 1. i 3 ZOOP-a.

Tužitelju s osnova ugovora o osiguranja od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla bi pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine, na način kako je to propisano naprijed navedenom odredbom, a ne puni iznos štete koji tužitelj potražuje na temelju članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Kako tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o primjeni članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOOP-a, temeljem koje odredbe je odredio visinu potraživanja, sud je s obzirom da tužitelj nije predložio dokaze o visini potraživanja u smislu članka 27. stavak 1. i 3 ZOOP-a., čime je visina štete ostala neutvrđena, i po ovoj osnovi odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti (tako i ŽS Osijek Gž-437/(2025-2 od 13. ožujka 2025.) ( ovo ako se zauzme stav da u konkretnom slučaju postoji razlika u mirovini).

16. Uzgredno se ističe i to da je tuženik osporavao da su utuženi iznosi doista i plaćeni. Dokumentacija koju je dostavio tužitelj predstavlja vjerodostojne isprave, a ne javne isprave u smislu članka 230. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) pa je u situaciji kada je tuženik osporio da su isplate navedene u vjerodostojnim ispravama dosta i izvršene, tužitelj trebao dokazati osnovanost svog potraživanja u smislu članka 219 ZPP-a.

17. Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 1. veljače 2024. i 8. svibnja 2024. po 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 21. listopada 2014. 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 27. ožujka 2025. 250 bodova, za sastav podneska od 18. travnja 2024. 250 bodova, dakle ukupno 950 bodova, što pri vrijednosti boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.900,00 eura. Na navedeni iznos trebalo je nadodati 25 % PDV-a u iznosu od 475,00 eura pa se dobije iznos od 2.375,00 eura, koji iznos predstavlja trošak tuženika.

18. U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao jer nisu bitni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

19. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 12. svibnja 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelj

- pun tuženika

- u spis