REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-1022/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Baričević, odvjetnica u Sesvetama, Ninska 9a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 13. ožujka 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika ŠPU, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 228-50-4981817 dana 14. srpnja 2008., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, 15. srpnja 2008., pod poslovnim brojem OV-19334/2008, sklopljenog između tužitelja ŠP i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i to:

Točka 2.

”... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

Točka 7.

”u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća…".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju ŠP isplati iznos od 2.939,56 EUR na ime valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

4,05 EUR od 2. listopada 2008.

19,07 EUR od 5. studenoga 2008.

12,16 EUR od 4. prosinca 2008.

18,06 EUR od 3. siječnja 2009.

18,84 EUR od 3. veljače 2009.

18,89 EUR od 3. ožujka 2009.

14,18 EUR od 2. travnja 2009.

15,28 EUR od 5. svibnja 2009.

14,48 EUR od 2. lipnja 2009.

12,57 EUR od 3. srpnja 2009.

12,36 EUR od 5. kolovoza 2009.

13,95 EUR od 3. rujna 2009.

15,28 EUR od 2. listopada 2009.

15,19 EUR od 3. studenoga 2009.

15,36 EUR od 4. prosinca 2009.

19,20 EUR od 8. siječnja 2010.

21,56 EUR od 3. veljače 2010.

22,81 EUR od 3. ožujka 2010.

30,13 EUR od 3. travnja 2010.

28,07 EUR od 4. svibnja 2010.

30,04 EUR od 2. lipnja 2010.

49,35 EUR od 2. srpnja 2010.

43,37 EUR od 3. kolovoza 2010.

54,53 EUR od 2. rujna 2010.

47,27 EUR od 2. listopada 2010.

38,85 EUR od 4. studenoga 2010.

50,05 EUR od 7. prosinca 2010.

65,63 EUR od 5. siječnja 2011.

54,94 EUR od 3. veljače 2011.

56,55 EUR od 3. ožujka 2011.

53,64 EUR od 2. travnja 2011.

56,19 EUR od 4. svibnja 2011.

70,99 EUR od 2. lipnja 2011.

75,39 EUR od 2. srpnja 2011.

91,35 EUR od 2. kolovoza 2011.

83,12 EUR od 2. rujna 2011.

71,80 EUR od 4. listopada 2011.

72,01 EUR od 4. studenoga 2011.

69,94 EUR od 3. prosinca 2011.

72,47 EUR od 4. siječnja 2012.

75,38 EUR od 3. veljače 2012.

75,44 EUR od 2. ožujka 2012.

75,45 EUR od 3. travnja 2012.

76,41 EUR od 3. svibnja 2012.

76,36 EUR od 2. lipnja 2012.

76,30 EUR od 3. srpnja 2012.

76,40 EUR od 2. kolovoza 2012.

76,63 EUR od 4. rujna 2012.

74,25 EUR od 2. listopada 2012.

74,70 EUR od 3. studenoga 2012.

75,37 EUR od 5. prosinca 2012.

74,49 EUR od 4. siječnja 2013.

67,44 EUR od 5. veljače 2013.

71,68 EUR od 2. ožujka 2013.

72,45 EUR od 3. travnja 2013.

70,46 EUR od 3. svibnja 2013.

65,52 EUR od 5. lipnja 2013.

68,39 EUR od 3. srpnja 2013.

68,59 EUR od 3. kolovoza 2013.,

sve do isplate, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedene iznose teku za razdoblje do dana 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od dana 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, za razdoblje od dana 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠP u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 228-50-4981817 dana 14. srpnja 2008., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, 15. srpnja 2008., pod poslovnim brojem OV-19334/2008, sklopljenog između tužitelja ŠP i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i to:

Točka 1.

”Iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 19,000.00 (slovima: devetnaesttisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju za Kreditora na dan korištenja kredita.”

Točka 2.

"…godišnja", " Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita... ”

Točka 7.

”Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta…" i "…a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita....“,

Točka 10.

”...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ "

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ŠP nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi, tekućima od 12. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ŠP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 228-50-3162561 od 25. studenoga 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz [adresa] pod brojem OU- 625/2005 te ugovor o kreditu broj 228-50-498817 od 14. srpnja 2008., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz [adresa] pod brojem OV- 19334/2008. Naveo je da su oba ugovora o kreditu bila standardna i unaprijed formulirana i sastavljena od strane tuženika.

1. 2. Ugovorom o kreditu od 25. studenoga 2005. tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je stambena, a rok otplate je ugovoren u trajanju od 38 mjeseci. Tužitelj se obvezao platiti i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a ista je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% te je ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke.

1. 3. Ugovorom o kreditu od 15. srpnja 2008. tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.000 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, namjena kredita je bila stambena, a rok otplate je iznosio 60 mjeseci. Tužitelj se obvezao platiti i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,45% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva prema odluci banke.

1. 4. Tužitelj je naveo da je tijekom otplate kredita kamatna stopa promijenjena na štetu tužitelja u nekoliko navrata, o čemu ga tuženik nije obavijestio. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara i bez pregovaranja o istome, a tužitelju je bilo onemogućeno pregovarati s tuženikom o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Naveo je da mu je tuženik propustio objasniti razloge i mehanizme promjene kamatne stope, pa nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze.

1. 5. Tužitelj također smatra da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana za švicarski franak, jer mu tuženik nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu s takvom valutnom klauzulom te o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli u CHF-u neusporedivo veći u odnosu na takav rizik kod valutne klauzule u EUR-u.

1. 6. Tužitelj je tvrdio da je opisano postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja i da je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

1. 7. Tužitelj se u tužbi pozvao na odluke sudova donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2521/2015 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-575/16 te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je naveo da navedene odluke obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/08, 89/09, 133/09, 76/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP).

1. 9. Tužitelj je naveo da zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF-u, temeljem pravila o stjecanju bez osnove, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatih prema početnoj kamatnoj stopi te da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta u vidu razlike između iznosa koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a i tečaja te valute na dan isplate kredita.

1. 10. Tužitelj je u tužbi istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi sadržanih u točkama 1., 2. 7., i 10. ugovora o kreditu od 25. studenoga 2005. te dijelova odredbi sadržanih u točkama 1., 2., 7. i 10. ugovora o kreditu od 14. srpnja 2008., koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF-u, promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci o kamatnim stopama kreditora te na uvjete za prijevremenu otplatu kredita. U odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za dostavu dokumentacije od strane tuženika.

1. 11. Podneskom od 22. studenoga 2023. tužitelj je istaknuo tužbeni zahtjev za utvrđenje već ranije navedenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu od 14. srpnja 2008., a kondemnatornim zahtjevom zatražio je isplatu iznosa od 3.208,23 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

1. 12. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 5. ožujka 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.939,56 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je je priznao činjenicu da su stranke 14. srpnja 2008. sklopile ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.000,00, te da je ugovorena redovna kamata od 6,45% godišnje kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15%, također kao promjenjiva. Tuženik je naveo da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), koja regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita i kojom je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, na neku namjenu ili bez utvrđene namjere, dok je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2. 2. Tuženik je naveo da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli u CHF-u i da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora, a svojim se potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora i općim aktima tuženika. Tuženik je naveo da se Općim uvjetima uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i banke te je istima propisan način obračuna i plaćanja kamate, koja se utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tuženik je naveo da tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik je naveo da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužbe proizlazi da bi ista trebala biti fiksna te ignorira činjenicu da prije sklapanja ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu već je pristao ja ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljeve tražbine po osnovi promjene kamatne stope.

2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista dopuštena odredbama ZOO-a, prema kojima je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja domaće valute u odnosu na stranu valutu. Tuženik stoga smatra da je pri ugovaranju valutne klauzule postupao zakonito i pošteno. Naveo je da je tužitelja obavijestio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i da je nakon toga tužitelj odabrao upravo valutnu klauzulu u CHF-u. Takav tužiteljev odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati valutnu klauzulu. Nadalje, tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute nije ni na koji način predvidiva, pa niti on nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF- a. Naveo je da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom ugovora preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje ugovorne obveze. Tuženik je osporio da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom trebaju se kumulativno ispuniti uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule u zahtjevu za kredit vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF-u te nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je u cijelosti postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na tužiteljevu tražbinu po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF-u.

2. 4. Tuženik je naveo da se tužitelj ne može osnovano pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes i tužitelj nije bio stranka u kolektivnom sporu, već bi u ovoj parnici trebati dokazati povrede svojih potrošačkih prava.

2. 5. Tuženik je osporio da bi bila ništetna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer je navedena naknada utemeljena na Pravilniku o naknadama za potrošačke kredita, a tužitelj je potpisom ugovora o kreditu pristao na sve odredbe i uvjete ugovora. U odnosu na tužiteljevu tražbinu po osnovi odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je također istaknuo prigovor zastare.

2. 6. Tuženik je stoga u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva te je predložio da sud iste odbije kao neosnovane.

2. 7. Nakon što je tužitelj podneskom od 5. ožujka 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja, tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe jer je navedenim podneskom zahtjev za isplatu smanjen u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio dokumentaciju na stranicama 10-11, 14-22 i 35-36 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije Štefice Hren na stranicama br. 62-79 spisa na stranicama 133-143 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

5. 1. Nakon postavljanja tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 22. studenoga 2023. predmet postupka bio je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje odredbi ugovora o kreditu od 14. srpnja 2008., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu prema odluci kreditora, na valutnu klauzulu u CHF-u i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao isplatu iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nakon postavljanja tužbenog zahtjeva prema rezultatima financijskog vještačenja, što je tužitelj učinio podneskom od 5. ožujka 2025., predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva bila je tužiteljeva tražbina s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u u iznosu više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

5. 2. Među strankama je bila nesporna činjenica da su sklopile predmetni ugovor o kreditu, u kojemu se nalaze i sporne ugovorne odredbe na čiju ništetnost upire tužitelj navodima tužbe i deklaratornim tužbenim zahtjevom.

5. 3. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, činjenica je su li pravno valjane ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i na valutnu klauzulu u CHF, činjenica je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine te visina tražbine i tijek zakonskih zateznih kamata.

6. 1. Tužitelj je iskazao da je odlučio renovirati kuću te se s troškovnikom izvođača radova obratio tuženiku radi dobivanja kredita. U banci mu je ponuđen predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. Rečeno mu je da korisnici kredita masovno uzimaju kredite s takvom valutnom klauzulom i da je za takvu vrstu kredita niža kamatna stopa. Banka je u to vrijeme nudila kredite s valutnim klauzulama u CHF-u, u USD-u i u EUR-u. Tužitelj je naveo da mu ništa posebno nije objašnjeno o eventualnom riziku u vezi kretanja tečaja CHF-a, a takav kredit je prihvatio jer je kod istoga bila niža kamatna stopa nego kod drugih kredita. Nije znao da Hrvatska narodna banka nije štitila domaću valutu u odnosu na CHF. Tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta i to u tolikoj mjeri da je 2011. iznos anuiteta bio duplo veći od iznosa anuiteta na početku otplate kredita, a do tog povećanja je dolazilo zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF-a. To mu je stvorilo probleme kod otplate kredita, ali ga je ipak uspio otplatiti. Naveo je da nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo te nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Radio je u gradskoj službi, supruga je tada bila zaposlena, djeca su se u to vrijeme školovala, ali je sa suprugom ipak uspio održavati obiteljsku materijalnu situaciju takvom da je uspio otplatiti kredit.

6. 2. Odgovarajući na pitanja, izjavio je da u banci nije tražio da mu prikažu ponude kredita u drugim valutama jer mu je rečeno da je predmetni kredit najpovoljniji. On nije znao što točno znače pojmovi valutne klauzule i promjenjiva kamatne stope i nije znao da će mu mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita rasti. Nije tražio promjenu uvjeta ugovora jer uopće nije znao da postoji takva mogućnost.

7. 1. Radi primjene odgovarajućih zakonskih propisa u konkretnom slučaju, prvenstveno je bilo potrebno utvrditi je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača, odnosno radilo li se o potrošačkoj namjeni kredita. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Nar. nov.“, br. 79/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U Interpretativnoj presudi od **.**.2015., Š, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba treba primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2. t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivnom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a prodavatelj robe ili pružatelj usluge je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju, vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

7. 2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu djelovao izvan svoje poslovne i profesionalne djelatnosti te da je ugovor o kreditu sklopio za uređenje kuće. Osim toga, niti se u samom ugovoru na bilo koji način ne spominje bilo kakva poslovna djelatnost tužitelja. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je ugovor o kreditu bio predočen kao tipski, unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika kao trgovca te da on nije mogao utjecati na predmetne ugovorne odredbe. Sud je stoga utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač i za potrošačku svrhu. Slijedom navedenog, na tužitelja i na predmetni spor primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

8. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

8. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

8. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

8. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

8. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

8. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.

10. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. 2. U konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o toj promjeni samo obavještavan. Osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena, niti odrediva, a niti razumljiva.

10. 3. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga tuženik kao korisnika kredita nije informirao o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, pa tako niti o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužitelju ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniju opciju kreditiranja s najnižom kamatnom stopom. Tužitelju je u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača. Vezano uz tvrdnju tuženika da se ni na koji način ne može predvidjeti kretanje tečaja neke strane valute, pa tako i CHF-a, ističe se da je tuženik kao bankarska institucija znao da ne postoji mogućnost kontrole hrvatskih institucija na kretanje tečaja CHF-a prema domaćoj valuti, a o tome nije obavijestio tuženika kao korisnika kredita iako upravo nepostojanje mehanizma za zaštitu domaće valute u odnosu na CHF predstavlja najveći rizik za nekontroliran rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

11. 1. Kako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prouzročena je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, odnosno tuženik je postupio protivno odredbama ZZP/07.

11. 2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a tužitelj je u ovom predmetu istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj Odluci tuženika i ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

11. 3. U okviru deklaratornog zahtjeva tužitelj traži utvrđenje ništetnosti nekoliko ugovornih odredbi. Tužitelj smatra ništetnom odredbu t. 1. ugovora, koja glasi: "Iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 19,000.00 (slovima: devetnaesttisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju za Kreditora na dan korištenja kredita.", a koja odredba po ocjeni ovog suda nije ništetna iz razloga jer su u istoj sadržani bitni elementi ugovora o kreditu, bez kojih ugovor ne bi mogao opstati. U toj je odredbi sadržan odobren iznos kredita uz valutnu klauzulu u CHF-u prema tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji je tečaj tužitelju bio poznat i po tom je tečaju tužitelju tuženik isplatio ugovoreni iznos kredita.

11. 4. Nadalje, tužitelj traži utvrđenje dijela odredbe t. 2. ugovora, koja glasi: "…godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita…". U smislu pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora, ništetan je dio odredbe t. 2. ugovora kojim je redovna kamata ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije, međutim ništetno da se ista određuje kao godišnja, a također nije ništetno ugovaranje interkalarne kamate koja je jednaka redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Kamatna stopa redovne kamate prilikom korištenja kredita (6,45%) bila je poznata tužitelju, a kako se interkalarna kamata naplaćuje prilikom korištenja kredita, visina iste je također bila poznata i razumljiva tužitelju.

11. 5. Pod točkom 7. ugovora sadržana je odredba, koju tužitelj također smatra ništetnom u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…". Pravno je valjan dio navedene ugovorne odredbe prema kojem se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta i prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ništetan je, međutim dio navedene odredbe u dijelu kojim je određeno da se mjesečni anuiteti otplaćuju po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, jer je smisao ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u u tome da je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, o kojem riziku tužitelj nije bio valjano informiran te je upravo zbog primjene tečaja CHF-a na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta došlo do značajne ekonomske neravnoteže između ugovornih strana na štetu tužitelja jer je rast tečaja CHF-a izravno doveo do rasta mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita.

11. 6. Sud je u skladu s gore navedenim, djelomično prihvatio, a djelomično odbio deklaratorni tužbeni zahtjev u odnosu na odredbe iz točaka 1., 2. i 7. ugovora.

12. 1. Tužitelj deklaratornim tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz točke 10., koja glasi: "…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor". Radi se o odredbi o tzv. izlaznoj naknadi koja se plaća u slučaju prijevremene otplate kredita. Ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu bile predmet kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, pa se kod odlučivanja o pravnoj valjanosti, odnosno ništetnosti takve odredbe ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

12. 2. Tužitelj međutim u tužbi i u daljnjem tijeku postupka nije činjenično, niti pravno obrazložio zbog čega bi navedena ugovorna odredba bila ništetna i na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze. Osim toga, tužitelj nije dokazao da bi predmetni kredit otplatio prije ugovorenog roka i da bi platio naknadu iz točke 10. ugovora.

12. 3. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe točke 10. predmetnog ugovora o kreditu jer tužitelj nije dokazao postojanje zakonskih razloga ništetnosti iste te postojanje pravnog interesa za podnošenja deklaratorne tužbe u odnosu na tu ugovornu odredbu.

13. 1. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 6,45% godišnje za redovnu kamatu i kao razliku u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, a iznosio je 4,496878 CHF za 1,00 HRK.

13. 2. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta i kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula u CHF-u utvrđene su ništetnima, za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, bila je ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,45% godišnje. Tužitelj je također bio valjano upozoren na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik bi stekao bez osnove iznose redovne kamate koje bi tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,45% godišnje te je također bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita od 4,496878 CHF za 1,00 HRK.

14. 1. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Štefice Hren utvrđeno je da zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita tužitelj nije preplatio anuitete kredita u odnosu na prvotni otplatni plan. Zbog povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je važio na dan isplate kredita, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete za ukupni iznos od 2.939,56 EUR. U skladu s takvim nalazom i mišljenjem financijske vještakinje tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 5. ožujka 2025., potražujući kondemnatornim zahtjevom samo preplatu do koje je došlo zbog povećanja tečaja CHF-a, a ne više i preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je vještačenjem utvrđeno da preplate po toj osnovi nije bilo.

14. 2. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka, a kako su nalaz i mišljenje utemeljeni na dokumentaciji u spisu te su izrađeni u skladu s pravilima struke, sud je ih je u cijelosti prihvatio.

15. 1. Sud nije ocjenjivao tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovni ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je financijskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljeva tražbina po toj osnovi ne postoji i nakon provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije više tražio isplatu po toj osnovi.

15. 2. U odnosu na tužiteljevu tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., zastara tražbine po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15. 3. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u.

15. 4. Na dosuđeni iznos pozitivnih tečajnih razlika sud je tuženiku naložio plaćanje zakonskih zateznih kamata tekućima od dana plaćanja tečajne razlike u okviru plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U kolektivnom sporu utvrđeno je da se tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pridržavao odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer se prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF-u nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada. Slijedom navedenog, tuženik je kao nepošteni stjecatelj tužitelju dužan platiti kamate tekuće od dana svake pojedine mjesečne uplate tečajnih razlika od strane tužitelja, pa sve do isplate.

16. 1. Odluka o troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

16. 2. Prije svega, sud je kod odluke o troškovima postupka uzeo u obzir vrijednost predmeta spora prema posljednjem preciziranom tužbenom zahtjevu. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva za isplatu tečajnih razlika, sud je primijenio odredbu čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Osim toga, smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja nije utjecalo na visinu troškova postupka.

16. 3. Što se pak tiče odbijenog dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva, isti nije utjecao na općenito utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika i ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, već su odbijeni dijelovi odredbi koji po svom značenju nisu ništetni, već su samo sastavni dio odredbi ugovora o kreditu u kojima se nalaze i predmetne ništetne odredbe. Odbijeni dio deklaratornog tužbenog zahtjeva u odnosu na točku 10. ugovora, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije utjecao na donošenje odluke o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, a prema kojoj je određena vrijednost predmeta spora, pa odbijeni dio tog tužbenog zahtjeva nije utjecao na visinu troškova postupka.

16. 4. Kako je tuženik osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj je u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu kondemnatornog zahtjeva je također uspio u cijelosti, sud je ocijenio da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga odlučio da mu je tuženik u cijelosti dužan naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

16. 5. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 23. studenoga 2023., 27. ožujka 2024. i 5. ožujka 2025. po tbr. 8. 1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 14. listopada 2024. i 5. ožujka 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR.

16. 6. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 29. listopada 2024., u prilogu kojeg je dostavljena potvrda o uplati predujma za troškove financijskog vještačenja, jer je navedena potvrda mogla biti dostavljena i bez posebnog podneska, pa trošak sastava tog podneska nije bio svrhovit za vođenje postupka.

16. 7. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, pa ukupni tužiteljevi troškovi iznose 1.500,00 EUR.

16. 8. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23), koja se primjenjuje od 20. svibnja 2023., tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

16. 9. Tuženiku je stoga naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, dok je preko navedenog iznosa sud odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

17. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 12. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Kristina Baričević, Sesvete, Ninska 9a

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4