REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3960/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuković i Lalić d.o.o. u Splitu, Hrvatske mornarice 1 D, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 26.ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja RŽ, odvjetničkog vježbenika u OD Vuković i Lalić d.o.o., i punomoćnika tuženika Dina Miljka, odvjetnika u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 12.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 3210421256 sklopljen dana 30. srpnja 2007. između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 33.143,15 EUR (slovima: trideset tri tisuće stotinu četrdeset tri eura petnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče:

- na iznos od 209,73 EUR od 16.11.2007.,

- na iznos od 209,48 EUR od 16.12.2007.,

- na iznos od 209,24 EUR od 16.01.2008.,

- na iznos od 208,99 EUR od 16.02.2008.,

- na iznos od 417,48 EUR od 16.03.2008.,

- na iznos od 417,03 EUR od 16.04.2008.,

- na iznos od 416,58 EUR od 16.05.2008.,

- na iznos od 416,13 EUR od 16.06.2008.,

- na iznos od 415,68 EUR od 16.07.2008.,

- na iznos od 415,23 EUR od 16.08.2008.,

- na iznos od 414,78 EUR od 16.09.2008.,

- na iznos od 414,32 EUR od 16.10.2008.,

- na iznos od 413,86 EUR od 16.11.2008.,

- na iznos od 413,40 EUR od 16.12.2008.,

- na iznos od 412,93 EUR od 16.01.2009.,

- na iznos od 412,47 EUR od 16.02.2009.,

- na iznos od 412,00 EUR od 16.03.2009.,

- na iznos od 411,53 EUR od 16.04.2009.,

- na iznos od 411,05 EUR od 16.05.2009.,

- na iznos od 410,57 EUR od 16.06.2009.

- na iznos od 410,10 EUR od 16.07.2009.,

- na iznos od 567,16 EUR od 16.08.2009.,

- na iznos od 566,55 EUR od 16.09.2009.,

- na iznos od 565,94 EUR od 16.10.2009.,

- na iznos od 565,32 EUR od 16.11.2009.,

- na iznos od 564,70 EUR od 16.12.2009.,

- na iznos od 564,07 EUR od 16.01.2010.,

- na iznos od 563,45 EUR od 16.02.2010.,

- na iznos od 562,82 EUR od 16.03.2010.,

- na iznos od 562,18 EUR od 16.04.2010.,

- na iznos od 561,54 EUR od 18.05.2010.,

- na iznos od 560,90 EUR od 16.06.2010.,

- na iznos od 560,26 EUR od 16.07.2010.,

- na iznos od 559,61 EUR od 20.08.2010.,

- na iznos od 558,96 EUR od 16.09.2010.,

- na iznos od 558,31 EUR od 16.10.2010.,

- na iznos od 557,65 EUR od 16.11.2010.,

- na iznos od 556,98 EUR od 16.12.2010.,

- na iznos od 556,32 EUR od 15.01.2011.,

- na iznos od 555,65 EUR od 16.02.2011.

- na iznos od 554,98 EUR od 16.03.2011.,

- na iznos od 554,30EUR od 16.04.2011.,

- na iznos od 553,63 EUR od 16.05.2011.,

- na iznos od 552,94 EUR od 16.06.2011.,

- na iznos od 552,26 EUR od 16.07.2011.,

- na iznos od 474,96 EUR od 16.08.2011.,

- na iznos od 474,34 EUR od 16.09.2011.,

- na iznos od 473,71 EUR od 14.10.2011.,

- na iznos od 473,09 EUR od 15.11.2011.,

- na iznos od 472,46 EUR od 16.12.2011.,

- na iznos od 471,82 EUR od 17.01.2012.,

- na iznos od 471,18 EUR od 16.02.2012,.

- na iznos od 470,54 EUR od 16.03.2012.,

- na iznos od 469,90 EUR od 16.04.2012.,

- na iznos od 469,25 EUR od 16.05.2012.,

- na iznos od 468,60 EUR od 15.06.2012.,

- na iznos od 467,95 EUR od 14.07.2012.,

- na iznos od 467,29 EUR od 15.08.2012.,

- na iznos od 466,63 EUR od 15.09.2012.,

- na iznos od 465,96 EUR od 16.10.2012.,

- na iznos od 465,29 EUR od 16.11.2012.,

- na iznos od 464,63 EUR od 15.12.2012.,

- na iznos od 463,95 EUR od 16.01.2013.,

- na iznos od 463,28 EUR od 16.02.2013.,

- na iznos od 462,59 EUR od 15.03.2013.,

- na iznos od 461,91 EUR od 16.04.2013.,

- na iznos od 223,17 EUR od 16.05.2013.,

- na iznos od 222,80 EUR od 15.06.2013.,

- na iznos od 222,42 EUR od 16.07.2013.,

- na iznos od 222,04 EUR od 16.08.2013.,

- na iznos od 221,66 EUR od 10.09.2013.,

- na iznos od 221,27 EUR od 11.10.2013.,

- na iznos od 220,89 EUR od 05.11.2013.,

- na iznos od 220,50 EUR od 03.12.2013.,

- na iznos od 220,11 EUR od 16.01.2014., pa nadalje sve do konačnog namirenja.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 24.776,15 EUR preko dosuđenog iznosa od 33.143,15 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.053,20 EUR (slovima:četiri tisuće pedeset tri eura dvadeset centi) zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče počevši od 12.svibnja 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 12.lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik dana 01.kolovoza 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210421256 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 665.000,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a pored toga tuženik je obvezan i na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za taj period ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da je tužitelj kao potrošač ispunio sve odredbe ugovora o kreditu u spornom razdoblju i postupio po zahtjevu kreditora kao trgovca-tuženika, te da je tužitelj isplativši tuženiku sve dospjele iznose po predmetnom ugovoru o kreditu, pretplatio tuženika. Po mišljenju tužitelja, u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva sukladno odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čI. 87. st. 1. ZZP, odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao, i to iznos od 57.919,30 EUR/436.393,00 kn.

1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 60.610,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća do isplate, kao i da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.2. Podneskom od 19.listopada 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, na način da pod točkom I. izreke predlaže utvrditi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u članku 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl.8. Dodatka ugovoru o kreditu, pod točkom II. predlaže naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 60.610,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti pon srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća do isplate, te pod točkom III. izreke naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 30.siječnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev kojim pod točkom I. izreke predlaže utvrditi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u članku 2. i 7. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pod točkom II. izreke naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 33.143,15 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te pod točkom III. izreke naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu i to za iznos od 24.776,15 EUR, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio.

2. U odgovoru na tužbu od 23.prosinca 2020., tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava da je ovaj sud vezan presudama Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, između ostaloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate, a ne naknade štete kako propisuje čl.502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača/2007. Tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom 26.veljače 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene valutne klauzule i kamatne stope. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, tuženik se poziva se na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti istom da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210421256 od 1.kolovoza 2007. solemniziranog od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OV-13993/2007 dana 9.kolovoza 2007., otplatne tablice/plana, Dopisa-dostave podataka po kreditnoj partiji broj 7103758447, Dodatka Ugovora o kreditu od 26.veljače 2016. solemniziranog od strane javnog bilježnika Mile Čipčić iz Splita pod brojem UO-18/2016 dana 26.veljače 2016., Obavijesti o izračunu efekta konverzije od 26.veljače 2016., financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Anti Beusu, dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Anti Beusu, i saslušanjem tužitelja.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa pretplate po osnovi navedenih ništetnih odredbi od početka otplate kredita do konverzije.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1.kolovoza 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210421256, kreditna partija:7103758447, solemniziranog od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OV-13993/2007 dana 9.kolovoza 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 665.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a korisnik kredita se obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu (čl.1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 360 mjesečnih anuiteta. Isto tako nije sporno da je čl.2. i 7. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene do promjene kamatne stope. Nadalje, među strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 26.veljače 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

7. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

8. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 1.kolovoza 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

9. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

11. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvouženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva.

17. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je dio spornih odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

20. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

21. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

22. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2. i 7. ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

23. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

23.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

23.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

24. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

25. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi da se radi rješavanja stambenog pitanja obratio tuženiku radi kredita u iznosu od 400.000,00 EUR. Tuženik mu je ponudio kredit u valuti chf, uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu i da je kamata manja. Tekst ugovora sastavio je tuženik, tužitelj je isti djelomično pročitao i prošao sa zaposlenikom tuženika, a nije ništa mogao promijeniti u tom ugovoru da je htio jer se radilo o špranci. Prije potpisivanja ugovora nitko ga od strane zaposlenika tuženika nije obavijestio o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF, niti mu je tumačio na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Tada mu nije bilo poznato da će promjenom tečaja CHF-a dolaziti do promjene mjesečne rate kredita. Kod javnog bilježnika solemnizirao je ugovor, koji mu nije ništa posebno tumačio. Iznosom kredita realizirao je kupnju stana isključivo za stanovanje, vlasništvo kojeg je prije nekih 7-8 godina prenio na svoju djecu i više nije u vlasništvu tužitelja. U razdoblju od kupnje stana do njegovog otuđenja stan nije iznajmljivao, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao je firmu koja se bavila uvozom keramičkih stvari i sanitarija, te stan nije koristio za potrebe navedene firme. Ugovorena rata kredita iznosila je negdje oko 1.459,95 EUR/11.000,00 kn, da bi nakon 5 godina već iznosila 1.990,84 EUR/15.000,00 kn, a glavnica kredita 2014. još uvijek je bila u cijelosti neisplaćena. Tužitelj se obratio tuženiku radi konverzije, koji je napravio obračun i prebacio kredit iz valute CHF u EUR, s tim da je tuženik sastavio tekst aneksa ugovora. Nakon provedene konverzije, mjesečna rata kredita se smanjila i ustalila, ne sjeća se da li mu je priznata pretplata, a za kupnju stana je trebao nadodati još 100.000,00 EUR. Navedeni kredit tužitelj je zatvorio 2024.

26. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja nekretnine za stanovanje, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

27. Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

28. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Ante Beusa na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon dopunskog očitovanja, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

29. U nalazu i mišljenju sudski vještak Ante Beus navodi da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR u iznosu od 52.708,43 EUR, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u EUR u iznosu od 33.143,25 EUR, bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF. Zbog primjene valutne klauzule u CHF, tužitelj kao korisnik kredita zadužen je za veću neotplaćenu glavnicu kroz konverziju u iznosu od 24.814,19 EUR-a. Prilikom obračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđena je pretplata u iznosu od 21.613,47 EUR-a (162.846,72 HRK). Priznata pretplata nastala je na temelju posve različitih pretpostavki i neusporediva je sa potraživanjem tužitelja nastalim temeljem ništetnih odredbi. Napominje da vještak ne može vršiti prijeboj, ocjenjivati da li su za istog ispunjeni uvjeti i sl. Analizom otplate kredita nisu utvrđene negativne pretplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. U pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja sudski vještak Ante Beus očitovao se na primjedbe tuženika, navodeći da nije prekoračio nalog suda, da su sve komponente jasno odvojene, svaka pojedinačno, tako da su tužitelju, tuženiku i sudu potpuno jasni iznosi potraživanja tužitelja temeljem tužbenog zahtjeva. Prigovori tuženika u odnosu na izračun više plaćenog iz osnove primjene valutne klauzule u CHF, posve su neosnovani i ne odnose se na ovo vještačenje. Nadalje, metoda koju tuženik predlaže u potpunosti je protivna pravilima struke i stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posebice presudama poslovnih brojeva Rev-308/2022 i Rev- 189/2022.

31. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedeni ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Ante Beusa proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretplatio iznos od 33.143,25 EUR., dok je vještak u odnosu na priznatu pretplata istaknuo da je nastala na temelju posve različitih pretpostavki i neusporediva je sa potraživanjem tužitelja nastalim temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Dakle, izvršenom konverzijom razvidno je da tužitelj nije obeštećen i da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Pri tome valja napomenuti da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., s tim da u konkretnom slučaju tuženiku prilikom izračuna konverzije nije moglo biti poznato da će dvije godine poslije biti pravomoćno utvrđena i ništetnost valute klauzule, pa istom nisu bili poznati svi parametri prilikom izračuna same konverzije.

32. Ovdje valja navesti da predmet spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Aneksa ugovora o kreditu, niti je između parničnih stranaka bila sporna valjanost izvršene konverzije i predmet konverzije, kao što se nije osporavalo da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke.

33. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv. negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

34. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 30.siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev, na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 33.143,15 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništenih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je na taj djelomično povukao tužbu za iznos od 24.776,15 EUR, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio.

35. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

37. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 33.143,15 EUR koje je tužitelj pretplatio na ime promjenjive kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

38. Kako tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 24.776,15 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća do isplate, i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

39. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi od 57.919,30 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 19.listopada 2022., 30.siječnja 2025. i 19.ožujka 2025. po 250 bodova za svaki podnesak (250x3), za sastav neobrazloženog podnesaka od 28.studenoga 2023.-25 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 26.travnja 2022., 28.studenoga 2023., 4.veljače 2025. i 26.ožujka 2025. po 250 bodova za svako ročište (250x4), za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 26.listopada 2022.-125 bodova, odnosno ukupno 2 150 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 4.300,00 EUR, a uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 5.375,00 EUR. Pritom treba navesti da bi tužitelj prema vrijednosti predmeta spora imao pravo na veći iznos nagrade za svaku radnju, ali je sud vezan zahtjevom i visinom zatraženog troška. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 578,80 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.953,80 EUR.

40.1. Tužitelj je u ovom postupku postigao uspjeh u osnovi 100 % i u visini 58%, odnosno 100% +58%=158/2=79%, dok je tuženik postigao uspjeh u iznosu od 21%. Kada se od postotka stranke koja je postigla veći uspjeh u sporu oduzme postotak stranke koja je postigla manji uspjeh u sporu, ili 79%-21%, proizlazi da bi tužitelju pripadala naknada parničnog troška u visini od 58% ili 3.453,20 EUR.

40.2. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR (ne zatraženih 1.005,75 EUR jer je 405,75 EUR uplatio tuženik), tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 4.053,20 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom

III.

U Splitu, 12.svibnja 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.