Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-903/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010446514/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 28. lipnja 2005., potvrđenog 30. lipnja 2005. godine po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem: OU-732/2005. u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 218,71 EUR-a (dvjestoosamnaesteura- sedamdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 8. srpnja 2005. po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 928,09 EUR-a (devestodvadesetosameura-devetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je tuženica pravni slijednik, Slavonske banke d.d Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, navodi da je dana 28. lipnja 2005. s prednikom tuženice sklopilo Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010446514/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 30. lipnja 2005. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem: OU-732/2005, prema kojem mu je tuženica, kao kreditor, odobrila i stava na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 35.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženica je prilikom isplate kredita dana 7. srpnja 2005. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.647,84 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 218,71 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženice implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženica temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 26. studenog 2024. tužitelj navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženica, kao davatelj kredita, pružila tužitelju, kao korisniku kredita, prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženicinog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženica imala pri odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženica i nadalje drži da nije u obvezi bila potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu, kao niti svrhu istih te budući da, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor, u sadržaj istoga nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade, odnosno zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je, navodi, kako prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga, ističe, takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženicom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, tužitelj navodi, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženica, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor, nije dokazala da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženica pružila, kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok ujedno izražava i sumnju da mu je tuženica postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunala i naplatila jednu te istu “uslugu”, i to: prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta: kroz ugovorenu kamatu. Nadalje, tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade, niti je on na bilo koji način mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice, pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je njemu, kao korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem njega u neravnopravan položaj, koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te je isticala prigovor zastare. Navela je da ne spori da je pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010446514/2005 dana 28. lipnja 2005., kao i da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Nadalje, ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi u iznosu od 1,50% iznosa kredita, zbog čega sporni čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženica nadalje navodi da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva, već da ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, navodi, da je predmetna ugovorna odredba sastavljena u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti, koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Isto tako, navela je da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Pri tome ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženica pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Isto tako, tuženica smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženicina djelatnost, isiče, je puno šira od samog kreditiranja i ona bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morala smjeti i naplatiti. Nadalje, navela je kako se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Također, navodi, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani te smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, tuženica navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica navodi da je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati), međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženice, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Prema tome, ističe, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba, te dodaje, riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Navodi kako je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade, očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, ističe da tužitelj pogrešno navodi u tužbi da je tuženica postupila nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je, dodaje, zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao njezin propust. Tuženica ističe kako o svim relevantnim okolnostima obavijestila tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. . Nadalje, tuženica naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže, prema čemu predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu ravnotežu jer je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos 35.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%. Isto tako, ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Osim toga, navodi, Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, pri tome se pozivaju na predmete C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212) i C- 621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820). Pored toga, tuženica je prigovarala i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, navodeći da sukladno čl. 1115. ZOO-a se zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, dodajući da je takav stav i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Nadalje, tuženica navodi da smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo, navela je da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je prema tome zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Isto tako, navela je da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Stoga je, ističe, potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženica je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da joj naknadi troškove parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom 3. travnja 2025. tuženica je navela da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda te da ne osporava visinu, kao ni datum naplate. Nakon toga, tužitelj je naveo da povlači dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), Potvrdu Addiko banke d.d. od 23. srpnja 2024. (list spisa 7), Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010446514/2005. s izvatkom zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 8-17) te je saslušao tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 218,71 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženicom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010446514/2005

9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5), proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d.

10. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.

11. Iz Potvrde Addiko banke d.d. od 23. srpnja 2024. (list spisa 7), proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za ugovor o kreditu broj 5140030242- 60010446514/2005 naplaćena je dana 7. srpnja 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.647,84 kn.

12. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010446514/2005. s izvatkom zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 8-17) proizlazi da su čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženica, između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je trebao novac radi adaptacije kuće. Budući da je imao otvoren račun u tada Slavonskoj banci, otišao je u tu banku pitati može li sklopiti Ugovor o kreditu. Oni su mu rekli da dođe za par dana i donese zadnje tri obračunske liste za plaću. Nakon što je došao sa listama, Ugovor je već bio sačinjen, dali su mu ga, on ga je pročitao, ali ga nije razumio – jer nije bankar. Nadalje, pitao je zašto je Ugovor u CHF-u, a ne u kunama, pa su mu rekli da samo takav ugovor može sklopiti i takav kredit može dobiti. Budući da nije imao izbora, a trebao mu je novac, pristao je na to. Pročitao je i odredbu o naknadi i pitao što je to, a rečeno mu je da to ne može promijeniti. Shvatio je da je to naknada u visini u jedne rate kredita te je mislio da je to

– to, nitko mu nije rekao da to nije to. Shvatio je da će taj iznos stajati negdje sa strane u slučaju da se banka od njega ne bi mogla namiriti, pa da ne dira njegove jamce. Mislio je da će služiti kao neki polog. U banci mu nisu objasnili što čini predmetna odredba o naknadi za obradu kredita, niti što čini tu odredbu, niti koje troškove s njom podmiruje. Bilo je uzmi ili ostavi. U to vrijeme, kao ni sada, nije imao obrt, OPG ili pravnu osobu u svom vlasništvu. Kredit mu je otplaćen. Nisu mu dali mogućnost da promijeni odredbe Ugovora. Prije ovog Ugovora imao je, misli, za auto kredit. Kredit je bio vezan za adaptaciju kuće u kojoj još uvijek živi. U vrijeme zaključenja Ugovora bio je zaposlen u Javnoj vatrogasnoj postrojbi, tada kao i sada.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

14. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

14.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirna u ovoj pravnoj stvari.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, isti o naknadi nije mogao pregovarati, a osim toga nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženica je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, pa samim time tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten o plaćanju navedene naknade, kao niti što čini istu, a prilikom čitanja ugovora istu odredbu nije uočio, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti, a nije niti znao da ju je platio. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe (jer nije znao da će ju morati platiti, navedenu naknadu je smatrao pologom), pa stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a radi adaptacije kuće u kojoj još uvijek stanuje. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopio kao fizička osoba bila potrošač.

20. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednica banke- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednica tuženice nije pregovarala s tužiteljicem o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao niti pregovarati o istoj, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe, bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužitelj nije obaviješten da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

1 0

23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednice tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, budući da tužitelja djelatnik banke nije informirao da je dužan platiti navedenu naknadu, tužitelj nije mogao znati koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten što čini naknadu za obradu kredita, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti (mislio je da je to polog). Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I . izreke.

1 1

26. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 7. srpnja 2005. u iznosu od 218,71 EUR-a.

27. Na iznos od 218,71 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednica tuženice bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 7. srpnja 2005. u iznosu od 218,71 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

28. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 3. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 26. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 700,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 875,00 EUR-am, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a, što sveukupno iznosi 928,09 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

1 2

29.1. Tužitelju sud nije priznao naknadu troška za sudsku pristojbu na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela. Nadalje, sud tužitelju nije priznao naknadu sudske pristojbe za sastav podneska od 2. travnja 2025. jer isti nije bio potreban za parnicu sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.

30. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice