Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3746/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katice Lučić, kao predsjednice vijeća, te Jasne Momirović i Ivane Bosnić-Kovačić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje Hane Bogović u svojstvu sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I. okrivljenika „Zanestra“, trgovina in ribištvo d.o.o., Krožna cesta 8, Kopar, Republika Slovenija, kao pravne osobe i II. okrivljenice ŽT, kao odgovorne osobe, oboje zastupani po braniteljici Lidiji Gepert, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukmir i suradnici d.o.o. sa sjedištem u [adresa], zbog prekršaja iz članka 77. stavak 1. točka 5. i stavak 2. te članka 78. stavak 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj: 62/17., 14/19., 30/23.), odlučujući o žalbi I. i II. okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 27. veljače 2025., poslovni broj: Pp-349/2024-17, na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba I. okrivljenika „Zanestra“, trgovina in ribištvo d.o.o., Krožna cesta 8 iz Kopra, Republika Slovenija i II. okrivljenice ŽT, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavak 2. točka 3. podtočka c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 eura (pedeset eura) – svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu okrivljenici su proglašeni krivima zbog prekršajnih djela iz članka 77. stavak 1. točka 5. i stavak 2. te članka 78. stavak 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, za koja djela je I. okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 13.250,00 eura, dok je II. okrivljenici izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 6.550,00 eura.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 70,00 eura svaki.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem braniteljice, podnijeli žalbu iz svih zakonskih razloga.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je neosnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. st. 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da prvostupanjskom presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je prvostupanjski sud točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela.

7. Žalitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, navodeći da je presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

7.1. Suprotno stavu žalitelja, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koja se ističe, već je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te su isti jasni i nisu proturječni spisu predmeta.

8. Nadalje, žalitelji u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona, obrazlažući svoj stav time da su radnje koje je tužitelj kvalificirao kao prekršaj počinjene na teritoriju Republike Slovenije, uslijed čega prvostupanjski sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku, kao i da, s obzirom na mjesto počinjenja prekršaja, optužni prijedlog nije izdao ovlašteni tužitelj, uslijed čega se hrvatsko prekršajno pravo primjenjuje nezakonito i ekstrateritorijalno, te se prvostupanjski sud bio dužan proglasiti nenadležnim i odbiti optužbu.

8.1. Naime, na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi iste bile počinjene, slijedom čega taj žalbeni navod nije prihvaćen.

8.2. Točno je, kako se to u žalbi ističe, da je odredbom članka 12. Prekršajnog zakona propisana primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području, međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da su prekršaji počinjeni na teritoriju Republike Hrvatske, tako da je prekršajne naloge izdalo stvarno nadležno tijelo, a prekršajni postupak po prigovorima okrivljenika zbog poricanja prekršaja proveo nadležan sud.

9. Nadalje, žalitelji ukazuju i na povredu odredaba prekršajnog materijalnog prava iznoseći svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno. Međutim, obrazloženje prvostupanjskog suda u skladu je s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

9.1. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama te Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

9.2. Pravilnikom o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 5/11.), donesenom na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 56/10. i 127/10.), koji preuzima i novi Zakon o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17.), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

9.3. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svog Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

9.4. Nadalje, žalitelji pogrešno presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementiraju u pravni sustav Republike Hrvatske, budući da je Vlada Republike Hrvatske na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, čime je provela odluku Sabora o izlasku iz arbitraže i pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. te Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. te Odluke, koja Odluka Vlade obvezuje i ovaj sud.

9.5. Zbog navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, neosnovano navode žalitelji da nisu odgovorni za navedene prekršaje zbog postojanje okolnosti koje ih ispričavaju krivnje, već su isti u smislu članka 29. stavka 3. Prekršajnog zakona počinitelj (pravna i u njoj odgovorna osoba) koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom te je kao pravni subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost ribolova trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa neutemeljeno žalitelji ističe da bi kritičnih zgoda postupali u zabludi, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio. Stoga su okrivljenici, kao pravni subjekt koji obavlja gospodarski ribolov, morali biti svjesni navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulaze u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenici su imali pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da su doista bili u zabludi o protupravnosti prekršaja, a upozoravani su od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

10. Također, navodi žalitelja da imaju izdanu povlasticu Republike Slovenije, kao matične države gdje je djelatnost kojom se bave okrivljenici i registrirana, uz poricanje da bi u vrijeme inkriminiranog događaja II. okrivljenica bila na plovilu, nisu od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika, kao i neutemeljeno isticanje da nisu postupali suprotno mjerama za očuvanje i upravljanje koje se primjenjuju na dotičnom ribolovnom području, niti su lovili u razdoblju zabrane ribolova, niti nakon iscrpljene kvote, niti u nedopuštenim dubinama.

10.1. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor. Također, ističe se da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici propisan pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje na način da je 12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Republike Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana), pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota da gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009. Kako se, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote, prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, to proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala odgovarajuća obalna država, u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu.

11. Neosnovano ističu žalitelji kako sud zauzima stav koji nije propisan niti jednim pravnim pravilom, a prema kojem okrivljenici odgovaraju po pravilima objektivne odgovornosti, te sukladno Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika, policijski službenik provjerava identitet osobe traženjem na uvid njene osobe iskaznice, vozačke dozvole, putne ili druge javne isprave s fotografijom, izdane od nadležnog službenog tijela, no da II. okrivljenicu nitko nije identificirao niti je ista bila na brodu. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč.a Uredbe Vijeća (EZ) broj 1005/2008 gospodarsku djelatnost obavlja ribarsko plovilo, a ne fizička osoba. Stoga, kada plovilo obavlja ribolov za prekršaj je odgovoran njegov vlasnik odnosno korisnik, tj. osoba koja ga koristi za potrebe obavljanja djelatnosti ribolova, pa je stoga irelevantno tko se nalazio na brodu u inkriminirano vrijeme.

11.1. Naime, I. okrivljenik ima status pravne osobe koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, dok je II. okrivljenica direktor i ima status odgovorne osobe u pravnoj osobi, a kako je kritične zgode na mjestu događaja od strane I. okrivljenika obavljana djelatnost ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, te na području zabrane ribolova, odgovara I. okrivljenik kao osoba koja obavlja djelatnost ribolova i II. okrivljenica kao direktor I. okrivljenika, neovisno o tome je li ista bila na brodu ili ne. Nadalje, ističe se da je odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, dok je člankom 4. Zakona o obrtu (Narodne novine broj 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano da je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu koji predviđa kao počinitelja prekršaja pravnu osobu, odgovornu osobu u pravnoj osobi i fizičku osobu obrtnika, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, odgovorna pravna osoba i odgovorna osoba u pravnoj osobi, te fizička osoba obrtnik.

11.2. S obzirom na naprijed navedeno djelatnici policije su poduzeli sve potrebne radnje za utvrđenje identiteta pravne osobe i njene odgovorne osobe koje su u okviru obavljanja djelatnosti ribolova počinili prekršaje, dok okrivljenici inzistiranjem na nebitnim činjenicama pokušavaju bezuspješno otkloniti svoju prekršajnu odgovornost.

12. Nadalje, prvostupanjski sud detaljno je obrazložio činjenično stanje koje je utvrđeno analizom i ocjenom svih u postupku provedenih dokaza i argumentirano odgovorio na sve prigovore okrivljenika iznesene u pisanim obranama.

12.1. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to iskaza svjedoka DT, CT, ST i ZT te dokumentacije koja prileži spisu, osnovano zaključio da su se u ponašanju I. i II. okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 77. st. 1. toč. 5. i st. 2., te prekršaja iz čl. 78. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o morskom ribarstvu.

12.2. Slijedom navedenog, činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u potpunosti je i pravilno utvrđeno, te je prvostupanjski sud provedbom i analizom dokaza navedenih u obrazloženju prvostupanjske odluke pravilno zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz primijenjenih odredbi zakona, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

13. Razmatrajući odluku o kazni te imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud smatra da su izrečene novčane kazne u granicama zakona i da su primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, kao i da iste nisu prestroge, tim više što su pojedinačne novčane kazne utvrđene u iznosima u visini najnižih novčanih kazni propisanih Zakonom o morskom ribarstvu („Narodne novine“, broj: 30/23.) za pravnu i odgovornu osobu u pravnoj osobi kao počiniteljima prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu i članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu, koje je odredbe, kao odredbe blaže za počinitelje prekršaja, pravilno primijenio prvostupanjski sud, pa kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, kao niti otegotne okolnosti, to nema zakonske osnove za ublažavanje utvrđenih novčanih kazni.

13.1. Odluku o mjeri novčane kazne prvostupanjski sud valjano je obrazložio te naveo odgovarajuće razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

14. Kako je odredbom čl. 138. st. 2. toč. 3. podtoč. c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju čl. 139. st. 3. i 5. Prekršajnog zakona, okrivljenici obvezani na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu potvrditi.

Zagreb, 12. svibnja 2025.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Hana Bogović, v.r.

Katica Lučić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.