REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-357/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 7. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 12. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika iz odgovora na tužbu od 30. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju MS, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.021,04 EUR (dvijetisućedvadesetjedaneuročetiricenta), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 0,09 EUR od 03.04.2008. pa do isplate,

- iznos od 9,44 EUR od 05.11.2008. pa do isplate,

- iznos od 10,61 EUR od 28.01.2009. pa do isplate,

- iznos od 12,20 EUR od 10.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 13,01 EUR od 04.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 11,10 EUR od 09.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 10,82 EUR od 07.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 7,83 EUR od 04.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 5,19 EUR od 09.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 6,11 EUR od 06.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 8,07 EUR od 04.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 8,67 EUR od 07.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 7,58 EUR od 09.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 10,09 EUR od 04.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 12,48 EUR od 07.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 14,99 EUR od 04.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 14,32 EUR od 03.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 18,55 EUR od 08.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 17,46 EUR od 06.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 19,58 EUR od 07.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 31,56 EUR od 07.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 28,83 EUR od 06.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 39,05 EUR od 06.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 33,66 EUR od 04.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 29,61 EUR od 07.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 41,94 EUR od 07.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 49,55 EUR od 04.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 44,03 EUR od 04.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 44,83 EUR od 04.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 40,87 EUR od 06.04.2011. pa do isplate,

- iznos od 42,10 EUR od 05.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 55,58 EUR od 06.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 57,48 EUR od 06.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 72,42 EUR od 04.08.2011. pa do isplate,

- iznos od 66,99 EUR od 06.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 58,54 EUR od 06.10.2011. pa do isplate,

- iznos od 58,32 EUR od 07.11.2011. pa do isplate,

- iznos od 57,40 EUR od 06.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 60,47 EUR od 09.01.2012. pa do isplate,

- iznos od 63,84 EUR od 06.02.2012. pa do isplate,

- iznos od 63,94 EUR od 07.03.2012. pa do isplate,

- iznos od 61,82 EUR od 05.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 62,68 EUR od 08.05.2012. pa do isplate,

- iznos od 63,95 EUR od 08.06.2012. pa do isplate,

- iznos od 62,58 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- iznos od 62,70 EUR od 06.08.2012. pa do isplate,

- iznos od 61,44 EUR od 10.09.2012. pa do isplate,

- iznos od 59,12 EUR od 05.10.2012. pa do isplate,

- iznos od 61,96 EUR od 08.11.2012. pa do isplate,

- iznos od 62,99 EUR od 07.12.2012. pa do isplate,

- iznos od 62,57 EUR od 08.01.2013. pa do isplate,

- iznos od 58,42 EUR od 19.02.2013. pa do isplate,

- iznos od 81,61 EUR od 08.03.2013. pa do isplate,

s time da kamatna stopa od 03. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%- na poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju MS, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 97,95 EUR

(devedesetsedameuradevedesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2008. do isplate, i to za razdoblje od 11. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi

tekućem polugodištu uvećano za 3%- na poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju MS, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.326,55 EUR (tisućutristodvadesetšesteurapedesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

U odnosu na rješenje:

1. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj od 10.3.2008. sporazumno ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora.

2. Prigovor tuženika nije osnovan je je ovaj sud utvrdio da je citirana odredba predmetnog Ugovora o kreditu broj 215444 kojom je ugovorena mjesna nadležnost Suda u Zagrebu, ništetna jer o navedenoj ugovornoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale, ista je odredba sastavni dio tipskog Ugovora o kreditu koja je ugovorena na štetu tužitelja kao potrošača, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a o čemu će detaljnije dalje biti riječi u obrazloženju presude.

3. Međutim, i bez obzira na prethodno navedeno, u ovom postupku je rješenjem predsjednika VSRH poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. određena stvarna i mjesna nadležnost ovog suda pa se i iz navedenog razloga, ovaj sud u ovom postupku nije mogao oglasiti mjesno nenadležnim za postupanje u ovom parničnom predmetu.

4. Slijedom navedenog, prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valajlo je odbiti kao neosnovan, te riješiti kao u izreci.

U odnosu na presudu:

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d., sa sjedištem u [adresa]., prije svega, tvrdi da je Trgovački sud u Zagrebu, rješenjem od dana 18. siječnja 2013. pod poslovnim brojem Tt-13/1253-2, redni broj upisa 63, za subjekt upisa s matičnim brojem (MBS): 080126398, upisao promjenu naziva tvrtke Volksbank d.d. u Sberbank d.d., sa sjedištem u [adresa], te rješenjem od 14. travnja 2022. pod poslovnim brojem Tt-22/18434-2, redni broj upisa 156, za subjekt upisa s matičnim brojem (MBS): 080126398, upisao promjenu naziva tvrtke Sberbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d.

1.2. Nadalje, tvrdi da je tužitelj, kao korisnik kredita, dana 10. ožujka 2008. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 215444 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Temeljem tog Ugovora tuženik da je tužitelju za kupnju vozila stavio na raspolaganje iznos od 14.486,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Način otplate da je određen da u roku od 60 mjeseci korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 280,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Ugovorom da je određena kamatna stopa od 6,10 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Na primjenu citiranih odredbi tužitelj da je bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama da je sastavljena nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala jednostranom odlukom tuženika, čime je prouzrokovala i povećanje anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista da, sukladno odredbama ZOO-a, mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a da je utvrđeno da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba da je protivna je načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača

- korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. Tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, te je ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 6,10 % godišnje, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope.

1.3. Temeljem Ugovora tuženik da je tužitelju za kupnju vozila stavio na raspolaganje iznos od 14.486,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Iz sadržaja citiranih ugovornih odredaba da je jasno da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, da je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke, a među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

1.4. Tužitelj tvrdi da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Člankom 502.c ZPP –a da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, jer je sklopljen 10. ožujka 2008. donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to da je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odredbom čl. 323. ZOO-a, da je propisano je ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te prodajni tečaj švicarskog franka koji je na dan plasmana predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to, iznos koji se odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja.

1.5. Tužitelj također potražuje od tuženika neosnovano naplaćenu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1.10 % odobrenog kredita u stvarnosti ulaznu naknadu. Naime, tužitelj tvrdi da se niti o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru o kreditu da nije navedeno od čega se sastoji naknada u iznosu 1,10% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega da je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba ništetna. Tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora kojima se tužitelj obvezuje tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1.10 % odobrenog kredita. Tužitelj dodaje kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, osim što u članku nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, je odredio da tužitelj snosi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog ugovora.

2. U podnesku od 30.10.2023., tužitelj je obavijestio sud da je Nova hrvatska banka d.d. je pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d. nakon čega je Trgovački sud u Zagrebu brisao navedeno društvo dana 10.10.2023. rješenjem Tt- 23/36488-1. U skladu s navedenim, ovaj sud je, pravomoćnim rješenjem od prekinuo postupak u odnosu na tuženika Nova hrvatska banka d.d., te nastavio postupak s pravnim slijednikom dotadašnjeg tuženika, Hrvatskom poštanskom bankom d.d., sadašnjim tuženikom.

2.1. Nadalje, tužitelj je u citiranom podnesku obavijestio sud da mu je tuženik dana 19. lipnja 2023. dostavio dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 215444, te je tim podneskom postavio određeni tužbeni zahtjev, kojim potražuje sljedeće:

- na ime više plaćene razlike zbog promjene kamatne stope i zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita u visini od 2.021,04 EUR odnosno 15.227,53 kn, te

- na ime obračunate i naplaćene ulazne naknade (čl. 5.1. Ugovora o kreditu) u iznosu od 1,10% od isplaćenog kredita što iznosi 159,36 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita daje iznos od 738,01 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro, iznos od 97,95 EUR.

3. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 17. ožujka 2025., tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u kojem predlaže da sud donese presudu kao u izreci, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.o.o., dana godine Ugovor o kreditu broj 215444 kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 14.486,82 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

4.1. Tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja je u zastari jer da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Što se tiče naknade za obradu i administraciju kredita, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu da su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Tuženik, nadalje, navodi da je nesporno da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Tvrdi da sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991- 70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka da su stupile na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tužbeni zahtjev da je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te tzv. ulazna naknada. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj da se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj da uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već da svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u da je pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima Osim toga, tuženik tvrdi da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj da je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu da je bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima da nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Nadalje, člankom 26. ZOO-a da se predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona da niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tuženik tvrdi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik tvrdi da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj da je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.

4.2. Tuženik, nadalje, ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada da je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja) Člankom 6. Ugovora da je jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora da su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

4.3. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik smatra da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem da je prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog da proizlazi da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Nadalje, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive da je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva da propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik tvrdi da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Tuženik još tvrdi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

4.4. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, tuženik smatra da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik također napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

4.5. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanog.

5. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 215444 od 10.3.2008,, u početni Otplatni plan, u Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, Obavijesti o promjeni kamatne stope, saslušao je tužitelja kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.

6. U ovom postupku je nesporno:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana 10. ožujka 2008., zaključili Ugovor o kreditu broj: 215444 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju osobnog automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.486,82 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te da je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci pravnog prednika tuženika Volksbank d.d.,

- da je čl. 6. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

7. Sporno je:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, te kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pravo na povrat tog iznosa

- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose.

8. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula M i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 HS i US od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

10. Na okolnost načina sklapanja predmetnog Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu je u to vrijeme trebao novac za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe i u Auto- kući gdje sam kupovao taj automobil rečeno mu je da oni imaju dogovor s Volksbankom da kod nje kupci koji kupuju kod njih automobil uzmu kredit te mu je od strane djelatnika u Auto-kući predložen kredit vezan uz CHF. Nakon tog prijedloga od strane Auto-kuće, otišao je u banku gdje mu je od bankarskih službenika rečeno da može uzeti isključivo kredit vezan uz CHF i da je isti ujedno i najpovoljniji. On je pristao na zaključivanje takve vrste kredita te kad su dogovorili cijenu i rok otplate, isti mu je uručen na unaprijed sastavljenom obrascu, na kojem je jedino išao ovjeriti svoj potpis kod javnog bilježnika. On je znao da se predmetni ugovor ugovara sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci banke, međutim od strane bankarskih službenika niti u Auto-kući nije mu protumačeno na koji način se mijenja kamatna stopa, tj. koji parametri utječu na promjenu iste, niti je upozoren na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Također je znao da mu se naplaćuje i naknada za obradu kredita, a što mu je i rečeno od strane djelatnika banke, međutim, nije mu protumačeno na što odnose ti troškovi. Također je iskazao da nije imao mogućnost mijenjati niti jednu odredbu tako sastavljenog ugovora već je morao prihvatiti takav kakav mu je ponuđen. Uopće ne zna niti da li je predmetnim ugovorom i na koji način je ugovorena mjesna nadležnost suda za slučaj spora.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika Banke bio preporučen kao najpovoljniji. Sud je ocijenio uvjerljivim i iskaz tužitelja i u odnosu na okolnost da mu prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu od strane djelatnika Banke nije bilo pojašnjeno da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, od čega se ta naknada odnosi niti u kojoj visini, jer tuženik ni na koji način nije dokazao suprotno. Isto tako, sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim iskaz tužitelja da uopće nije bio upoznat s ugovornom odredbom kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda za slučaj spora, jer s obzirom da nije imao mogućnost utjecati na druge odredbe ugovora, životno uvjerljivo je da niti o toj odredbi tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao, već je morao prihvatiti standardizirani obrazac ugovora kakvog je tužitelj u naprijed sastavio i koji je sadržavao i takvu odredbu. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju osobnog automobila, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja.

12. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

13. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljem pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Isto tako, provedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da se niti o odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, te da ista je bila sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu, te da tužitelju nije pojašnjeno na što se točno odnose troškovi ugovora tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste.

15. Nadalje,, sud je utvrdio da se niti o odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu za sporove iz tog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste, ta da je ista također bila sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu tuženika.

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 96 i 97. tada važećeg ZZP/07, pa su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, naknada za obradu kredita, te mjesna nadležnost suda u Zagrebu za sporove iz tog Ugovora.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, te naknada za obradu kredita, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005 ) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom te tužbe, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. ( pravnog prednika ovdje tuženika) na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je u odnosu na pravnog prednika tuženika ništetnost valutne klauzule, te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope tako da zastara za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za tuženika teče od 14.6.2018. Kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

19. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare za isplatu s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojom je ugovorena jednokratna ulazna naknada za obradu kredita. Naime, i ovo potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je upravo ovom presudom, kao prethodno pitanje, riješeno pitanje ništetnosti navedene odredbe.

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, te naknade za obradu kredita, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

21. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 10. veljače 2025. proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 145,61 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 857,43 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 113,77 EUR.

21.1. Ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 14.370,35 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.907,27 EUR.

21.2. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.021,04 EUR.

21.3. Prema Ugovoru o kreditu 215444, naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Naknada za obradu kredita naplaćena je iz odobrenog kredita na dan isplate kredita 11.03.2008. godine, a navedeno je razvidno iz Prometna kartica po kreditu 215444. Naknada za obradu kredita iznosi 159,36 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 738,01 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 97,95 EUR.

22. Tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je, u skladu s istim, u podnesku od 17.3.2025., konačno postavio tužbeni zahtjev.

23. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

24. Prema tome, tuženik je, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezan uz CHF, u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 2.021,04 EUR, te s osnove naknade za obradu kredita iznos od 97,95 EUR.

25. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđena ništetnima iz razloga što je tuženik postupao nepošteno prilikom ugovaranja istih, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je u obvezi tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Datumi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF utvrđeni su uvidom u Prometnu karticu po predmetnom kreditu i nalazom i mišljenjem vještaka, a uvidom u Prometna karticu po predmetnom kreditu utvrđeno je i da je tužitelju naknada za obradu kredita naplaćena na dan isplate kredita, tj. 11. ožujka 2008. pa je sud tužitelju od navedenih datuma dosudio i zatražene zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).

26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

27. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 7.1.2025. i 17.3.2025. , po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za za zastupanje na ročištima od 14.1.2025. i 7.4.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.326,55 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 12. svibnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika