REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] V 5

Poslovni broj: Us I-23/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice VGD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica VG, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dodanu vrijednost, 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/24-01/69, URBROJ: 513-04-24-2 od 8. listopada 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/23-01/216, URBROJ: 513-07-18-24-05 od 23. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/23-01/216, URBROJ: 513-07-18-24-05 od 23. siječnja 2024., tužiteljici je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2021. u iznosu od 1.823,18 eura, te kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza od dana sastavljanja zapisnika 18. prosinca 2023. u iznosu od 199,45 eura, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2022. u iznosu od 108,53 eura, te kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza od dana sastavljanja zapisnika 18. prosinca 2023. u iznosu od 6,01 eura, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. kolovoza 2023. u iznosu od 7.967,94 eura, te kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza od dana sastavljanja zapisnika 18. prosinca 2023. u iznosu od 120,71 eura. Također je istoj naloženo da uplati utvrđeni iznos poreza i kamata kao i da obračuna i uplati daljnje kamate tekuće od 18. prosinca 2023. do dana uplate, te je određen rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti. Tužiteljica je upozorena da će se ukoliko ne izvrši navedene uplate u spomenutom roku, naplata izvršiti ovrhom, te je određeno da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/24-01/69, URBROJ: 513-04-24- 2 od 8. listopada 2024., odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

3. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je nadzor poreza na dodanu vrijednost proveden za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. kolovoza 2023., u kojem periodu poreznog nadzora da je, temeljem valjanog rješenja nadležnog tijela, pružala usluge smještaja isključivo u objektu na adresi [adresa], koji je objekt da je u vlasništvu ½ kćerke tužiteljice VG, te ½ u vlasništvu zeta tužiteljice, VGDC, sve u skladu s odredbom članka 30. i 34. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. U navedenom periodu, suprotno apsolutno pogrešnom utvrđenju prvostupanjskog tijela, da je tužiteljica sukladno računima izdanima za pruženu uslugu smještaja ostvarila ukupni promet u iznosu od 396.113,05 kuna. Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost koji je bio na snazi u navedenom periodu (NN 138/20) tužiteljica da, uzimajući u obzir kako u prethodnoj godini (2021.), ali ni ranijim godinama (2020., 2019.) apsolutno nije pružala usluge iznajmljivanja i da se nije mogla smatrati obveznikom PDV-a do prelaska praga vrijednosti obavljenih usluga u iznosu od 300.000,00 kuna, odnosno do 31. kolovoza 2021. kada je izdala računa broj 6/21 u kojem trenutku da su njezini prihodi u 2021. dosegli iznos od 300.643,03 kuna. Kako je s prvim danom sljedećeg mjeseca postala obveznikom PDV- a, da je na sljedeću pruženu uslugu iznajmljivanja u rujnu 2021. i sve daljnje do prestanka obavljanja djelatnosti bila obvezna obračunati PDV, što da je i učinila. Ističe kako 2022. nije pružala ugostiteljske usluge u domaćinstvu niti da je u tom razdoblju imala rješenje o odobrenju za isto, kao ni suglasnost vlasnika, dok je u 2023. podnijela zahtjev za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u istom objektu. Donošenjem pobijanog rješenja značajno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo, polazeći od pogrešnog i apsolutno nedokazanog i paušalnog stava kako je kod tužiteljice postojala namjera zlouporabe prava, prigodno spominjući povezane osobe koje su jedine bile u mogućnosti sukladno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti iznajmljivati objekt u tuđem vlasništvu, koja situacija da predstavlja zakonsku iznimku i jedini temelj iznajmljivanja. Prvenstveno da je bitno napomenuti kako je za primjenu takvog stava primarno potrebno dokazati namjeru osobe da neku odredbu zakona koristi protivno njezinoj svrsi, odnosno samu činjenicu da bi takva odredba od strane konkretnog poreznog obveznika bila korištena protivno svrsi, a što u ovom predmetu zasigurno da nije i ne može biti slučaj, niti je prvostupanjsko porezno tijelo ponudilo ikakav dokaz koji bi ukazivao na to da bi tužiteljica koristila neko pravo protivno svrsi koju je zakon propisao, niti je takav zaključak životno logičan, niti proizlazi iz prikupljenih dokaza, dok su okolnosti koje porezno tijelo prikladno navodi kao objektivne okolnosti koje ukazuju na zlouporabu prava zapravo specifične okolnosti vezane za djelatnost, ali i zakonsku odredbu koja je bila temelj obavljanja te djelatnosti. Obiteljska povezanost koju primarno prvostupanjsko tijelo, a potom i tuženik pokušava tretirati negativno te kroz činjenicu obiteljske povezanosti pokušava presumirati postojanje namjere da se neka prava koriste protivno njihovoj zakonskoj svrsi u najmanju je ruku tragikomična. Upravo da je obiteljska povezanost i nužni uvjet da bi osobi koja nije vlasnik nekretnine bilo omogućeno iznajmljivati datu nekretninu (članak 34. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti). Nadalje, isto porezno tijelo, a potom potpuno nekritički i tuženik, činjenicu da je tužiteljica pogrešne uplate (koje se odnose na smještaj u vili u periodu za koji ona nije bila iznajmljivač nekretnine) proslijedila osobama koje su u vrijeme pružanja usluge smještaja imale važeće Rješenje o odobrenju koje su joj dostavile te koje osobe su za primljene iznose u skladu sa zakonom izdale račune, također pokušava prikazati kao dokaz nekakve namjere da se odredba zakona koristi u pogrešne svrhe, što je čak i suludo, budući tužiteljica da nije imala nikakvu zakonsku mogućnost navedene iznose zadržati te bi nositelji kategorizacije u vrijeme pružanja usluge smještaja bili ovlašteni tužiteljicu tužiti radi isplate iznosa cijene smještaja koje iznose bi u tom slučaju bez zakonske osnove držala na svom računu (?!), a u kojem da bi slučaju za tužiteljicu nastali i dodatni troškovi u vidu zakonskih zateznih kamata na neosnovano zadržane iznose kao i troškova cjelokupnog parničnog postupka svih parničnih strana. Također, suprotno neosnovanom zaključku tuženika, da je jasno kako tužiteljica nije imala nikakav zakonski način nastaviti s obavljanjem djelatnosti iznajmljivanja u trenutku kada je izgubila suglasnost suvlasnika nekretnine za obavljanjem navedene djelatnosti, pa da je zaključak kako je porezna obveznica kontinuirano obavljala (smatrajući kako kontinuitet može predstavljati obavljanje djelatnosti od strane drugih osoba ovlaštenih Zakonom o ugostiteljstvu samo jer su one obiteljski povezane s poreznom obveznicom a obiteljska povezanost proizlazi iz zakonske odredbe Zakona o ugostiteljstvu) ili trebala obavljati djelatnost iznajmljivanja tuđe nekretnine neosnovan, paušalan, nedokazan te u suprotnosti s dokazima koji su u poreznom nadzoru prikupljeni. Donošenjem pobijanog rješenja da je tužiteljici apsolutno onemogućeno njezino zakonsko pravo da do prelaska praga koji zakon propisuje za isporučena dobra i usluge posluje kao mali poduzetnik, odnosno bez obveze plaćanja PDV-a, čime da joj je uskraćeno i temeljno ustavno pravo slobode poduzetništva, paušalno zaključujući kako je ista ušla u PDV još 2018. (izvan perioda poreznog nadzora!), što je pravno zaista nevjerojatno imajući na umu kako tužiteljica od 2018. do 2022. nije pružala nikakve usluge ni obavljala nikakvu djelatnost pa tako ni ostvarivala nikakav promet. Za napomenuti je kako je tužiteljica fizička osoba koja ni na koji način da nema povezane prihode ni život s obitelji njezine kćerke, a najmanje s obitelju kćerkinog supruga, pa da je u najmanju ruku zabrinjavajuće kako prvostupanjsko tijelo, a potom i potpuno nekritički tuženik tužiteljicu tretiraju kao jednostavno trgovačko društvo osnovano radi zlouporabe a ne kao građanina – fizičku osobu, majku, koja temeljem suglasnosti kćerke i zeta, sukladno važećem Rješenju nadležnog tijela obavlja djelatnost iznajmljivanja u određenom periodu, sukladno svojim mogućnostima i volji vlasnika objekta. Rješenje tuženika da je doneseno temeljeći se na potpuno pogrešnom, paušalnom, nedokazanom zaključku koji je na samom početku poreznog nadzora, i prije uvida u samu dokumentaciju koja je od porezne obveznice zatražena iznesen i imputiran tužiteljici kao neoboriva presumpcija, iako da se radi samo o izrazito pogrešnom mišljenju i tumačenju pravnih normi i ponašanja koja pod nju spadaju, kao i apsolutno pogrešno pravnom tumačenju presuda Europskog suda koje porezno tijelo u ovom predmetu smatra primjenjivima, pritom ne uviđajući temeljne razlike između drugih organizacijskih oblika jednog poduzetnika - jednostavnih trgovačkih društava, osnovanih radi zaobilaženja svrhe određenih zakonskih normi (kod kojih je zasigurno i jednostavno presumirati namjeru budući ne postoji druga svrha njihova postojanja, a određenu olakšicu na kraju snosi isti poduzetnik) i fizičke osobe – majke koja kao zaštićena kategorija određene zakonske norme crpi određeno pravo na tuđem vlasništvu (uz suglasnost vlasnika), i to u vidu iznimke. Osobe koje su s poreznom obveznicom obiteljski povezane te zbog toga i crpe pravo na iznajmljivanje smještaja u istoj nekretnini, ni na koji način ne mogu predstavljati druge organizacijske oblike porezne obveznice budući se radi o fizičkim osobama – poduzetnicima koji su samostalno i faktički obavljali djelatnost iznajmljivanja na istoj nekretnini, uz suglasnost vlasnika. Nadalje, kod trgovačkih društava na koje bi zaključak o izbjegavanju poreza bio primjenjiv – da se radi uvijek o jednom osnivaču, jednom poduzetniku, koji kroz različite organizacijske oblike – najčešće kroz jednostavna trgovačka društva, čija je jedina svrha osnivanja upravo smanjenje poreznih obveza, ostvaruje određene neopravdane povlastice na tržištu koje se mogu ocijeniti kao zlouporaba sustava. Činjenica da se iznajmljivanjem jedne nekretnine kroz veći niz godina bavilo veći broj fizičkih osoba koje su na to bile zakonom ovlaštene i za obavljanje djelatnosti imale važeće Rješenje nadležnih tijela, zasigurno da ne presumira namjeru tužiteljice da svojim poslovanjem ostvaruje neopravdane povlastice na tržištu, prvenstveno uzimajući u obzir kako se radi o potpuno drugim osobama - poduzetnicima, koji su djelatnost faktički obavljali, a samo trajanje obavljanja djelatnosti da nije isključivo moglo ovisiti o njihovoj volji budući su za zakonito obavljanje te djelatnosti trebali imati suglasnost drugih osoba – vlasnika nekretnine. Jasna da je stoga intencija zakonodavca prilikom donošenja odredbi članka 34. Zakona o ugostiteljstvu, kao i svrha te pravne norme kojom se štiti obitelj, odnosno kojom se najužim članovima obitelji daje pravo da vrše djelatnost iznajmljivanja na nekretnini koja nije u njihovom vlasništvu, čime se članovima obitelji omogućava da odnosi između njih ne budu komercijalni, a što naslov donošenjem pobijanog rješenja pokušava prikazati kao komercijalno, a obiteljske odnose kao sumnjive, usmjerene korištenju poreznih odredbi protivno njihovoj svrsi. Postavlja se pitanje je li postojanje odredbe zakona sadržane u članku 34. sukladno tumačenju ovog poreznog tijela isto tako suprotno svrsi odredbi zakona o porezu na dodanu vrijednost? U tom bi slučaju naslov valjao pokrenuti postupak radi ocjene ustavnosti i zakonitosti takve odredbe, te bi tek nakon eventualnog ukidanja takve odredbe ubuduće mogao donositi rješenja kao što je pobijano, u suprotnom se porezne obveznike dovodi u značajnu pravnu nesigurnost. Primjenom navedene odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti da je jasno kako će se u slučaju da to pravo iskoristi bilo koja osoba navedena u toj zakonskoj odredbi raditi o istoj djelatnosti, istom sredstvu rada, istoj nekretnini, a zbog specifičnosti djelatnosti zasigurno i o gotovo istim agencijama (ne postoji velik broj agencija u Republici Hrvatskoj koje imaju kanale za iznajmljivanje luksuznog smještaja, radi se o specifičnim agencijama, notorno je kako se rezervacije smještaja ne vrše dan-zadan, pa su stoga i Ugovori agencija koje posreduju u iznajmljivanju smještaja koncipirani tako da je svaki novi vlasnik objekta i novi iznajmljivač dužan poštovati rezervacije smještaja koje su pristigle za vrijeme trajanja ugovora s prijašnjim vlasnikom/iznajmljivačem, dok je u suprotnom novi iznajmljivač dužan naknaditi agenciji i gostima koji su smještaj rezervirali nastalu štetu, notorno je i kako gosti rezervacije smještaja vrše puno ranije od planiranog dolaska a prilikom rezervacije smještaja plaćaju dio cijene smještaja kao potvrdu rezervacije, a uzimajući u obzir da prihodi pripadaju osobi koja u trenutku pružanja usluge smještaja obavlja djelatnost sukladno Rješenju nadležnog tijela, jasno je i kako prijašnji vlasnici ili iznajmljivači moraju iznose koje su neosnovano primili za uslugu smještaja koju nisu vršili oni nego drugi iznajmljivač vratiti osobi koja djelatnost obavlja, u suprotnom novi iznajmljivač te iznose, za koje je dužan gostu izdati račun, može tražiti sudskim putem, što zasigurno uzimajući u obzir sudske troškove, zakonske zatezne kamate i slično nikome nije u interesu, pa je u najmanju ruku nejasno kako porezno tijelo činjenicu da je porezna obveznica vratila iznose koje je za cijenu smještaja gostiju neosnovano zaprimila za periode u kojima ona nije obavljala tu djelatnost tretira kao radnje koje ukazuju na umjetne uvjete koje su motivirane s ciljem stvaranja formalnih uvjeta za izbjegavanje plaćanja PDV-a, a posebice nije jasno na koji se način iz navedenog poslovanja zaključuje da poduzetnik (1 osoba!!) organizacijski oblik u kojem posluje učestalo mijenja, odnosno za svaki ugovoreni posao koristi jedan organizacijski oblik koji zatim zamjenjuje drugim (?!). Jesu li u tom smislu sukladno tumačenju poreznog tijela osobe koje su obiteljski povezane s tužiteljicom odnosno roditelji supruge njezina sina zbog te činjenice njezini organizacijski oblici koji nemaju vlastitu svrhu i pravnu osobnost i koje nisu ovlaštene samostalno obavljati istu djelatnost?! Donošenjem pobijanog rješenja i oduzimanjem fizičkim osobama – građanima koji pružaju ugostiteljske usluge u domaćinstvu pravne osobnosti, tuženik da je propustio tim osobama omogućiti korištenje prava iz Zakona o porezu na dodanu vrijednost, posebice pravo da do prelaska zakonom propisanog praga ne budu obveznici PDV-a, paušalno utvrdivši kako je tužiteljica 2018. ušla u sustav PDV-a zbog čega da su i sve druge osobe koje su nadalje sukladno zakonu i u skladu s odobrenjem vlasnika i rješenjem nadležnog tijela iznajmljivale predmetnu nekretninu ušle u sustav PDV-a, pa je slijedom toga i tužiteljica obveznik PDV-a u 2022. - koji je zaključak pravno apsolutno nedopustiv i opasan budući dovodi do značajne pravne nesigurnosti te oduzima građanima zakonom i Ustavom RH propisana osnovna poduzetnička prava. Ukoliko je porezno tijelo smatralo kako je nastupio uvjet za upis u registar obveznika PDV-a propisan člankom 18. stavak 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, porezno tijelo da je sukladno zakonu bilo obvezno činjenično utvrditi minimalno sljedeće: sa kojim je datumom ostvaren primitak veći od 300.000,00 kuna kod konkretnog poreznog obveznika (tužiteljice) i od kojeg je datuma konkretni porezni obveznik bio obvezan upisati se u registar PDV-a. Umjesto toga, prvostupanjsko tijelo, a odbijanjem žalbe i tuženik – da su potpuno općenito, paušalno, nezakonito utvrdili obvezu PDV-a za nadzirano razdoblje, znatno premašujući svoje ovlasti i kršeći pritom značajno temeljna zakonska i ustavna prava tužiteljice. Činjenicu kako ne postoji zapreka da veći broj osoba koje su zakonom ovlaštene i koje imaju potrebnu pisanu suglasnost iznajmljuje nekretninu u određenom periodu potvrđuje i mišljenje Ministarstva turizma kojemu je upućen upit o ovom pravnom pitanju. Jedina prepreka koju Ministarstvo vidi u promjeni iznajmljivača jeste činjenica kako upravno tijelo ima zakonski rok od 60 dana za donošenje Rješenja o odobrenju, zbog čega da se može dogoditi da iznajmljivaču ne bude izdano Rješenje o odobrenju u periodu u kojem je želio obavljati djelatnost. Ovu bitnu činjenicu prvostupanjsko tijelo, a potom i tuženik koji tek paušalno ponavlja zaključke prvostupanjskog tijela, ispušta iz vida prilikom ocjene postupanja tužiteljice i drugih iznajmljivača odnosno prilikom utvrđivanja objektivnih čimbenika. Naime, za razliku od postupka osnivanja trgovačkih društava, posebice postupka osnivanja jednostavnog trgovačkog društva, u kojem postupku jedan poduzetnik u vrlo kratkom roku, vrlo jednostavno i jeftino može osnovati jedno ili više trgovačkih društava ili organizacijskih oblika, za obavljanje ove je djelatnosti potrebno primarno ishoditi Rješenje o odobrenju nadležnog upravnog tijela koje od dana predaje zahtjeva ima zakonom propisan rok od 60 dana za donošenje Rješenja (a u stvarnosti znamo kako zakonom propisani rokovi za postupanje od strane upravnih tijela često ne bivaju ispoštovani). Jasno da je kako bi uzimajući u obzir već samo navedeno, što proizlazi iz zakonske norme, bilo jednostavno zaključiti kako bi na ovaj način u stvarnosti bilo i objektivno i fizički nemoguće, a s obzirom na specifičnost djelatnosti koja ovisi o rezervacijama, periodu godine itd., prilagoditi poslovanje načinu kako je to naslov zaključio, pored činjenice kako trajanje obavljanja djelatnosti ne ovisi isključivo o njihovoj volji, nego volji vlasnika nekretnine bez čije se suglasnosti Rješenje o odobrenju ne može ni donijeti. Tuženik pobijanim rješenjem da naširoko objašnjava koje su fizičke osobe, u kojim periodima (izvan perioda na koji se porezni nadzor) i na koji način su vršile djelatnost iznajmljivanja nekretnine koju je tužiteljica iznajmljivala, pritom ispuštajući iz vida sve bitne elemente za utvrđivanje porezne obveze – pogrešnim i nepotpunim utvrđivanjem i prikazivanjem činjeničnog stanja. Napominje kako je gore opisanim propuštanjem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja počinjena povreda članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, koji članak da navodi da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari, dok se isto u konkretnom slučaju nije pravilno provelo, a što je dovelo do toga da tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje, niti, posljedično, na isto pravilno primijenio materijalno pravo, a što pobijano rješenje čini nezakonitim, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju istog i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

5. U sporu je održana rasprava 5. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Zamjenica opunomoćenice tužiteljice ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te smatra da se ovdje radi o dva bitna pitanja, a to je da li je postojala namjera izbjegavanja plaćanja PDV-a, a koja namjera da nije postojala jer nije dokaziva, a drugo da se odnosi na pitanje ulaska u sustav PDV-a. Navodi da je tužiteljica djelatnost iznajmljivanja obavljala isključivo za stjecanje vlastitih prihoda, te da je obavljanje djelatnosti isključivo ovisilo o volji vlasnika u spornom periodu koji nisu mogli samostalno iznajmljivati nekretninu zbog zdravstvenih problema mlt. djece. Po stabilizaciji životne situacije vlasniku, da su osnovali društvo P. S. Deluxe d. o. o. za iznajmljivanje vile i to prije poreznog nadzora što da dodatno potvrđuje da namjera izbjegavanja plaćanja PDV-a nije postojala niti kod tužiteljice niti kod vlasnika i predlaže saslušanje vlasnika nekretnine i uvid u spis upravnog postupka, a po potrebi da se izvrši i financijsko vještačenje.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem vlasnika nekretnine i provođenje financijskog vještačenja, osim uvida u spis upravnog postupka, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužiteljice obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost o čemu je sastavljen Zapisnik 18. prosinca 2023., na koji je tužiteljica uložila prigovor, nakon čega je donijeto ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje.

10. Provedenim nadzorom je utvrđeno da je na nekretnini na adresi [adresa], sagrađena vila na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da se ista kontinuirano iznajmljuje od 14. svibnja 2018. do 26. svibnja 2023. Tijekom navedenog razdoblja stalno su se mijenjali nositelji iznajmljivanja koji su rodbinski povezani i to: MG (majka VG, suvlasnice nekretnine), VGD (majka suvlasnika nekretnine MGDC) i DG (otac suvlasnice nekretnine VG). Tužiteljica je vilu iznajmljivanja putem istih agencija i pod istim uvjetima poslovanja, kako je to detaljno opisano na str. 5-7 Zapisnika od 18. prosinca 2023.

11. Također je utvrđeno:

- da je u razdoblju od 14. svibnja 2018. - 14. ožujka 2019. nositelj odobrenja za iznajmljivanje vile bila MG koja je u periodu od 14. svibnja 2018. do kraja 2018. ostvarila putem žiro računa promet u iznosu od 304.044,01 kn, te da se ista sa 1. siječnja 2019. prijavila u sustav PDV-a podnošenjem P-PDV obrasca, da su predani i PDV obrasci za siječanj, veljaču i ožujak 2019., da su obrasci za siječanj i ožujak predani prazni, a u veljači su iskazane isporuke dobara i usluga u RH po 13 % (osnovica 5.012,88 kn i 651,67 kn PDV-a), a nakon toga je tužiteljica odjavila djelatnost iznajmljivanja,

- da od 15. ožujka 2019. nositeljem iznajmljivanja postaje tužiteljica MGD, (majka suvlasnika nekretnine- MGDC) koja je u periodu od 15. ožujka do 23. srpnja 2019. ostvarila putem žiro računa promet u iznosu od 417.621 ,03 kn, te da se ista sa 1. srpnja 2019. prijavila u sustav PDV-a podnošenjem P-PDV obrasca, te da je na prijavi navedeno da je vrijednost oporezivih isporuka u tekućoj godini 382.930,00 kn (promet po žiro računu iznosi 417.621,03 kn) i da je predan PDV obrazac za srpanj 2019. bez iskazanih vrijednosti (0,00 kn), a nakon toga da je odjavila djelatnost,

- da je od 24. srpnja 2019. novi nositelj odobrenja za iznajmljivanje postao DG (otac suvlasnice nekretnine - UG i suprug MG), u razdoblju od 24. srpnja do 31. prosinca 2019., te da je ostvaren promet na žiro račun u iznosu od 295.227,19 kn, a tijekom 2020. ostvaren je promet na žiro računu u iznosu od 156.066,18 kn, dok je u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 7. kolovoza 2021. ostvaren promet na žiro računu u iznosu od 646.351,99 kn,

- da je u razdoblju od 18. kolovoza - 17. prosinca 2021., nositelj iznajmljivanja postala ponovno tužiteljica MGD, (majka suvlasnika nekretnine- DGDC), te da je u navedenom razdoblju na žiro račun VGD primila ukupno 390.822,45 kn,

- da je u razdoblju od 1. veljače - 28. srpnja 2022. nositelj iznajmljivanja postala ponovno MG i u navedenom razdoblju na žiro račun primila iznos od ukupno 871.954,50 kn,

- da je u razdoblju od 29. srpnja 2022. nositelj iznajmljivanja postao ponovno DG te da je u razdoblju od 29. srpnja do 23. prosinca 2022. primio na žiro račun iznos od 499.931,23 kn,

-da je od 26. svibnja 2023. nositelj iznajmljivanja postala ponovno tužiteljica MGD.

12. Odredbom članka 12.a stavak 1. točka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje: OPZ), propisano je da porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim propisanim poreznim stopama, a koji nisu bili namijenjeni za određenu skupinu poreznih obveznika, smatrat će se da koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, osobito u slučaju kada poduzetnik organizacijski oblik u kojem posluje učestalo mijenja, odnosno za svaki ugovoreni posao koristi jedan organizacijski oblik koji zatim zamjenjuje drugim, a koji je oporeziv nižim poreznim stopama ili izbjegava ispunjavanje drugih poreznih obveza.

13. Odredbom članka 9. stavak 1. i 2. OPZ-a, propisano je da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni su postupati u dobroj vjeri. Postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom.

14. Odredbom članka 49. OPZ-a, propisano je da su povezane osobe, u smislu ovoga Zakona, osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta: 1. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, kontrolu nad drugom ili drugima

2. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, značajan utjecaj na drugu ili druge

3. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole iz točke

1. ovoga stavka ili značajan utjecaj iz točke 2. ovoga stavka, ali koje predstavljaju jedan rizik za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa jer su međusobno povezane tako da postoji velika vjerojatnost da zbog pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe može doći do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne ili više drugih osoba, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti ili sposobnosti za plaćanje

4. dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru, koristeći istu opremu.

Smatra se da postoji odnos povezanih osoba iz ovoga članka i između poreznog dužnika i: njegovog bračnog druga, njegovog krvnog srodnika u ravnoj liniji, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, po tazbini do istog stupnja bez obzira je li brak prestao ili nije, posvojitelja, posvojenika, skrbnika, osobe pod skrbništvom, staratelja, osobe pod starateljstvom te osobe koja s njime živi u zajedničkom kućanstvu (stavak 2.).

15. Odredbom članka 85. stavak 1. i 2. točka f. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV- a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

16. Odredbom članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, dalje: ZPDV), propisano je da se »Malim poreznim obveznikom« u smislu ovoga Zakona smatra pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kuna. Porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza.Odredbom članka 186. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20, 1/21, 73/21, 41/22, 133/22, dalje: Pravilnik), propisano je da porezni obveznik iz članka 6. stavka 1. Zakona koji ima sjedište, stalnu poslovnu jedinicu, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu i u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini je obavio isporuke dobara i usluga iznad propisanog iznosa iz članka 90. stavka 1. Zakona, upisuje se u registar obveznika PDV-a od 1. siječnja tekuće godine, odnosno od 1. dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je obavio isporuke dobara i usluga iznad propisanog iznosa iz članka 90. stavka 1. Zakona.

17. Obzirom na promet usluga ostvarenim tijekom 2018., tužiteljica je ispunila uvjete za ulazak u sustav PDV-a sa danom 1. siječnja 2019., te se i prijavila u isti. S obzirom na kontinuirano obavljanje djelatnosti pružanja usluge iznajmljivanja vile, a koja djelatnosti se stalno prenosila sa jednog člana obitelji na drugi, nedvojbeno proizlazi da su svi daljnji nositelji i davatelji usluga iznajmljivanja, bili u obvezi prijaviti se u sustav poreza na dodanu vrijednost i izdavati račune sa PDV-om, te voditi poslovne knjige.

18. Tužiteljica je u nadziranom razdoblju ostvarila promet od 119.404,70 kn za 2021., iznos od 7.107,92 kn za 2022. i iznos od 69.260,00 eura za 2023., s osnova iznajmljivanja apartmana, te joj je naloženo da dostavi svu potrebnu dokumentaciju za točno obračunavanje PDV-a, što ista nije učinila, pa je porezno tijelo samo izvršilo obračuna poreza na dodanu vrijednost sa pripadajućim kamatama, kako je to opisano na str. 13-14 Zapisnika od 18. prosinca 2023.

19. Kao što to proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2353/23-2 od 13.studenoga 2024., zlouporaba poreznog sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu da je nedopušteno porezno ponašanje koje da je potvrđeno i presudama Suda EU koje su pravno obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i za Republiku Hrvatsku, a to su: presuda Halifax i dr. C-255/02 od **.**.2006. i M i dr. C-251/16 od 22. studenoga 2017.

20. Dakle, u konkretnom slučaju se može reći da se radi o postojanju zlouporabe prava u području PDV-a i iz razloga što je naprijed navedenim radnjama utvrđena stalnost u obavljanju istovrsne djelatnosti, koja se prenosi s jednoga poreznog obveznika na drugoga u istom prostoru, koristeći usluge iznajmljivanja vile, iz čega je razvidno kako je osnovni cilj poduzetih radnji bio ostvarenje porezne prednosti i time nelojalna prednost na tržištu, jer nije postignuta nikakva stvarna ekonomska svrha, čime je ispunjen uvjet zlouporabe prava iz presude Halifax (C-255/02). Tužiteljica, kao i s njom povezane osobe, provela je opisane radnje radi izbjegavanja plaćanja PDV-a

21. U skladu sa navedenim, tužiteljica svojim prigovorima iz tužbe nije dovela u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost postupanja tuženika, niti su isti od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

22. Stoga, valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

23. Odluka o troškovima spora je zasnovana na članku 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj tužiteljica nema pravo na naknadu troškova spora, budući da je spor u cijelosti izgubila.

U Rijeci 12. svibnja 2025.

S u t k i nj a

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužiteljice VG, odvjetnici u [adresa],

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5