Posl.br. P-437/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku po sucu Petronela Jakobušić u pravnoj stvari tužitelja SZD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku SZ, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku CZ, radi Obvezno - isplata, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. travnja 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikole Ficovića, odvjetnika iz Dubrovnika i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 12. svibnja 2025.godine

presudio je

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb platiti tužiteljici SZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 3.181,01 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 5,69 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,70 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 30,88 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,90 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 36,72 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,71 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,92 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,20 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,52 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,03 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,03 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,74 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,42 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,98 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,45 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,97 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,76 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,09 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,34 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,49 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,69 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 86,39 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,28 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 91,19 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 117,59 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 98,90 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 105,46 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 97,12 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 98,61 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 134,01 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 137,45 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 167,02 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 151,83 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,21 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 133,42 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 132,14 EUR od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 140,07 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 146,99 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 147,91 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 143,13 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 146,29 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka od 1.689,13 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:266- 80/2007. Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku iznos kredita u visini od 32.400,00 CHF vraćati kroz 60 mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Nadalje navodi da je postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013),rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u ovoj tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to ukupan iznos od 3.181,01 EUR (23.967,36 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama te iznosi preostale glavnice na dan konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl.323.Zakona o obveznim odnosima. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, te čl.118 Zakona o zaštiti potrošača te da odluke sudova u kolektivnom sporu kojima je nesporno utvrđena ništetnost odredbi čl.3.st.2. predmetnog ugovora o kreditu, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenost ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima2. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača3, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, pa da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Nadalje, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno, tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,07%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Tuženik podneskom od 12. rujna 2024. godine u bitnom predlaže saslušati tužiteljicu na okolnost pregovaranja o spornim uredbama i obaviještenosti tužitelja o značenju spornih ugovornih odredbi prije sklapanja ugovora i svrhe korištenja sredstava iz Ugovora o kreditu. Protivi provođenju financijskog vještačenja, a predlaže primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao i da se prilikom izračuna prikažu manje plaćeni iznosi.

4. Tužiteljica na ročištu od 16. rujna 2024. godine prigovara da bi financijski vještak iskazivao tzv. "negativnu preplatu" jer tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, ni protutužbeni zahtjeva i da ga jest istakao da bi isti bio u zastari.

5. Tijekom postupka pročitane su i pregledane isprave:

-ugovor o kreditu broj 266-80/2007 od 02. travnja 2007. (l.s.11-16)

-kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.30-33)

-izjava svjedoka CZD (l.s. 34-38)

-novinski članci (l.s.39-53)

-stručni članci (l.s.54-68)

-zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila od 29. ožujka 2007. (l.s.72)

-otplatni plan po kreditu broj 23-80/2007 (l.s.89-92)

-specifikacija uplata (l.s.91-92)

-obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (l.s.93)

-otplatni plan od 04. travnja 2007. (l.s. 94-95)

-pregled prometa za klijenta od 21. kolovoza 2023. (l.s.96-103)

-nalaz i mišljenje vještaka Ivone Ivanović (l.s.110-113)

6. Sud je pregledao Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ivone Ivanović iz Dubrovnika od 31. listopada 2024. godine, te je saslušavao sudsku vještakinju na ročištu od 15. travnja 202 radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja i saslušao tužitelja. Sud nije izvodio saslušanje djelatnika banke jer tuženik nije dostavio ime i prezime te osobe. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, jer se tim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako u odluci Ustavnog suda broj U-III 4223/2021 od 1. prosinca 2021).

7. Sud je odlučivao ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22,114/22,155/23 dalje u tekstu ZPP).

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike od 3.181,01 EUR više plaćenih anuiteta po kreditu nastalih primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sve s osnove kredita broj 266-80/2007.

9. Među strankama je nesporno da su sklopile predmetni ugovor, a kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutna klauzula u CHF), da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

10. Među strankama je sporna primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na ovaj odnos, nepoštenost odredbe ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule, visina potraživanja i zastara potraživanja.

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu 266-80/2007 od 02. travnja 2007. godine proizlazi da su stranke ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu, uz kamatnu stopu od 5,25 %.Kredit je odobren u iznosu od 32.000,00 CHF-a na vrijeme od 5 godina u svrhu kupnje motornog vozila.

12. Iz citiranog sadržaja ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

13. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

15. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao i iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

16. Iz iskaza saslušane tužiteljice SZD u bitnome proizlazi da je svrha kredita bila kupnja osobnog automobila na vrijeme od 5 godina te da je kredit u cijelosti otplatila. Iskazuje da je išla u salon automobila Toyota koji su joj uvjetovali za kupnju da podigne kredit u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank. U banci su joj ponudili samo kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Ona nije imala mogućnost pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita. U banci su joj rekli da se radi o najpovoljnijem kreditu i da neće pogriješiti ako ga uzme. Ništa joj nisu pojašnjavali zašto baš taj kredit u valutnoj klauzulu CHF bi bio najpovoljniji jer su samo njega i nudili. Ništa joj u banci nisu pojašnjavali o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima promjene valute CHF. Kredit je podigla u privatne potrebe te tada nije imala otvorenu nikakvu firmu niti obrt. Iskazuje da je rata na početku otplate kredita iznosila oko 2.000,0 kuna a potom je porasla za oko 1.500,00 kuna. Kada joj je rata toliko narasla otišla je u banku i tražila pojašnjenje kako je došlo do tolikog porasta mjesečne rate na što su joj u banci odgovorili da oni nemaju objašnjenje kako je došlo do toga i da ne mogu utjecati na to povećanje. S obzirom na njezinu plaću koja je tada iznosila oko 5.500,00 kuna to povećanje od 1.500,00 je bilo znatno mjesečno opterećenje na plaću. Njoj niti javni bilježnik nije ništa pojašnjavao u vezi odredbi kredita vezanih za kamatnu stopu ili valutnu klauzulu u CHF, kredit je samo potpisala i platila ovjeru. Ni danas joj nije jasno što predstavlja valutna klauzula u nekoj stranoj valuti, te smatra da je jako oštećena ovim kreditom. Ona je već ranije vodila postupak protiv Addiko banke s osnove ovog istog ugovora o kreditu samo s osnove promjena kamatne stope P-800/2019 te je u tom postupku uspjela jer je donesena pravomoćna odluka u njenu korist, te je banka i isplatila iznos koji je bio naložen presudom. Sud iskaz tužiteljice nalazi istinitim jer je logičan i skladu s ispravama u spisu.

17. Stalna sudska vještakinja financijske struke Ivona Ivanović je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata i utvrdila da postoji razlika više naplaćenih iznosa od 3.181,01 EUR i sve iskazala u posebnim tablicama.

18. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora Nalaza vještakinje već je tužbeni zahtjev uredio sukladno istom i potražuje iznos od 3.181,01 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

19. Tuženik podneskom od 28. veljače 2025. prigovara nalazu i mišljenju te ističe prigovore pravne prirode da je trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je odobravana za kredite u kunama, kao i da je tuženiku tijekom otplate nastao manjak kada je tečaj valute CHF bio niži od početno ugovorene te da predlaže dopuniti vještačenje i utvrditi koliko bi iznosio manjak s te osnove kojeg bi trebalo oduzeti od utvrđenih preplata.

20. Vještakinja se na ročištu od 15. travnja 2025. je navela da se primjedbe tuženika pravne prirode, a da je ona izradila nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda i pravilima struke.

21. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, što je vještakinja i napravila pa nije osnovan prigovor tuženika u tom smjeru. Sud nije naložio dopunu Nalaza i mišljenja iako je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita jer tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju.Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

22. Sud nalazi da je Nalaz i mišljenje vještaka, jasan, sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, s tim da je vještakinja očitovala i otklonila primjedbe tuženika pa je njezin Nalaz i mišljenje prihvaćen u cijelosti.

23. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, ZOO-a) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Imajući u vidu direktan učinak iz presude kolektivnog spora "Potrošač" sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna budući je protivna odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) kao i odredbama čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) budući se o istima kao bitnim sastojcima ugovora nije pregovaralo, a k tome iste su odredbe i nerazumljive za prosječnog potrošača, čime je tuženica kao banka postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja ugovorila nerazmjernu korist na štetu potrošača. Kako se radi o odredbi koja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka te da je tuženica bila nepoštenom stjecateljicom..

25. Suprotno tvrdnjama tuženika, tuženik je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao imovinu koja predstavlja razliku ukupnih uplata u odnosu na uplate koje bi odgovarale uplatama uz primjenu početno ugovorenog tečaja CHF-a, a ti iznosi odgovaraju razlikama ukupnih uplata po kreditu, pa je dužan tužiteljici isplatiti iznos od 3.181,01 EUR kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka temeljem čl. 1115. ZOO-a (toč. I izreke).

26. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO- a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

27. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP-a) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117. ZZP-a.Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.

28. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule pravomoćno utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 16. svibnja 2023. godine nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.

29. Tužiteljica je u ovom postupku uspio sa osnovom i visinom u cijelosti, pa je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi cjelokupan parnični trošak sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i u vezi s čl. 155. ZPP-a prema određeno postavljenom tužbenom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura za: sastav tužbe od 15. svibnja 2023. 100 bodova (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: OT),za sastav obrazloženog podneska od 27. veljače 2025., 100 bodova (tbr. 8. toč.1. OT-a), za zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 29. travnja 2024., 16. rujna 2024. 15. travnja 2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9. toč. 1.OT-a), 500 bodova odnosno 1.000,00 EUR, sve uvećano za 25 % PDV-a, ukupno 1.250,00 eura. Taj trošak je valjalo uvećati za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 1.650,00 eura. Uvećano za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu 39,13 EUR. sve ukupno 1.689,13 eura (toč. III izreke).

30. Tužiteljica ostvaruje zatezne kamate na troškove postupka temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st.2. ZOO-a.(toč. III izreke).

Dubrovnik, dana 12. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos konverzije 1 euro =7,53450 kuna.