Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2169/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja JM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dajani Sobol odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 10. ožujka 2025. i izvršene objave 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 9012117223 solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića dana 27.11.2006. godine pod brojem Ou-1243/2006 sklopljen dana 23.11.2006. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužitelja TM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe čl. 4.

„4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,70 % ( slovima: četiri cijelih sedamdeset posto ) godišnje.

4.2. Kamata se obračunava u CHF ( mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom

)sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. “

- dio odredbe čl. 5.

„Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- dio odredbe čl. 7.

„7.2. Kredit u iznosu od 69.014,74 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućačetrnaest CHF i sedamdesetčetiri C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 334( slovima: tristotridesetičetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete.“

- dio odredbe čl. 12.

„ 12.10 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati iznos od 4.044,29 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 32,01 eur, počam od 01.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,45 eur, počam od 01.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,40 eur, počam od 01.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,83 eur, počam od 01.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,60 eur, počam od 01.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,13 eur, počam od 01.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,11 eur, počam od 01.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,10 eur, počam od 01.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,44 eur, počam od 01.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,07 eur, počam od 01.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,60 eur, počam od 01.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,52 eur, počam od 01.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,57 eur, počam od 01.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,19 eur, počam od 01.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,48 eur, počam od 01.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,90 eur, počam od 01.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,69 eur, počam od 01.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,09 eur, počam od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,34 eur, počam od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,50 eur, počam od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,62 eur, počam od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,53 eur, počam od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,60 eur, počam od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,79 eur, počam od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,29 eur, počam od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,22 eur, počam od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,70 eur, počam od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,61 eur, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 64,30 eur, počam od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,37 eur, počam od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,07 eur, počam od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,42 eur, počam od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,14 eur, počam od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,77 eur, počam od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,05 eur, počam od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,12 eur, počam od 03.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,58 eur, počam od 03.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,74 eur, počam od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,03 eur, počam od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,32 eur, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,41 eur, počam od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,12 eur, počam od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,91 eur, počam od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,78 eur, počam od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,92 eur, počam od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,39 eur, počam od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,61 eur, počam od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,71 eur, počam od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,95 eur, počam od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,59 eur, počam od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,40 eur, počam od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,31 eur, počam od 02.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,71 eur, počam od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,39 eur, počam od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,41 eur, počam od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,96 eur, počam od 02.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,13 eur, počam od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,29 eur, počam od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,95 eur, počam od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,02 eur, počam od 04.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,82 eur, počam od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,34 eur, počam od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,78 eur, počam od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,00 eur, počam od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,87 eur, počam od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,07 eur, počam od 02.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,12 eur, počam od 13.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,65 eur, počam od 04.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,27 eur, počam od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,30 eur, počam od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,23 eur, počam od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,39 eur, počam od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,73 eur, počam od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,27 eur, počam od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,93 eur, počam od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,06 eur, počam od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,21 eur, počam od 01.01.2014. godine pa do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 4.761,19 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako slijedi:

- na iznos od 0,29 eur, počam od 01.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,64 eur, počam od 01.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,50 eur, počam od 01.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,57 eur, počam od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,49 eur, počam od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,61 eur, počam od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,07 eur, počam od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,32 eur, počam od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,11 eur, počam od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,83 eur, počam od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,68 eur, počam od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,47 eur, počam od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,71 eur, počam od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,94 eur, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,41 eur, počam od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,28 eur, počam od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,27 eur, počam od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,09 eur, počam od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,18 eur, počam od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,46 eur, počam od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,59 eur, počam od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,36 eur, počam od 03.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,14 eur, počam od 03.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,28 eur, počam od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,35 eur, počam od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,21 eur, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,02 eur, počam od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,02 eur, počam od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,66 eur, počam od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,79 eur, počam od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,53 eur, počam od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,68 eur, počam od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,01 eur, počam od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,94 eur, počam od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,62 eur, počam od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,48 eur, počam od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,35 eur, počam od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,94 eur, počam od 02.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,85 eur, počam od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,81 eur, počam od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,14 eur, počam od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,31 eur, počam od 02.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,72 eur, počam od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,06 eur, počam od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,96 eur, počam od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,69 eur, počam od 04.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,50 eur, počam od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,49 eur, počam od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,68 eur, počam od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,45 eur, počam od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,85 eur, počam od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,53 eur, počam od 02.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,20 eur, počam od 13.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,15 eur, počam od 04.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,71 eur, počam od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,21 eur, počam od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,05 eur, počam od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,46 eur, počam od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,10 eur, počam od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,14 eur, počam od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,07 eur, počam od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,28 eur, počam od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,65 eur, počam od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,21 eur, počam od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,88 eur, počam od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,37 eur, počam od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,41 eur, počam od 01.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,61 eur, počam od 01.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,82 eur, počam od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,36 eur, počam od 01.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,21 eur, počam od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,79 eur, počam od 01.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,56 eur, počam od 01.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,79 eur, počam od 01.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,14 eur, počam od 01.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur, počam od 01.09.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,01 eur počam od 01.10.2015. godine pa do isplate

po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove razlike u iznosu glavnice na dan konverzije isplati ukupan iznos od 2.327,60 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.627,23 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9012117223 solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića dana 27.11.2006. godine pod brojem Ou-1243/2006 sklopljen dana 23.11.2006. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužitelja TM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 1„ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.014,74 CHF ( slovima: šezdesetdevettisućačetrnaest CHF i sedamdesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos s osnove manjka u visini od 2.590,72 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a koja teče od 30. rujna 2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 27. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9012117223 od 23. studenog 2006. kojim mu je tuženik odobrio kreditna sredstva u visini od 69.014,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate. Dalje je naveo da je ugovorom bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, kao i valutna klauzula u valuti CHF, o čemu kao ugovorna strana nije pregovarao. Objasnio je da prethodno zaključenju ugovora nije bio upoznat o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu te da mu je bila poznata isključivo kamatna stopa koja je prvotno i ugovorena prilikom zaključenja navedenih ugovora koja je iznosila 4,70% godišnje.

2. Navedene odredbe ugovora, istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasio da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije objektivno u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pravni osnov svog zahtjeva, temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima bi se mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

4. Nakon zaključenja predmetnog ugovora, naveo je da je banka bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane Odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit, a što je rezultiralo povećanjem njegove prvotne obveze prema banci. Ujedno je uslijedio skok tečaja valute CHF što je imalo za posljedicu znatno uvećanje anuiteta koje je bio obvezan podmiriti tuženiku.

5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, smatrao je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača. Stoga je cijenio da su takve ugovorne odredbe ništetne.

6. U odnosu na kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odredbu članka 323. ZOO-a, cijeneći da je svaka strana ugovora u obvezi vratiti ono što je temeljem ugovora primila, a tuženik je pri tome kao nepoštena ugovorna strana u obvezi isplatiti i zakonske zatezne kamate na naplaćeni iznos. Stoga je smatrao svojim pravom potraživati isplatu preplaćenog iznosa s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF, a što je temeljio na ništetnim odredbama navedenog ugovora.

7. Iako su stranke sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju tijekom 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu i provele konverziju, smatrao je da nije u cijelosti podmireno dugovanje nastalo ranije navedenim preplatama s osnova ništetnih ugovornih odredaba ugovora. Obrazložio je da neovisno o zaključenom Dodatku kojim je regulirana konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutu EUR, postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te njegovih prava na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana tada i izvršena konverzija dodatka ugovora o kreditu je ništetna s obzirom da dodatak ugovora prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora.

8. Istakao je da je u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Objasnio je da je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za istoga kao potrošača umjesto tda je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga je s navedene osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potraživao iznos u visini od 17.338,72 kn.

9. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim odredbu članka 1. Ugovora, odnosno dijelove odredbi članka 4., 5., 7. i 12. Ugovora, uz obvezu tuženika na isplatu nepripadno primljenog iznosa s osnove ništetne valutne klauzule CHF u visini od 31.339,97 kn i s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 30.980,37 kn sve sa pripadajućim sporednim davanjima, kao i daljnju isplatu s osnove razlike u glavnici na dan provedene konverzije u visini od 17.338,72 kn sa sporednim davanjima tekućim od 30. rujna 2015 pa do isplate. Također, potraživao je i naknadu parničnog troška također uvećanog za sporedna davanja.

10. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Istakao je da su ugovorne stranke nakon nespornog zaključenja Ugovora o kreditu, tijekom 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu, čime je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti Euro sukladno odredbama ZID ZPK 102 /15. Sklapanjem navedenog Dodatka smatrao je da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u Euro, kao i do promjene kamatne stope, čime je otpala sama osnova potraživanja tužitelja na koju se isti u tužbi poziva. Cijenio je da je Ugovor prestao postojati te da isti s obzirom na zaključeni Dodatak pravno više ne egzistira. Tužitelj je obaviješten o konverziji, na istu je svojim potpisom pristao što vodi zaključku da je prihvatio nastao slijed. Stoga je smatrao da je time u potpunosti sanirana povreda koju bi, u slučaju utvrđenja tužitelj trpio, zbog čega je nedvojbeno prestalo njegovo pravo kao potrošača da postavlja sa navedenih osnova daljnje zahtjeve.

12. Cijeneći navedeno, smatrao je da tužitelj nema pravni interes za pokretanje ovosudnog spora te da isti nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po osnovi prvotno zaključenog ugovora o kreditu, budući su navedeni iznosi iskorišteni za namirenje Euro kredita, a što je vidljivo i iz Izračuna konverzije od 14. prosinca 2015. Pojasnio je da konverzija djeluje ex tunc te da je ugovorni odnos potpisom Dodatka u cijelosti izmijenjen između ugovornih strana, zbog čega su prestale i obveze preuzete ranijim ugovorom o kreditu. Valja cijeniti da je tužitelj po izvršenju konverzije isključivo korisnik Euro kredita. Stoga, kako je prestao postojati CHF kredit i posljedično kamata, više ne može egzistirati niti tražbina koja se odnosi na CHF, jer je otpao navodni razlog koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i posljedično kamate. U suprotnom bi se radilo o dvostrukoj isplati.

13. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom ne može isticati kondemnatoran zahtjev u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu. Da je takav stav ispravan, smatrao je da proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu C-567/20 gdje je sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu u smislu članka 1. Direktive 93/13 te ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu zaključenom sa potrošačem ne podliježu odredbama Direktive.

14. U odnosu na pravne učinke presude u sporu Potrošač, smatrao je da tužitelj pogrešno drži da bi se na pravna pitanja i činjenična utvrđenja u konkretnom postupku trebalo primijeniti činjenična utvrđenja i pravni stavovi iz parnice Potrošač. Cijeneći odredbe članka 502 c. ZPP-a, kao i odredbe ZZP-a, smatrao je da se ranije navedene odluke odnose na pojedinačne postupke pokrenute radi naknade štete te da se na temelju istih ne može tražiti isplata s kakve druge pravne osnove. Podredno je istakao da pretpostavke za ostvarivanje naknade štete u konkretnom slučaju nisu dokazane od strane tužitelja.

15. Ukoliko bi sud cijenio suprotno stavu tuženika i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, kao i da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije izvršene konverzije bile ništetne, smatrao je da je pravna osnova naknadno stvorena intervencijom zakonodavca donošenjem ZID ZPK NN 102/15. Ukoliko bi potrošač imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, isti bi neosnovano ostvarivao dvostruku korist na štetu druge ugovorne strane, čime bi bi se banci nametnula neosnovana dvostruka obveza.

16. Posebno je istakao da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, u skladu sa zakonskim odredbama, slijedom čega se ne mogu utvrditi pravno nevaljanim. Istakao je da je valutna klauzula regulirana odredbom članka 22. ZOO-a, kao i da je u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o kreditu postojalo legitimno pravo banke da ugovara promjenjivu kamatnu stopu na koju je tužitelj kao potrošač i pristao.

17. Istakao je i prigovor zastare cijeneći da trogodišnji zastarni rok kod instituta naknade štete. U koliko bi se zahtjev za isplatom sagledavao s osnove stjecanja bez osnove, smatrao je da bi valjalo cijeniti petogodišnji zastarni rok.

18. Smatrajući da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, predložio je njegovo odbijanje uz naknadu prouzročenog parničnog troška, uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

19. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužitelj je u cijelosti otklonio kao neosnovane, smatrajući da se radi o paušalnim i neosnovanim prigovorima.

20. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju presuda donesena u postupku Potrošač ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim, pri čemu je naveo da je svoj zahtjev mogao temeljiti na svim mogućim dopuštenim osnovama, slijedom čega je sasvim irelevantno je li se isplata preplaćenog iznosa temelji na stjecanju bez osnova ili na naknadi štete, tim više što sud prema procesnim pravilima nije dužan cijeniti pravni osnov utuženja.

21. Isticanje tuženika da bi tužitelj zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu bio u cijelosti obeštećen, smatrao je u cijelosti neosnovanim i neutemeljenim na postojećoj sudskoj praksi. Istakao je da mu sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije isplaćena preplata do koje je došlo zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, već je isključivo zaštićen od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu koji je u vrijeme sklapanja Dodatka bio privremeno zamrznut odlukom Vlade RH. Posebno je napomenuo da se Dodatak isključivo odnosio na razdoblje nakon zaključenja istoga, a ne i na ranije razdoblje. Stoga je smatrao da su neosnovani prigovori tuženika usmjereni na dopustivost utuženja. Upravo je postupanje tuženika koji nije upoznao istoga kao potrošača na veliki rizik koji može nastati prilikom ugovaranja obveze vezane za valutu CHF, uvjetovalo nevaljanost ugovornih odredaba osnovnog ugovora.

22. Prigovor zastare otklonio je u cijelosti kao neosnovan. Istakao je da valja cijeniti da je zastara u ovakvim pravnim situacijama prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći danom pravomoćnosti presude po utuženju u konkretnom slučaju. Smatrao je da se tuženik poziva na stariju praksu koja je zadnjim sentencama promijenjena, zbog čega nije moguće primijeniti istu na konkretan slučaj.

23. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio konačan tužbeni zahtjev kako je to istaknuto u podnesku od 27. veljače 2025. Ustrajući kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti napadanih ugovornih odredaba Ugovora koji su ugovorne strane zaključile u kritično vrijeme kao i u tužbi, s osnove kondemnatornog zahtjeva zatražio je isplatu preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 4.044,29 Eura i valutne klauzule u valuti CHF u visini od 4.761,19 Euro sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, odnos kao i daljnju isplatu iznosa s osnove razlike u glavnici u visini od 2.327,60 Eura, kao i isplatu manjka u visini od 2.590,72 eur, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate. Ustrajao je kod ranijeg zahtjeva za naknadom prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

24. Postupanje tužitelja, tuženik je smatrao preinakom tužbenog zahtjeva s obzirom da je isti povisio zahtjev za isplatom. Cijeneći da je isto učinjeno tijekom glavne rasprave, isti se tome protivio.

25. Cijeneći ispravnim pravni stav tuženika, ovaj sud cijeni da je tužitelj povećanjem zahtjeva za isplatom izvršio preinaku tužbenog zahtjeva. Sud je, suprotno protivljenju tuženika dopustio preinaku zahtjeva, cijeneći da je ista u interesu za trajno rješavanja odnosa između stranaka. Pri tome je posebno cijenio i pravni stav VSRH po navedenom pitanju prema kojem je potrošač u ovakvoj vrsti parničnog postupka pozvan izvršiti preinaku nakon izrađenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka s obzirom da mu je tek tada bilo moguće konkretizirati dio kondemnatornoga zahtjeva.

26. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

27. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz čitanjem Ugovora o kreditu i Dodatak ugovora koje su stranke zaključile, proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i svjedoka MM. Proveo je dokaz uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja, čitanjem obavijesti o promjeni kamatnih stopa. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

28. Cijeneći stav Ustavnog suda RH koji smatra da su sudovi u ovakvoj vrsti parničnog postupka dužni omogućiti raspravljanje stranaka u smislu utvrđivanja sadržaja pojedinačnog pregovaranja ugovornih strana koje je prethodilo zaključenju samih ugovora, sud je smatrao potrebnim provesti dokaz saslušanjem sudionika pregovaranja, odnosno tužitelja kao potrošača i djelatnika banke. Kako stranke, posebno tuženik, nisu predlagale saslušanje djelatnika banke, sud nije bio u mogućnosti provesti takav dokaz. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u postupku, nije bilo moguće provesti iste.

29. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

30. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu broj 9012375284, kao i u daljnjem vremenskom tijeku zaključenje Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro.

31. U odnosu na meritum, sporna je osnovanost osnova, kao i visina postavljenog zahtjeva s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. S tim u svezi sporno je pitanje postojanja pravnog interesa na strani tužitelja za vođenje postupka , kao i je li zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom.

32. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.

33. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka ugovora tijekom 2015., kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, raniji ugovorni odnos prestao postojati, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega bi tužitelj zaključenjem dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo bio korisnik valute Eura i ne bi imao osnova potraživati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno dijelova ugovora o kreditu jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

34. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačima kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile dodatak ugovora nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

26. U svezi navedenog, po mišljenju suda tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

27. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač, koji status od strane tuženika nije osporen. U vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009.

28. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

29. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

30. Slijedom navedenog, tužitelj imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.

31. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

32. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

33. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili anexa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

34. Predmetnim Dodatkom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnih ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe .

35. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.

36. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

37. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

38. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

39. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

40. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

41. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

42. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primjeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

43. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantna s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.

44. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

45. Tužiteljev zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošač) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom tužitelj potražuje da mu se isplati imovina koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.

46. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koje je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope koja je ugovorena člankom 4. i 5.citiranog ugovora. Prema istoj banka je ovlaštena i izvršiti promjenu kamatne stope ukoliko se korisnik kredita ne bude pridržavao svih ugovorenih obveza. Člankom 7. i 12. ugovorena je valutna klauzula u CHF.

47. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.

48. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane pravnog prednika tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.

49. Iz iskaza saslušanog tužitelja, kao i svjedoka MM, koje je sud ocijenio objektivnim, životnim, međusobno sukladnim i stoga istinitim, utvrđena je prvotna namjera tužitelja da ostvari kredit u valuti Eura, što mu tuženik nije odobrio ističući njegovu kreditnu nesposobnost za ostvarivanje navedenog oblika kreditiranja. Kako je tuženik istakao kreditnu sposobnost istoga za zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF te mu ponudio takvu vrstu kreditiranja, isti je prihvatio istaknutu ponudu i zaključio osnovni ugovor o kreditu. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF.

50. Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu mu nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF. U trenutku zaključenja ugovora nije mu bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istoga.

51. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka, tuženik ga nije upoznao o eventualnim pravima koja su mu pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.

52. Činjenica da su tužitelj i svjedok bračni drugovi, po mišljenju ovoga suda nije bila od utjecaja na objektivnost kazivanja svjedoka MM s obzirom da je svjedok u svojem kazivanju konkretizirao de facto iste događaje i činjenice kao i sam tužitelj.

53. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao.

54. Tuženik nije predložio provođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je razgovarao sa tužiteljem vezano za zaključenje ugovora, a iz kojeg kazivanja bi se mogao utvrditi sadržaj razgovora.

55. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je stoga isključivo mogao steći saznanja od samoga tužitelja. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo je moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja i svjedoka MM, supruge tužitelja.

56. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo tuženik ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična. Naime, iako je tužitelj imao namjeru zaključiti ugovor sa valutom Euro, neživotno je i nelogički da isti to ne bi prihvatio kao soluciju, već je zaključio ugovor u valuti CHF koji ga nije interesirao.

57. Stoga isticanje tuženika da bi to bio izbor tužitelja nije prihvatljivo. Sud cijeni dokazanim da tužitelj prema procjeni tuženika nije zadovoljavao uvjete za zaključenje ugovora sa valutom klauzulom u Euru, zbog čega mu je ponudio kao jedinu mogućnost kreditiranja zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a što je tužitelj i prihvatio s obzirom na potrebna sredstva radi financiranja stambenog rješenja.

58. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

59. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

60. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

61. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

62. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

63. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

64. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

65. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

66. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Podredno se ističe da se tužitelj po prvi puta susretao sa takvim vidom kreditiranja te da mu naobrazba nije omogućavala da shvati sofisticiranost bankarskog izričaja korištenog u samom ugovoru.

67. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnih ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

68. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ih tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da su predmetne ugovorne odredbe na koje ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

69. Slijedom navedenog, kako su raniji dijelovi navedenih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštene, to su iste u smislu odredaba ZZP-a, ništetne.

70. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženika u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

71. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile vidno istaknute, odnosno uočljive. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

72. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samom ugovoru.

73. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

74. Stav je ovoga suda da su i navedeni dijelovi odredbi članka 7. i 12. ranije citiranog ugovora suprotni načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. Pri tome je sasvim irelevantna činjenica da prema projekciji tuženika tužitelj nije bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u Euro, dok je bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je isti i iznio ponudu za zaključenje te vrste ugovora o kreditu. To stoga jer je tužitelj u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informiranosti istoga od strane drugog ugovaratelja.

75. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su dijelovi istih također ništetni.

76. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

77. Međutim, isticanje tužitelja da bi bila ništetna odredba članka 1. osnovnog ugovora u kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.014,74 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

78. Valja istaći da se radi o točnom iznosu kreditnih sredstava koji su ugovoreni predmetnim ugovorom, a koji iznos kao i protuvrijednost izražene valute u kunama je bila tužitelju poznata u trenutku zaključenja samoga ugovora. Dakle, radi se o razumljivoj, jasnoj i vidljivoj ugovornoj odredbi o kojoj se izvjesno pregovaralo prethodno zaključenju ugovora o kreditu.

79. Stoga po stavu ovoga suda ne radi se o ništetnoj odredbi ugovora.

80. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita neovisno od izvršene konverzije po ugovoru. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji isti oštećen od strane tuženika za što nema osnove.

81. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.

82. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena ( 4,70 % godišnje), koristeći prosječni tečaj po stvarnim uplatama kako ih je knjižio tuženik. U razdoblju otplate kredita do konverzije, tužitelj je tako preplatio na ime kamata iznos od 4.044,29 Eura.

83. U razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te je bio niži i viši od tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene konverzije, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao, vještak je istakao da je tužitelj na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 4.7651,19 Euro. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku manje uplatio iznos od 168,33 Eura ( tzv. negativna razlika).

84. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15). Suština konverzije po vještaku je da se kredit konvertirao na način da se simulirao otplatni plan EUR kredita koji ima za pretpostavku slijedeće:

- početni iznos je stvarno isplaćen iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita tj. 319.170,95 kn, odnosno 43.424,62 Eur

- ročnost, odnosno trajanje kredita je isto kao i kod CHF kredita

- banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

85. Sa takvim postavkama, vještak ističe da simulirani kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom ( konvertiranom ) kreditu prema obračunu banke na dan 30. rujna 2015. naveden u Dodatku je 36.618,34 Eur, odnosno 279.672,57 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 za 1 Eur. Navedeni iznos ostatka glavnice je neovisan o uplatama tužitelja te predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 56.681,85 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/EUR na dan isplate kredita 262.135,30 kn. Razlika navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate, stoga je jednaka razlici 279.672,57 kn – 262.135,30 kn, što iznosi 17.537,27 kn / 2.327,60 Eur na dan 30. rujna 2015. i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

86. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da u situaciji kada je valutna klauzula bila ništetna potrebno je bilo umanjiti glavnicu za dodatnih 2.327,60 Eur. Dakle tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu. Također, vještak je istaknuo da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome Eur kreditu te da tako utvrđena preplata iznosi 2.590,72 Eur na dan 30. rujna 2015.

87. Po mišljenju ovog suda provedenim vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora preplatio tuženiku ranije navedeni novčani iznos. Prilikom konverzije koja je izvršena po zakonu, dokazano je da je nedovoljno umanjena glavnica (razlika glavnice) te da ista na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.327,60 Eur. Naime, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.

88. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

89. Stoga je tužitelju s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope do konverzije dosuđen iznos u visini od 4.044,29 Eur, dok je s osnove razlike u tečaju valute CHF do konverzije dosuđen preplaćeni iznos u visini od 4.761,19 Eur. Tužitelju je također dosuđena i razlika glavnice koja je na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosila 2.327,60 Eur. Predmetni novčani iznosi predstavljaju nepripadnu korist koju je banka stekla na temelju ništetnih odredbi, odnosno na temelju nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji, slijedom čega je ista primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju.

90. Tužitelju po mišljenju ovoga suda ne pripada pravo na isplatu iznosa u visini od 2.590,72 Eur koji iznos predstavlja preplatu koja je tužitelju priznata od strane banke, a koja je navedena u nalazu i mišljenju vještaka s isticanjem da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro , a koja je utvrđena na dan konverzije 30. rujna 2015. Kako se radi o priznatoj preplati od strane banke koja je kalkulirana, ovaj sud smatra da tužitelju ne pripada pravo zatražiti isplatu iste.

91. Na dosuđeni iznos glavnice s osnova preplaćenih iznosa tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama. Također, banka je dužna isplatiti i daljnji iznos koji se odnosi na nedovoljno umanjenu glavnicu na dan konverzije također sa sporednim davanjima temeljem odredbe članka 29. ZOO-a.

92. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

93. Tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cjelokupnog ugovora, odnosno određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

94. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2020. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

95. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.

96. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev s oba osnova temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok skladno odredbama ZOO-a, zbog čega je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora petogodišnji zastarni rok.

97. Slijedom navedenog, usvojen je kao osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja te je odlučeno kao u stavku I., II., III. i IV. izreke presude, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog u ranije citiranim stavkama izreke presude tužitelj odbijen kao sa neosnovanim zahtjevom, a to se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjeva za isplatom novčanog iznosa s osnove manjka u visini od 2.590,72 Eur sa pripadajućim sporednim davanjima.

98. Neovisno o uspjehu u sporu tužitelju je dosuđena naknada parničnog troška u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. Mišljenje je ovoga suda da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, zbog kojega dijela nisu nastali posebni troškovi.

99. Tužitelju je dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu,. a koji se sastoji od sastava tužbe te sastava podnesaka od 7. travnja 2020., 19. svibnja 2023., i 27. veljače 2025. prema Tbr. 8/1 te sastava podneska od 21. listopada 2019. i 7. ožujka 2024. prema Tbr. 8/4. Također, dosuđen je i trošak zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 26. svibnja 2023., 18. rujna 2023. te 10. ožujka 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

100. Prilikom dosuđivanja parničnog troška sud je cijenio vrijednost predmeta spora kao i Tbr. 7/1 u kojem je propisano da ukoliko vrijednost predmeta spora doseže između iznosa od 1.327,01 Eur do iznosa 13.272,00 Eur valja cijeniti po radnji 100 bodova. Cijeneći vrijednost boda prema istoj Tarifi, sud je cijenio vrijednost od 200 Eur po poduzetoj radnji, a ne 500,00 Eur kako je to smatrao tužitelj. Prilikom dosuđivanja manje naknade skladno odredbama Tarife s obzirom na poduzetu radnju referentan iznos je bio iznos od 200,00 Eur kao što je ranije navedeno. Tužitelju je dosuđen PDV u visini od 25 %, iznos uplaćenog predujma za potrebe vještačenja te sudske pristojbe na tužbu, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.627,23 Eur.

101. Na dosuđeni iznos naknade tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

102. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku V. izreke presude.

U Rijeci, 12. svibnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika