Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-111/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 9. travnja 2025., održane u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika te z. punomoćnika tuženika HH, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 12. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-299/2007 sklopljenog dana 06. prosinca 2007. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, a sada ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz [adresa] i tužiteljice VH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OV-21639/07 dana 07. prosinca 2007., a koja glasi:
„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.”.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 iz [adresa], da tužiteljici VH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 116,73 EUR (stošesnaest eura i sedamdesettri centa) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz [adresa], da tužiteljici VH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 289,81 EUR (dvijestoosamdesetdevet eura i osamdesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 12. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je, po punomoćniku, protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnica kredita zaključila s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, dana 06. prosinca 2007. Ugovor o kreditu br. 136-299/2007, koji je idućeg dana solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OV-21639/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je predmetnim Ugovorom prednik tuženika stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 12.825,00 CHF po srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita, da je tužiteljica u cijelosti i uredno otplatila kredit s danom 12. siječnja 2015., da je prilikom isplate kredita dana 10. 12. 2007. tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita visine 12.825,00 CHF, dakle iznos naknade od 192,38 CHF, odnosno 849,53 kn, što preračunato iznosi 116,73 EUR, da je s obzirom da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni sljednik društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, to da je tuženik pasivno legitimirana stranka u ovom postupku, da je u predmetu poslovnog broja P-1113/2019, temeljem istog ugovora o kreditu iz toč. 3. tužbe i između istih parničnih stranaka, već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, u kojem postupku je sud pravomoćnom presudom od 14. srpnja 2022. (potvrđeno presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-943/2021 te odbačen prijedlog tuženice za dopuštenje revizije rješenjem VSRH broj Revd 3474/2023) meritorno riješio spor u korist tužiteljice, da je odredbom čl.5. st. 2 Ugovora o kreditu određeno je kako se tužiteljici prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, odnosno tzv. ulazna naknada od 1,50 %, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,50 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime ulazne naknade platila tuženiku iznos od čak 116,73 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini jednog cijelog anuiteta kredita. Tužiteljica isto tako ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba čl. 5. st. 2 Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. U prilog tome govori i mnogobrojna sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili i uspjeli pri utvrđenju ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti presudu posl. broja GŽ-3610/2022 Županijskog suda u Zagrebu, presudu ŽS u Slavonskom Brodu posl. broja Gž-662/2022, kao i presudu Županijskog suda u Zadru posl. broja Gž_473/2022-2 od 9. 5. 2023. ), a sve u skladu s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“
Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, tužiteljica ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, naznačeni iznos naknade nije posebno specificiran, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je banka, kao jača ugovorna strana prije isplate kredita odbila od ukupnog iznosa kredita naznačene jednokratne troškove obrade. Tužiteljica ističe kako predmetna odredba sadržana u članku 5. st. 2. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući je utuženi iznos od 116,73 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to ga je, kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Tužiteljica se pozivala na presudu ŽS u Zagrebu Gž-3610/2022-2 od 25. 4. 2023., presudu ŽS u Slavonskom Brodu Gž-662/2022-3 od 10. 3. 2023. i presudu ŽS u Zadru Gž-473/2022- 2 od 9. 5. 2023.
2. U odgovoru na tužbu (list 33-40 spisa), po punomoćniku, tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare te je napomenuo kako je predmetna naknada naplaćena prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora znači krajem 2007., naveo je da je Ugovor o kreditu otplaćen u veljači 2015. pa da imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 12.825,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 116,73 EUR, tuženik je istaknuo da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78), slijedom čega je predlagao odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na čl.5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita), naveo je da je u čl.5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, da bi se pitanje određenosti moglo postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Čl.1066., st.2. ZOO-a 78 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, da nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud (?), da citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade, da iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik je posebno istaknuo kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni traženje očitovanja (pomoći) od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS). Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik je posebno napomenuo da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C - 621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2014. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik je naglasio da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je istaknuo da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa je predlagao saslušanje tužiteljice, istaknuo je kako tuženik (?) nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Tuženik je istaknuo kako će sam iznijeti dio brojne sudske prakse koja potvrđuje dosadašnje navode tuženika pa je naveo da je Trgovački sud u Osijeku, P-2/2021 28. travnja 2022. godine (u prilogu) u točki 46. obrazloženja presude u kojoj je odbio tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom istaknuo: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2437/2022 presudom od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku iz točke VI. Ovog podneska te odbio tužbeni zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu, Gž-279/2023 presudom od 08. ožujka 2023. godine (u prilogu) preinačava prvostupanjsku presudu u cijelosti (u odnosu na ulaznu naknadu) te u točki 11. ističe sljedeće: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Također, tuženik je ukazao i na presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-230/2023 od 09. veljače 2023. godine u kojoj u točki 25. sud navodi sljedeće: „Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlagao sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu br. 136-299/2007 od 06.12.2007. (list 6-12 spisa), specifikaciju isplate kredita od 10. 12. 2007. (list 13-14 spisa), otplatni plan prednika tuženika predmetnog kredita (list 15-16 spisa), uvid u ovosudni spis broj P-1113/2019 (e-spis) te je saslušana tužiteljica, kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Tužiteljica je u ovom postupku tražila utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-299/2007 zaključenog dana 06. prosinca 2007. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i tužiteljice VH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OV- 21639/07 dana 07. prosinca 2007., a koja glasi:
„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.”.
5. Tuženik je istaknuo prigovor zastare napominjući "kako je predmetna naknada naplaćena prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora znači krajem 2007.".
6. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan.
7. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
8. Dalje, uvidom u ovosudni predmet broj: P-1113/2019, utvrđeno je da se presudom poslovni broj: 18 P-1113/2019-22 od 18. lipnja 2021. (potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: 19 Gž-943/2021-2 od 14. srpnja 2022.), utvrđuje da su dio odredbe čl.4. i odredba čl.6., odnosno drugi relevantni dijelovi odredaba solemniziranog Ugovora o kreditu br. 136-299/2007, koji je sklopljen dana 6. prosinca 2007. između tužiteljice VH, OIB [osobni identifikacijski broj] i HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d. kao prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, odn. plaćanja, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljima dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 20.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno dospjele iznosa od dospijeća pa do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 8.612,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
9. Predmet tog spora bio je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su u određenom dijelu ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2007. te zahtjev da joj tuženik isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa u utuženom razdoblju i bez primjene valutne klauzule.
10. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizašla je jer je sud na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, formulirala banka, da tuženik, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 6. prosinca 2007., slijedom čega su te odredbe Ugovora ništetne.
11. Dakle, nesporno je da je 06. prosinca 2007. zaključen Ugovor o kreditu br. 136- 299/2007 između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, kao kreditora, da je navedenim Ugovorom banka odobrila korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.825,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 7 godina od stavljanja kredita u otplatu, u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 184,91 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja.
12. Nesporno je da je člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 136-299/2007 od 06. prosinca 2007. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.
13. Tužiteljica je saslušana kao stranka na ročištu 9. 4. 2025. iskazala da nikakvih pregovora oko zaključenja ugovora o kreditu sa prednikom tuženika nije bilo, da je ugovor prije zaključenja pročitala pa tako i spornu odredbu, ali ništa u vezi te odredbe nije joj pojašnjeno, a niti je to tražila, da je ugovor vidjela prije zaključenja, radilo se o obrascu ugovora, a nije se sjećala više određeno da li je isti ugovor nosila na potpis kod javnog bilježnika, da joj nije pojašnjeno što uključuje jednokratne troškove obrade kredita, da o tome nije sa nikim od djelatnika prednika tuženika razgovarala, da su joj troškovi naplaćeni iz kredita, da nije prigovarala niti se žalila na koju odredbu ugovora, pročitala je i smatrala je da je to to. Tužiteljica je na posebno pitanje punomoćnice odgovorila da je svrha kredita bila kupnja automobila za osobne potrebe, a također je odgovorila i da joj prije zaključenja ugovora nije predočen nominalni iznos naknade.
14. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti joj je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Sud je zaključio da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao prednik tuženika i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
15. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (12.825,00 CHF), tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, prednik tuženika, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Prednik tuženika je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
16. Tuženik nije osporavao visinu utuženog potraživanja.
17. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
18. Budući je između stranaka nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznim kamatama koje teku od izvršene uplate do isplate primjenom čl.1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
19. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).
20. Sud je tužitelju priznao traženi trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 4. 3. 2025. i 9. 4. 2025., svaki u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 21. 5. 2024. u iznosu od 50,00 eura, PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, na iznos od 200,00 eura, a u iznosu od 50,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 euro i na presudu u iznosu od 39,81 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 289,81 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužiteljici i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 12. svibnja 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina
2. Zlatko Knezović, odvjetnik u OD Knezović&Partneri j.t.d. iz Zagreba
