Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-471/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovor o kreditu broj 528-50-4216948 od 28. lipnja 2007.g, a kojom odredbom je ugovoreno da tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 408,94 EUR (četristoosameura-devedesetčetiricenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 12. srpnja 2007. i to po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 500,00 EUR-a (petstoeura) sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 28. lipnja 2007.g. sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50-4216948 temeljem kojeg Ugovora joj je tuženica, kao kreditor, dala iznos od 21.195,84 na rok od 5 godina, te joj je prilikom isplate kredita 12. srpnja 2007. naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, odnosno iznos od 408,94 EUR-a, koja naknada je ugovorena čl. 3. Ugovora o kreditu. Nadalje, ističe kako je navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, ništetna te da je tuženik istu nezakonito naplatio, pri čemu se pozvala na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 3,30 % od iznosa kredita. Navodi kako je predmetnom odredbom ugovora o kreditu tuženik, koristeći svoj položaj jače ugovorne strane, imao za cilj pogodovati sebi. Naime, prilikom realizacije kredita tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da joj je učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, na koji način je nepripadno stekla iznos od 408,94 EUR-a, pri tome dodaju da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje u tekstu ZZP ), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana i ona, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Isto tako, navodi kako ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05. U situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik imao i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna. Ističe i kako je takav pravni stav zauzet i odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19. Sukladno navedenom, navodi, nedvojbeno je kako je tuženik neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od 408,94 EUR-a. Slijedom svega navedenoga, predložila je sudu da temeljem čl.1111. a u vezi s čl.1115. ZOO/05 donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te potražuje i naknadu parničnog troška.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 7. srpnja 2024., tužiteljica je navela da u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, kojem ističe kako je čl. 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost sjedišta tuženika, smatra predmetnu odredbu kojom je ugovorena mjesna nadležnost nepoštenom te se ista ne može primijeniti u konkretnom postupku. Nadalje, ističe kako s obzirom da se radi o ugovoru sastavljenom od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu u kojem slučaju nije bila u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama pa tako niti o odredbi mjesne nadležnosti u slučaju spora, ima se primijeniti čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača u koji je implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice, te dodaje, kako je pravna posljedica takvih nepoštenih odredbi propisana čl. 50. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, pa je sukladno navedenom, a primjenom odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, prigovor mjesne nenadležnosti koji je tuženik istaknuo, neosnovan. U odnosu na navode tuženika da je odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita lako uočljiva i razumljiva te kako stoga nije dopušteno provoditi test poštenosti, kao i da se ista ne može smatrati nepoštenom jer nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe, isti su navodi tuženika bez pravnoga uporišta i u potpunosti neosnovano. Naime, navodi tužiteljica, sama činjenica da joj je odredba o naknadi za korištenje kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da su o istoj pregovarali, kao niti da ju je tuženica upoznala o tome koji su joj to troškovi i u kojem iznosu nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora, a koji bi se imali namiriti iz naknade za korištenje kredita, te dodaje da je tuženik trebao jasno odrediti koje troškove naknada koje naplaćuje obuhvaća, kao i koliko iznose pojedini troškovi koji se imaju namiriti iz predmetne naknade. Nadalje, tužiteljica navodi da je prilikom realizacije kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da joj je učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju stvarno nastalih troškova koje je imala pri isplati kredita, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, pa se sukladno navedenom predmetna odredba ne može smatrati niti razumljivom. Tužiteljica se pri tome pozvala i na odluku Europskog suda pravde od 30.travnja 2014.g. u predmetu broj C-26/13. Nadalje, navodi da je tuženik, koristeći se položajem jače ugovorne strane, prouzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što proizlazi upravo iz činjenice kako je tuženik, koristeći se svojim položajem pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu, na način da je ponudio sklapanje tipskog ugovora koji je u sebi već sadržavao odredbu o naknadi za korištenje kredita, a o kojoj odredbi se pri zaključenju ugovora nije pregovaralo, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja te neosnovano stekao imovinsku korist. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u određenom postotku od iznosa realiziranog kredita, a što u biti znači da što su dužnici realizirali veće kredite isti će platiti i veću naknadu, jasno je za zaključiti da tuženik predmetnom naknadom nije podmirivao stvarne troškove, s obzirom da nije odredio na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredila svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavio dodatnu imovinsku korist. Sukladno navedenom, a s obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane bank, kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 3. Ugovora, tužiteljica ističe, je stoga odredba čl. 3. Ugovora nepoštena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Nadalje, tužiteljica navodi, da u odnosu na navode tuženika u kojima se poziva na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. Zakona o obveznim odnosima u konkretnom slučaju, s obzirom da bi se predmetna odredba mogla primijeniti tek u slučaju da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje cijelog Ugovora o kreditu ništetnim zbog zabrane manjeg značaja, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužiteljica ističe kako je isti istaknut u potpunosti neosnovano i paušalno, pri tome imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Nadalje, u odnosu na navod tuženika kako je predmetna tužba preuranjena s obzirom da tražbina nije dospjela iz razloga što će zastara eventualno početi teći tek po pravomoćnom utvrđenju ništetnosti, tužiteljica navodi, kako takvo shvaćanje tuženika nije pravno utemeljeno niti ima mjesta primjeni istog. Naime, ističe, ništetnost kao pravni institut nastupa ex tunc, odnosno ona djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, te sukladno tome odredba koja je ništetna nije nikada niti proizvela pravni učinak, dok je tužba kojom se traži utvrđenje ništetnosti samo deklaratornog karaktera. Isto tako, tužiteljica navodi da tuženik neosnovano osporava tijek zateznih kamata, navodeći kako se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a. Navodi kako tako postavljen zahtjev za isplatu zateznih kamata temelji upravo na činjenici da je tuženik u trenutku naplate naknade za korištenje kredita na temelju ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita neosnovano stekao imovinsku korist na njezin teret, iako je znao je da nije imao stvarnih troškova nastalih zbog odobravanja kredita koje bi bila tužiteljica u obvezi namiriti. S obzirom na navedeno, tužiteljica navodi da sukladno čl. 1115. ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za korištenje kredita od dana plaćanja iste.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknulo prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženice, prema čemu je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Osim toga, naveo je da se na ovaj slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Stoga je predložio sudu da prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, naveo je da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da su navodi tužiteljice, da smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, neosnovani. Tuženik je naveo da je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, te da ističe kako je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, te da je obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi određena. Nadalje, navela je kako smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da je tužiteljica mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, navodi, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala je na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što osporava, ističe kako tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno, navodi, potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Dakle, ističe, neosnovani su navodi tužiteljice da bi joj morala u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu, te se u tom smislu tuženica pozvala na presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno, ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, te navodi kako je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, te se u tom smislu poziva na odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, navodeći da ukoliko bi se tužiteljica u odnosu na prigovor zastare pozivala na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, ističe kako se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, navodi, ako zastara tužiteljicine tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljicina tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik nije prigovarao visini tužbenog zahtjeva, ali je prigovarala osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, navodi, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što osporava, ne može se smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, pri čemu osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje, neovisno o tome kada je tužiteljica podnijela tužbu. Slijedom svega navedenog, predložila je sudu da tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužiteljici da joj naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je Potvrdu o naplaćenoj naknadi (list spisa 6, i 34), Ugovor o kreditu (list spisa 6-11), otplatna tablica- kredit informativni izračun (list spisa 13-15), promotivni uvjeti za odobrenje kredita za građene za kupnju novih automobila saslušao tužiteljicu.

4. Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenjem financijskog-knjigovodstvenog vještačenja jer tuženik nije prigovarao visini tužbenog zahtjeva.

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

5.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tužene u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I. izreke rješenja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 408,94 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova, kao i je li došlo do zastare tužiteljičinih potraživanja.

9. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu te da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita.

10. Iz Potvrde o naplaćenoj naknadi (list spisa 6, i 34) proizlazi da tuženik potvrđuje da je tužiteljica bila korisnik kredita broj 528-50-4216948, te da je prilikom isplate 12. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.081,13 kn.

11. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 6-11) proizlazi da je sklopljen 28. lipnja 2007. između tužiteljice i tuženika, na iznos od 21.195,84 CHF-a po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je odredom čl. 3. ugovoreno da naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

12. Iz promotivnih uvjeta za odobrenje kredita za građene za kupnju novih automobila proizlazi da je u istima bilo navedeno da se plaća naknada, koja je jednokratna, i naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je Ugovor bio sklopljen 2007. Kada je došla u auto kuću kupiti automobil iz auto kuće su je uputili na Raiffeisenbank, a kada je došla u banku Ugovor je bio pripremljen i ona ga je dobila samo na potpis. Pročitala je Ugovor i razumjela ga je koliko je mogla. Vjerojatno je pročitala i odredbu o naknadi za obradu kredita, ali zbog proteka vremena ne može 100% tvrditi. Nisu joj u banci obrazlagali odredbe Ugovora, kao niti odredbu za obradu kredita, a nije ni tražila obrazloženja, nije tražila niti da se neke odredbe Ugovora promjene. Nisu joj obrazložili koja je svrha naknade. Ne može se sjetiti je li u tom trenutku znala koliko iznosi naknada za obradu kredita, vjerojatno je, ali ne može se sjetiti. Automobil je kupila u privatne svrhe, kako bi mogla doći na svoje radno mjesto. U to vrijeme je bila zaposlena u Belju te nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nije tražila pojašnjenje odredbe za obradu kredita.

13.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije mogla shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znala čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarala. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice, a nije joj obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatila da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerili da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužiteljicu nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu

1 0

odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

24. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, kao niti kada mora platiti navedenu naknadu. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

1 1

24.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužitelj, kao korisnik kredita platiti naknadu od 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

25. Budući da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 12. srpnja 2007. u iznosu od 408,94 EUR-a.

26. Na iznos od 408,94 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepoštena jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 12. srpnja 2007. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2024. i 22. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako, trošak sastava podneska od 7. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR-a, što ukupno iznosi 400,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 500,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2.

1 2

Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika