Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1258/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja JV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetniku Borni Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku protiv tuženik Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 8. Ugovora broj: 9916348412 o dugoročnom nenamjenskom kreditu sklopljen 20. lipnja 2016. godine između tužitelja JV, kao Korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., a koja glasi:

„Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 0,25% (nua cijela dvadeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima."

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju JV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 49,77 eura (četrdesetdeveteura-sedamdesetsedamcenti) na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24. lipnja 2016. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, da tužitelju JV, OIB [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 194,13 EUR-a (stodevedesetčetirieura-trinaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20. lipnja 2016. s tuženikom sklopio Ugovor broj: 9916348412 o dugoročnom nenamjenskom kreditu na iznos od 150.000,00 kn. Nadalje, navodi da je s osnova čl. 8. ugovora o kreditu bio obvezan tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,25 % od iznosa odobrenog kredita, a što proizlazi i iz Potvrde tuženika, koju je dostavio uz tužbu, i iz koje je razvidno kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 24. lipnja 2016. u iznosu 375,00 kn, a koji iznos je naplaćen iz odobrenog iznosa kredita. Tužitelj navodi da sukladno čl. 49. Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz sljedećih razloga, prvo: odredba je potpuno nejasna i općenita, ne ukazuje na što se odnosi, drugo: nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o pojedinačnoj odredbi Ugovora kojeg je tuženik unaprijed pripremio i treće: nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, te je tako odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na njegovu štetu, kao potrošača, te je ista, ističe, ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, a sukladno čl. 55. ZZP/15, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje, navodi da ako tuženik tvrdi da se o konkretnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, isti je dužan to dokazati, dodajući da je i Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Tužitelj ističe da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle, kreditor - tuženik svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s njim i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet njemu, kao potrošaču, oko kojeg nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati, a za posljedicu imaju neravnotežu među strankama, na njegovu štetu. Kako je ranije rečeno, tužitelj navodi da naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 375,00 kn/49.77 eura, te da za slučaj da tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko, na koji način i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita, s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu parnično troška zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 16. siječnja 2025., tužitelj navodi da je prigovor zastare je neosnovan. Tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 7. Ugovora. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 328. ZOO). Po utvrđenju ništetnosti, tužitelj traži povrat isplaćenog iznosa koji je plaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe, a za koju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Uostalom, da je prigovor zastare neosnovan obrazloženo je i u presudi VSRH Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine. Tuženik ističe kako je naknada iz čl. 8. Ugovora razumljiva i jasna i sastavljena na način da ju je tužitelj mogao lako uočiti. Naime, tužitelj je bio obvezan platiti naknadu u iznosu 0,25%, ali nigdje nije naznačeno što ta naknada predstavlja, za što se točno plaća i zašto baš u tom iznosu. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori mora biti transparentna. To znači da mora biti jasno i razumljivo sastavljena. Nigdje u Ugovoru o kreditu nema naznake s osnova čega je naplaćena naknada, odnosno što ona predstavlja i u čemu se sastoji (naknada je u potpunosti neobrazložena) što ukazuje na netransparentnost tuženika u postupanju. Uostalom, naknada u iznosu 0,25% predstavlja paušalni, proizvoljan iznos tuženika (koji je jednako tako neobrazloženo i jednostrano mogao biti i viši i niži). Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. (Zakon o zaštiti potrošača). Tuženik ničim ne dokazuje uspješnu informiranost tužitelja, a njegov je teret dokaza. Tužitelj je stajališta da je ugovorena naknada prouzrokovala znatnu neravnotežu zbog toga što: radi se o tipskom ugovoru, tužitelju je ugovor prezentiran po principu ‘’uzmi ili ostavi’’, nije bilo pregovaranja, da se pregovaralo o spornoj naknadi, tužitelj na nju ne bi pristao tužitelju, te je tužitelju kredit isplaćen umanjeno za jednokratnu naknadu, ali kamatu je plaćao za cijeli iznos kredita, zahtjev dobre vjere, naknada je proizvoljan iznos tuženika koji predstavlja fiktivan trošak na koji tužitelj nipošto ne bi pristao da se o njoj pregovaralo (nedostatak dobre vjere), ugovor su sklopili s jedne strane tuženik koje je sklapanje ugovora profesionalna djelatnosti i tužitelja koji ima znatno manju razinu znanja o proizvodima i uslugama koje su predmet ugovora, ponašanjem tuženika, tužitelj je postavljen u položaj koji je nepovoljniji od onog kojeg propisuju domaći pozitivni propisi. (ZZP i ZOO). S obzirom da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, jer da jest, tužitelj na nju ne bi pristao, a sama odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana, tužitelj je stajališta da odredba ne prolazi test poštenosti. Prilikom podnošenja tužbe, tužitelj je kao dokaz dostavio potvrdu tuženika iz koje je razvidno kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 24.06.2016. u iznosu 375,00 kn, a koji iznos je naplaćen iz odobrenog iznosa kredita. Temeljem tog dokaza tužitelj postavlja visinu tužbenog zahtjeva. Uz podnesak je dostavio i sudsku praksu na koju se pozvao i to odluke: VSRH Revd-1601/2024, Rev-1035/2024.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu te da su potraživanja tužitelja u zastari, odnosno istaknuo je prigovor zastare. Nadalje, navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 20. prosinca 2024. zbog čega i prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, sve ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tako navodi da u slučaju ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 20.6.2016. na iznos od 150.000,00 HRK, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,25% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 8. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 8.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 0,25% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-8), Potvrda banke (list spisa 9), te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik na raspravi održanoj 9. travnja 2025. izjavio da ne osporava visinu, sukladno čemu je tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5. Na raspravi koja je održana 9. travnja 2025. tuženik se protivio načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora, navodeći da, iako tužitelj ističe deklaratorne i kondemnatorne zahtjeve, se zapravo radi samo o jednom tužbenom zahtjevu, prema čemu vrijednost predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu iznosa. Nakon toga, tužitelj je istaknuo da je vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) postavljena na način da je istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev, koji se uzima u vrijednosti 1.327,23 eura te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 49,77 eura, te je stava da je ispravno naznačio VPS zbrojivši iznose po tužbenim zahtjevima u ukupnom iznosu 1.377,00 eura.

5.1. Sud je uvažio prigovor tuženika te je rješenjem na navedenoj raspravi odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 49,77 eura. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 49,77 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 49,77 EUR- a a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 991634812.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 991634812 20. lipnja 2016. u iznosu od 150.000,00 kn (što po tečaju konverzije iznosi 19.908,43 EUR-a). Naknada za obradu kredita plaćena je 24. lipnja 2016. u iznosu od 375,00 kn a uplaćena je iz odobrenog iznosa kredita.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 9916348412 (list spisa 6-8), proizlazi da su čl. 8. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili naknadu za obradu kredita u visino od 0,25% od iznosa odobrenog kredita.

11. Iz Potvrde banke (list spisa 9) proizlazi da tuženik potvrđuje da je tužitelj bio korisnik kredita, broj Ugovora 9916348412, sklopljenog dana 20. lipnja 2016., te da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 24. lipnja 2016. u iznosu 375,00 kn, a koji iznos je naplaćen iz odobrenog iznosa kredita.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se 2016. obratio tuženiku, čiji je dugogodišnji korisnik, radi sklapanja Ugovora o kreditu, koji mu je trebao radi kupnje automobila. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita te je pitao djelatnika banke što je to, a on mu je rekao da ili može prihvatiti takvu odredbu ili ne, ali da su takvi uvjeti banke. Ugovor o kreditu je sastavila banka, a on je Ugovor dobio netom prije nego što će isti sklopiti, odnosno potpisati. Nije mu obrazloženo koje troškove plaća plaćanjem naknade za obradu kredita, te koja je svrha plaćanja navedene naknade. Znao je koji je iznos navedene naknade jer je mogao izračunati postotak od kredita, ali mu nisu obrazložili zašto to mora platiti. Shvatio je kada će biti naplaćena navedena naknada. Nakon što je pitao za navedenu odredbu Ugovora, rekli su da su to njihovi uvjeti, te da se Ugovor neće realizirati, ako to ne prihvati. Automobil je kupio za osobne potrebe, u to vrijeme nije imao OPG, obrt, niti neku pravnu osobu u svom vlasništvu. Taj automobil još uvijek vozi. Zaposlenik je Ministarstva financija, Carinske uprave. Nije htio mijenjati odredbu ugovora o ulaznoj naknadi, razumio je odredbu i postavljen mu je takav Ugovor, koji je mogao prihvatiti ili ne, a bez toga isti ne bi bio realiziran. Nisu mu dali priliku da o tome razgovara.

12.1. Iskaz tuženika sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019., 19/2022. u nastavku: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatio da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara, a nakon što je pitao za navedenu odredbu Ugovora, rekli su da su to njihovi uvjeti, te da se Ugovor neće realizirati, ako to ne prihvati.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerili da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužitelja nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

21.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužitelja nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužitelj, kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju Banka obračunava i naplaćuje u visini 0,25% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima, te je primjenom čl.49. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 55. st.1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 24. lipnja 2016. u iznosu od 375,00 kn/49,77 EUR-a.

23. Na iznos od 49,77 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 55. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 24. lipnja 2016. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi

1 0

način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na ročištu a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 9. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako, trošak sastava podneska od 16. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 187,50 EUR-a, uvećano sa sudskom pristojbom na tužbu u iznosu od 6,63 EUR-a, što sveukupno iznosi 194,13 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

25.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužitelj platio.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika