REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-911/2023-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Timon Sakoman, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženice ŽZ iz [adresa] B 14, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženice PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tuženika HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tuženika OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po AZ, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lovrić&Klobučar j.t.d. iz Zagreba i 6. tuženice VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene 25. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika 1. do 5. tuženika AZ, odvjetnika i 6. tuženice osobno, 12. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja BZ koji glasi:

''I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi br. Ovr- 2567/2020 Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. 1. 2021. koja je provedena u korist CZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], ŽZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52440 Poreč i to predajom stana u [adresa], II kat, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika površine 138,51 m2 bez osoba i stvari tuženicima.

II. Utvrđuje se pravo na posjed stana u [adresa], II. kat koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika površine 138,51 m2, u korist BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Utvrđuje se pravo na posjed stana u [adresa], II. kat koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika površine 138,51 m2, u korist VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].''

II. Nalaže se tužitelju BZ naknaditi 1. tuženiku CZ, 2. tuženici ŽZ, 3. tuženici PZ, 4. tuženiku HZ i 5. tuženiku OZ parnični trošak u iznosu od 2.100,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 1. lipnja 2021. navodi kako je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-2567/2020 od 10. svibnja 2021. kao treća osoba, upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha koja se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem Ovr-2567/2020 nije dopuštena. Navodi kako je rješenjem o ovrsi Ovr- 2567/2020 od 22. siječnja 2021. određena ovrha protiv VZ temeljem pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4829/2019 od 10. ožujka 2020. radi njezinog iseljenja iz stana u [adresa], a tužitelj nije bio stranka te parnice. Ističe kako od 21. siječnja 1990. neprekidno prebiva u predmetnoj nekretnini, u njezinom je posjedu i to mu predstavlja jedini dom od 1990. zbog čega predmetna ovrha nije dopuštena. Predmetnom ovršnom ispravom nije mu naloženo da iseli, odnosno ne egzistira ni jedna sudska odluka kojom mu je naloženo napusti svoj dom niti postoji ikakva tražbina ovdje tuženika protiv tužitelja koja bi bila utvrđena sudskom odlukom. Smatra da ima ustavno i konvencijsko pravo na dom, da ima zakonsko, ustavno i konvencijsko temeljno ljudsko pravo na pravičan postupak i fer suđenje, da ima ustavno i konvencijsko pravo na zdrav život, pravo na obranu od ponižavajućeg postupanja te na jednakost pred zakonom. Navodi kako ima ustavno i konvencijsko pravo da se o njegovim obvezama odluči u sudskom postupku koji svakako mora prethoditi bilo kojoj sudskoj odluci kojoj se njemu nalaže da iseli iz svojeg doma. Provođenjem ovrhe čiji bi učinak bio iseljenje tužitelja iz njegovog doma, u situaciji u kojoj ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju, ne postoji nikakva sudska odluka kojom se tužitelju nalaže iseljenje iz njegovog doma, ne postoji niti je ikad vođen nikakav postupak u kojem se odlučivalo o tom zahtjevu tuženika, bilo narušeno temeljno ljudsko pravo tužitelja na pravično i pošteno suđenje i ta okolnost sprječava provedbu predmetne ovrhe, čime ona nije dopuštena. Navodi kako nema mogućnosti kupiti drugu nekretninu, niti ima mogućnosti useliti ili unajmiti drugu nekretninu jer uopće nema imovine i njegova primanja su minimalna jer prima invalidsku mirovinu u iznosu od 575,34 kn (pet stotina kuna mjesečno), to jest sada i starosnu u sveukupnom iznosu od 1136,00 kn, od čega mjesečno prima 852,00 kn. Time je njegov dom od egzistencijalne važnosti – provođenjem ovrhe bit će izbačen na ulicu jer niti ima kamo, niti može kamo. Tužitelj ima 70 godina i boluje od cijelog niza bolesti teški srčani bolesnik s tri operativna zahvata na srcu, dijabetičar na inzulinu 4 do 5 puta na dan, pati od visokog tlaka, pati od teške artroze kukova zbog koje mora na operaciju, kao posljedicu dijabetesa ima probleme s vidom, ima utvrđenu 100% invalidnost, pati od psiholoških tegoba uzrokovanih bolešću, posebno nakon šoka – nedavnog saznanja za predmetnu ovrhu. Provođenje ovrhe bez sudske odluke i bez sudskog postupka na kojeg tužitelj ima pravo kao i svi ostali, bilo bi ponižavajuće i nečovječno i time bi se izravno kršila ljudska prava tužitelja i to pravo na život iz čl. 21. Ustava Republike Hrvatske te pravo na zaštitu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja iz čl. 3. Konvencije. Ističe i da ima pravo na zaštitu faktičnog posjeda iz čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ističe i prigovor prava zadržanja iz čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 72. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže donijeti presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-2567/2020 od 21. siječnja 2021.

2. U odgovoru na tužbu tuženici se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navode da se tužbeni zahtjev u postupku iseljenja zasnivao na činjenici da je prednici ĆZ - SZ otkazan ugovor o najmu stana, time da su prava ranije najmoprimke SZ nakon njezine smrti prešla na VZ koja je i jedina nasljednica, slijedom čega je irelevantno što tužitelj nije bio stranka u postupku - obzirom da se VZ kao nositelju svih prava iza pok. SZ nalaže da iseli iz stana te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda na raspolaganje tužiteljima, ovdje 1-5. tuženicima. Vezano za istaknuti prigovor zadržanja ističu da je u postupku radi iseljenja građevinskim vještačenjem utvrđeno da predmetni stan nije godinama održavan, da nije vršeno niti najosnovnije redovno održavanje uslijed čega stan djeluje loše i zapušteno. Tužitelj svojim postupcima uopće ne poštuje tuđe vlasništvo, niti cijeni što živi i koristi bez ikakve naknade nekretninu u vlasništvu 1.-5. tuženika. Također obzirom na disfunkcionalno stanje u kojem se nekretnina nalazi nisu vjerodostojni navodi da i dalje - bez obzira na navedene zdravstvene probleme - živi sam u takvim životnim uvjetima u predmetnom stanu. Slijedom iznesenog očito je da tužitelj prigovor prava na dom ističe u svrhu odugovlačenja i opstrukcije predmetnog ovršnog postupka, dok uslijed nastale situacije 1.-5. tuženici trpe znatnu štetu i u nemogućnosti su ostvariti svoje pravo vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. Ustava Republike Hrvatske. Zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan neuporabljiva je zbog oštećenja nastalih u potresu. Uslijed navedenog tuženici trpe štetu jer je uslijed neodržavanja stana znatno smanjena njegova tržišna vrijednost, a da još stvar za njih bude gora - uslijed nemogućnosti korištenja stana nisu u mogućnosti niti utvrditi, a niti sanirati eventualna oštećenja od potresa. Predlažu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju da im naknadi parnične troškove.

3. Kako je tijekom postupka umrla 3. tuženica GZ sud je rješenjem posl. br. P-4700/2021 od 3. rujna 2021. utvrdio prekid postupka. Rješenjem od 7. studenoga 2022. pozvana je nasljednica iza pok. GZ i to PZ preuzeti postupak te je postupak nastavljen.

4. Rješenjem od 18. rujna 2023. tužitelju je vraćena tužba radi ispravka odnosno dopune sukladno odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na način da ispravno naznači tuženike, a sukladno čl. 186. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 60. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ). Podneskom od 18. rujna 2023. tužitelj je dostavio ispravljenu tužbu na način da je istu, osim protiv ovrhovoditelja iz ovršnog postupka podnio i protiv ovršenice iz ovršnog postupka VZ. Sud je rješenjem od 22. rujna 2023. pozvao VZ da se očituje pristaje li na proširenje tužbe. Podneskom od **.**.2024. VZ je pristala na proširenje tužbe, a na ročištu održanom 7. veljače 2025. priznala je tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u zaključak ovog suda posl.br. Ovr- 2567/2020 od 10. ožujka 2021. (list 9-12), prijedlog za ovrhu ovdje tuženika protiv 6. tuženice VZ (list 13-14), rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-2567/2020 od 22. siječnja 2021. (list 15), zaključak ovog suda posl. br. Ovr-2567/2020 od 10. svibnja 2021. (list 16-18), uvjerenje o prebivalištu (list 19), rješenje HZMO od 10. studenoga 2009. (list 20-21), izvadak mirovine tužitelja (list 22), izvod prometa po računu (list 23), medicinsku dokumentaciju (list 24-47, 251-260), presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4829/2019 od 10. ožujka 2020. (list 64-70), zapisnik iz predmeta posl. br. Ps-329/2014 (list 71-72), potvrdu Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 14. siječnja 2021. (list 73), podnesak 6. tuženice podnesen u postupku posl. br. Ps-329/2014 (list 74-75), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ovr-1164/2022 od 6. prosinca 2022. (list 131- 135), rješenje ovog suda posl. br. Ovr-2567/2020 od 26. svibnja 2023. (list 216-220), rješenje ovog suda isti poslovni broj od 7. rujna 2023. (list 226-234), ispis s internetske stranice www.loraleo.com (list 235-243), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČZ (list 280), RZ (list 280-281), EZ (list 281), ĐZ (list 281-282), LZ (list 282), tužitelja (list 283) i 6. tuženice (list 283-284), izvršen je uvid u rješenje ovog suda posl. br. Ovrv-2567/2020 od 15. listopada 2024. (list 305-307), zapisnik iz istog predmeta od 8. listopada 2024. (list 308-311), izvadak mirovine 6. tuženice (list 390), tužbu ovdje 6. tuženice protiv tuženika te podnesak kojim se tužba povlači (list 403-406), rješenje Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž Ovr-41/2025 od 27. ožujka 2025. (list 431-435).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. ZPP-a sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

7. Među strankama nije sporno da se vodio ovršni postupak pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-2567/2020 po prijedlogu 1. -5. tuženika, a protiv 6. tuženice i to radi ispražnjenja i predaje nekretnine u posjed, a temeljem ovršne isprave – presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4829/2019 od 10. ožujka 2020. Nije sporno da je u tom ovršnom postupku provedeno iseljenje te je osim 6. tuženice iz nekretnine iseljen i ovdje tužitelj BZ.

8. Među strankama je sporno je li i nadalje moguće i dopušteno voditi ovaj postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u situaciji kada je ovrha pravomoćno dovršena. Sporno je i ima li tužitelj pravo na posjed nekretnine, odnosno je li osnovan njegov prigovor prava na dom.

9. Uvidom u zaključak ovog suda posl. br. Ovr-2567/2020 od 10. svibnja 2021. utvrđeno je da je istim tužitelj kao treća osoba upućen u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U obrazloženju zaključka navodi se kako je tužitelj u svom prigovoru naveo da je nekretnina koju koristi njegov jedini dom više od 30 godina, da je u posjedu iste, da ovršnom ispravom njemu nije naloženo iseliti iz predmetne nekretnine, odnosno da ima prava koja sprječavaju ovrhu i to pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 4. Zakona o sudovima, pravo na pošteno suđenje iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na dom iz čl. 34. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na život iz čl. 21. Ustava Republike Hrvatske te pravo na zaštitu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja iz čl. 3. Konvencije, pravo na zaštitu faktičnog posjeda iz čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i pravo zadržanja iz čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 72. Zakona o obveznim odnosima.

10. Uvidom u rješenje Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž Ovr-41/2025 od 27. ožujka 2025. utvrđeno je da je istim odbijena žalba ovdje 6. tuženice, a tamo ovršenice ZZ kao neosnovana te je potvrđeno rješenje ovog suda posl. br. Ovr-2567/2020 od 7. siječnja 2025. kojim je utvrđeno da je ovrha u tom ovršnom predmetu dovršena. Uvidom u spis posl. br. Ovr-2567/2020 kroz sustav e- spisa utvrđeno je da je rješenje Županijskog suda u Zadru uručeno strankama.

11. Prema odredbi čl. 60. st. 3. OZ-a podnositelj prigovora može parnicu pokrenuti i nakon proteka roka koji mu je sud odredio sve do dovršetka ovršnog postupka, ali je u tom slučaju dužan snositi troškove prouzročene prekoračenjem tog roka. Iz navedene odredbe proizlazi da nakon dovršetka ovršnog postupka odluka o tužbenom zahtjevu kojim se predlaže ovrhu proglasiti nedopuštenom više nema utjecaja na ovršni postupak.

12. Da je tome tako sud zaključuje iz činjenice da Ovršni zakon posebno normira situaciju kada je ovršenik povodom izjavljene žalbe upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (čl. 52., čl. 53. i čl. 55. OZ-a) od one kada treća osoba povodom izjavljenog prigovora bude upućena na pokretanje takve parnice (čl. 59. i čl. 60. OZ-a). Ovršni zakon u odnosu na treću osobu ne propisuje ni mogućnost naknade štete (kao u čl. 56. OZ-a), niti mogućnost protuovrhe (kao u čl. 62. OZ-a).

13. S obzirom da je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice u svojstvu treće osobe povodom izjavljenog prigovora, primijeniti se mogu samo odredbe čl. 59. i 60. OZ-a koje reguliraju takvu pravnu situaciju. Kako je ovrha koja se vodila pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-2567/2020 pravomoćno dovršena to odluka o tužbenom zahtjevu kojim se predlaže ovrhu proglasiti nedopuštenom više nije ni od kakvog pravno relevantnog značaja na ovršni postupak koji je već pravomoćno dovršen (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-1660/2021 od 2. veljače 2022.).

14. Tužitelj je podneskom od 19. veljače 2025. uz tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dodao i zahtjev radi utvrđenja prava na posjed predmetne nekretnine u korist tužitelja i u korist 6. tuženice. Kako je jedini tužitelj u ovom postupku BZ to isti nije aktivno legitimiran podnijeti zahtjev radi utvrđenja prava na posjed predmetnog stana ovdje 6. tuženice VZ, koja nije na tužiteljskoj strani u ovom predmetu te bi se o takvom zahtjevu moglo odlučivati jedino da ga je podnijela VZ.

15. Prema odredbi čl. 187. st. 3. ZPP-a, ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Prema st. 4. istog članka isticanje takvog zahtjeva nakon podnošenja tužbe neće se smatrati preinakom tužbe. Također i prema odredbi čl. 60. st. 4. OZ-a u parnici iz st. 1. ovog članka treća osoba može tražiti da se utvrdi postojanje njezina prava ako joj ga koja od stranaka osporava.

16. Slijedom navedenog, podneskom od 19. veljače 2025. tužitelj nije preinačio tužbu kada je uz zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom istaknuo i zahtjev radi utvrđenja njegovog prava na posjed stana pa je, a sukladno odredbama čl. 60. st. 4. OZ-a i čl. 187. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti i o tužbenom zahtjevu tužitelja radi utvrđenja njegovog prava na posjed na predmetnom stanu.

17. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u posjedu predmetne nekretnine od 1990. od kad neprekidno živi u predmetnoj nekretnini te da navedena nekretnina predstavlja njegov jedini dom. Stoga je, a navedene okolnosti u vezi s istaknutim prigovorom prava na dom, tijekom postupka izveden dokaz saslušanjem tužitelja, 6. tuženice i predloženih svjedoka.

18. U svom iskazu tužitelj navodi da je u stan doselio 1985., a prije toga je u stan povremeno dolazio posjećivati 6. tuženicu. U stanu je živio do deložacije. Nikad nigdje drugdje nije živio. Sada spava po tramvajima, ponekad prenoći kod prijatelja. Ima mirovinu od 220,00 EUR mjesečno, a od toga dobiva 160,00 EUR mjesečno, jer ima ovrhu. Hrani se u pučkoj kuhinji. Dobiva od Grada Zagreba pomoć u iznosu od 28,00 EUR mjesečno zbog male mirovine. Nema nekretnina u svom vlasništvu, nema automobil, nema vrjednijih pokretnina. Navodi da je 100-postotni invalid, ima tri bypassa, 2 stenta, srčani je bolesnik, ima visoki tlak, imao dijabetes tipa II, prima inzulin 4 puta dnevno, operirao je kuk prije nekoliko mjeseci, a trebao bi operirati i drugi kuk i koljeno.

19. U svom iskazu 6. tuženica navodi kako je tužitelj živio u tom stanu od 1985. do deložacije, a na adresi se formalno prijavio u siječnju 1989. ili 1990. Navodi kako su se razveli prije 3-4 godine, ali su ostali živjeti zajedno. Ističe kako se vodio postupak pred ovim sudom koji je trajao od 1998. do 2013. u kojem je izgubila pravo zaštićenog najma. Navodi kako se vodio i drugi postupak u kojem su vlasnici nekretnine tražili da plaća najamninu u iznosu od 7.000,00 kn mjesečno i u kojem postupka presuda nije donesena u njezinu korist. Ističe kako je bolesna, 100-postotni invalid, ima dva umjetna kuka. U mirovini je i prima 700,00 EUR mjesečno nakon što se oduzme iznos od oko 500,00 EUR koji se usteže po ovrsi. Prijavljena je kod prijateljice i kod nje prespava.

20. U svojim iskazima svjedoci ČZ, RZ, EZ, ĐZ i FZ suglasno navode kako im je poznato da je tužitelj živio u predmetnoj nekretnini na adresi [adresa]. Svjedoci ČZ i EZ izričito su iskazali da je tužitelj u stan doselio 1985. ili 1986., a svjedok ĐZ, sin tužitelja i 6. tuženice iskazao je da je u stanu živio sa svojim roditeljima. Svjedok FZ također je iskazao da je u stanu, dok je on u istom živio, živio i tužitelj, koji je njihov očuh. Svjedoci su također iskazali da im je poznato da su tužitelj i 6. tuženica u stanu živjeli zajedno i to do deložacije. Sud je povjerovao iskazima stranaka i svjedoka u dijelu u kojem su iskazivali o okolnostima bitnim za odluku, jer su iskazivali iskreno i uvjerljivo, a njihovi iskazi su međusobno suglasni.

21. Sukladno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

22. Na temelju navoda tužitelja koje je iznio u ovom postupku, njegovog iskaza, iskaza 6. tuženice te iskaza svjedoka, sud je utvrdio da tužitelj u predmetnom stanu živi od 1985. godine. S obzirom na taj izrazito dugi period tijekom kojeg je tužitelj živio u stanu (od 1985. pa do 8. listopada 2024., kada je provedeno iseljenje u ovršnom postupku) sud zaključuje da je tužitelj razvio dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da upravo tu nekretninu smatra svojim domom, a u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije.

23. Dakle, radi ocjene da li provedeno iseljenje u ovršnom postupku predstavlja miješanje države u pravo tužitelja na dom, potrebno je odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1. u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. Ustava te čl. 8. st. 2. Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.

24. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje bilo zakonito, jer su 1.-5. tuženici, a ujedno ovrhovoditelji u ovršnom postupku, suvlasnici nekretnine, dok tužitelj nema valjani pravni osnov za posjedovanje nekretnine. Niti 6. tuženica VZ, koja je uvela tužitelja u posjed predmetne nekretnine, također nema valjani pravni osnov za posjedovanje nekretnine, a s obzirom da nema status zaštićenog najmoprimca te je protiv iste donesena pravomoćna presuda kojom joj je naloženo da iseli iz nekretnine i istu preda u posjed vlasnicima slobodnu od osoba i stvari.

25. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li bi miješanje države u smislu iseljenja tužitelja bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".

26. U odnosu na to pitanje valja reći da je prema ocjeni ovog suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, 1.-5. tuženici – ovrhovoditelji su vlasnici nekretnine, dok tužitelj, kao ni 6. tuženica koja je uvela tužitelja u posjed nekretnina i dopuštala mu biti u posjedu, nemaju nikakav pravni osnov za korištenje nekretnine. Kako su svi dužni postupati sukladno zakonu i poštivati pravni poredak to je radi zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju 1.-5. tuženika – ovrhovoditelja koji su vodili više sudskih postupaka kako bi ostvarili svoje pravo na mirno uživanje vlasništva, nužno iseliti tužitelja iz predmetne nekretnine.

27. Konačno, pitanje na koje je još potrebno odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenje tužitelja bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 8. st. 2. Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

28. U ovom konkretnom i specifičnom slučaju sud je uzeo u obzir da je tužitelj osoba starije životne dobi, umirovljenik s izrazito malom mirovinom, jako lošeg zdravstvenog stanja i u teškoj životnoj i financijskoj situaciji, uslijed čega bi mu bilo otežano pronalaženje drugog smještaja. Međutim, s druge strane, a s obzirom da je tužitelj teško bolestan s minimalnim financijskim prihodima, to je istog, a sukladno odredbi čl. 292. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23) dužno uzdržavati punoljetno dijete, odnosno ovdje saslušani svjedok ĐZ. Također, a u slučaju izostanka uzdržavanja od strane djeteta, osobi kao što je tužitelj trebale bi pomoći i odgovarajuće državne institucije socijalne skrbi, koje bi mu trebale pružiti odgovarajuću skrb i osigurati adekvatan smještaj. Sud je mišljenja da teret starosti, bolesti i teških životnih i financijskih prilika tužitelja ne bi smio pasti isključivo na 1.-5. tuženike kao vlasnike nekretnine, koju nisu u mogućnosti ni na koji način koristiti već godinama.

29. Naime, 1.-5. tuženici kao vlasnici predmetne nekretnine također uživaju zaštitu svog prava koje je zajamčeno Protokolom br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tako je čl. 1. Protokola br. 1. propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete određene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Nadalje, prema odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U granicama iz st. 1. ovog članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

30. Dakle, kako su ovdje suprotstavljena dva prava i to pravo na dom tužitelja i pravo na zaštitu vlasništva 1.-5. tuženika, oba zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uz uvažavanje svih navedenih okolnosti na strani tužitelja, sud je ocijenio da miješanje nije nerazmjerno. Vlasnici nekretnine, 1.-5. tuženici, moraju imati mogućnost ostvariti sva prava koja izviru iz njihovog prava vlasništva predmetne nekretnine pa tako i tražiti iseljenje bespravnog posjednika, odnosno predaju u posjed nekretnine od strane osoba koje istu neovlašteno koriste. Ovdje valja dodati još i to da tužitelj (kao ni 6. tuženica) ne plaća nikakvu naknadu za korištenje predmetne nekretnine, a što je sud utvrdio na temelju iskaza 6. tuženice.

31. I presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, u bitnom i između ostalog, utvrđeno je kako je primjenom odredbi Zakona o najmu stanova, prevelik individualni teret prebačen upravo na vlasnike stanova pa ni u duhu te odluke ne može se zaključiti da bi iseljenje tužitelja koji godinama bespravno živi u nekretnini u centru Grada Zagreba ([adresa]), površine 138,51 m2 bez da za to plaća bilo kakvu naknadu, u situaciji kada su vlasnici stana godinama vodili sudske postupke u kojima su ishodili pravomoćne sudske presude u svoju korist, između ostalog i za iseljenje i predaje u posjed, bilo nerazmjerno legitimnom cilju koji se treba ostvariti iseljenjem, a to je zaštita prava 1. – 5. tuženika na mirno uživanje vlasništva.

32. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4829/2019 od 10. ožujka 2020. utvrđeno je kako je istom naloženo 6. tuženici VZ iseliti iz predmetnog stana na adresi [adresa] te stan slobodan od osoba i stvari predati ovdje 1.-5. tuženicima. U tom postupku tuženica je bila samo VZ, a sve iz razloga što je kao pravna slijednica ranijih nositelja stanarskog prava potencijalno imala prava na predmetnom stanu kao kao zaštićeni najmoprimac prema odredbama Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS). Dakle, kako je nekada pošten posjed tog stana, kao najmoprimac, imala 6. tuženica VZ, to su pravilno 1. -5. tuženici sudske postupke, a u vezi s predmetnim stanom, vodili upravo protiv VZ. To je i razlog zbog čega su ishodili pravomoćnu presudu radi iseljenja upravo protiv VZ.

33. Prema odredbi čl. 22. st. 4. ZNS-a, ako se najmoprimac ne iseli iz stana u otkaznom roku, najmodavac može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje najmoprimca. Kako su tužbu radi iseljenja 6. tuženice, vlasnici stana, a ovdje 1. -5. tuženici podnijeli jer se 6. tuženica nije iselila iz predmetnog stana u otkaznom roku, a kako je to razvidno i iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4829/2019 od 10. ožujka 2020., to su istu pravilno i u skladu s citiranom odredbom ZNS-a, podnijeli samo protiv 6. tuženice VZ, najmoprimca. Ovdje tužitelj nije bio najmoprimac niti je imao bilo kakav status na tom stanu, a sukladno odredbama ZNS-a. Stoga 1.-5. tuženici nisu bili niti dužni tužbu radi iseljenja podnijeti i protiv tužitelja. S obzirom da je status najmoprimca imala VZ te je bila u pravnom odnosu s 1.-5. tuženicima sukladno odredbama ZNS-a, to je upravo VZ bila dužna predati stan u posjed 1.-5. tuženicima na temelju pravomoćne sudske presude i to slobodan od osoba i stvari. Svako drugačije tumačenje bilo bi pretjerano otegotno za najmodavce, ovdje 1. -5. tuženike, a kada bi se od njih zahtijevalo da vode sudski postupak radi iseljenja protiv svake osobe koja je u posjed stupila isključivo na temelju dopuštenja i odobrenja najmoprimca, bez zasnivanja posebnog pravnog odnosa s najmodavcem.

34. Uslijed toga sud ne nalazi osnovanima navode tužbe kojima tužitelj upire na to da nije imao pravično i pošteno suđenje, jer da je istjeran iz svog doma bez sudskog postupka i pravomoćne sudske odluke. Upravo suprotno, iseljenju je prethodio sudski postupak i to čak dva sudska postupka koji su trajali 20-ak godina, a vodili su se protiv jedine osobe protiv koje su se mogli voditi sukladno odredbama ZNS-a, i to protiv nekadašnjeg najmoprimca VZ.

35. Kako je u međuvremenu od podnošenja tužbe epidemija uslijed zaraze Covid virusom prošla, a time i opasnost za tužitelja zbog njegovog zdravstvenog stanja, to sud istaknute prigovore prava na život i prava na zaštitu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u vezi s navedenim ne nalazi osnovanima. Sud ujedno ne nalazi da bi navedena prava tužitelja bila u vezi s njegovim pravom na posjed, odnosno s njegovim pravom na predmetu ovrhe – stanu u [adresa].

36. Nisu osnovani navodi tužbe u kojima se tužitelj poziva na odredbu čl. 20. ZV-a. Naime, prema navedenoj odredbi samovlast je zabranjena; bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed. Međutim, odredbom st. 4. istog članka propisano je kako nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda. Kako je u ovom slučaju ovrha određena na temelju pravomoćne sudske presude kojom je naloženo iseljenje i predaja u posjed, to se ne radi o samovlasnom smetanju posjeda, neovisno o tome što sudska odluka nije donesena protiv tužitelja već samo 6. tuženice VZ, a sve iz razloga koje je sud već naveo u točkama 33. i 34. obrazloženja ove presude.

37. U pogledu istaknutog prigovora prava zadržanja iz čl. 164. ZV-a, valja reći da se takav prigovor ne može istaknuti u ovom postupku u kojem se predlaže ovrhu proglasiti nedopuštenom te utvrditi pravo na posjed. Takav prigovor, a prema odredbi čl. 164. st. 2. ZV-a, može se isticati u onom postupku u kojem vlasnik zahtijeva predaju stvari u posjed. Osim toga, prigovor je paušalan i neobrazložen, jer tužitelj ne navodi koje je to nužne i korisne troškove imao pa da bi mogao zadržati stvar dok mu isti ne budu naknađeni.

38. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

39. Odluka o trošku 1.-5. tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tako je tuženicima priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 16. studenoga 2022. i 2. veljače 2023. u visini 25 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/4 Tarife), trošak sastava podneska od 5. ožujka 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 20. travnja 2023. i 18. rujna 2023. u visini 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9/5 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 22. travnja 2024., 7. veljače 2025. i 25. ožujka 2025. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.200,00 EUR), uvećano za 40% za zastupanje više osoba i uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.100,00 EUR.

40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 12. svibnja 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju

2. Pun. 1.-5. tuženika

3. Šestotuženici