REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5085/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika TR, odvjetničkog vježbenika, dana 12. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 228-50-4375879, sklopljenog dana 12. rujna 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ZR kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita;
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 301,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. rujna 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.474,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 12.9.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 228-50-4375879 u svrhu kupnje rabljenog vozila za osobne potrebe. Točkom 3. Ugovora, određeno je: „3. /treće/ NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
Tuženik je tužitelju dana 14. rujna 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.268,20 kn, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu broj 228-50-4375879 od dana 12.9.2007. te naloži tuženiku da mu isplati iznos od 301,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. 9.2007. pa do isplate, sve uz naknadu troška ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže dopis tuženika od 5.10.2013. i presliku Ugovora o kreditu broj 228-50-4375879 od dana 12.9.2007.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C- 621/17 od 3.10.2019.: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik se u tom smislu poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30.1.2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik ističe da se to pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Jednako kao i u tužbi, tužitelj u bitnome ističe da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika koji je isti sklapao sa nebrojenim potrošačima, pa i sa tužiteljem. O ugovornim odredbama koje su predmet spora stranke nisu pregovarale, tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj tih odredbi, već je bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila u korelaciji sa iznosom odobrenog kredita ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Tužitelj je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače“ ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak (niti je to objasnio tužitelju) o tome kakav je to valjani i pravno opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog svega navedenog, sporna ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita je uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno i u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, tužitelj ističe da u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik niti u ovom postupku ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate te naknade. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-4375879 od dana 12.9.2007. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 14.9.2007. naplatio tužitelju iznos od 301,04 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je na koje se eventualno nastale objektivne troškove odnosi i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 301,04 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.
5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja ZR. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
6. Tužitelj ZR u svom iskazu ističe da je podigao kredit kod tuženika radi kupnje automobila za svoje potrebe. Automobil je kupio u Auto kući Kozina, oni su mu ponudili da podigne kredit kod tuženika na što je pristao. U banku uopće nije odlazio, sve su mu pripremili u auto kući. Došao je po gotov primjerak ugovora i išao ga potpisati kod javnog bilježnika. Nije uopće bio u prilici razgovarati o ugovornim odredbama. Ne zna kako je određena naknada za obradu kredita, što u tu naknadu ulazi, na temelju čega je određena njena visina. Naknada je isplaćena odmah prilikom isplate kredita. Ugovor je vjerojatno pročitao, no nije ekonomski stručnjak, a nije niti bilo prilike da o ugovornim odredbama s nekim razgovara.
7. Povezujući opisani iskaze sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 3., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 228-50-4375879 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnju tužitelja da ne zna kako je određena naknada za obradu kredita, što u tu naknadu ulazi, na temelju čega je određena njena visina jer uopće nije bio u prilici razgovarati o ugovornim odredbama budući u banku nije niti odlazio, unaprijed pripremljeni primjerak ugovora ga je čekao u auto kući u kojoj je kupio automobil. Sve navedeno spornu odredbu čl. 3 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.
8. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.
9. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 228-50-4375879 nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelj nije niti došao u priliku da mu tuženik pojasni i predoči koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Kako je tužitelj točan iznos tako određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na određenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.
10. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 3 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 424,29 EUR (tužiteljica u iskazu, očito zabunom, navodi drugi iznos) koji je ustegnuo tužiteljici od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 10.8.2007. to joj je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.
11. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.
12. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podnesaka od 8.10.2024. i 18.10.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 12.12.2024. i 2.4.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.375,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.474,54 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 12.5.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
U Zagrebu 12. svibnja 2025.
Sutkinja:
Ivana Markotić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu
2. Pun. tuženika
