REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-1957/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, po sucu toga suda Jasenki Rundek, u pravnoj stvari tužitelja NFASS d.o.o. Gradiška, Vidovdanska bb, OIB 16662091175, Republika Bosna i Hercegovina, koga zastupa BT iz [adresa], protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d. Zagreb, Capraška 6, OIB 00432869176, koga zastupa Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & partneri, radi isplate iznosa od 85.330,60 EUR, nakon održane glavne rasprave 26. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka a objavljene dana 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vladimira Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43a, broj Ovrv-526/20 od 18.3.2020. održava se u cijelosti na snazi kojim se nalaže tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d. Zagreb, Capraška 6, OIB 00432869176, da plati tužitelju NFASS d.o.o. Gradiška, Vidovdanska bb, OIB 16662091175, Republika Bosna i Hercegovina, iznos od 84.964,56 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:

-20.500,00 EUR teče od 29.7.2018. godine

-20.500,00 EUR teče od 6.9.2018. godine

-23.464,56 EUR teče od 12.2.2019. godine

-20.500,00 EUR teče od 10.4.2019. godine

pa do isplate prema čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koja je jednaka referentnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu uvećano za 8 postotnih poena do 31. prosinca 2022. , a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja bana primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena i troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.901,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o ovrsi tj od 18.3.2020. pa do isplate sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koja je jednaka referentnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu uvećano za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2022. , a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja bana primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 30.765,61 EUR u roku od 15 dana.

o b r a z l o ž e n j e

1. Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, Palmotićeva 43A, broj Ovrv-526/20, od 18. ožujka 2020., tuženik je pravodobno uložio prigovor. Povodom prigovora ovaj sud je rješenjem Povrv- 1957/2020 od 19. studenog 2020. stavio van snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, u tom dijelu ukinute su provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Navedenim rješenjem stranke su upozorene da su dužne najkasnije u roku od 15 dana iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze za utvrđivanje iznesenih činjenica. Strankama je naloženo priložiti pisane iskaze predloženih svjedoka i stranaka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika.

2. Tuženik u prigovoru osporava osnovanost i visinu tražbine. Ističe da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku ni po kojoj osnovi jer nisu u nikakvom poslovnom odnosu. Iz dostavljene dokumentacije u privitku ovršnog prijedloga nije razvidno na što se uopće odnosi potraživanje na osnovu čega su izdani računi te tko je izdao račune. Također osporava visinu troškova određenih rješenjem o ovrsi.

3. Podneskom od 24. studenog 2020. tužitelj obrazlaže osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Dana 30. rujna 2016. zaključen je ugovor o poslovnoj suradnji između tužitelja i tuženika a predmet ugovora je održavanje internet stranica na talijanskom jeziku kao jedinog kanala prodaje polica osiguranja na području Republike Italije. Prema čl. 3. Ugovora tuženik se obvezao platiti naknadu u mjesečnim iznosima. Tuženik je uredno izvršavao plaćanje dospjelih računa osim utužena 4 računa i to račun br. 9 od 24.07.2018., račun br. 11 od 04.09.2018., račun br. 6 od 06.03.2019. i račun br. 7 od 02.04.2019. Tuženik nije osporio pravo tužitelju na izdavanje i naplatu računa.

4. Tuženik u podnesku od 25.01.2021. osporava sve navode iznesene u podnesku tužitelja te dostavlja kartice konta 22100-obveze prema dobavljačima u inozemstvu od 01.01.2018. do 31.12.2018. i 01.01.2019. do 31.12.2019. iz kojih je razvidno kako je tuženik uredno podmirio sve obveze. Račun broj 9 i račun br 11 odnose se na usluge za period 01.07.2018. do 31.07.2018. te 01.08.2018. do 30.08.2018. Navedeni računi su stornirani jer nisu izvršene nikakve usluge u skladu s Odlukom tuženika od 13.06.2018. o obustavi prodaja polica osiguranja od automobilske odgovornosti na području Republike Italije temeljem prava slobode pružanja usluga putem interneta zbog ažuriranja prodajne aplikacije i u kojem periodu nije izdana nijedna polica te nije bilo nikakve osnove za izdavanje računa. U prilog tome ide činjenica da je tužitelj stornirao račun br. 6 a sporne predmetne račune koje je bio dužan stornirati ostavio je otvorene. U odnosu na račun br. 6 od 06.03.2019. i račun br 7 od 02.04.2019. tuženik ističe da ih nema zavedene u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji. Iz računa br. 6 razvidno da se isti odnosi na usluge izvršene u periodu od 01.02.2019. do 28.02.2019. za koje je tuženik tužitelju platio račun koji je izdan za navedeni period i račun br. 5 od 01.03.2019. u iznosu od 20.500,00 EUR dana 06.03.2019. i račun br. 4 u iznosu 127.437,25 kn koji se odnosi na konačni obračun za 2018. Račun br. 7 od 02.04.2019. koji se odnosi na period 01.03.2019. do 31.03.2019. izdan je bez ikakvog osnova zbog čega ga tuženik u cijelosti osporava obzirom na Odluku uprave o obustavi od 11.03.2019.

5. Podneskom od 29.01.2020. tužitelj navodi da je tuženik priznao da je zaprimio račune. Međutim tužitelj nikada nije stornirao navedene račune niti o tome postoji dokaz. Nadalje, tužitelj nikada nije zaprimo nikakvu obavijest ili odluku o prestanku poslovne suradnje između tužitelja i tuženika, nalog tuženika da prestane izvršavati svoje obveze prema ugovoru niti obavijest za koje usluge tužitelj neće biti plaćen. Poslovi koje je tužitelj bio dužan izvršiti po ugovoru su održavanje internet stranice, oglašavanje poslovanja tuženika na području Republike Italije i obavljanje drugih poslova prema zahtjevu i dogovoru s tuženikom. Obveze iz Ugovora o poslovnoj u suradnji nisu uvjetovane internim aktom – Odlukom tuženika o privremenoj obustavi prodaje polica. Pojašnjava se da tužitelj nije prodavao police već je održavao internet stranice, uredno održavao servere koji su bili aktivni a tuženik je nastavio prodavati police osiguranja pa ne može osnovano tvrditi da mu usluge nisu bile potrebne. Račun br. 6 od 16.06.2018. je storniran od strane tužitelja a izdan je na treću osobu što ne utječe na obvezu tuženika da ispuni preuzete ugovorne obveze. Tuženik nikad nije osporio izdane račune i za to ne postoji dokaz. Tužitelj je tuženiku račune br. 6 i 7 dostavio, a da li ih je tuženik uveo u svoju evidenciju ili ih je izbrisao iz svoje evidencije je irelevantno. Tužitelj je putem e-maila od 07.03.2019. dostavio račun br. 6, a u e- mailu od 02.04.2019. dostavio je račun br. 7 koje je tuženik zaprimio i nije ih osporio. Osnova za izdavanje računa br. 7 je Ugovor o poslovnoj suradnji i izvršene usluge. Obveza tuženika na plaćanje računa ne prestaje internim aktom – Odlukom o obustavi o prodaji polica.

6. Podneskom od 19.03.2021. tužitelj navodi da je iz Dopisa Porezne uprave od 15.03.2021. vidljivo da je tuženik evidentirao račun br. 9 od 24.-07.2018. i račun br. 11, da je obračunao PDV i platio. Stoga postoji pretpostavka o postojanju tražbine prema čl. 221 b. ZPP-u.

7. U podnesku od 29.04.2021. tuženik navodi da je račun br. 9 i račun br. 11 stornirao i zatražio povrat PDV-a.

8. U podnesku od 17.06.2021. tužitelj poriče navode tuženika da su računi br. 9 i 11 stornirani jer ih tužitelj nije stornirao. Tuženik navodi da je on sam stornirao račune koje je izdao tužitelj. Primatelj računa kao korisnik usluge ne može sam stornirati bilo koji račun već račun može stornirati samo izdavatelj računa.

9. U podnesku od 26.10.2021. tužitelj ukazuje da je iz dopisa Porezne uprave od 12.10.2021. vidljivo da je tuženik evidentirao račune br. 9 i br. 11, da je obračunao PDV i platio ga pa se radi o PDV-u koji se ne može odbit.

10. Na ročištu od 17.11.2021. tuženik navodi da su računi stornirani i da nije platio PDV iz razloga što je u obračunskom razdoblju za 11. mjesec 2018. izvršen prijeboj PDV-a koji je plaćen ranije i PDV-a koji je bio dužan platiti po ostalim računima.

11. U podnesku od 03.12.2021. tuženik ističe da su računi stornirani slijedom čega je za preplaćeni PDV umanjena porezna obveza. Nadalje, tuženik je dostavio stornirane račune koje mu je dostavio sam tužitelj, Porezna uprava je utvrdila da je po storniranju računa umanjena i porezna obveza za iznos preplaćenih PDV-a, prema knjigovodstvenoj evidenciji tuženik nema nikakvih dugovanja prema tužitelja izvod iz poslovnih knjiga tužitelja je jednostrana isprava knjigovodstvene evidencije tužitelja iz kojih se ne može utvrditi osnovanosti niti visina tužbenog zahtjeva.

12. U daljnjem tijeku postupka tužitelj i tuženik ostali su kod istaknutih činjeničnih navoda i pravnih stajališta u pogledu predmeta spora.

13. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u u račun broj 9, 11, 6 i 7, u rješenje o registraciji od 2. ožujka 2020., u ugovor o poslovnoj suradnji od 30. rujna 2016., u obavijest o najavi deviznog priliva, u e-mail od 3. travnja 2017., od 4. travnja 2017., od 5. travnja 2017. 7. prosinca 2017., 16. veljače 2018., 26. ožujka 2017., 19. travnja 2017., 21. studenoga 2017., u karticu analitike od 17. prosinca 2020., 16. studenoga 2020., u odluku uprave od 13. lipnja 2018. i 11. ožujka 2018., u račun st. 5. od 1. ožujka 2019., u e-mail od 13. lipnja 2018., u odluku uprave od 11. ožujka 2019., u dopis Hanfi od 14. ožujka 2019., u email od 7. ožujka 2019. od 4. travnja 2019., od 6. listopada 2016., od 24. listopada 2016., u ovjerenu iskaz svjedoka ŽT od 19. siječnja 2021., u ovjerenu izjavu RT od 21. siječnja 2021., u ovjerenu izjavu CT od 13. veljače 2021., u ovjerenu izjavu LT od 13. veljače 2021., u dopis Porezne uprave od 1. ožujka 2021., i 16. ožujka 2021., u dopis Porezne uprave od 12. prosinca 2018., u karticu konta 2018., u dopis Porezne uprave od 12. listopada 2021. s prilozima, u dopis Porezne uprave od 1. prosinca 2021., u nalaz i mišljenje vještaka Danice Smojver od 20. svibnja 2024., u dopunu nalaza i mišljenja od 30. listopada 2024., u dopunu nalaza i mišljenja od 4. veljače 2025. Sud je odbio prijedlog tuženika radi provođenja novog financijskog vještačenja budući je vještak objektivno, stručno i temeljito utvrdio poslovno stanje knjiga tužitelja i tuženika a time i visine potraživanja.

14. Na temelju dokaznog postupka utvrđeno je da su stranke zaključile ugovor o poslovnoj suradnji dana 30.09.2016. na neodređeno vrijeme a za ugovor i njegovo tumačenje mjerodavno je pravo Republike Hrvatske. Prema čl. 8. Ugovor može otkazati bilo koja od ugovornih strana pisanom izjavom o otkazu drugoj strani uz otkazni rok od 30 dana. U slučaju otkaza ugovora ugovorne strane se obvezuju ispuniti svoje obveze proizašle iz ugovora zaključno do zadnjeg dana otkaznog roka. Navedeni ugovor nije otkazala niti jedna od ugovornih strana pa je stoga ugovor na snazi što se tiče ugovornih obveza. Prema čl. 2. ugovora predmet ugovora je održavanje internet stranica na talijanskom jeziku kao jedinog kanala prodaje polica osiguranja na području Republike Italije radi oglašavanja i pristupa glavnoj internet stranici društva HOK osiguranje sa svrhom pružanja informacija i sklapanja polica osiguranja u sklopu ovlaštenja za neposredno obavljanje poslova osiguranja od odgovornosti za upotrebu motornih vozila na području Republike Italije. Tužitelj je bio u obvezi održavati internet stranice u skladu s propisima Republike Italije u svrhu oglašavanja poslovanja društva HOK osiguranje na području Republike Italije i povezivanja navedene internet stranice sa glavnom internet stranicom društva HOK osiguranje, oglašavanje poslovanja društva HOK osiguranje na području Republike Italije putem internet stranica i obavljanje drugih poslova u vezi sa već navedenim poslovima prema zahtjevu i dogovoru sa društvom HOK osiguranje.

Prema čl. 4. ugovora za obavljanje navedenih poslova tužitelj stječe pravo na mjesečnu naknadu u neto iznosima kako je utvrđeno u odredbama ugovora. Osnovica za utvrđivanje mjesečne naknade iznosi 62.500,00 EUR neto premije osiguranja mjesečno za što tužitelj ostvaruje pravo na paušalnu mjesečnu naknadu u neto iznosu od 15.000,00 EUR. Mjesečne naknade tuženik se obvezuje uplatiti na žiro račun tužitelja do 5. u mjesecu za prošli mjesec. Stranke suglasno utvrđuju da je društvo HOK osiguranje dužno na iznose naknada iz ovog ugovora obračunati i platiti PDV prema propisima RH.

Tužitelj temelji svoje potraživanje po računu br. 9 od 24.07.2018. u iznosu od 20.500,00 EUR s datumom dospijeća 28.07.2018. o računu b. 11 od 04.09.2018. u iznosu od 20.500,00 EUR s datumom dospijeća 05.09.2018. po računu br. 6 od 06.03.2018. u iznosu od 23.464,56 EUR s datumom dospijeća 11.03.2019., po računu br. 7 od 02.04.2019. u iznosu od 20.500,00 EUR s datumom dospijeća 09.04.2019.

15. Tuženik je dana 12.06.2018. donio Odluku da se privremeno obustavlja prodaja polica osiguranja od automobilske odgovornosti na području Republike Italije temeljem prava slobode pružanja usluga putem interneta zbog ažuriranja prodajne aplikacije koja se primjenjuje od 13.06.2018. do opoziva. Tuženik je e-mailom od 13.06.2018. obavijestio tužitelja o privremenoj obustavi prodaji polica u Italiji.

Dana 11.03.2019. tuženik je također donio Odluku o privremenoj obustavi prodaje polica osiguranja od automobilske odgovornosti na području Republike Italije temeljem prava slobode pružanja usluga putem interneta radi provođenja postupka usklađenja poslovanja u Republici Italiji sa novim regulatornim okvirom vezani uz prodaju osiguranja a koja odluka se primjenjuje od 13.03.2019. do opoziva.

16. U ovjerenoj pisanoj izjavi od **.**.2021. ŽT je iskazala da potvrđuje da su stranke 30.09.2016. zaključile Ugovor o poslovnoj suradnji prema kojem ugovoru je tužitelj uredno izvršavao sve obveze i ispostavljao fakture. Nikada nije bilo nikakvog prigovora od strane tuženika na kvalitetu i kvantitetu pruženih usluga. Svi računi iz 2016. i 2017. uredno su plaćeni a tuženik nije platio račune br. 9 i br. 11 te račune br. 6 i 7. Tužitelj nije primio nikakve prigovore na neplaćene račune od strane tuženika niti bilo kakvo obrazloženje zbog neplaćanja računa. Krajem 2018. kontaktirala ih je revizorska kuća koju je angažirao tuženik a tu je potvrđeno da postoje dva neplaćena računa. Tijekom 2019. došlo je do prestanka suradnje od strane tuženika te pritom nisu plaćena dva izdana računa broj 6 i br. 7.

U ovjerenoj izjavi od **.**.2021. ŽT je dodatno izjavila da je netočno da je tužitelj stornirao račune br. 9 i br. 11 jer tuženik nikada od tužitelja nije tražio storniranje računa. Tužitelj nikada nije primio nikakvu obavijest ili odluku o prestanku poslovne suradnje, nalog tuženika da prestane izvršavati obveze niti obavijest da usluge koje tužitelja pruža neće biti plaćene. Tuženik je mogao osporiti račune međutim to nije nikada učinio. Računi br. 6 i br. 7 su dostavljeni tuženiku e-mailom kao i svi ostali računi koje tuženik nikada nije osporio. U 2018. ostvaren je jako veliki promet pa je tužitelj stekao pravo na dodatnu naknadu. Postojao je dogovor između tužitelja i tuženika da tuženik umjesto dodatne naknade preda novi automobil BMW X6 no takav dogovor nije realiziran pa je tužitelj izdao račun br. 6 koji tuženik nikada nije osporio.

17. U ovjerenoj pisanoj izjavi RT od 12.02.2021. isti je iskazao da potvrđuje da je dana 30.09.2016. zaključen Ugovor o poslovnoj suradnji između stranaka, da je tužitelj uredno izvršavao svoje obveze i ispostavljao fakture a tuženik ih je plaćao. Svi računi z 2016. i 2017. su uredno plaćeni. Tuženik nije platio račun br. 9, račun br. 11, br. 6 i br. 7. niti je tužitelju dostavio prigovore na te račune u pogledu kvalitete ili kvantitete pruženih usluga. Tuženik nikada nije tražio prestanak suradnje ili prestanak izvršavanja usluga od strane tužitelja koji je cijelo vrijeme izvršavao obveze po ugovoru, održavao servere, vodio korespondenciju i sve drugo što je tuženik tražio. Napominje da je 2018. tužitelj imao pravo na veliki bonus te da su direktori tužitelja i tuženika pregovarali o kompenzaciji tako da tužitelj dobije u vlasništvo novi auto ali do toga nije došlo pa je izdan račun.

18. U ovjerenoj izjavi od **.**.2021. CT je iskazao da je netočno da je tužitelj stornirao račune br. 9 i br. 11 niti da je tuženik tražio od tužitelja da se storniraju računi. Tužitelj nikada nije zaprimio nikakvu obavijest niti odluku o prestanku poslovne suradnje niti nalog tuženika da tužitelj prestane izvršavati svoje obveze prema ugovoru niti obavijest da usluge koje tužitelj pruža neće biti plaćene. Tuženik je mogao osporiti račune ali to nije nikada učinio. Račune br. 6 i br. 7 tužitelj je dostavio e-mailom kao i sve ostale račune. Prema čl. 4. st. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji tužitelj je stekao pravo na dodatnu naknadu jer je u 2018. ostvaren veliki promet. Postojao je dogovor između tužitelja i tuženika da tuženik umjesto dodatne naknade preda tužitelju novi automobil BMW X6 ali takav dogovor nije realiziran pa je tužitelj izdao račun br. 6 koji tuženik nikada nije osporio.

19. LT je u ovjerenoj izjavi od 13.02.2021. potvrdio da su stranke 30.09.2016. zaključile Ugovor o poslovnoj suradnji, da je tužitelj uredno izvršavao svoje obveze i ispostavljao fakture a tuženik je račune plaćao. Nikada nije bilo nikakvih prigovora od strane tuženika na kvalitetu ili kvantitetu pruženih usluga. Tuženik nije platio račun br. 9 i br. 11 iz 2018. a nakon toga je nastavio uredno p laćati račune. Tužitelj nikada nije stornirao te račune jer je vjerovao da će isti biti plaćeni kao i ostali računi. Krajem 2018. tužitelja je kontaktirala revizorska kuća koju je angažirao tuženik te je potvrđeno da postoje dva neplaćena računa od strane tuženika. Tuženik nikada nije tražio prestanak suradnje ili prestanak izvršavanja usluga koje je pružao tužitelj. Tijekom 2019. došlo je do prestanka suradnje od strane tuženika a pritom nisu plaćena dva posljednja izdana računa br. 6 i br 7 na koje tužitelj nije primio nikakve prigovore. Tijekom 2018. tužitelj je imao pravo na veliki bonus te su direktori tužitelja i tuženika pregovarali o kompenzaciji tako da tužitelj dobije novi automobil BMW X6, međutim do toga nije došlo pa je izdan račun.

20. Iz dopisa Porezne uprave od 16.03.2021. razvidno je da porezni obveznik HOK osiguranje d.d. je dostavio knjigu ulaznih računa te evidentirao račun br. 9 i br. 11 za koje je platio PDV, a u odnosu na račun br. 6 i br. 7 porezni obveznik se očitovao Poreznoj upravi da račune nije evidentirao te iste nije zaprimio.

Nastavno na gore navedeni dopis Porezna uprava je dopisom od 01.12.2021. navela da je tuženik stornirao račun br. 9 i br. 11 time da je za studeni 2018. smanjio svoju obvezu poreza na dodatnu vrijednost u iznosu od 37.860,07 kn po izdanim računima.

21. Rješenjem ovog suda Povrv-1957/2020 od 28.03.2024. sud je odredio financijsko vještačenje sa zadatkom da se utvrdi visina potraživanja tužitelja.

Prema nalazu i mišljenju vještaka nakon što je izvršio uvid u poslovne knjige te priležeće isprave utvrđeno je ukupno dugovanje tuženika u iznosu od 84.964,56 EUR po računu br. 9 u iznosu od 20.500,00 EUR po računu br 11 u iznosu od 20,.500,00 EUR, po računu br. 6 u iznosu od 23.464,56 EUR i računu br 7 u iznosu od 20.500,00 EUR. Iz dostavljene dokumentacije tuženika nije bilo vidljivo da je uputio obavijest tužitelju o nepriznavanju računa br. 9, br. 11, br. 6 i br. 7 te da je zatražio odobrenje za storno račune. Prema pravilima struke i dobrim poslovnim običajima kupac u slučaju nepriznavanju izdanog računa obavještava dobavljača ukoliko postoji stavka koja nije u skladu sa izvršenjem usluge za koju je ispostavljen račun.

Na nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe.

Podneskom od 19.08.2024. tuženik je predložio da se vještaka usmeno sasluša radi obrazlaganja nalaza i mišljenja.

Na ročištu od 24.09.2024. vještakinja Danica Smojver ostala kod pisanog nalaza i mišljenja te je u odnosu na pitanja tužitelja i tuženika pojasnila da tužitelj i tuženik tijekom poslovnog odnosa nisu vršili usklađivanje potraživanja, da je po broju računa iskazala vrstu usluga koje su izvršene i u kojem razdoblju međutim ne može reći da su usluge zaista izvršene a može se smatrati da su usluge izvršene ukoliko se poštuje ugovor o poslovnoj suradnji i ukoliko nema primjedbi na bilo koju spornu stavku ispostavljenih računa. Računi su ispostavljeni na jednak način kroz čitavo vrijeme poslovanja. Računi br 9 i br 11 nisu stornirani od strane tužitelja. Vještakinja je iskazala da dokument o priznavanju storno računa nije vidjela u poslovnim knjigama tužitelja. Nadalje vještakinja je navela da Porezna uprava radi prema podacima iz poslovnih knjiga tuženika zbog čega je prihvatila storno račune i umanjila poreznu obvezu tuženika.

Raspravnim rješenjem suda od 24.09.2024. određena je dopuna vještačenja s obzirom na prigovore tuženika u odnosu na dani nalaz i mišljenje time da vještak uzme u obzir svu dokumentaciju u spisu te izvrši uvid u poslovne knjige tužitelja i tuženika. Prema dopuni nalaza i mišljenja od 30.10.2024., ponovnim pregledom poslovne dokumentacije tužitelja i tuženika vještak je utvrdio da su računi broj 9 i broj 11 zaprimljeni elektronskom poštom, urudžbirani i likvidirani. Knjiženje storno računa izvršeno je 4. listopada 2018. u prilogu temeljnice broj 1197 sa urudžbenim brojem dana 28.11.2018. Računi broj 6 i 7 nisu evidentirani u poslovnim knjigama tuženika. Iz dostavljene poslovne dokumentacije tuženika razvidno je da je prema urudžbenom broju ulaznih računa za 2018. račun broj 9 urudžbiran i likvidiran sa danom 24.7.2018., a račun broj 11, zaprimljen, urudžbiran i likvidiran sa danom 5.9.2018. Vještak je ponovno pozvan od tužitelja da se očituje na storno fakturu broj 9 i 11 na što je tužitelj odgovorio da osporava vjerodostojnost dokumenta storno računa.

Vještak je ostao kod dalje danog mišljenja da je pregledom poslovnih knjiga tužitelja utvrdio da ukupno dugovanje tuženika iznosi 84.964,56 EUR. Prema navodima tužitelja, račun broj 6 i 7 su upućeni na adresu elektronske pošte tuženika. Na dopunu nalaza i mišljenja tužitelj nije imao primjedbi dok je tuženik podneskom od 27.12.2024. prigovorio dopuni nalaza jer je nejasna, nepotpuna i proturječna dokumentaciji u spisu pa smatra da je vještak pogrešno utvrdio dugovanje budući da računi broj 6 i 7 nisu evidentirani u poslovnim knjigama tuženika dok su računi 9 i 11 stornirani.

Podneskom od 10.1.2025. tužitelj osporava sve navode tuženika u pogledu dopune nalaza i mišljenja od 27.12.2024. Smatra da je pogrešna teza tuženika da se postojanje potraživanja dokazuje evidentiranjem računa u poslovnim knjigama dužnika jer je tužitelj sve račune, kako plaćene tako i sporne neplaćene račune, izdao temeljem zaključenog ugovora o poslovnoj suradnji i dostavio putem elektroničke pošte, a sve račune je zaveo u svojim poslovnim knjigama. Nadalje, račune broj 9 i 11 tuženik je zaprimio, urudžbirao i stornirao, a storno račune je urudžbirao tek 28.11.2018. dok je knjiženje navedenih storno računa izvršio 4.10.2018. Tuženik je samoinicijativno sporne račune stornirao što upućuje na zaključak da knjigovodstvena dokumentacija tuženika nije vjerodostojna i da je sačinjena sa ciljem izbjegavanja plaćanja dospjelih obveza prema tužitelju.

22. Prema drugoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 4.2.2025. vještak je ostao kod ranije danog nalaza i mišljenja ističući da su računi tijekom poslovnog odnosa dostavljeni elektronskom poštom iako nisu evidentirani u poslovnim knjigama tuženika.

23. Podneskom od 17.3.2025. tuženik je ostao kod ranije iznesenih primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja ističući da je vještak donio nalaz i mišljenje isključivo uvidom u poslovne knjige tužitelja te je nejasno zašto vještak pri utvrđivanju dugovanja zanemaruje činjenicu da računi 6 i 7 nisu evidentirani u poslovnim knjigama tuženika, a računi 9 i 11 su stornirani. Nastavno navodi da računi predstavljaju poziv na plaćanje a ne i dokaz o postojanju visine tražbine te je teret dokaza postojanja tražbine na tužitelju koji je dužan dokazati da je usluga naručena i obavljena. Računi broj 9 i 11 su stornirani jer nije izvršena nikakva usluga u skladu s Odlukom tuženika od 13.6.2018. o obustavi prodaje polica osiguranja od automobilske odgovornosti na području Republike Italije temeljem prava pružanja usluga putem interneta zbog ažuriranja prodajne aplikacije i u kojem periodu nije izdana nijedna polica te nije bilo nikakve osnove za izdavanje računa. U prilog tome ide činjenica da je tužitelj stornirao račun broj 6 od 16.6.2018. što je razvidno iz dostavljene kartice analitike za konto 20401 dok je storno račune ostavio otvorene iako je tuženiku dostavio storno. Vjerodostojnost podloge za storno računa proizlazi iz dopisa Porezne uprave od 1.12.2021. Iz računa broj 6 razvidno je da se isti odnosi na usluge izvršene u periodu od 1.2.2019. - 28.2.2019. a za koje je tuženik tužitelju platio račun koji je izdan i to račun broj 5 od 1.3.2019. u iznosu od 20.500,00 EUR i račun broj 4 u iznosu od 127.437,25 kuna koji se odnosi na konačni obračun za 2018. godinu. Račun broj 7 izdan je bez ikakvog osnova obzirom na Odluku uprave o obustavi od 11.3.2019.

24. Na ročištu od 26.3.2025. vještak Danica Smojver je prilikom usmenog saslušanja ostala kod osnovnog nalaza i mišljenja te dopuna nalaza i mišljenja. U odnosu na pitanje tuženika da li prema njegovim poslovnim knjigama postoji dugovanje vještak je odgovorio da u odnosu na 4 sporna računa ne postoji dugovanje. U odnosu na upućene e mailove vještak navodi da je pregledavajući poslovnu dokumentaciju ispitao sadržaj tih mailova.

Tuženik je na istom ročištu ustrajao kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka jer nakon usmenog saslušanja prigovori nisu otklonjeni. Naime, tužitelj potražuje utuženi iznos osnova 4 računa od kojih 2 nisu uvedena u poslovne knjige tuženika dok su 2 preostala računa stornirana čiju vjerodostojnost je potvrdila i Porezna uprava. Iz navedenih razloga tuženik je predložio novo vještačenje.

Sud je odbio prijedlog za provođenje novog vještačenja budući da je vještak utvrdio stanje poslovnih knjiga tužitelja i tuženika uzimajući pritom u obzir prijašnju poslovnu praksu između stranaka, da su se računi dostavljali elektronskim putem, da ne postoji dokaz da je tužitelj stornirao 2 sporna računa niti da je tuženik nakon zaprimanja računa iste reklamirao i naveo razlog zašto ih osporava, uzimajući pritom u obzir da je Ugovor o poslovnoj suradnju u utuženomu razdoblju bio na snazi jer ga niti jedna od strana nije raskinula niti otkazala, a interna odluka tuženika o obustavi nije od utjecaja na obvezu tuženika na plaćanje računa.

25. Storno račun je dokument koji poništava i ispravlja već izdani račun i koristi se kada postoji potreba za korekcijskom zbog pogreške na originalnom računu ili kada je transakcija poništena odnosno ako nije obavljena isporuka dobara ili usluga. Nakon što korisnik usluge primi račun upućuje prigovor izdavatelju računa pisanim putem navodeći zbog čega osporava zaprimljeni račun. Ako se izdavatelj računa slaže s prigovorom onda stornira račun i pošalje novi račun.

Tuženik nije dokazao da je uložio prigovor na zaprimljene račune već je prigovor isticao tek u prigovoru protiv rješenja o ovrsi zbog čega je u prekluziji sa isticanjem prigovora da tužitelj nije izvršio usluge jer je tuženik donio internu Odluku o obustavi. Iz navedenih razloga sud smatra da prigovori tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani budući je vještak temeljem pregleda knjigovodstvene dokumentacije tužitelja i tuženika dao stručno i objektivno mišljenje o visini potraživanja.

Obveza tuženika je nastala temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji pa je prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti ugovorenu obvezu i odgovara za njeno ispunjenje budući da opći učinci ugovora prema čl. 336. Zakona o obveznim odnosima stvaraju prava i obveze za ugovorne strane. Nadalje, prema čl. 4 Ugovora o poslovnoj suradnji tužitelj stječe pravo na mjesečnu naknadu u neto iznosima kako je utvrđeno odredbama ugovora.

Visina potraživanja utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prigovori tuženika nisu doveli u pitanje stručnost i objektivnog provedenog financijskog vještačenja.

26. Analizom tako provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, prema čl. 8 Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te je odlučio kao u izreci.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

Tužitelju su dosuđeni nastali troškovi ovršnog postupka u iznosu od 1.901,89 EUR i troškovi parničnog postupka koji se odnose na sastav obrazloženog podneska od 23. 11. 2020. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 28. 1 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 3.2.2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 18. 3. 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 17. 6. 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 6.10..2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 26.10. 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 19.11. 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 23.11. 2021. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 28.9. 2022. u iznosu od 50,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 13.2.2024 u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 19.3.2024. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 23.5.2024. u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 24.9.2024. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 25.9. 2024 u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 9.1.2025. u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 11.2.2025. u iznosu od 1.280,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 4.3..2025. u iznosu od 1.280,00 EUR, zastupanje na ročištu od 26.3.2025. u iznosu od 1.280,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 6.412,50 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR i sudska pristojba na presudu u iznosu od 663,61 EUR što ukupno iznosi 30.765,61 EUR.

Visina nagrade za rad odvjetnika obračunata je sukladno odredbama Tbr. 7, Tbr. 8, Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15),NN (126/22).

Porez na dodanu vrijednost obračunat je prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 22/12 i 73/13).

Visina sudske pristojbe utvrđena je temeljem Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 157/13, 110/15, 118/18).

Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci

U Zagrebu, 9. svibnja 2025.

Sudac:

Jasenka Rundek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3., 7., 12. – 14. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku