REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj: P-5880/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja FŽ (nom. FŽ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz ODVJETNIČKOG DRUŠTVA ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Krunoslava Vuljka i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice ČŽ, dana 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju FŽ iznos od 1.585,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 47,50 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 75,61 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- 1.462,13 EUR od 18. siječnja 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.232,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. studenoga 2022. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je tuženik, kao trgovac, s tužiteljem, kao potrošačem, 2. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-001/2006 radi kupnje osobnog automobila, a u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 31.963,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje je naveo da ga prilikom sklapanja Ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Isto tako je naveo da je t. 5. presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen kao nepošten, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su takvim načinom ugovaranja ujedno povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je još naveo da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka poslovni broj Rev 2221/2018-11 kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2016 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač, te da je utvrđeno da je i valutna klauzula u CHF nepoštena i kao takva ništetna. Tužitelj je dodao da navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj s obzirom na to da je postupak bio vođen sukladno odredbi čl. 502.a ZPP-a. Tužitelj je nastavno naveo i da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 12.237,03 kn. Tužitelj, nadalje, smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, te da je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Stoga je tužitelj, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbu, od tuženika potraživao isplatu iznosa od 12.273,03 kn, uz naknadu troškova parničnog postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 14. ožujka 2024. konačno postavio tužbeni zahtjev, te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.585,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedenu u t. I. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je tužitelju osporio status potrošača jer je tužitelj predmetni Ugovor zaključio u cilju obavljanja poslovne djelatnosti svoga obrta čija je djelatnost bila obavljanje taksi službe i to obrta „ [obrt]“, [adresa], F [adresa]. Tuženik je, nadalje naveo da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, dok je odredbom čl. 9. Ugovora kao instrument osiguranja navedena zadužnica tužitelja kao vlasnika obrta „AUTOTAKSI PRIJEVOZ TAKSI BROJ 3467“, [adresa], F [adresa], a glavna djelatnost tužitelja je taksi prijevoz. Stoga tuženik smatra da je životno i logično da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor kako bi nabavio osobno vozilo koje će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti - pružanja taksi prijevoza. Tuženik pritom smatra da je za predmet ovog spora nebitno ako je isto vozilo tužitelj koristio i u osobne svrhe jer iz činjenica dostupnih u spisu proizlazi da nije imao namjeru sklapati ugovor kao potrošač, te da se tužitelj nema pravo pozivati na kolektivne presude za zaštitu interesa i prava potrošača jer on pri sklapanju ugovora nije nastupao kao potrošač. Tuženik je, također, a s obzirom na to da je tužba podnesena 4. studenoga 2022., istaknuo prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu na temelju stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja koja su nastala prije 4. studenoga 2017. nastupila zastara. Tuženik je isto tako naveo da se protivi tumačenju da bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o prigovoru zastare. Istaknuo je da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome je li došlo do povrede prava potrošača ili ne, pa smatra da je ova tužba prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Još je naveo i da tužba nije podnesena unutar roka od pet godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a, slijedom čega je, i u tom smislu nastupila je zastara. Tuženik je, također, istaknuo da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, te da se na pravno utvrđenje iz navedenih presuda dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, dok ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Isto tako tuženik smatra da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog slučaja. Još je naveo da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik isto tako smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, te da je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Istaknuo je i da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača bila poštovana. Također je naveo da je tužitelju učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora iz kojih su vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Smatra da je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te da podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, a s obzirom na to da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta . Istaknuo je i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, i da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Također je naveo da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, te da stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dodao je da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju. Tuženik je, konačno, osporio i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zakonskih zateznih kamata, te je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Prije svega valja reći da je tužitelj u podnesku od 14. ožujka 2024. smanjio tužbeni zahtjev, a što se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ne smatra preinakom tužbe.

5. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 016-001/2006 od 2. siječnja 2006. (str. 5-10 spisa), presliku preplaćenih kamata i tečaja (str. 11 spisa), presliku otplatnog plana (str. 12-13 spisa), presliku specifikacija uplata (str. 14-15 spisa), presliku pregleda prometa za klijenta (str. 16-21 spisa), presliku kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 187-191 spisa), presliku članka autora mr. sc. ĐŽ "Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla" (str. 208-214 spisa), presliku metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 235-236 spisa), presliku izjave FŽF (str. 241-245 spisa), presliku članka "Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala (str. 246-259 spisa), presliku članka "Kretanje tečaja CHF i EUR" (str. 260-268 spisa), presliku izvatka iz obrtnog registra (str. 269 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 286-289 spisa), saslušan je tužitelj (str. 299-300 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 19. ožujka 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.585,24 EUR s pripadajućim kamatama po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita, švicarski franak. Tužitelj, naime, tvrdi da je navedena sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da je zbog rasta tečaja CHF tuženiku preplaćen utuženi iznos.

9. Prije svega valja reći da među strankama nije sporno, a i utvrđeno je uvidom u javno dostupni izvadak iz sudskog registra da je tuženik 14. lipnja 2016. promijenio tvrtku/naziv iz Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Addiko Bank d.d.

10. Nadalje, valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz ZZP-a i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz ZZP-a nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što je odobren u svrhu kupnje motornog vozila i neovisno o tome što je otplaćen.

11. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 016-001/2006 od 2. siječnja 2006. (str. 5- 10 spisa; dalje Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti tužitelj, kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik, sklopio s tuženikom, kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tim Ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.963,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), s rokom otplate od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 4. Ugovora o kreditu), te uz ugovorenu kamatu od 4,9% dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. st. 2. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 450,26 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Još je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava u uredu javne bilježnice Željke Horvat Pernar u Zagrebu 2. siječnja 2006., pod brojem OU-2/2006, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja i punomoćnice tuženika i da im je isprava pročitana, te da su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

13. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2006. s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te je podigao kredit uz valutnu klauzulu u CHF, a sredstvima tog kredita je kupio automobil Škoda Octavia. Za kredit se prvo raspitivao u autokući te su mu oni rekli da su povoljni krediti kod tuženika zbog čega je išao u poslovnicu tuženika u Slavonskoj aveniji i razgovarao je s djelatnikom tuženika o uvjetima kredita. Djelatnik tuženika mu je tada rekao da je najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u CHF te su bile povoljne kamate 4,90%, a kasnije je ta kamata rasla. Prilikom razgovora o podizanju kredita djelatnik tuženika mu nije ništa govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, niti je on nešto o tome posebno pitao ni znao. Misli da je Ugovor ovjerio kod javnog bilježnika, ali kod javnog bilježnika nisu razgovarali o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu već je samo potpisao Ugovor. Automobil koji je kupio sredstvima kredita koristio je samo za osobne svrhe, odnosno taj automobil je vozila njegova supruga, s obzirom na to da se on u to vrijeme bavio taksiranjem, odnosno imao je taxi, te je predmetni automobil koristila njegova supruga. Taj automobil koji je kupio nije koristio za poslovne svrhe za vrijeme dok je taj kredit otplaćivao, već je isti automobil za pružanje taxi usluga počeo koristiti nakon što je kredit otplatio odnosno 2014. ili 2015., a misli da je kredit otplatio negdje 2011. Ovaj kredit je prijevremeno zatvorio s obzirom na to da je "švicarac počeo divljati" te je jedan dan, kada je tečaj pao, podmirio preostali dio kredita i još je platio naknadu od 3% jer je ranije zatvorio kredit. Nadalje je naveo da mu tuženik nije ponudio kredit u bilo kojoj drugoj valuti osim u valuti CHF te su mu rekli da je to najbolji kredit. Još je naveo da nije mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, te je Ugovor u cijelosti sastavio tuženik. Iskazao je i da je u vrijeme podizanja kredita i otplate istog imao u vlasništvu vozilo Passat kojim je obavljao taxi uslugu. Predmetni kredit je podigao za osobne svrhe te mu za isti nije odbijan porez i slično. Također je naveo da mu je rata kredita iznosila oko 2.000,00 kn u početku, a kada je otplatio kredit rata je iznosila oko 2.800,00 kn. Konačno je naveo da ga nitko u banci nije upozoravao da bi CHF mogao rasti.

14. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu. Ovdje u odnosu na izjavu FŽF od 24. kolovoza 2020. (str. 241-245 spisa) valja reći da iz iste ne proizlazi da je navedena sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa njezina izjava u kojoj općenito opisuje situaciju s kreditima zaključenim uz valutnu klauzulu u CHF i svoja očekivanja vezana za predviđanja rasta tečaja valute CHF, nije odlučna u ovom postupku, pogotovo stoga što je tuženik u konačnici odustao od svih predloženih a neprovedenih dokaza, pa tako i od dokaza saslušanjem svjedokinje FŽF.

15. Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji motornog vozila, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da on automobil kupljen sredstvima kredita nije koristio u poslovne svrhe, odnosno da isti nije koristio za poslovanje svog obrta za vrijeme dok je trajao ugovorni odnos. Stoga kraj navedene činjenice, po ocjeni ovog suda, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim. Pritom valja posebno istaknuti da je u samom Ugovoru o kreditu i to u čl. 2. navedeno da je tužitelju kao korisniku kredita tuženik odobrio potrošački kredit.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 31.963,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. st. 2. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 450,26 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila dovoljno jasna i transparentna. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na okolnosti o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu, odnosno omogućiti mu da takvoj odredbi prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Nadalje valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

20. Slijedom svega navedenog odredba čl. 4 Ugovora o kreditu je u smislu gore navedenih odredaba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta, uz koju je vezana otplata kredita, švicarski franak.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

23. Radi utvrđivanja visine tužiteljevog potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 2. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 016-001/2006. Iznos kredita je kunska protuvrijednost od 31.963,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,90 % godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema otplatnom planu po predmetnom kreditu, dospijeće prve obveze je bilo 28. veljače 2006., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 3. siječnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,740000 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 31.963,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 151.504,62 kn. Vještak je u Tabeli dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (3. siječnja 2006.) do dana konačne otplate (17. siječnja 2011.), kao i specifikaciju uplata, te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Vještak je zaključno naveo da je razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi - i pozitivni i negativni, prebijeno), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2006.) do dana konačne otplate (17. siječnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 1.585,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Isto tako vještak je naveo da je razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2006.) do dana konačne otplate (17. siječnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 2.013,65 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti stručan, jasan i argumentiran, pri čemu je sud imao u vidu da stranke nisu osporavale matematički izračun vještaka, te da u tom pravcu nisu predlagale izvođenje daljnjih dokaza, već su na ročištu održanom 19. ožujka 2025. odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

25. Slijedom navedenog utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, uzimajući u obzir tzv. i pozitivne i negativne razlike (prebijeno), iznos od ukupno 1.585,24 EUR, te je stoga tuženiku, sukladno traženju tužitelja i naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Tužitelju su, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, dosuđene zatezne kamate tekuće sukladno traženju tužitelja kako je navedeno u t. I. izreke ove presude, uzimajući u obzir da su pojedinačni iznosi prema Tabeli 1, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, dospjeli, odnosno plaćeni prije ili na dan od kojeg tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

26. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. studenoga 2022., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Troškovi su odmjereni troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18. i 51/23.).

28. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od ‭1.000,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 9. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 15. studenoga 2023. i 19. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 200,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 33,18 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.232,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 9. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

29. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podneska od 5. veljače 2024. jer se isti podnesak ne nalazi u spisu, pa nije bio niti potreban za vođenje ovog postupka. Isto tako tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 9. svibnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj.

2. Tuženiku po odvj.