Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2518/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ iz [adresa], Fiorello la Guardia 13, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Petar Ćubela, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika 1. ŠŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. LŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. DŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku iz Rijeke, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon održane glavne rasprave 3. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamj. punomoćnika tuženika 1- 3, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini koji je zaključen dana 26. ožujka 2019. između 1. tužene ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] koji je potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV-8774/19. bez pravog učinka prema tužitelju VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji je potreban za naplatu tužiteljeva potraživanja prema 1. tuženoj u iznosu od 24.802,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23. siječnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o osnivanju prava služnosti koji je zaključen dana 26. ožujka 2019. između 1. tužene ŠŽ OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika DŽ OIB [osobni identifikacijski broj] na kojemu je potpis stranaka ovjeren po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV-8773/19. bez pravog učinka prema tužitelju VŽ OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji je potreban za naplatu tužiteljeva potraživanja prema 1. tuženoj u iznosu od 24.802,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23. siječnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženicima 1 do 3 nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.579,63 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena u točki I za iznos od 2.654,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate (preko iznosa od 24.802,57 eura do iznosa od 27.457,03 eura), kao i za iznos od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018 do isplate, te u točki II za iznos od 2.654,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate ( preko iznosa od 24.802,57 eura do iznosa od 27.457,03 eura ) , kao i za iznos od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018 do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipanj 2020. navodi da je između tužitelja i 1. tuženika vođen parnični postupak u kojemu je Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji donio dana 6.12.2018. presudu broj Povrv-1258/16 kojom je točkom 1. Prihvaćen djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice VŽ, te održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, iz Rijeke, Korzo 40, posl.br. Ovrv-580/16.1 od 20. lipnja 2016., u dijelu u kojem se nalaže tuženoj ŠŽ da tužiteljici VŽ namiri tražbinu u iznosu od 206.875,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim na taj iznos počev od 23. siječnja 2013. pa do isplate 2. Nalaženo tuženoj ŠŽ da plati tužiteljici VŽ parnični trošak u iznosu od 16.256,51 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 6. prosinca 2018. pa do isplate. Tužiteljica stoga da ima dospjelu novčanu tražbinu prema 1. tuženoj u iznosu od 206.875,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim na taj iznos počev od 23. siječnja 2013. pa do isplate a sve temeljem računa broj 401-2012 i 61-1-1, sve za izvršene odvjetničke usluge zastupanja. Protiv presude opisane pod 1. ove tužbe dužnik - ovdje 1. tužena podnijela je žalbu a čime je onemogućila nastupanje pravomoćnosti i ovršnosti odnosno namirenje tražbine tužitelja Tužiteljica da je radi osiguranja naprijed opisane tražbine kod ovoga suda podnijela prijedlog za osiguranje novčane tražbine prethodnom mjerom – predbilježbom založnog prava na nekretnini u vlasništvu 1. tužene i to zk.č.br. 585/18, kuća, gospodarska zgrada, dvorište, ukupne površine 679 m2 sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja joj je bila jedina imovina podobna za provođenje ovrhe radi namirenja navedene tražbine koju tužiteljica ima prema 1. tuženoj, a sud donio rješenje kojim je odbio prijedlog za osiguranje novčane tražbine ovdje tužiteljice pod brojem Ovr-5127/18, uz obrazloženje u bitnome kako tužiteljica nije učinila vjerojatnim niti dokazala da bi 1. tuženika. Međutim, 1. tužena je 26.3.2019. odnosno prije otpremanja navedene odluke povodom prijedloga za osiguranje učinila raspolaganja kojima se onemogućuje odnosno otežava namirenje tražbine, te sa 2. tuženikom, svojim sinom, zaključila Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini kojim je potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV-8774/19. Navedenim Sporazumom u čl. 1. utvrđeno je da bi 2. tuženik kao vjerovnik pozajmio tijekom 2016.

1. tuženoj svojoj majci iznos od 100.000 EUR te ugovorile obvezu povrata navedenoga iznosa u roku od 13 godina od dana sklapanja ugovora. Člankom 4. istoga pravnog posla stranke su ugovorile da 1. tužena daje u vlasništvo radi osiguranja 2. tuženiku nekretninu u njenome vlasništvu i to zk.č.br. 585/18, kuća, gospodarska zgrada, dvorište, ukupne površine 679 m2 sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prijenos prava vlasništva sa 1. tužene na 2. tuženika proveden je pod brojem Z- 8832/19 temeljem prijedloga koji je podnesen dana 28.3.2019. odnosno na dan održavanja ročišta za saslušanje stranaka u postupku osiguranja Ovr-5127/18.. Također, prvotužena je 26.3.2019. sa 3. tuženikom, svojim unukom, zaključila Ugovor o osnivanju prava služnosti na kojemu je potpis stranaka ovjeren po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV- 8773/19. Istim ugovorom 1. tužena i 3. tuženi su osnovali pravo služnosti doživotnog stanovanja u korist 3. tuženika na neodređeno vrijeme i to sve na nekretnini zk.č.br. 585/18, kuća, gospodarska zgrada, dvorište, ukupne površine 679 m2 sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. (Z- 8830/19) 1. tužena majka ovdje 2. tuženika koji je i osim navedenoga upoznat sa postojanje tražbine tužiteljice te sa činjenicom da zbog navedenoga 1. tužena nema imovine za namirenje tražbine vjerovnika. Nadalje, 1. tužena je kao dužnik opteretila predmetnu nekretninu u korist svojega unuka ovdje 3. tuženika te je zbog navedene radnje tužiteljica kao vjerovnik novčane tražbine dovedena u nepovoljniji položaj odnosno radnja je poduzeta na njenu štetu budući da bi u slučaju provođenja prodaje bilo onemogućeno preuzimanje u posjed predmetne nekretnine slobodne od osoba i stvari upravo temeljem ove raspoložbe koja predstavlja besplatno raspolaganje a isto raspolaganje je učinjeno između članova obitelji a iz samog izvatka iz zemljišnih knjiga jest bilo vidljivo da se vodi postupak radi osiguranja tražbine ovdje tužiteljice i to upravo na toj nekretnini pa 3. tuženiku isto nije moglo ostati nepoznato i pored činjenice da se radi o besplatnom raspolaganju. U tome smislu na odnos između 1. i 2. tuženika primjenjuje se rok od 3 godine za pobijanje iz čl.71. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jer je smisao zakonskog rješenja da se raspolaganja dužnika u korist svojih najbližih srodnika mogu pobijati u duljem roku u odnosu na raspolaganja prema trećim osobama, pa je i u tome dijelu neosnovan prigovor tuženika iz odgovora na tužbu. Stoga, temeljem čl. 66 i čl. 67 Zakona o obveznim odnosima predlaže donošenje presude koja glasi:

I. Utvrđuje se da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini koji je zaključen dana 26.3.2019. između 1. tužene ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] koji je potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV-8774/19. bez pravog učinka prema tužitelju VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji je potreban za naplatu tužiteljeva potraživanja prema 1. tuženoj u iznosu od 206.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate, od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018.sve po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.., a od 1. kolovoza 2015.. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o osnivanju prava služnosti koji je zaključen dana 26.3.2019. između 1. tužene ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika DŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] na kojemu je potpis stranaka ovjeren po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26.03.2019. pod brojem OV-8773/19. bez pravog učinka prema tužitelju VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji je potreban za naplatu tužiteljeva potraživanja prema 1. tuženoj u iznosu od 206.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate, od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018. sve po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.., a od 1. kolovoza 2015.. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve uz nadoknadu parničnog troška tužitelju

2. Tuženici 1 do 2 u odgovoru na tužbu osporavaju osnovanost i visinu tražbine tužitelja, te ističu kako tužiteljica u svojoj tužbi navodi da svoju tražbinu temelji na presudi Općinskog suda u Rijeci posl. br.: Povrv-1258/16. Takva osnova potraživanja očito je neosnovana jer ista u trenutku podnošenja tužbe uopće nije bila pravomoćna, a kasnije je i ukinuta presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br.: Gž-575/2019 od dana 09. prosinca 2020. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica da je prekludirana s iznošenjem novih činjenica zbog toga što je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 10.000,00 kn, a slijedom čega se u predmetnom postupku primjenjuju procesna pravila koja se odnose na spor male vrijednosti. Podredno, radi osporavanja postojanja bilo kakve tražbine tuženici ističu prigovor zastare, ističu da iz ugovornog odnosa stranaka ne proizlazi bilo kakva tražbina tužiteljice, te predlažu provedbu svih dokaza koje su predložili provesti u postupku Povrv-1258/16. Netočan da je navod tužiteljice da 1.-tužena raspolaganjem koje je predmet tužbenog zahtjeva onemogućuje namirenje (nepostojeće) tražbine tužiteljice, jer da je to nepotkrijepljeno, iako se takvi navodi vrlo lako mogu dokazati dostavom potvrde od raznih upisnika kao što su zemljišnoknjižni odjeli, katastar, potvrda o vlasništvu vozila izdana od MUP-a, potvrda o vlasništvu plovila izdana od lučke kapetanije, potvrda o vlasništvu vrijednosnih papira, potvrda o primanjima od porezne uprave i od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, potvrda od FINA-e o blokadi računa, tužiteljica niti jedan takav dokaz ne predlaže. Tužiteljica da je prekludirana s pravom na podnošenje ovakve tužbe jer se sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva na nekretnini ima smatrati naplatnim raspolaganjem, koje se može pobijati u roku 1 godine od učinjenog raspolaganja. Ugovorom o osnivanju prava služnosti koji je zaključen s 3. - tuženikom, ističe se da njime 1. -tužena nije otuđila svoje pravo vlasništva nekretnine, pa je pobijanje istog očito neosnovano. Osnivanjem prava služnosti djelomično se umanjuje vrijednost nekretnine, međutim njena vrijednost višestruko premašuje iznos koji tužiteljica potražuje protiv tužene, što znači da je vrijednost nekretnine s osnovanom služnosti i dalje veća od iznosa koji tužiteljica potražuje. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Na ročištu od 31. siječnja 2024. tužitelj je djelomično povukao tužbu u točki I. petita tužbe za iznos od 2.654,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate ( preko iznosa od 24.802,57 eura do iznosa od 27.457,03 eura ) , kao i za iznos od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018 do isplate, te u točki II petita tužbe za iznos od 2.654,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23.01.2013. do isplate ( preko iznosa od 24.802,57 eura do iznosa od 27.457,03 eura ) , kao i za iznos od 16.256,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 06.12.2018 do isplate, a kojem povlačenju se tuženik 1 do 3 nije usprotivio, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 193 st 2 ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu i to presuda Općinskog suda u Rijeci, St. sl. u Opatiji Povrv-1258/16 od 6.12.2018. uvid u spis ovoga suda broj Povrv-1258/16, zk izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uvid u spis ovoga suda broj Ovr-5127/18, Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini OV-8774/2019, Ugovor o osiguranju prava služnosti OV-8773/2019 uvid u spis Povrv-1258/16, Zapisnik sa ročišta od 28. 2.2019. u postupku Ovr-5127/18, uvid spisa Ovr-5127/18 izvadak iz matice rođenih za 3. tuženika, predmet Općinskog suda u Rijeci posl.br. Povrv- 622/2020, Ovr-5127/2018, dopis Porezne uprave od 16. veljače 2024. te dopis HZMO od 20. veljače 2024., a također i preslika prijedloga za osiguranje prethodne mjere od 13. prosinca 2018. s naznakom broja Z-50136/2018. Povrv-622/20 i Ovr-5127/18, aktivni i povijesni vlasnički list za predmetnu nekretninu kao i specifikaciju izvršenja , zbirke isprava Z-50136/18, od Porezne uprave, područnog ureda Rijeka podaci o ostvarenom dohotku i drugim primitcima za 1. tuženu ŠŽ OIB [osobni identifikacijski broj] za posljednjih 5 godina, te putom HZMO-a područni ured Rijeka podaci o visini mirovine NŽ za posljednjih 5 godina.

5. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci od 26. travnja 2022.. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja predmeta poslovni broj Povrv-622/2020. Tijekom postupka parnični postupak Povrv-622/2020 pravomoćno je okončan donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3506/2021-2 od 4.7.2023. te je postala pravomoćna presuda kojom se nalaže 1. tuženoj da plati tužiteljici iznos od 24.802,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.1.2013. pa do isplate

6. Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrđuje se da je konačno uređen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

7. U svom iskazu tužiteljica kao stranka navodi da je zastupala 1-tuženicu u sudskom postupku te da je ona i uknjižena kao vlasnica upravo zbog uspjeha zastupanja nje na nekretnini te je spor okončan. Također želi reći da je i 2-tuženik sin 1-tužene također bio upoznat da se taj postupak vodi jer je i on osobno bio uključen u taj sudski postupak. Navodi kako je prvo u postupku koji je pokrenula radi naplate troškova zastupanja 1-tužene, a budući da ona nije uopće platila taj trošak, dobila nepravomoćnu presudu a koja je potom ukinuta, ali je u konačnici donesena druga presuda koja je pravomoćna i kojom je njoj priznat trošak zastupanja u određenom novčanom iznosu a što se može utvrditi uvidom u presude. Također navodi kako je pokrenula postupak za izdavanje prethodne mjere a koji je pravomoćno odbijen, jer je obrazloženje suda bilo da 1-tužena neće disponirati tom nekretninom a što je neprihvatljivo a i netočno. Naime isti dan kada je takva mjera donesena od strane suda da je 1-tužena zaključila dva ugovora koji su predmet ovoga postupka, te je upravo disponirala tom nekretninom. Želi reći da su tuženici 1-3 potpuno nesavjesni u svom postupanju te da su oni izjavili i u drugim postupcima, primjerice 1-tužena nigdje neradi, 2-tuženik da prima plaću od 5.000,00 kn, dok je 3-tuženik vrlo mlada osoba, unuk 1- tužene. Ističe i to da je ugovor koji je zaključen i to sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva isto fiktivni ugovor jer se navodi da je 2-tuženik stavio na raspolaganje 1-tuženici iznos od 100.000,00 eura jer je neistinito jer odakle takvome takva količina novaca s obzirom na njegova primanja. Neistinito je iskazivao da je taj iznos utrošen u uređenju kuće, budući da je ista potpuno uređena već odavno i interijer a i okućnica. Na upit pun. tuženika 1-3 je li pravomoćna odluka kojom je tužiteljici dosuđen trošak prije ili nakon što je pokrenuta tužba u ovom postupku, odnosno zaključeni pravni poslovi koji se pobijaju u ovom postupku, pun. tužitelj se protivi takvom pitanju jer se sve može utvrditi uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu pa sudac dozvoljava pitanje tužiteljica odg. da je ona imala tražbinu iz 2013. koja je već tada dospjela. Na daljnji upit pun. tuženika 1-3 postoji li i je li tužiteljici poznato ima li 1-tužena kakvu imovinu u inozemstvu, odg. da ona zna samo ono što je tvrdila 1- tužena koja navodi da nema nikakvu drugu imovinu, te da ona drugo i ne može znati. Na daljnji upit pun. tuženika 1-3 je li pokušano namiriti tražbinu na imovini u inozemstvu, odg. da je ona pokrenula postupak ovdje te da ona za drugu imovinu ne zna.

8. U postupku između stranaka nije sporno da je parnični postupak Povrv- 622/2020 pravomoćno je okončan donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3506/2021-2 od 4. srpanj 2023. te je postala pravomoćna presuda kojom se nalaže 1. tuženoj da plati tužiteljici iznos od 24.802,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.1.2013. pa do isplate.

9. Nije sporno niti da je zaključen Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 26. ožujka 2019. između 1. tužene ŠŽ OIB [osobni identifikacijski broj] i njezinog sina 2. tuženika LŽ OIB [osobni identifikacijski broj] koji je potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26. ožujka .2019. pod brojem OV-8774/19. , kao niti da je zaključen Ugovor o osnivanju prava služnosti dana 26. ožujka 2019. između 1. tužene ŠŽ OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika DŽ OIB [osobni identifikacijski broj] na kojemu je potpis stranaka ovjeren po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću dana 26. ožujka 2019. pod brojem OV-8773/19.

10. U odnosu na spornu okolnost, ima li prvotuženica kao dužnik dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. ovaj sud utvrđuje da iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje od 22. siječanj 2024. , iznos duga 24.802,67 eura, ukupno naplaćeno 0,00 eura ( glavni dug i kamata), zaplijenjeno 1.179,07 eura, nenaplaćeno 47.966,11 eura, ukupno obustavljeno 0,00 eura, pa dakle proizlazi da na računima 1-tuženika nema novčanih sredstava. Iz dopisa HZMO od 15. veljače 2024. utvrđeno je da 1 tuženica nije korisnik mirovine, naknade za tjelesno oštećenje ili kojeg drugog primanja po propisima iz mirovinskog osiguranja. Pored toga nema dokaza o tome da bi 1-tuženik dio evidentiran kao vlasnik nekretnina u RH , ili motornog vozila, a niti tuženici 1 do 3 dokazuju u ovom postupku suprotno, odnosno da bi tuženica 1 imala imovinu iz koje bi se mogla naplatiti tužiteljica.

11. U ovom postupku, predmet spora je pobijanje pravne radnje dužnika prvotuženice, vezano uz zaključenje naplatnog pravnog posla s drugotuženikom, sinom ( Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 26. ožujka 2019) , te uz zaključenje pravog posla s trećetuženikom, unukom ( Ugovor o osnivanju prava služnosti dana 26. ožujka 2019) , a koje se odnosi se na naplatu iznosa od 24.802,57 eura utvrđenog ovršnom ispravom, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba Opatija, posl. br. Povrv-622/2020 od 26. srpanj 2021.

12. Članak 66. st 1 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

13. Čl. 67. st 2 ZOO-a propisuje da ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

14. U st. 2. istog članka propisano je da ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik predmetnim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako ne dokaže suprotno.

15. Kako nema spora o tome da je prvotuženik, sin prvotuženice, a trećetuženik, unuk prvotuženice, to se ima smatrati da je tuženicima 2 i 3 bilo poznato da 1-tuženica sklapanjem naprijed navedenih pravnih poslova 26. ožujka 2019. nanosi štetu svojem vjerovniku, ovdje tužiteljici.

16. Isto proizlazi i iz predmeta posl. br. Povrv-622/20, iz kojeg sud utvrđuje kako je 1 tuženik saslušan kao svjedok u postupku u kojem je tuženicu 1 zastupala tužiteljica, pa dakle, proizlazi da tuženik 1 ima saznanja o tražbini koja je nastala na temelju ugovora o zastupanju zaključenog između tužiteljice i prvotuženice troškova zastupanja, ali ne dokazuje da je takav trošak tuženica 1 i podmirila tužiteljici, a niti kada.

17. Iako u ovom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (tuženicima 2 i 3 kao dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku, na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo, ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani. Međutim, tuženici 1 do 3 take dokaze nisu predlagali, a nisu niti pristupili na ročište na kojem je bilo određeno njihovo saslušanje radi razjašnjenja spornih činjenica, pa sud polazi od presumpcije da je tuženicima 2 i 3 bilo poznato da pravnim poslovima zaključenim 26. ožujka 2019 nanose štetu tužiteljici kao vjerovniku

18. Ističe se i to, da presumpcija saznanja dužnika postoji po samom zakonu, koju dužnik ne može s uspjehom osporiti kada i ako je radnju poduzeo za vrijeme trajanja parnice u kojoj je barem mogao znati da mogu za njega nastati obveze prema ovdje tužitelju. Tužiteljica je pokrenula postupak za osiguranje predbilejžnom spora u postupku posl.br. Ovr-5127/18, a pravne poslove raspolaganja nekretninom 1-tuženica je poduzela za vrijeme trajanja postupka osiguranja, pa proizlazi da je doista znala i mogla znati da tužiteljica poduzima radnje radi naplate svoje tražbine, ali unatoč tome, takve pravne poslove poduzimala je tijekom te parnice. Postupanje tuženika 1 do 3 protivno je načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

19. U odnosu na daljnji prigovor tuženika 1 do 3 da je nastupila zastara, odnosno prigovor prekluzije podnošenja tužbe, valja istaknuti da su pravni poslovi koji su predmet pobijanja zaključeni 26. ožujka 2019. a da je tužba u ovoj pravnoj stvari kojom se pobijaju pravni poslovi dužnika podnesena 11. lipanj 2020., dakle, u roku od tri godine.

20. Članak 71. ZOO-a u st 1 propisuje da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

21. Odredba čl. 67- st 2 ZOO-a navodi osobe na koje se ne odnosi rok od jedne godine iz čl. 71.st 1. ZOO-a, a to su među ostalim krvni srodnici u ravnoj liniji, pa kako tuženik 2 i 3 jesu krvni srodnici tuženice 1 u ravnoj liniji, to se na tuženike 2 do 3 ne odnosi zakonski rok od 1 godine, već rok od tri godine od dana raspolaganja, a koji rok je u ovom slučaju održan. Stoga prigovor tuženika 1 do 3 ovaj sud ne prihvaća.

22. U ovom slučaju, dakle, radi se o tužbi za pobijanje naplatnog raspolaganja između krvnih srodnika, tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi koja se, jednako kao i tužba za pobijanje besplatnih i s njima izjednačenih pravnih radnji, može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju ( isto i odluka posl.br.Rev 53/10-2 od 10. studenoga 2010.).

23. Navedeno neovisno od toga što se radi o naplatnom pravnom poslu , jer se rok od jedne godine odnosi samo na raspolaganja iz članka 67. st 1 ZOO-a,. Pored toga, ovaj sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan i u odnosu na pravni posao Ugovor o osnivanju prava služnosti koji je zaključen s 3. -tuženikom, upravo iz razloga jer se osnivanjem prava služnosti umanjuje vrijednost nekretnine, pa makar i djelomično, pa kako tuženica 1 nije dokazala da bi i u najmanjem dijelu namirila tražbinu tužiteljice, to se i takvo umanjenje imovine, ima smatrati raspolaganjem na štetu vjerovnika.

24. U odnosu na prigovor tuženika 1 do 3, da tražbina u trenutku podnošenja tužbe nije niti dospjela, jer da je prva presuda donesena u tom postupku ukinuta rješenjem Županijskog suda, upućuju se tuženici 1 do 3 na odredbu čl. 66. st. 1. ZOO- a.

25. Tako u presudi posl.br. Rev 1233/2021-2 od 6. rujna 2022., u odnosu na postavljeno pitanje u reviziji („Je li moguće pobijati darovni ugovor, a radi namirenja tražbine vjerovnika koja je dospjela nakon što je darovni ugovor sklopljen.“) u kojoj se, među ostalim, navodi:

„Navedenom odredbom propisano je da se može pobijati svaka radnja dužnika na štetu vjerovnika za dospjelu tražbinu bez obzira kada je nastala, a jedino ograničenje koje zakon propisuje za vjerovnika je da ima dospjelu tražbinu. Dodatnih ograničenja zakon ne propisuje, pa niti ograničenje da bi se mogla pobijati samo ona tražbina vjerovnika koja je dospjela do trenutka raspolaganja dužnika.

Proizlazi dakle, da nije uopće odlučno kada je tražbina nastala, jer dikcija zakona glasi „i bez obzira kada je nastala“ pa stoga tražbina može nastati i nakon što je poduzeta pravna radnja koja se pobija s time da dospjelost tražbine kao jedne od

Time je odgovoreno na prvo pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena i iznesen je stav koji je u skladu sa Zaključkom zajedničkog sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. poslovni broj Su-IV-308/2020 i odstupljeno je od pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-3270/14 od 14. ožujka 2018. ili Rev-1068/2013 od 26. ožujka 2019. upravo iz razloga iznesenih točki 9.1. ovog obrazloženja.“

26. Stoga, niti takav prigovor tuženika 1 do 3 ovaj sud ne prihvaća.

27. U odnosu na daljnji prigovor tuženika 1 do 3, da tužitelj nije dokazao insolventnost tuženice 1 za plaćanje, jer da nije dostavio dokaz o tome da nema u vlasništvu druge vrijednije imovine, pokretnina i nekretnina, ovaj sud takav prigovor tuženika ne prihvaća. Ukoliko tuženik 1 ima druge imovine iz koje se može naplatiti tužiteljica, takvu je tvrdnju dužna i dokazati, ali to nije učinila niti na takve okolnosti uopće predlagala dokaze.

28. Upravo suprotno, iz dokaza koji prileže spisu, a koji su i pribavljeni na prijedlog tužitelja, sud utvrđuje da je tuženica 1 bez vrijednije imovine, da nema u vlasništvu vrjednijih pokretnina ili nekretnina, a niti novčanih sredstava, jer takve dokaze tuženici 1 do 3 nisu pružili sudu do zaključenja glavne rasprave.

29. Konačno, ukazuje se i na odredbu čl. 69. st 4 ZOO-a, koja propisuje da tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu, pa ukoliko tuženica 1 u vlasništvu doista ima vrijednije imovine, uvijek može ispuniti tražbinu tužiteljice, i time se osloboditi tužbe za pobijanje.

30. U odnosu na prigovor prava na dom, istaknuti treba da je člankom 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uz Protokol broj 1. propisano je pravo svakoga na poštovanje svoga privatnoga i obiteljskog života, doma i dopisivanja te pravo na mirno uživanje svoje imovine koje nitko ne može biti lišen, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Također je i Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) pravo na dom kao jedno od temeljnih ustavom zaštićenih prava propisano čl.34.st.1.

31. S druge strane čl. 48. Ustava RH štiti se pravo vlasništva koje njegove nosioce obvezuje, time da su odredbe o stjecanju, zaštiti, ograničenju i prestanku prava vlasništva pobliže razrađene i regulirane ZV-om, dok su u odredbama čl. 66 do čl. 79 ZOO-a propisane pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

32. Imajući u vidu prigovor istaknut u smislu zakonske odredbe čl. 47. st. 2. ZV pozivom na ustavno i konvencijsko pravo na dom , ističe se da tuženica 1 osim isticanja činjenice da je navedena nekretnina koje je suvlasnik jedina nekretnina u njezinom vlasništvu, nije dokazala niti predlagala izvođenje dokaza u prilog iznesenih tvrdnji. Tako tuženici 1 do 3 nisu sudu pružili valjane dokaze o tome koliki je prihod koji ostvaruju ona i članovi njezine obitelji, a niti je li doista nema mogućnosti useliti u neki drugi prostor.

33. Teret dokaza iznesenih činjenica jest upravo na stranci koja takve okolnosti u svom prigovoru ističe , imajući u vidu da je odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023. ,dalje ZPP-a) koji se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti, kojim je propisano načelo stranačke, a ne materijalne istine : „ stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.“

34. Teret dokaza da se radi o njezinu domu, da je sa domom ostvarena trajna i jaka veza, i da iseljenjem dolazi do miješanja u njezino pravo na dom na je na tuženiku, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju (isto proizlazi i iz zaključka broj 1. sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015.).

35. Stoga je sud, na temelju činjenica iznesenim po strankama, i uvidom u sve dokaze priležeće spisu, proveo test razmjernosti, te ocijenio da zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji nije miješanje u pravo tuženika na poštivanje doma, jer svojim zahtjevom tužitelj želi ostvariti legitimni cilj za naplatom svojeg potraživanja, te je s obzirom na sve okolnosti slučaja takvo miješanje nužno u demokratskom društvu.

36. Ovo jer se u ovom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna prava i interesa, legitimnog prava tužiteljice zahtijevati naplatu dospjele tražbine i prava na dom tuženika, pri čemu ipak treba imati u vidu da tuženici imaju pravo i mogućnost tražbinu tužiteljice namiriti izvan ovog sudskog postupka i time se osloboditi tužbe za pobijanje pravnih radnji

37. Iako se doista ima smatrati, da se usvajanjem zahtjeva u ovom postupku radi o miješanju u pravo na dom ,ipak valja istaknuti da tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi u odnosu na nekretninu koja je predmet postupka, bila ostvarena takva povezanost koja podliježe pod doseg čl. 8. Konvencije, i koju činjenicu ovaj sud i prihvaća istinitom, osobito imajući u vidu da se radi o dva suprotstavljena prava dvije fizičke osobe.

38. Ocjena je ovog suda da je miješanje u pravo na dom razmjerno i nužno u demokratskom društvu, jer treba sagledati da u postupku pobijanja pravnih radnji dužnika tužiteljica ostvaruje svoje pravo na naplatu tražbine prema tuženicima, kao i da se radi o legitimnom pravu tužiteljice utemeljenom na zakonu pa je ocjena ovog suda da nema povrede prava na dom .

39. Pri tome je sud imao u vidu da tuženici nisu niti dokazali da se radi o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije, i da se ista može i ima smatrati njezinim domom, imajući u vidu da je „dom“ činjenični pojam koji, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) vezu, a da takve činjenica tuženici nisu niti pokušali dokazati niti na tu okolnost predlagali dokaze.

40. Valja skrenuti pozornost i na to da je tuženici 1 do 3 mogu poduzeti određene mjere radi zaštite svoga prava na dom, te da nema zapreke da sami prodaju nekretninu i pokušaju za nju dobiti punu vrijednost. Pri tome treba reći i to da nasuprot interesa tuženika 1 do 3 stoji privatni interes druge fizičke osobe, pa se miješanje temelji na zakonodavstvu o vlasništvu i stanovanju i teži legitimnom cilju zaštite prava drugih.

41. Konačno, tuženik neosnovano ističe da bi se radilo o sporu male vrijednosti, i s tim u vezi prekludiranosti stranaka na predlaganje dokaza na pripremnom ročištu, jer se ne radi o postupku iz čl. 458 ZPP-a, pa opisani prigovor tuženika 1 do 3 ovaj sud ne prihvaća.

42. Odredbom čl. 2 st. 1 ZPP-a propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

43. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

44. Odredbom čl. 7. st. 2 ZPP-a propisano je da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3 ZPP-a), ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je dakle u odnosu na izvođenje dokaza ovlašten izvesti samo one dokaze koje su predložile stranke u skladu s čl. 7 st. 1 ZPP-a, odnosno upravo su stranke dužne u postupku iznositi činjenice na kojima svoje zahtjeve temelje i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, s time da će sud sukl. odredbi čl. 8 ZPP-a brižljivo i savjesno ocijeniti svaki pojedini dokaz zasebno i sve dokaze zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. l54. stavak 1. ZPP-a, budući je tužiteljica uspjela u sporu, pa joj je priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7 t. 1 Tarife o nagradama i naknade troškova za rad odvjetnika, dalje Tarifa), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. travnja 2022. i 12. rujan 2023, u iznosu od 200,00 eura svaki ( Tbr. 8. t. 1 Tarife) sve uvećano za pdv 25% (300,00 eura ), sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 eura, i presudu 53,09 eura , odnosno sveukupno iznos od 1.579,63 eura. Slijedom naprijed navedenog valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 9. svibnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika 1-3