Poslovni broj: P-1263/2024-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb. Slavonka avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 09. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 616-115/2008 sklopljenog 16. listopada 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. (danas Addiko bank d.d.) te AD kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelopedeset posto) iznosa kredita te troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika u paušalnom iznosu od 350,00 HRK (tristopedeset hrvatskih kuna) te da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog, te troškove izdavanja izjave o povratu prava vlasništva.

- u članku 13. Ugovora pod naslovom Obveze korisnika kredita kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % (dvacijelapedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

-Iznos od 214,51 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

-Iznos od 46,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

-Iznos od 365,16 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 09. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 616- 115/2008 dana 16. listopada 2008. g. na iznos kredita od 23.048,00 CHF. Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 7 godina koji kredit je vraćen. Tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 5. Ugovora o kreditu pod naslovom " Troškovi ". Nadalje, tom odredbom je propisano da se plaćaju troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika u paušalnom iznosu od 46,45 eura. Člankom 13. predmetnog ugovora pod naslovom Obveze korisnika kredita da je ugovoreno da se korisnik obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Glede Ulazne naknade radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom posl. br.Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07, i dr. ) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Naplatom predmetne naknada tuženik da je stekao korist bez osnove a njemu je počinio štetu. Iznos premije osiguranja u postotku od 2,50 % da je naplaćen u visini od 398,17 eura istog dana kao i ulazna naknada tj. 17. listopada 2007. g. Također da je riječ o nepoštenoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao i nametnuo u čl. 13. ugovora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci a prema tužbenom zahtjevom iz tužbe s preciziranjem naknade na ime premije osiguranja na ročištu 04. ožujka 2025.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao po osnovu tako i po visini. Osporava potrošačko svojstvo ugovora o kreditu. Odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Poziva se na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13 EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP- om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive da je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu na drugoj sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U konkretnom slučaju da je potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i Općim uvjetima, o tome ga je informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog ugovora. Tužitelj da je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti tu naknadu i znao je njezinu visinu od 1,50 % doznačenog kredita što je potvrdio potpisom na ugovoru. Ona je javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Ističe i prigovor zastare. Sporna odredba čl. 5. nije protivna ni Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva pa nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojeg drugog zakona. Tužitelj da je na svaku ugovornu odredbu pa tako i ovu spornu mogao utjecati odnosno pregovarati o njezinom sadržaju Predlaže odbiti zahtjev tužitelja a osporava i tijek kamata kako to traži tužitelj navodeći da tuženik nije nepošten. U daljnjem tijeku postupka tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva pa nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Također potražuje i plaćenu premiju osiguranja u iznosu od 365,16 eura te iznos od 46,45 eura kao troškove upisnika FINE. Visina i datum plaćanja predmetnih naknada nisu sporni Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništave ugovorna odredba čl. 5. i 13. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 16. listopada 2008. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 23.048,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 17. listopada 2008. g. naplaćen iznos od 214,51 eura ( tada 1.554,03 kn ) na ime naknade za obradu kredita; iznos od 365,16 eura na ime premije osiguranja te iznos od 46,45 eura na ime troškova upisnika FINE. Sporno je da li su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita te troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika (čl.5.) te odredbe čl. 13. o plaćanju premije osiguranja u iznosu od 2,5 % iznosa kredita ništetne te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenih naknada.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje te troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika ( čl. 5. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade i troškova ništava. Radi se o odredbi čl. 5.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita te troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika u paušalnom iznos od 350,00 HRK ( sada 46,45 eura ).

11.Nadalje, ništava je i odredba čl. 13. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: " korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. "

12.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje, o plaćanju troškova upisnika sudskih i javnobilježničkih osiguranja te o plaćanju premije osiguranja a te ugovorne odredbe tj. dijelovi istih su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade, premije osiguranja te troškove upisa u spomenute upisnike bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo da mu nitko ništa nije objašnjavao vezano za predmetni kredit pa tako niti o spornoj jednokratnoj naknadi a i ne sjeća se da mu je naplaćena premija osiguranja. Tekst ugovora da je bio pripremljen unaprijed. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1, 50 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za premiju osiguranja od 2,50 % kao ni za troškove upisnika u paušalnom iznosu od 46,45 eura. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

14. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se sa bankom nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita , no zna da mu je ta naknada naplaćena,. tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu čl. 13. o premiji osiguranja u visini od 2,5 % od doznačenog kredita kao i na dio odredbe čl. 5. o troškovima Upisnika. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

15. S obzirom da su ugovorne odredbe čl. 5. i 13. o plaćanju predmetnih naknada ništave tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

16.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, premiju osiguranja i imao je trošak upisnika kod FINE sve na dan 17. listopada 2008. g. ; tužba je podnesena 06.08.2024. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 16.09.20204. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 03.04.2025. g ., 04.03.2025. g. i 28.11.2024. g. u visini od po 100 bodova što sa PDV-om iznosi 1250 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i nam presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužitelja 1.329,64 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje te u kojima se ponavljaju navodi iz tužbe ili iznose pravna stajališta.

U Rijeci, 09. svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.