Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-1656/2019-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jospiu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima OD Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 02. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 09. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 316-73/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.07.2007.god. u dijelu koji glasi: "… sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.. ", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-73/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.07.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: " … prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl.3. koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. "u odredbi čl.4. koja glasi: " … po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. "pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.670,35 eura (osam tisuća šesto sedamdeset eura i trideset pet centi), po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 46,84 EUR počev od 15.2.2008. godine do isplate;
na iznos od 48,20 EUR počev od 14.3.2008. godine do isplate;
na iznos od 109,40 EUR počev od 15.4.2008. godine do isplate;
na iznos od 105,86 EUR počev od 15.5.2008. godine do isplate;
na iznos od 107,24 EUR počev od 13.6.2008. godine do isplate;
na iznos od 106,23 EUR počev od 15.7.2008. godine do isplate;
na iznos od 105,98 EUR počev od 14.8.2008. godine do isplate;
na iznos od 109,97 EUR počev od 15.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 116,87 EUR počev od 30.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 112,79 EUR počev od 18.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 116,68 EUR počev od 30.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 133,17 EUR počev od 16.1.2009. godine do isplate;
na iznos od 133,09 EUR počev od 16.2.2009. godine do isplate;
na iznos od 129,80 EUR počev od 16.3.2009. godine do isplate;
na iznos od 129,87 EUR počev od 18.4.2009. godine do isplate;
na iznos od 130,52 EUR počev od 19.5.2009. godine do isplate;
na iznos od 128,41 EUR počev od 17.6.2009. godine do isplate;
na iznos od 129,21 EUR počev od 20.7.2009. godine do isplate;
na iznos od 128,28 EUR počev od 17.8.2009. godine do isplate;
na iznos od 129,20 EUR počev od 16.9.2009. godine do isplate;
na iznos od 127,80 EUR počev od 17.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 129,27 EUR počev od 18.11.2009. godine do isplate;
na iznos od 130,12 EUR počev od 21.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 131,99 EUR počev od 18.1.2010. godine do isplate;
na iznos od 133,22 EUR počev od 17.2.2010. godine do isplate;
na iznos od 133,63 EUR počev od 17.3.2010. godine do isplate;
na iznos od 135,28 EUR počev od 21.4.2010. godine do isplate;
na iznos od 138,38 EUR počev od 18.5.2010. godine do isplate;
na iznos od 140,34 EUR počev od 21.6.2010. godine do isplate;
na iznos od 142,74 EUR počev od 19.7.2010. godine do isplate;
na iznos od 145,17 EUR počev od 17.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 149,54 EUR počev od 16.9.2010. godine do isplate;
na iznos od 147,63 EUR počev od 15.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 147,63 EUR počev od 15.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 152,99 EUR počev od 15.12.2010. godine do isplate;
na iznos od 135,10 EUR počev od 17.1.2011. godine do isplate;
na iznos od 135,08 EUR počev od 19.2.2011. godine do isplate;
na iznos od 136,44 EUR počev od 19.3.2011. godine do isplate;
na iznos od 134,24 EUR počev od 16.4.2011. godine do isplate;
na iznos od 138,32 EUR počev od 18.5.2011. godine do isplate;
na iznos od 143,40 EUR počev od 16.6.2011. godine do isplate;
na iznos od 151,11 EUR počev od 18.7.2011. godine do isplate;
na iznos od 153,66 EUR počev od 19.8.2011. godine do isplate;
na iznos od 146,20 EUR počev od 16.9.2011. godine do isplate;
na iznos od 143,01 EUR počev od 10.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 105,11 EUR počev od 16.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 106,02 EUR počev od 15.12.2011. godine do isplate;
na iznos od 108,73 EUR počev od 16.1.2012. godine do isplate;
na iznos od 109,54 EUR počev od 15.2.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,50 EUR počev od 16.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,42 EUR počev od 17.4.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,97 EUR počev od 15.5.2012. godine do isplate;
na iznos od 109,75 EUR počev od 15.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,84 EUR počev od 13.7.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,80 EUR počev od 14.8.2012. godine do isplate;
na iznos od 106,74 EUR počev od 14.9.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,18 EUR počev od 15.10.2012. godine do isplate;
na iznos od 109,14 EUR počev od 15.11.2012. godine do isplate;
na iznos od 108,50 EUR počev od 15.12.2012. godine do isplate;
na iznos od 107,74 EUR počev od 15.1.2013. godine do isplate;
na iznos od 107,49 EUR počev od 15.2.2013. godine do isplate;
na iznos od 108,14 EUR počev od 19.3.2013. godine do isplate;
na iznos od 109,29 EUR počev od 16.4.2013. godine do isplate;
na iznos od 105,45 EUR počev od 16.5.2013. godine do isplate;
na iznos od 105,85 EUR počev od 15.6.2013. godine do isplate;
na iznos od 106,40 EUR počev od 18.7.2013. godine do isplate;
na iznos od 106,24 EUR počev od 19.8.2013. godine do isplate;
na iznos od 106,92 EUR počev od 14.9.2013. godine do isplate;
na iznos od 107,34 EUR počev od 16.10.2013. godine do isplate;
na iznos od 107,67 EUR počev od 18.11.2013. godine do isplate;
na iznos od 109,00 EUR počev od 16.12.2013. godine do isplate;
na iznos od 107,68 EUR počev od 16.1.2014. godine do isplate;
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 15.255,89 eura ( petnaest tisuća dvjesto pedeset pet eura i osamdeset devet centi), po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 8,81 EUR počev od 31.8.2007. godine do isplate;
na iznos od 0,05 EUR počev od 30.9.2007. godine do isplate;
na iznos od 5,87 EUR počev od 30.11.2007. godine do isplate;
na iznos od 3,01 EUR počev od 31.12.2007. godine do isplate;
na iznos od 11,61 EUR počev od 15.2.2008. godine do isplate;
na iznos od 27,85 EUR počev od 14.3.2008. godine do isplate;
na iznos od 23,36 EUR počev od 15.4.2008. godine do isplate;
na iznos od 4,87 EUR počev od 15.5.2008. godine do isplate;
na iznos od 12,05 EUR počev od 13.6.2008. godine do isplate;
na iznos od 6,78 EUR počev od 15.7.2008. godine do isplate;
na iznos od 5,47 EUR počev od 14.8.2008. godine do isplate;
na iznos od 26,35 EUR počev od 15.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 62,45 EUR počev od 30.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 41,09 EUR počev od 18.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 61,45 EUR počev od 30.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 73,07 EUR počev od 16.1.2009. godine do isplate;
na iznos od 72,69 EUR počev od 16.2.2009. godine do isplate;
na iznos od 57,33 EUR počev od 16.3.2009. godine do isplate;
na iznos od 57,66 EUR počev od 18.4.2009. godine do isplate;
na iznos od 60,70 EUR počev od 19.5.2009. godine do isplate;
na iznos od 50,81 EUR počev od 17.6.2009. godine do isplate;
na iznos od 54,58 EUR počev od 20.7.2009. godine do isplate;
na iznos od 50,21 EUR počev od 17.8.2009. godine do isplate;
na iznos od 54,45 EUR počev od 16.9.2009. godine do isplate;
na iznos od 47,96 EUR počev od 17.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 54,84 EUR počev od 18.11.2009. godine do isplate;
na iznos od 58,82 EUR počev od 21.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 67,57 EUR počev od 18.1.2010. godine do isplate;
na iznos od 73,31 EUR počev od 17.2.2010. godine do isplate;
na iznos od 75,18 EUR počev od 17.3.2010. godine do isplate;
na iznos od 82,93 EUR počev od 21.4.2010. godine do isplate;
na iznos od 97,42 EUR počev od 18.5.2010. godine do isplate;
na iznos od 106,54 EUR počev od 21.6.2010. godine do isplate;
na iznos od 117,77 EUR počev od 19.7.2010. godine do isplate;
na iznos od 129,14 EUR počev od 17.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 149,50 EUR počev od 16.9.2010. godine do isplate;
na iznos od 140,63 EUR počev od 15.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 140,63 EUR počev od 15.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 165,61 EUR počev od 15.12.2010. godine do isplate;
na iznos od 167,86 EUR počev od 17.1.2011. godine do isplate;
na iznos od 167,73 EUR počev od 19.2.2011. godine do isplate;
na iznos od 174,97 EUR počev od 19.3.2011. godine do isplate;
na iznos od 163,26 EUR počev od 16.4.2011. godine do isplate;
na iznos od 184,94 EUR počev od 18.5.2011. godine do isplate;
na iznos od 211,87 EUR počev od 16.6.2011. godine do isplate;
na iznos od 252,82 EUR počev od 18.7.2011. godine do isplate;
na iznos od 266,30 EUR počev od 19.8.2011. godine do isplate;
na iznos od 226,71 EUR počev od 16.9.2011. godine do isplate;
na iznos od 209,80 EUR počev od 10.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 204,30 EUR počev od 16.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 210,83 EUR počev od 15.12.2011. godine do isplate;
na iznos od 230,22 EUR počev od 16.1.2012. godine do isplate;
na iznos od 236,07 EUR počev od 15.2.2012. godine do isplate;
na iznos od 228,60 EUR počev od 16.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 227,99 EUR počev od 17.4.2012. godine do isplate;
na iznos od 231,96 EUR počev od 15.5.2012. godine do isplate;
na iznos od 237,56 EUR počev od 15.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 230,91 EUR počev od 13.7.2012. godine do isplate;
na iznos od 230,70 EUR počev od 14.8.2012. godine do isplate;
na iznos od 215,96 EUR počev od 14.9.2012. godine do isplate;
na iznos od 226,29 EUR počev od 15.10.2012. godine do isplate;
na iznos od 233,16 EUR počev od 15.11.2012. godine do isplate;
na iznos od 228,60 EUR počev od 15.12.2012. godine do isplate;
na iznos od 223,13 EUR počev od 15.1.2013. godine do isplate;
na iznos od 221,36 EUR počev od 15.2.2013. godine do isplate;
na iznos od 225,90 EUR počev od 19.3.2013. godine do isplate;
na iznos od 234,26 EUR počev od 16.4.2013. godine do isplate;
na iznos od 206,75 EUR počev od 16.5.2013. godine do isplate;
na iznos od 209,58 EUR počev od 15.6.2013. godine do isplate;
na iznos od 213,53 EUR počev od 18.7.2013. godine do isplate;
na iznos od 212,38 EUR počev od 19.8.2013. godine do isplate;
na iznos od 217,19 EUR počev od 14.9.2013. godine do isplate;
na iznos od 220,29 EUR počev od 16.10.2013. godine do isplate;
na iznos od 222,65 EUR počev od 18.11.2013. godine do isplate;
na iznos od 232,15 EUR počev od 16.12.2013. godine do isplate;
na iznos od 222,70 EUR počev od 16.1.2014. godine do isplate;
na iznos od 234,04 EUR počev od 17.2.2014. godine do isplate;
na iznos od 237,86 EUR počev od 19.3.2014. godine do isplate;
na iznos od 230,80 EUR počev od 3.5.2014. godine do isplate;
na iznos od 227,46 EUR počev od 19.5.2014. godine do isplate;
na iznos od 227,59 EUR počev od 18.6.2014. godine do isplate;
na iznos od 234,25 EUR počev od 15.7.2014. godine do isplate;
na iznos od 237,92 EUR počev od 18.8.2014. godine do isplate;
na iznos od 238,53 EUR počev od 16.9.2014. godine do isplate;
na iznos od 244,25 EUR počev od 20.10.2014. godine do isplate;
na iznos od 249,49 EUR počev od 21.11.2014. godine do isplate;
na iznos od 249,42 EUR počev od 17.12.2014. godine do isplate;
na iznos od 250,34 EUR počev od 15.1.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 16.2.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 18.3.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 17.4.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 18.5.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 16.6.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 17.7.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 18.8.2015. godine do isplate;
na iznos od 249,03 EUR počev od 19.9.2015. godine do isplate;
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 9.139,84 eura (deve tisuća sto trideset devet eura i osamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.930,50 eura (tri tisuće devetsto trideset eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita i založni dužnik dana 02. srpnja 2007. sklopila s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao bankom ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 174.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji je solemniziran u [adresa] dana 04. srpnja 2007. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod poslovnim brojem OV-8887/07, a koji je u cijelosti prijevremeno isplatila. Navodi da taj ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke – tuženika, o kojoj odredbi nisu pojedinačno pregovarali, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Zatim, da se od početka otplate kredita kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu gdje je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Zatim da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to predložila je da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Nadalje navodi da joj je predmetnim ugovorom tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 174.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 941,00 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Tvrdi da ju je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Hypo Alpe Adria Bank d.d. iznosio 4,412 kuna, te da se je tečaj stalno mijenjao i to na način da se je povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka predlaže da se u predmetnom ugovoru utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje navodi da je s tuženikom sklopila aneks uz osnovni ugovor o kreditu dana 15. siječnja 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Navodi da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene tj. da pravno uopće ne postoje. Pojašnjava da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa to znači da u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, s čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa
– da krediti s valutnom klauzulom u CHF konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u eur. Stoga smatra da ništetnost odredbi osnovnog ugovora s kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa. Nadalje navodi da je spomenutim aneksom u članku 2. navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 87.345,05 eura odnosno 667.214,16 kuna. S obzirom na ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosila bi znatno manje nego što je to utvrđeno aneksom, što predstavlja bitan sastojak aneksa. Kako bi ostvarila pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog aneksa postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa predmetnog ugovora o kreditu. Navodi da pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe članka 6. stavak 1. Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. U tom smislu poziva se na presudu Europskog suda: Guterierezz Naranjio i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15, potom AS C-118/17. Slijedom navedenog od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i to preplaćenih iznosa s temelja neosnovano naplaćene kamate, potom preplaćene iznose temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, te preplaćeni iznos temeljem neosnovano stečena tečajne razlike iskazane kroz razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, zajedno sa zakonskom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Nadalje navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povratno novčanog iznosa. Zatim navodi da su utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Ukazuje na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije predmetnog ugovora – 04. srpnja 2007., prema tečajnoj listi Hypo Alpe Adria Bank d.d. obzirom da su joj jedino ti parametri bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Na kraju je navela da joj tuženik prije podnošenja tužbe nije dostavio dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor uz obrazloženje da se predmetni kredit kod tuženika vodi kao zatvoren. Stoga je podnijela stupnjevitu tužbu kojom prije svega traži da sud dostavi potrebnu dokumentaciju nakon koje bi odredila svoj tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za isplatom.
2.Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da tužba nije razumljiva, da nije razumljiv činjenični i pravni osnov te predmet raspravljanja. Ističe da je tužiteljica pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvarila pa joj osporava i pravni interes. Ističe da je s tužiteljicom sklopio aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju za koji tvrdi da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u euro, te uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojom je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. U tom smislu ističe kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i sklapanje aneksa. Ističe da joj je navedenim Zakonom naloženo ponuditi tužiteljici i ostalim potrošačima konvertiranje nepoštenih, ništetnih odredbi ugovora o kreditu u poštene i to s učinkom ex tunc. Stoga smatra da sve da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nije nikada bilo. Radi toga smatra da se ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenog ne postoje. Naglašava da je aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar kojeg tuženik prati u kontekstu donošenje odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima. S obzirom na to predlaže da sud pozove tužiteljicu da odredi o kojim ugovornim odredbama se raspravlja o ništetnosti i u kojem dijelu kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Napominje da kada bi tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos umanjio obveze tužiteljici po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužiteljici. Radi toga smatra da tužiteljica ne može tražiti povrat onoga što je uplatila do dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu smatra da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Napominje da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem poslovno broja U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. potvrdio sukladnost istog s Ustavnom Republike Hrvatske, a u kojem je navedeno kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koji su ili koje će pokrenuti potrošači. Smatra da bi ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice trpio štetu jer pored toga što je tužiteljicu restituirao kroz konverziju to morao napraviti još jedanput. Radi navedenog smatra da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno, postupanje tuženika u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da li je za iznos kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku tuženik umanjio njenu obvezu po konvertiranom kreditu. Radi svega navedenog predložio je da sud odbaci tužbeni zahtjev zbog nedostatka pravnog interesa.
3.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 25. ožujka 2025. uskladila tužbeni zahtjev kako je to naznačeno u izreci ove presude.
4.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (6-13), aneks tome ugovoru (14-18), tečajne liste tužene (19-22), zahtjev za kredit (51-61), specifikaciju uplata (62-66), tablicu kamatnih stopa (75-78), metodologiju promjene kamatnih stopa tužene (89-90), otplatni plan (251-253), obavijesti o promjenama kamatne stope (254-255, 263), otplatni plan (257-262, 265-281), obavijest o parametrima kamatne stope (282-283), specifikaciju uplata (284-289), pregled prometa za klijenta (290-307), obavijest o promjenama kamatne stope (308), prihvat izračuna konverzije (309), proveo je financijsko knjigovodstveno vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (317-329), saslušao je tužiteljicu (410-411).
5.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
6.U ovom postupku nije sporno:
- da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (6-13) dana 02. srpnja 2007., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 174.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine kuće, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,20% dekurzivno godišnje, na rok otplate od 25 godina, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću pod brojem OV-8887/07-1 04. srpnja 2007.;
- da je u predmetnom ugovoru tužiteljica bila korisnik kredita i založni dužnik, a ES, sudužnik;
- da se je tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama ili drugog akta banke;
- da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (14-18) dana 15. siječnja 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću, dana 15. siječnja 2016. pod poslovnim brojem OV-194/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);
- da je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita.
7.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;
- da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- da li tužiteljica ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 15. siječnja 2016.
8.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
9. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženik, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima inplementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 JS i US od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
Sud je saslušao tužiteljicu (410) koja je u svom iskazu izjavila da su 2007. njena obitelj i ona – muž i dvoje djece – odlučili kupiti kuću za što im je bio potreban kredit. Došli su u tada Hypo Alpe Adria bank gdje je razgovarala s osobnom bankaricom BS koja joj je rekla da nije kreditno sposobna za niti jedan drugi kredit osim za predmetni, da je pri tome naglasila da je CHF stabilna, sigurna valuta, da je to super kredit s niskom kamatnom stopom i da nema rizika. Što se tiče kamatne stope da je tražila pojašnjenje o čemu ovisi promjena kamatne stope, ali da joj bankarica nije rekla po kojem principu će se mijenjati, da joj je rekla da ako će i biti promjena da će one biti minimalne. S obzirom na to nije propitivala koja bi bila razlika spram drugih kredita, a osim toga da su najviše pričali o dokumentaciji koju je trebala donijeti. Banka je pripremila ugovor o kreditu na čiji sadržaj da nije imala, a nakon toga otišli su kod javno bilježnika Đordana Pahovića u [adresa] koji je pročitao ugovor i ništa više, nije ju upozorio o nikakvom riziku. Nadalje je izjavila da je novcem od kredita kupila kuću u kojoj i danas živi. Da je početna rata iznosila 4.200,00 kuna, ali da je narasla na 7.800,00 kuna. Zbog toga je bila u banci i tražila pojašnjenja, a oni da su joj rekli da se je promijenilo ekonomsko tržište i da su nemoćni. Tražila je način da si pomogne u vidu nekog refinanciranja ili slično, a oni da su joj rekli da je njen dug u tom trenutku milion i petsto tisuća kuna, a na početku da je iznosio 804.000,00 kuna. Što se tiče konverzije prihvatila ju je jer je rate kredita teško plaćala i u njoj je vidjela spas.
Na temelju iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju ovoga suda sporne ugovorne odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
10. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ČS protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
11. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa tužitelji i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. Nije sporno da tužiteljica ima status potrošača. Naime, predmetnim ugovorom kupila je kuću u kojoj i danas živi.
13. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb koji je u svom nalazu i mišljenju (317-329) utvrdio da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 23.926,24 eura od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 8.670,35 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 15.255,89 eura. Nadalje je utvrđeno da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 87.345,05 eura odnosno 667.214,16 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema početnom otplatnom planu bi na dan 30. rujna 2015. bila manja za 9.139,84 eura. Ustvrdio je da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te da je postupio u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19c.
Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka slijedom čega je i uskladili svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.
Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju na način da je iznio samo prigovore pravne prirode.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje ni tuženik nije imao primjedbi financijske prirode.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
15. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće kamate stope i većeg tečaja nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, iznos od 8.670,35 eura s osnove preplate na ime promjene kamatne stope, iznos od 15.255,89 eura s osnova preplate zbog rasta tečaja i iznos od 9.139,84 eura s osnove manje nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
S tim u vezi valja istači da tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja kao ni protutužbeni zahtjev iz kojeg razloga sud nije bio niti ovlašten umanjiti tražbinu s tzv. negativnim razlikama.
16. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 10. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora od 33.066,08 eura, te s obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnica koji je odvjetnica, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 10. lipnja 2019., trošak zastupanja na ročištima dana 03. svibnja 2023., 28. rujna 2023. i 02. travnja 2025. , trošak sastava podnesaka od 25. ožujka 2025. u iznosima od po 500,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 125,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,50, ukupno 3.930,50 eura.
Sud tužiteljici nije priznao trošak sastava opomene pred tužbu, podnesaka od 25. travnja 2023. i 01. travnja 2025. s obzirom da je njihove navode mogla usmeno iznijeti na ročištima. Nadalje nije joj priznao ni trošak izdavanja dokumentacije jer nije priložila dokaz da joj je taj trošak doista i nastao za potrebe ovog postupka. Nije joj priznao ni trošak njenog odvjetnika zbog izbivanja iz pisarnice kao ni njegovog putnom troška iz Pule do Poreča i nazad s obzirom da je mogla izabrati odvjetnika s područja ovoga suda.
18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 09. svibnja 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
U Poreču-Parenzo, dana 09. svibnja 2025.
S u d a c:
