REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-811/2024-47
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kovaču, odvjetniku u Bjelovaru, A. Kačića Miošića 24, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravnog sljednika HVB Splitska banka d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d. Split, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 26. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 09. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Tuženik OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravni sljednik HVB Splitska banka d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d. Split, je dužan tužiteljici IG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku 15 dana, platiti iznos 8.490,92 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 7.275,32 Eura, počevši od 30. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate i to po stopi koja se određuje temeljem odredbe čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 8.490,92 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 7.275,32 Eura, počevši od 30. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate, do ukupno zatraženog iznosa na ime zatezne kamate.
III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.900,34 Eura, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana 09. svibnja 2025. godine, (ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
pa sve do isplate, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.900,34 Eura, do zatraženog iznosa od 2.953,43 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 53,09 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 09. svibnja 2025. godine, pa sve do isplate.
V. Odbija se kao neosnovan, tuženikov prijedlog za utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 12.895,41 kuna, uvećana za zatezne kamate tekuće od 29. siječnja 2016. godine, po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i prijedlog tuženika da se nakon ovakvog utvrđenja donese konstitutivna odluka o prijeboju tužiteljeva i tuženikovog novčanog potraživanja.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podneskom od 10. lipnja 2019. godine, podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u valuti CHF), obvezavši se istu konkretizirati u novčanom smislu nakon dostavljanja određenih materijalnih dokaza od strane tuženika, te provedbe financijskog vještačenja. Tužbu je tužiteljica u novčanom smislu konkretizirala podneskom od 27. prosinca 2024. godine.
2. U historijatu tužbe, tužiteljica je navela da je kao korisnik kredita sklopila dana 29. kolovoza 2005. godine s prednikom tuženikom (HVB Splitskom bankom d.d. Split) Ugovor o kreditu br. 87428/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), na iznos od 57.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika kao kreditora, na dan korištenja kredita.
3. Nadalje, tužiteljica ističe da se je kamatna stopa sa početnih 4,99% godišnje, tijekom otplate kredita svojim povišenjem kao i povećanjem tečaja CHF mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužiteljici jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Također, tvrdi da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF. Prema tome, tužiteljica smatra da se radi o standardnom ugovoru o kreditu (tipski, adhezioni) o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, te da je to uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, tj. načelima svjesnosti i poštenja, slijedom čega su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i samim time ništetne.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
4. Tužiteljica je istakla da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine i to u točci 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), kao i Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
5. Odlukom VTS RH br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine, do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
6. Tužiteljica je naglasila i da je s tuženikom (misleći očito na tuženikovog prednika Societe generale – Splitsku banku d.d. Split – opaska suca) zaključila i dodatak broj 1 ugovoru o kreditu broj 87428/05 i to dana 29.01.2016. godine u [adresa], koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužiteljica smatra da potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope o valute CHF.
7. Tužiteljica je ustvrdila kako iz rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, jasno proizlazi da ima pravo potraživati isplatu bez obzira na sklopljenu konverziju, a podneskom od 02. veljače 2023. godine (očitujući se o zahtjevu ovoga Suda iz dopisa od 17. siječnja 2023. godine) je istakla da je njezinom tužbom obuhvaćeno ono što proizlazi iz trećeg shvaćanja VSRH, te da njezino novčano potraživanje obuhvaća i zateznu kamatu tekuću od 29. kolovoza 2005. godine, pa sve do isplate, na preplaćene iznose i po osnovi ništetne odredbe Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i po osnovi ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule.
8. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica je podneskom od 27. prosinca 2024. godine, visinu svog potraživanja uskladila sa jednim od matematičkih izračuna vještaka, potražujući isplatu u iznosu od 8.490,92 Eura ukupno, sa zateznim kamatama na pojedine iznose navedene u tom podnesku tužiteljice.
9. Podneskom od 14. listopada 2019. godine, a vezano za tuženikov prigovor koji je bio istaknut radi prebijanja novčanih tražbina stranaka, tužiteljica je navela kako smatra bespredmetnim tuženikov prigovor radi prebijanja jer svojim novčanim
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
zahtjevom tužiteljica ne traži nešto u vezi isplate za razdoblje nakon sklapanja Dodatka Ugovora, te je predložila tim podneskom ujedno predmet vještačenja u vezi novčane tražbine tužiteljice u ovome predmetu.
10. U pisanom odgovoru na tužbu (list 38-56 spisa), tuženik je u cijelosti osporio istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice. S tim u vezi, tuženik je naveo da nije sporno da je tužiteljica sklopila navedeni Ugovor, ali je sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene i ništetne i istakao je prigovor zastare utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice, budući da ista nije bila specificirana tužbom.
11. Tuženik tvrdi da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, no tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivio jer smatra da se pravna utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj predmet s obzirom da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek o tom odnosu trebaju izvesti dokazi o tome jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" primjenjiva u pojedinačnom slučaju i na koji su način primjenjiva. Također, tuženik je ukazao na činjenicu da je sukladno izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su stupile na snagu 30. rujna 2015. godine ( u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), banka ponudila tužitelju sklapanje Dodatka broj 1. Ugovoru, te da je tuženik prihvatio tu ponudu banke i da je 29. siječnja 2016. godine, sklopljen taj Dodatak broj 1. Ugovora (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), kao i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutu. Tuženik smatra da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici, obzirom da je provedbom konverzije, tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom sklopio prvobitno ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u Eurima, a imajući u vidu i da taj Ugovor nije bio predmetom rasprave u parnici "Potrošač". Tuženik smatra da u vezi ugovorene valutne klauzule CHF u Ugovoru, presuda VTS donesena u parnici "Potrošač" ne daje subjektivna prava potrošačima jer je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega po tuženiku ta odredba u valutnoj klauzuli ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a potpisom Ugovora je tužiteljica potvrdila da je upoznata sa značenjem valutne klauzule. Osim toga, ta ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, po tuženiku, te tužitelj nije dokazao da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Vezano za navode tužitelja o nepoštenosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik tvrdi da ta odredba Ugovora nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", te smatra da je tužiteljica neosnovano proširila opseg utvrđenja iz presude VTS donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bio predmet ispitivanja u toj parnici "Potrošač". Ovo tim više što materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa po mišljenju tuženika, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Pri tome tuženik naglašava kako Ugovorom nije bilo samo ugovoreno da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već su ugovorne strane izričito ugovorile da će se na odnose koji nisu regulirani Ugovorom primjenjivati odgovarajuće odredbe važećih zakona i akti Kreditora koji reguliraju
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Kako je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, po tuženiku, jasna i uočljiva, te razumljiva, nije moguće utvrđivati njezinu nedopuštenost i ništetnost, a također tuženik smatra i da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog toga je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kao pravno neosnovan, a prigovorio je i visini tužbenog zahtjeva (i samoj potrebi da se izvode dokazi radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva), koja doduše nije bila niti istaknuta u stupnjevitoj tužbi.
12. Podneskom od 25. rujna 2019. godine, tuženik je ponovio neke tvrdnje iznesene u odgovoru na tužbu, te je uputio dodatno na značaj Dodatka Ugovora, sklapanjem kojeg je po tuženiku, tužitelj pristao na određene posljedice u smislu promjene valute kredita, te da se iznos utvrđene preplate koristi za namirenje budućih anuiteta u vezi otplatnog plana sačinjenog u pogledu valute Eura. Tuženik smatra da sklapanje Dodatka Ugovora ima značenje svojstvene nagodbe između tužitelja i banke u smislu odredbe čl. 150. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tim podneskom je tuženik u fazi prethodnog postupka iznio i "prigovor radi prijeboja" u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, kojim će se prebiti tužiteljeva potraživanja koja su predmet ove parnice sa preplatom koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, po osnovi Dodataka Ugovora i Sporazuma o korištenju preplate, pozivajući se na čl. 1113. ZOO, te navodeći da je navedenim Sporazumom utvrđena preplata od 12.895,41 kuna i da se za taj iznos, zajedno sa zateznom kamatom na isti od 29. siječnja 2016. godine, ističe navedeni prigovor radi prebijanja.
13. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, sud je izveo dokaze uvidom u kompletne materijalne dokaze koje su stranke dostavile u spis, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 174-176) i uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 25. studenog 2024. godine (list 177- 193), a saslušana je i tužiteljica (list 81-82) u svojstvu stranke.
14. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.
15. Tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 27. prosinca 2024. godine je ocijenjen osnovanim u vezi glavnog zahtjeva, a u vezi sporednog koji se odnosio na zatraženu zateznu kamatu, samo djelomično osnovanim, dok je neosnovanim ocijenjen tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja.
16. Među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor (list 7-14 spisa), kojim je banka u svojstvu prednika tuženika odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici iznos od 57.300,00 CHF, obračunatih prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora (HVB Splitske banke d.d. Split) na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita na 240 mjeseci, te u svrhu ugovorene namjene kredita za adaptaciju. Nije bilo sporno niti da je Ugovorom bila ugovorena nominalna kamatna stopa od 4,99%, a efektivna kamatna stopa od 5,31%. Nesporno je bilo između stranaka također da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika, dana 29. siječnja 2016. godine, sklopila Dodatak Ugovoru (list 15-17), kojim je svoju buduću obvezu otplate kredita vezala za valutu Eura, te da je prilikom izračuna konverzije i tužiteljičinog prihvaćanja takvog matematičkog izračuna banke, utvrđena preplata od 12.895,41 kuna, pri čemu je tužiteljica sa bankom sklopila Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu dana 29. siječnja (ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
2016. godine (list 63 spisa), sukladno kojem Sporazumu se taj iznos preplate iskoristio za podmirenje budućih anuiteta vezanih za valutu Eura, sukladno Dodatku ugovora.
17. Tijekom ovog postupka, a pogotovo nakon konkretnog očitovanja tužiteljice istaknutog u podnescima od 14. listopada 2019. godine, te 27. prosinca 2024. godine (kada je konkretizirana tužiteljičina stupnjevita tužba u novčanom smislu), bilo je očito:
- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužiteljice u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope, kao i u vezi pripadajuće zatezne kamate na te utvrđene preplaćene iznose računajući od dana dospijeća preplaćenih iznosa, obzirom da tužiteljica smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, unatoč nesporno utvrđenoj novčanoj preplati, prilikom tuženikovog izračuna konverzije kredita, a koja preplata je utrošena za plaćanje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka Ugovoru, vezanih za valutu Eura i za koji novčani iznos preplate je tužiteljica umanjila svoj konačni novčani zahtjev,
- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 27. prosinca 2024. godine, potražuje isplatu iznosa od 8.490,92 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose preplate po osnovi ništetne valutne klauzule i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, akceptirajući pri tome vještački matematički izračun i sve utvrđene pozitivne i negativne razlike.
18. Između stranaka je bila sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da je tuženik istaknuo prigovor zastare, te prigovor da se na ovu parnicu ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u parnici "Potrošač", odnosno da je prilikom konverzije ugovora utvrđen već iznos preplate koji je potrošen za buduće rate u vezi otplate kredita vezane za valutu Eura.
19. Dakle, između ostalog je bilo sporno, mogu li se na konkretan predmet primijeniti pravna utvrđenja iz presude TSZ donesene u parničnom predmetu broj P- 1401/2012, ali i iz drugostupanjskih odluka VTS broj Pž-6632/17 i broj Pž-7129/13, te je li banka u svojstvu prednika tuženika, primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvarila korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala, a koji iznosi su inače bili veći od onih novčanih iznosa koje bi tužiteljica platila banci (predniku tuženika), prema mjesečnom anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovortenu kamatnu stopu i početnu vrijednost švicarskog franaka u odnosu na hrvatsku kunu na dan isplate kredita.
20. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka nekih osobnih bankara, odnosno nekih bivših zaposlenika svojih pravnih prednika, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
21. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije kredita u valutu Eura, koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, praktički uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje Eur kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.
22. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak Ugovora dana 29. siječnja 2016. godine, te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita (što tuženik pogrešno smatra po uvjerenju ovoga suda), imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je HVB Splitska banka d.d. Split, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak sukladno određenom mu predmetu vještačenja, izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužiteljice i visinu preplate utvrđene po tuženiku prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate u pogledu novčanog potraživanja tužiteljice, računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.
23. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.
24. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. [adresa]. (a time očito i njegov prednik HVB Splitska banka d.d. Split, sa istom adresom sjedišta u [adresa]. – opaska suca), sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (pa se tuženik u odgovoru na tužbu sasvim nepotrebno poziva na legitimnost sklapanja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom i sa promjenjivom kamatnom stopom u kritično vrijeme), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ koji postupak se vodio kod tog prvostupanjskog suda pod brojem P-1401/2012, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su tužitelj i Societe Generale – Splitska banka d.d. [adresa], nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak Ugovora dana 29. siječnja 2016. godine.
25. Iz iskaza tužiteljice, koja je inače po zanimanju upravni referent, što ne znači da je bila ekonomski stručnjak u vrijeme sklapanja Ugovora, proizlazi da je u bjelovarskoj poslovnici Splitske banke d.d. Split, svojevremeno tijekom 2005. godine, realizirala namjenski kredit jer je svrha podizanja tog kredita bila da od dijela dobivenih sredstava zatvori jednu drugu kreditnu obvezu svog oca u vezi stambenog kredita, odnosno da preostala sredstva utroši za adaptaciju kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji. Tužiteljica je navela da je u bjelovarskoj poslovnici Splitske banke kada je sa suprugom razgovarala sa zaposlenicom banke - sa jednom ženskom osobom, tema razgovora bila isključivo novčana svota u vezi kredita kojeg podiže, odnosno iznos mjesečnih rata za otplatu kredita, te instrumenti osiguranja kao garancija povrata kredita. Tužiteljica se sjećala da je u to vrijeme imala plaću oko 4.000,00 kn mjesečno, te da joj za kreditu u visini koji je tada podigla, mjesečna rata nije smjela premašivati polovicu plaće, odnosno da joj je zaposlenica banke ponudila kredit u valuti švicarskog franka u iznosu koji je podigla, pri čemu joj je početna mjesečna rata, koliko se sjećala, iznosila tada oko 1.800,00 kn. Tužiteljica je navela da se sa sigurnošću sjećala da u vrijeme razgovora sa zaposlenicom Splitske banke, nije razgovarala s njom o potencijalnim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, te da joj je ta zaposlenica banke napomenula da je taj kredit najpovoljniji, a također nije razgovarala s njom niti o tome na koji način se donosi odluka od strane banke o promjeni ugovorene kamatne stope u vezi tog kredita, odnosno od čega ovisi odluka o mijenjaju kamatne stope, te joj o tome zaposlenica banke, nije ništa pričala.
26. Iako je tužiteljica u vrijeme saslušanja u ovoj parnici navela da radi trenutno u banci Kovanica, te da je radila u toj istoj banci i u vrijeme kada je podigla sporni kredit
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
29. kolovoza 2005. godine, naglasila je da je u to vrijeme tek nedugo prije počela raditi u banci Kovanica i da je tada praktički tek bila uvođena u posao. Tužiteljica je navela da je u vrijeme saslušanja u ovoj parnici u banci Kovanica, radila kao šalterski djelatnik, ali i da između ostalog, kao zaposlenica banke, radi sa strankama koje podižu kredite u toj banci, no tijekom 2005. godine, nije tada radila na tim poslovima u vezi realizacije kredita stranaka u banci Kovanica.
27. Tužiteljica je dodala što se tiče spornog kredita, da na dan saslušanja isti nije bila otplatila, te da je taj kredit bio konvertiran u valutu Euro, te da je tada još uvijek bio u fazi otplate u toj drugoj valuti (Eura). Navela je i da se sjeća da je svojevremeno mjesečna rata za otplatu kredita, dok je kredit bio u valuti CHF rasla u odnosu na početnu ratu, a maksimalno je dosegnula iznosa od oko 2.800,00 kn i mislila je da je to bilo negdje 2012. godine ili 2013. godine, dakle oko 1.000,00 kn više od one početne rate. Navela je da je u vrijeme sklapanja Ugovora, imala završenu srednju stručnu spremu, odnosno da je po zanimanju upravni referent i da iako je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, radila u banci na blagajni, da u to vrijeme nije bila svjesna rizika sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i uz promjenjivu kamatnu stopu.
28. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke koja je bila prednik tuženika, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i da joj je uručena makar nekakva brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće kao upravni referent po zanimanju, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.
29. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je prednik tuženika (kao i tuženik sam, uostalom) uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
30. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), bez obzira što tuženik posredstvom odvjetnika smatra da ista nisu primjenjiva i da ih se ne može primijeniti u ovome predmetu.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
31. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako uostalom i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik i njegov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
32. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.
33. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što je sklopljen navedeni Dodatak Ugovora dana 29. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su ugovorne strane utvrdile i određenu preplatu od 12.895,41 kuna (prilikom kojeg izračuna konverzije je banka uzela u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF), te u vezi koje preplate su sklopile pisani Sporazum o korištenju preplate (list 63 spisa), na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica više od punih10 godina i izvršavala sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka Ugovora.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
34. Nadalje, iz sadržaja Dodatka Ugovora, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti.
35. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).
36. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.
37. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje stajalište inače primjenjuju pojedini sudovi i dan danas) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.
38. Sudska praksa, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.
39. Prema tome, sklapanjem Dodatka Ugovora, ugovorne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
40. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Shodno tome, tvrdnje tuženika o tome da se sadržaj presude iz parnice "Potrošač", odnosi samo na apstraktnu pravnu zaštitu i da nema nikakav učinak na ovu pojedinačnu situaciju su krajnje neosnovane, po uvjerenju ovoga suda.
41. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
42. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ĆG protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje ili potpunu restituciju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužiteljici povrat svih koristi koje je banka (prednik tuženika) neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
43. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka Ugovora - 29. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle znatno kasnije nego li je bio sklopljen navedeni Dodatak Ugovora). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika, pa tako dakle i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
Dodatka Ugovora i provođenju konverzije kredita u valutu Eura, te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka Ugovora, objektivno nije mogla zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ĆG, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužiteljici iz ove parnice.
44. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu I, protiv Republike Hrvatske, datiranoj od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
45. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka Ugovora, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je prednik tuženika utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.
46. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.
47. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se sasvim jasno odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
48. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.
49. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica, po svom punomoćniku, predala Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 11. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužiteljice na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužiteljica opravdano mogla, a što je i učinila, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.
50. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.
51. Naime, sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
52. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11), samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakla takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.
53. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužiteljice koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da su ništetne navedene odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pri čemu je ujedno utvrđeno i da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 29. kolovoza 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
54. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTS od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku i u odnosu na navedenog prednika tuženika (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.
55. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.
56. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
57. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika ili navedenog prednika tuženika, tj. bez potpuno bezuspješnih pokušaja da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
58. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
59. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba pravnog prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.
60. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopio navedeni prednik tuženika na dan 29. kolovoza 2005. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 29. kolovoza 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.
61. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke (prednika tuženika) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
62. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan neformalni prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je djelomično i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno dio novčanog zahtjeva tužiteljice za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.
63. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 16. rujna 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, a na što aludira tuženik u ovome predmetu), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.
64. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 25. studenog 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.300,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,99%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 240 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 10. rujna 2005. godine, a slijedećih obveza (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu.
65. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili dana 29. siječnja 2016. godine, Dodatak
Ugovoru, pri čemu je utvrđeno da:
- na dan 03. veljače 2016. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita u valuti Eura, iznosi 24.058,92 Eura,
- je prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u valuti Eura za iznos od 12.895,41 kuna.
66. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na kraju 3 stranice svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, prednik tuženika u svojstvu banke i kreditora, mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena - povišena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:
- glavnica u iznosu od 57.300,00 CHF,
- fiksna kamatna stopa od 4,99% godišnje,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:
- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),
- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog prodajnog tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),
- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća, odnosno ispunjenja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do dana 29. siječnja 2016. godine.
67. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).
68. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:
a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. rujna 2005.g.) do dana provedbe konverzije (29. siječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.632,00 CHF, odnosno 2.310,65 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. rujna 2005.g.) do dana provedbe konverzije (29. siječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.634,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 29. siječnja 2016.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine (sud dopušta da je vještak ovdje naveo krivi datum) u iznosu od 9.565,06 EUR (od kojeg iznosa se 7.944,81 Eura odnosi na glavnicu a 1.620,25 Eura na dospjele nepodmirene zatezne kamate),
b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. rujna 2005.g.) do dana provedbe konverzije (29. siječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.117,17 CHF, odnosno 1.983,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. rujna 2005.g.) do dana provedbe konverzije (29. siječnja 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.292,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 29. siječnja 2016.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine (sud smatra da je ovdje vještak naveo krivi datum i da treba stajati 30. siječanj 2016. godine, obzirom da je kamatu prethodno obračunao do dana provedbe
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
konverzije, tj. do 29. siječnja 29016. godine – opaska suca) iznosi 8.490,92 Eura, od koje svote se 7.275,32 Eura, odnosi na glavnicu, a 1.215,60 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.
69. Na ovaj vještački nalaz, tuženik i tužiteljica nisu imali nekih konkretnih primjedbi, te je tužiteljica podneskom od 27. prosinca 2024. godine, posredstvom svog punomoćnika, stupnjevitu tužbu učinila određenom potražujući isplatu iznosa od 8.490,92 Eura, sukladno matematičkom izračunu vještaka, zajedno sa zateznim kamatama na sve pojedine iznose prikazane u tabeli vještaka, kao preplatu, zaboravivši ujedno da je vještak na svaki od tih iznosa već izvršio obračun zatezne kamate sukladno predmetnom zahtjevu tužiteljice i zadatku - predmetu vještačenja, počevši od dana vršenja pojedinih plaćanja pa sve do dana 29. siječnja 2016. godine, odnosno do dana provedbe konverzije, kako bi ukalkulirao i prebio u matematički izračun ukupno preplaćenog iznosa koji je utvrdio i svotu koju je prednik tuženika utvrdio kao preplatu, prilikom matematičkog izračuna konverzije, a koja svota je kasnije (nakon konverzije kredita) utrošena za podmirenje budućih obveza tužiteljice.
70. Naime, iz sadržaja novčanog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu iznosa od 8.490,92 Eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, počevši od svote u iznosu od 08,41 Eura sa kamatom od 01. rujna 2005. godine, pa nadalje, proizlazi da tužiteljica posredstvom punomoćnika, nije baš shvatila potpuni sadržaj i smisao vještačkog nalaza, odnosno što je sve vještak konkretno utvrdio odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja, te da je zanemarila pri isticanju takvog konačnog zahtjeva u vezi svog sporednog potraživanja, činjenicu da je vještak izvršio prebijanje dijela sporednog potraživanja tužiteljice u vezi zatezne kamate na sve dospjele preplaćene iznose do dana provedene konverzije (29. siječnja 2016. godine), sa cijelim iznosom utvrđene preplate po predniku tuženika, kod izračuna konverzije u iznosu od 12.895,41 kuna, nakon čega je preostala svota od 1.215,60 Eura po osnovi zatezne kamate i 7.275,32 Eura u vezi glavnog duga, na ime potpune restitucije zbog ništetnih odredaba Ugovora uz uračunavanje efekta konverzije, prema izračunu vještaka.
71. Naime, nije bilo moguće u ovom slučaju ignorirati utvrđenu preplatu po predniku tuženika, prilikom izračuna konverzije u iznosu od 12.895,41 kuna (neovisno o tome što je tuženik za tu svotu i istakao prigovor radi prebijanja) jer bi se u tom slučaju, tužiteljica dvostruko okoristila (i sama tužiteljica je to shvatila očito, kada je svoju stupnjevitu tužbu konkretizirala u novčanom smislu, potražujući preostalo potraživanje, koje joj pripada nakon što se od njezine tražbine odbije taj iznos preplate) i to prvo na temelju isplate svih preplaćenih iznosa, zajedno sa zateznom kamatom, a kao drugo i u vezi tog utvrđenog preplaćenog iznosa od 12.895,41 kuna, s kojim je umanjen njezin dug po kreditu u valuti Eura, sukladno otplatnom planu nakon sklapanja Dodatka Ugovora i Sporazumu o korištenju preplate od 29. siječnja 2016. godine (list 63 spisa). Dakle, jedini pravilan način da se utvrdi u opisanim okolnostima slučaja koji novčani iznos tuženik treba platiti tužiteljici na ime potpune restitucije odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, obzirom na sklapanje Dodatka Ugovora, utvrđenu visinu preplate prilikom matematičkog izračuna konverzije i na sklapanje pisanog navedenog Sporazuma o korištenju preplate u iznosu od 12.895,41 kuna je bio upravo taj kakav je izračunao financijski vještak u ovome predmetu, dakle da se vodi računa o visini sporedne tražbine tužiteljice po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene iznose obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
stope, od dana dospijeća do dana provedbe konverzije kredita, kao i da se vodi računa o utvrđenoj svoti preplate koju je utvrdio prednik tuženika, odnosno da se ti iznosi prebiju.
72. Zbog toga je usvojen samo dio novčanog tužbenog zahtjeva tužiteljice i to u vezi isplate iznosa od 8.490,92 Eura, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice, na temelju u cijelosti prihvaćenog kao točnog matematičkog izračuna vještaka (jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, tim više što ni tuženik nije prigovarao točnosti matematičkog izračuna vještaka u ovoj parnici), pri čemu je zatezna kamata dosuđena tužiteljici samo na ukupan iznos od 7.275,32 Eura u vezi glavnog duga koji se odnosi na preplaćene novčane iznose predniku tuženika od strane tužiteljice po osnovi ništetnih odredaba Ugovora, počevši od 30. siječnja 2016. godine jer je do 29. siječnja 2016. godine, već bila obračunata od strane vještaka i kapitalizirana zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose (što je tabelarno prikazano i tekstualno objašnjeno u nalazu vještaka), koja visina obračunate kamate se prebila sa svotom od 12.895,41 kuna (preplatom utvrđenom po predniku tuženika, prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita), nakon čega je preostao dug u vezi potpune restitucije od 8.490,92 Eura, od koje svote se 7.275,32 Eura, odnosi na glavnicu, a 1.215,60 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate. Naime, nije dopušteno ukamaćivanje kamate u zakonodavnom uređenju Republike Hrvatske, koji upućuje na zabranu anatocizma, pa tako tužiteljica ne može s uspjehom u ovoj parnici potraživati zateznu kamatu na preostali iznos od 1.215,60 Eura jer se ta svota odnosi na neplaćenu zateznu kamatu u okviru ukupnog duga tuženika u iznosu od 8.490,92 Eura.
73. Zbog toga je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa.
74. Kako je tužiteljica u okviru svog novčanog potraživanja, a sukladno matematičkom izračunu vještaka, od svoje novčane tražbine, već umanjila tuženikovo potraživanje (istaknuto radi prijeboja) u iznosu od 1.711,52 Eura, a koja svota predstavlja u sada važećoj valuti utvrđeni iznos preplate prilikom izračuna konverzije od 12.895,41 kuna, nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se posebnom formalnom odlukom usvaja u ovoj parnici tuženikov prigovor prijeboja upravo u vezi tog potraživanja tuženika ili da se iz nekog drugog razloga obrazlaže (primjerice, zbog zastare potraživanja tuženika) zbog čega je neosnovano potraživanje tuženika u vezi tražbine koja se odnosi na svotu od 1.711,52 Eura ili svojevremenu svotu od 12.895,41 kuna, kada je na području Republike Hrvatske bila u primjeni hrvatska kuna, kao nacionalna platna valuta. Ovdje valja naglasiti, kako sud smatra da ne postoji pravna osnova da tuženik u okviru istaknutog prigovora radi prijeboja, potražuje bilo kakvu zateznu kamatu na taj iznos od 1.711,52 Eura, prije svega stoga što mu ne pripada pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. ZOO, niti u smislu odredaba koje se odnose na stjecanje bez osnove. Naime, taj novčani iznos je nedvojbeno bio utrošen za podmirenje budućih anuiteta sukladno otplatnom planu u vezi spornog kredita tužiteljice, nakon sklapanja navedenog Dodatka Ugovora, te je kroz vještački matematički izračun koji se svodio na utvrđenje koji novčani iznos pripada tužiteljici u vezi potpune restitucije (nakon utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te nakon sklapanja Dodatka Ugovora, kojom prilikom je utvrđena navedena preplata u navedenom novčanom iznosu), za taj novčani iznos vještak umanjio visinu matematičkog izračuna tražbine tužitelja i došao do svote od 8.490,92 Eura, koja je predstavljala "preostalo dospjelo potraživanje
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
tužitelja" u okviru zahtjeva tužiteljice, a koju svotu je uostalom i tužiteljica potraživala svojim konačnim novčanim zahtjevom, te očito nije tražila tu svotu i još povrh te svote isplatu iznosa od 1.711,52 Eura, pa nema govora o tome da bi tuženiku pripadalo nekakvo pravo na zateznu kamatu na taj iznos od 1.711,52 Eura. Stoga je odbijen kao neosnovan taj tuženikov prigovor, radi prijeboja.
75. Činjenica jest da su pojedina pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.
76. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.
77. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužiteljici zbog toga i dosuđen iznos od 8.490,92 Eura, ali zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 7.275,32 Eura, tekućom od 30. siječnja 2016. godine, na koji iznos tužiteljica po uvjerenju ovoga suda jedino s uspjehom može potraživati zateznu kamatu jer se radi o glavnom dugu, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja.
78. Naime, ta ukupna dosuđena svota od 8.490,92 Eura predstavlja, računajući u granicama tužbenog zahtjeva tužiteljice, ukupan iznos preplate, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nakon što se od ukupnog iznosa preplate po osnovi tečajnih razlika i promjene kamatnih stopa, izvršio obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate, računajući
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
od dana dospijeća, pa sve do dana 29. siječnja 2016. godine (kada je provedena konverzija), a potom taj utvrđeni ukupni iznos obračunate zatezne kamate (kapitalizirana svota) prebio sa utvrđenom svotom preplate prilikom konverzije (dakle, sa iznosom od 12.895,41 kuna ili 1.711,36 Eura), nakon čega je preostao iznos od 8.490,92 Eura, koji se prema prihvaćenom nalazu vještaka samo djelomično odnosi na glavnicu i to svota od 7.275,32 Eura, a djelomično na preostalu nepodmirenu zateznu kamatu u iznosu od 1.215,60 Eura, odnosno na svotu koja predstavlja za tužiteljicu razliku do pune restitucije ili obeštećenja prema prihvaćenom izračunu vještaka, nakon što je jedan dio obeštećenja njoj već bio priznat konverzijom kredita od strane prednika tuženika, a sve ukoliko se promatraju svi iznosi, dakle i pozitivne i negativne razlike.
79. Bez obzira što se početno potraživanje tužiteljice odnosilo na tražbinu po osnovi preplate u vezi ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud prilikom donošenja ove presude nije mogao zanemariti ono što tuženik tvrdi od podnošenja odgovora na tužbu (a to je da je prednik tuženika izračunom konverzije, obuhvatio sve novčane iznose koje je tužiteljica već platila tuženiku po Ugovoru, pri čemu je konverziju izvršio sukladno Zakonu, te da je na taj način utvrdivši preplatu u iznosu od 12.895,41 kuna, taj preplaćeni iznos potrošio za zatvaranje budućih obveza tužiteljice u vezi kredita vezanog za valutu Eura), pa iako tuženik praktički pogrešno smatra tijekom ove parnice (podnesak tuženika od 25. rujna 2019. godine) da je utvrđenom preplatom prilikom izračuna konverzije, obuhvatio sukladno Zakonu sve novčane iznose za koje je tužiteljica eventualno oštećena uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te da je tom utvrđenom preplatom provedeno potpuno obeštećenje, predmetnim financijskim vještačenjem je bez ikakve dileme utvrđeno u ovome postupku, da u vezi ništetnih odredaba Ugovora nije bilo provedeno potpuno obeštećenje tužiteljice, imajući u vidu svotu preplate utvrđene izračunom konverzije, ali i visinu glavne tražbine tužiteljice utemeljenu na osnovi koja je otpala, kao i visinu sporedne tražbine tužiteljice koja se odnosi na zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos.
80. Stoga je jedino bilo moguće ovom odlukom obvezati tuženika odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, da isplati tužiteljici, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka u vezi pozitivnih i negativnih razlika, preostali dug do potpunog obeštećenja tužiteljice (cijeneći sve okolnosti koje su se nesporno desile i na koje je ukazao tuženik, osporavajući tužbeni zahtjev, a koje se odnose na sklapanje Dodatka i utvrđenu preplatu navedenog iznosa prilikom izračuna konverzije, koja preplata je također nedvojbeno utrošena za zatvaranje preostalog duga tužiteljice, prilikom konačne otplate kredita vezanog za valutu Eura).
81. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi nekog konkretnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio neformalnog zahtjeva je bio od značaja za jedini formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužiteljice, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužiteljice u vezi isplate iznosa od 8.490,92 Eura ukupno (radi potpunog obeštećenja) i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužiteljice (koja obuhvaća preplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos od dana dospijeća, do dana kada je izvršen izračun konverzije) sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici konačno utuženi iznos od 8.490,92 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 7.275,32 Eura, počevši od 30. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate.
82. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na zadani mu predmet vještačenja, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužiteljice, a što je bilo nužno potrebno i neovisno o tuženikovom prigovoru prijeboja, a samo podredno i s obzirom na prigovore tuženika, sud je odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva, mogao i morao udovoljiti samo navedenom dijelu tog konačnog zahtjeva tužiteljice, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.
83. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.
84. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1401/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužiteljice, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica već isplatila prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to do punog obeštećenja, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužiteljica treba biti u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužiteljice u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena ili za buduće dospijevajuće obveze tužiteljice po kreditu vezanom za valutu Eura ili za smanjenje ukupnog duga, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužiteljicu, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je predniku tuženika više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
85. Dio zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na iznos od 7.275,32 Eura, počevši od dana 30. siječnja 2016. godine, ocijenjen je osnovanim u cijelosti, kao i onaj zahtjev u vezi zatezne kamate zatražene na sve mjesečne preplaćene iznose, zbroj kojih daje svotu od 7.275,32 Eura (koje potraživanje u vezi zatezne kamate je vještak kapitalizirao i prebio sa preplatom utvrđenom konverzijom kredita, obračunavši tako kapitaliziranu zateznu kamatu do 29. siječnja 2016. godine, računajući od dana dospijeća ili isplate svakog preplaćenog iznosa) jer tužiteljica po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, neovisno o tome što je tužiteljica konačnim zahtjevom sasvim neosnovano potraživala zateznu kamatu od svakog pojedinog iznosa preplate, obzirom da je do 29. siječnja 2016. godine, vještak izvršio matematički obračun duga tuženika po osnovi zatezne kamate na dospjele iznose glavnog duga, kojeg je prebijao sa preplatom utvrđenom od strane prednika tuženika, prilikom izračuna konverzije), pa je potraživanje zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnog duga od 7.275,32 Eura, počevši od 30. siječnja 2016. godine, sasvim osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužiteljici ovom presudom, stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.
86. Također, valja dodati kako je tužiteljica iz ove parnice nesporno imala svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i prednik tuženik tretirao tužiteljicu kao potrošača (kako ju je tretirao i prilikom sastavljanja Ugovora), pa i sam Dodatak predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", time da je tužiteljica i kazivala da se dio novca od spornog kredita potrošio za adaptaciju kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, a dio za podmirenje jednog duga njezinog oca, što sud prihvaća kao istinit iskaz tužiteljice, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.
87. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP, na način da tuženik snosi sve opravdane parnične troškove tužiteljici, obzirom da je neuspjeh tužiteljice samo u vezi dijela njezine sporedne tražbine koja se odnosi na zatražene zatezne kamate ocijenjen neznatnim, tim više što u vezi tog i takvog neuspjeha tužiteljice, nisu nastali neki posebni parnični troškovi u ovome predmetu.
88. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice datiranog sa 26. ožujkom 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.
89. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje preostalih 5 podnesaka i to od 26. rujna 2019. godine (kojim se očitovala o odgovoru na tužbu), 14. listopada 2019. godine, 25. svibnja 2020. godine, 02. veljače 2023. godine, te 27. prosinca 2024. godine, priznat je ukupan iznos od 1.000,00 Eura ili 200,00 Eura po svakom podnesku. Nadalje, za zastupanje tužiteljice po
(ranije spis br. P-771/2019, P-64/2023)
punomoćniku u osobi odvjetnika na ročištima održanim dana 30. rujna 2019. godine, 22. siječnja 2020. godine, te 26. ožujka 2025. godine, priznat je tužiteljici ukupan iznos od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.
90. Na ovaj opravdan trošak u ukupnom iznosu od 1.800,00 Eura je priznat tužiteljici pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 450,00 Eura. Osim toga, tužiteljici je u cijelosti priznat kao opravdan trošak iznos od 597,25 Eura u vezi financijskog vještačenja, koja svota je potrošena za tu svrhu, a koje troškove je financirala u ovoj parnici upravo tužiteljica. Napokon, tužiteljici je priznat kao opravdan trošak i iznos od 53,09 Eura, na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu, pa je ukupan opravdan trošak tužiteljice utvrđen u iznosu od 2.900,34 Eura, koja svota je tužiteljici i dosuđena sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos počevši od dana objave ove odluke.
91. Valja naglasiti da ovom odlukom o trošku nije odlučeno o dijelu zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na zatraženu naknadu troška u vezi zastupanja tužiteljice na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li uopće punomoćnik tužiteljice pristupiti na to ročište, pa će se o tom zahtjevu naknadno odlučiti, ukoliko za usvajanje istog bude ispunjen zakonski uvjet, dakle nakon održavanja ročišta na kojem će presuda biti objavljena.
92. Obzirom da je tužiteljica u smislu sada važećeg Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovakvoj parnici (čl. 11.t.20.), nije usvojen njezin zahtjev za naknadu zatraženog troška u iznosu od 53,09 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu jer tužiteljica neće biti ni pozvana na platež te pristojbe koju nije dužna platiti.
U Bjelovaru, 09. svibnja 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 10. svibnja 2025. godine, a putem ovoga suda.
