Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-705/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Zrinki Petković, odvjetnici iz Zagreba, proti tiženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 22, OIB:02535697732, zastupana po Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja, a u odsutnosti njegove uredno pozvane punomoćnice, te zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, dana 09. svibnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim zahtjev tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i naplata tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita po Ugovoru o kreditu račun i partija: 5554032-1-190-06242-3 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjeren kod JB Dragice Dumančić dana 18.prosinca 1997.god.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju ĆČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 140,00 eura (stočetrdeseteura) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.12.1997. do isplate, po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 22, OIB:02535697732, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak od 113,26 eura (stotrinaesteuradvadesetšestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 2,74 eura (dvaeurasedamdesetčetiricenta) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 12. kolovoza 2024. podnio tužbu s tužbenim zahtjevom koji glasi kao pod I. i II. izreke.

1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je dana 17. prosinca 1997. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu račun i partija: 5554032-1-190-06242-3 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjeren kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 18. prosinca 1997., koji je u cijelosti otplatio. Navodi da ga je tuženik po predmetnom Ugovoru obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita, iako u predmetnom Ugovoru isto nije ugovoreno, ali bez uplate iznosa naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita, on nije mogao kredit realizirati, pa je uplatio navedenu naknadu. Tuženik mu nije ni prethodno, ni naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 3% od iznosa kredita, što navedenu obvezu njega kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda RH od 3. travnja 2024. Rev 1051/2023 i presuda VSRH Rev-715/2024 presuđuje da su ugovorene naknade za obradu kredita nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži uz obračun zateznih kamata od dana kada je naknada naplaćena. Presudom VSRH Rev-715/2024, kojom je također utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita uz isplatu obeštećenja, te je sve to identično nepoštenim i ništetnim naknadama za prijevremenu otplatu kredita o kojima se također nije pregovaralo i koje nemaju uporište u stvarnim troškovima banaka. Bitna obrazloženja citiranih presuda VSRH bila su sljedeća: 1. Odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nepoštena je zbog toga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). 2. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi. Sud EU svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću. Županijski sud u Zagrebu prvi put u Hrvatskoj je potvrdio 20. srpnja 2021. presudom Gž-1368/21 pravomoćnost presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i time je utvrdio za dva ugovora o kreditu ništetnost ulazne naknade za obradu kredita. Ujedno je suđena tom presudom i ništetnost izlazne naknade za prijevremenu otplatu, za što postoji već dosta stabilna sudska praksa u Hrvatskoj. Vrhovni sud RH presudio je 13. veljače 2024. u predmetu Rev-673/2023, ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje je potrošač morao platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita. 5. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Nadalje, sporne naknade i odredba u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a niti je ista naknada ugovorena. Njemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn, na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 140,00 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći da osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim zahtjeva tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i navodne naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 140,00 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kao najbitnije ističe da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, te ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, transparentna je, te je izrijekom dopuštena pozitivnim propisima. Ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) koje ne zabranjuju ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi mu dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini pod zakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja, odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 100.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju navodno plaćeni iznos ulazne naknade od 140,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos navodno obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o predmetnom Ugovoru o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a . Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: 5 „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Prigovor zastare Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 140,00 EUR. Naime, tužitelj navodi kako je sporna ulazna naknada navodno plaćena dana 22. prosinca 1997. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 12. kolovoza 2024., pa je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO- a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno jasno potvrđuje i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine prvenstveno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. S tim u vezi isti sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Osim navedenog, tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva navodno plaćena 22. prosinca 1997. godine. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

2.1. Tuženik tijekom postupka navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila dopuštena tadašnjim prisilnim propisima i to Zakonom o bankama, te da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa sukladno čl. 84. tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača, nije osnovano provoditi test nedopuštenosti. U odnosu na prigovor zastare poziva se na presudu broj Pž-2637/2023 od 09. travnja 2024.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze koje je tužitelj predložio, te je isti saslušan i izvršen je uvid u priloženu uplatnicu (list 6. spisa) i Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (list 8. -14. spisa), dok tuženik nije imao nikakvih dokaznih prijedloga.

3.1. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu od 22. travnja 2025. odustao od prijedloga da se saslušaju u svojstvu svjedoka RČ i HČ, dok je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja iznesen na istom ročištu da se sasluša kao svjedok AČ, sukladno čl. 299. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), jer se ne radi o novom dokazu koji bez svoje krivnje tužitelj nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim (pravilno ništavim) zahtjeva tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i naplate tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita po Ugovoru o kreditu račun i partija 5554032-1-190-06242-3 sa Sporazumom o osiguranju od 18. prosinca 1997., kao i zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa od 140,00 eura, sa zateznom kamatom od dana plaćanja 22.12.1997. pa do isplate.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao Bankom, sklopio Ugovor o kreditu za kupovinu stana broj 5554032-1-190-06242- 3 dana 17. prosinca 1997. sa Sporazumom o osiguranju, koji je ovjeren po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka dana 18. prosinca 1997. pod OU-1433/97.

6 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništav zahtjev tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i naplata tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 22. travnja 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba dana 18.12.1997. za osobne potrebe za kupovinu stana, te je platio troškove obrade kredita od 140,00 eura. Nije posebno pregovarao sa tuženicom vezano za predmetni ugovor o kreditu, koji je Banka unaprijed pripremila i nije dozvolila nikakvo pregovaranje s njim kao sa potrošačem, odnosno neće dobiti odobreni kredit ukoliko bilo što ne prihvati iz ugovora koji je banka pripremila sa svim svojim odredbama i uvjetima. Trošak obrade kredita je morao platiti sukladno uplatnici koju su mu dali u Banci i koja je priložena spisu. Navodi da je pročitao predmetni Ugovor o kreditu prije potpisivanja i uočio je da će od njega biti naplaćen trošak obrade kredita, ali nije razumio tu odredbu i tražio je direktno od tadašnjeg direktora Podružnice u kojem je sklopio predmetni ugovor gospodina J da mu pojasni tu odredbu i da mu pojasni zašto plaća izlazak bankovnog procjenitelja, sudskog vještaka, odnosno sve ostale odredbe iz ugovora koje su mu bile jasne, ali mu nisu bile obrazložene. Ne sjeća se da li mu je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu dao i Opće uvjete poslovanja i nije pokušao sa službenikom banke dogovoriti eventualni neki drugi iznos sporne naknade, jer mu je bilo poznato da niti službenik banke, a niti direktor te poslovnice ne može mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, koji je pripremljen unaprijed u direkciji u Zagrebu. Rate po predmetnom kreditu je otplaćivao na ruke u banci službenici RČ jer je kao VIP klijent PBZ-a, pri svakoj uplati kredita, bio počašćen pićem od strane direktora poslovnice, koji je zvao službenicu AČ, kojoj je predavao novac, a dotična je, kako ne bi čekao na šalteru u redu, uplatila novac svaki puta i donijela mu potvrdu o uplati dok se nalazio kod direktora.

8. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je isti iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem priloženog Ugovora o kreditu i uplatnice na listu 6. spisa.

9. Nadalje, iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, dok se u Ugovoru nigdje ne navode bilo kakvi troškovi ili naknade u vezi s obradom kredita. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na zahtjev tuženika da plati na ime obrade kreditnog zahtjeva naknadu koju mu je tuženik ispostavio na unaprijed pripremljenoj uplatnici, a nakon što je Ugovor po kreditu potpisan i nakon što tužitelju nitko nije rekao da će morati platiti takvu naknadu, od čega se ista sastoji i u kojem iznosu, prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

10. Iz uplatnice (list 6. spisa) je vidljivo da je tužitelj dana 22.12.1997. uplatio iznos od 1.054,83 kn, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Iz Ugovora kreditu broj račun i partija:5554032-1-190-06242-3 (list 8.-14. spisa) razvidno je da je isti zaključen dana 17.12.1997. između tuženika kao Banke i tužitelja kao Korisnika kredita, na iznosu kunama koji odgovara protuvrijednosti od 351.750,00 kn po srednjem tečaju za DEM tečajnice Banke na dan korištenja kredita, s namjenom kupovine stana na rok otplate od 15 godina, te da Ugovor nema odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

12. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

13. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

14. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

15. Prije svega, sud napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od dana 17. prosinca 1997. na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007., 79/2007.), već su u konkretnom slučaju mjerodavne opće odredbe o ništetnosti sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), budući je sporni Ugovor sklopljen u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima /91.

16. Dakle, prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, ništav je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Nadalje, odredbom čl. 10. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

18. Odredbom čl. 11. Zakona o obveznim odnosima je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

19. Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

20. Nadalje, odredbom čl. 47. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor ništav.

21. Prema odredbi čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

22. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a budući da Ugovor o kreditu, uopće ne sadrži niti odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a niti visinu te naknade, niti je jasno na što se točno ta naknada odnosi, koji trošak se točno i u kojoj visini, na ime čega s tom naknadom podmiruje, a koju je tužitelj morao platiti sukladno uplatnici koju su mu dali u Banci, sa unaprijed naznačenim iznosom na ime troška obrade kreditnog zahtjeva, koju naknadu da tužitelj nije platio i da nije postupio po zahtjevu tuženika, vjerojatno ne bi uspio ni realizirati kredit po pripremljenom Ugovoru, pa su stoga takav zahtjev i naplata ništavi u smislu odredbe čl. 47. i čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, jer tužitelj kao sudionik u prometu, odnosno predmetnom ugovornom odnosu, nije imao mogućnost da slobodno uređuje obvezne odnose sa tuženikom, jer je tuženik postupio sa svojim zahtjevom prema tužitelju za naplatu obrade kreditnog zahtjeva bez znanja tužitelja, bez upoznavanja istog prilikom sklapanja Ugovora da će ta naknada biti naplaćena, konačno, sa zahtjevom za naplatu koji uopće nije ugovoren a po kojem je zahtjevu tužitelj postupio kako bi mogao realizirati kredit, pa se ne radi o ugovornoj obvezi koja je određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

23. Naime, ovako postupanje tuženika u odnosu na zahtjev za naplatu i naplata po tom zahtjevu, čine povredu javnog poretka, pa zbog toga ne proizvode pravne učinke, te su ništavi i protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.).

24. Odredbom čl. 104. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.

25. Odredbom čl. 109. Zakona o obveznim odnosima je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

26. Odredbom čl. 110. Zakona o obveznim odnosima je propisano da pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

27. Odredbom čl. 210. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenom zahtjevu i naplati tuženika u konkretnom slučaju, koji uopće nisu ugovoreni, jer tužitelj o tom zahtjevu nije bio upoznat prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti ugovor sadrži odredbe o naplati obveze po tom zahtjevu, pa tuženik nije postupao sukladno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.), jer tužitelju nisu bile poznate ni usluge, ni troškovi na koje se odnosi obrada kredita, niti njihova visina, dok tuženik svoje navode da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potpuno jasna, lako razumljiva i uočljiva te naplaćena sukladno važećem Zakonu o bankama, nije ničim dokazao, to je sukladno citiranim zakonskim odredbama odlučeno kao pod I. i II. izreke presude.

29. Slijedom navedenog, kako je sud utvrdio ništavim zahtjev za naplatu i naplatu po tom zahtjevu kako je obrazloženo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat isplaćene naknade, sukladno čl. 104. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je iznos naplaćen, sukladno čl. 214. u vezi s čl. 277. Zakona o obveznim odnosima.

30. Prigovor zastare nije osnovan, budući da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

32. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 116,00 eura, na ime sastava tužbe, podneska od 01.10.2024. i pristojbe na tužbu i presudu od po 6,63 eura.

32.1. Zahtjev tužitelja za naknadom troška je osnovan do iznosa od 113,26 eura, koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.) i podneska od 01.10.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a što sa obračunatim troškom pristojbe na tužbu i presudu od po 6,63 eura, ukupno iznosi 113,26 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

32.2. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 2,74 eura, nije osnovan, jer nije jasno na što se odnosi, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 09. svibnja 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženika