REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-120/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mislavu Baliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 9. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103900939 od 31.ožujka 2007.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u toč.8.Ugovora i koja glasi:

"Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,050% (slovima: pet cijelih nula pet posto); godišnje,"

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 11.293,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na koje teku na iznos od:

- 21,79 EUR od 06.11.2008.godine pa do isplate,

- 11,93 EUR od 05.12.2008.godine pa do isplate,

- 44,03 EUR od 09.01.2009.godine pa do isplate,

- 57,09 EUR od 06.02.2009. godine pa do isplate,

- 58,08 EUR od 04.03.2009. godine pa do isplate,

- 48,49 EUR od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 69,19 EUR od 09.05.2009. godine pa do isplate,

- 64,85 EUR od 04.06.2009. godine pa do isplate,

- 61,01 EUR od 04.07.2009. godine pa do isplate,

- 60,25 EUR od 04.08.2009. godine pa do isplate,

- 65,71 EUR od 03.09.2009. godine pa do isplate,

- 56,21 EUR od 02.10.2009. godine pa do isplate,

- 59,53 EUR od 06.11.2009. godine pa do isplate,

- 60,66 EUR od 09.12.2009. godine pa do isplate,

- 77,93 EUR od 09.01.2010. godine pa do isplate,

- 87,98 EUR od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 86,72 EUR od 03.03.2010. godine pa do isplate,

- 104,57 EUR od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 100,38 EUR od 03.05.2010. godine pa do isplate,

- 108,58 EUR od 02.06.2010. godine pa do isplate,

- 150,75 EUR od 06.07.2010. godine pa do isplate,

- 134,45 EUR od 03.08.2010. godine pa do isplate,

- 186,81 EUR od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 166,07 EUR od 01.10..2010. godine pa do isplate,

- 126,53 EUR od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 178,60 EUR od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 205,15 EUR od 03.01.201 1. godine pa do isplate,

- 182,49 EUR od 03.02.2011. godine pa do isplate,

- 191,40 EUR od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 167,46 EUR od 02.04.2011. godine pa do isplate,

- 185,50 EUR od 04.05.2011. godine pa do isplate,

- 200,96 EUR od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 209,43 EUR od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 277,95 EUR od 02.08.2011. godine pa do isplate,

- 259,43 EUR od 01.09.201 1. godine pa do isplate,

- 212,86 EUR od 30.09.201 1. godine pa do isplate,

- 179,98 EUR od 02.11.2011. godine pa do isplate,

- 176,90 EUR od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 184,96 EUR od 30. 12.2011. godine pa do isplate,

- 201,92 EUR od 02.02.2012. godine pa do isplate,

- 199,72 EUR od 07.03.2012. godine pa do isplate,

- 191,89 EUR od 03.04.2012. godine pa do isplate,

- 194,68 EUR od 07.05.2012. godine pa do isplate,

- 202,89 EUR od 08.06.2012. godine pa do isplate,

- 194,09 EUR od 04.07.2012. godine pa do isplate,

- 198,12 EUR od 03.08.2012. godine pa do isplate,

- 192,10 EUR od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 183,23 EUR od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 193,44 EUR od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 196,36 EUR od 03.12.2012. godine pa do isplate,

- 196,58 EUR od 02.01.2013. godine pa do isplate,

- 181,81 EUR od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 191,31 EUR od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 195,13 EUR od 04.04.2013. godine pa do isplate,

- 186,30 EUR od 06.05.2013. godine pa do isplate,

- 169,67 EUR od 05.06.2013. godine pa do isplate,

- 168,89 EUR od 09.07.2013. godine pa do isplate,

- 175,49 EUR od 07.08.2013. godine pa do isplate,

- 180,36 EUR od 04.09.2013. godine pa do isplate,

- 193,01 EUR od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- 187,70 EUR od 06.11.2013. godine pa do isplate,

- 193,59 EUR od 10.12.2013. godine pa do isplate,

- 191,60 EUR od 02.01.2014. godine pa do isplate,

- 89,16 EUR od 03.02.2014. godine pa do isplate,

- 94,06 EUR od 03.03.2014. godine pa do isplate,

- 91,55 EUR od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- 87,22 EUR od 07.05.2014. godine pa do isplate,

- 83,40 EUR od 03.06.2014. godine pa do isplate,

- 85,41 EUR od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- 91,56 EUR od 01.08.2014. godine pa do isplate,

- 97.86 EUR od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- 97,95 EUR od 02.10.2014. godine pa do isplate,

- 100,46 EUR od 03.11.2014. godine pa do isplate,

- 104,51 EUR od 02.12.2014. godine pa do isplate,

- 103,20 EUR od 05.01.2015. godine pa do isplate,

- 105,72 EUR od 04.02.2015. godine pa do isplate,

- 105,72 EUR od 02.03.2015. godine pa do isplate,

- 105,72 EUR od 02.04.2015. godine pa do isplate,

- 105,72 EUR od 04.05.2015. godine pa do isplate,

- 105,72 EUR od 01.06.2015. godine pa do isplate,

- 105,73 EUR od 03.07.2015. godine pa do isplate,

- 105.73 EUR od 01.08.2015. godine pa do isplate,

- 105,73 EUR od 01.09.2015. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.193,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 28. svibnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 31. ožujka 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 51400607-5103900939 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 208.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, predmetnim ugovorom da je određena kamatna stopa u visini od 5,050 % promjenjiva. Stranke da su sklopile i aneks broj 1 Ugovora o kreditu dana 19. siječnja 2016. godine i aneks broj 2 Ugovora o kreditu dana 3. ožujka 2016. godine, tužitelj da je izvršio konverziju istog u valutu EUR. Tužitelj navodi da je odredba prema kojoj je isključivo jedna ugovorna strana jednostrano određivala obvezu tužitelja ništetna, pravni osnov ništetnosti da je odredio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske, tužitelj se poziva na odluke u predmetu Pž-7129/13 pa to i obrazlaže. Kamatna stopa po Ugovoru o kreditu da se mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika pa da se o takvoj primjeni nije pojedinačno pregovaralo, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu bez da je od tužitelja tražio suglasnost za bilo kakvu promjenu. Razlika po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena da iznosi 148.053,77 kn na ime preplate. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 31. ožujka 2008. godine u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika te predlaže da sud obveže tuženika da mu na ime preplaćene razlike kamate isplati iznos od 52.533,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom te na ime preplaćene razlike glavnice iznos od 95.520,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama te ujedno predlaže da sud obveže tuženika da mu naknadi parnični trošak.

U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodi da su stranke predmetnim Ugovorom o kreditu od 31. ožujka 2008. godine ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, time da su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, za ovu stvar da je nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, obzira radi tuženik zahtjeva iznos od 148.053,77 kn te to razdvaja na iznos od 52.533,15 kn i iznos od 95.520,62 kn, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe kako tužitelj u historijatu tužbe zahtijeva samo isplatu iznosa navodno preplaćene kamate, ali iz zahtjeva da proizlazi kako tužitelj zahtijeva i razliku u tečaju CHF tijekom otplate kredita pa navodi da će se opreza radi očitovati i na tu okolnost. Tuženik ističe da su stranke dana 19. siječnja zaključile aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, stranke da su time izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je pravovremeno dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, tužitelj da je prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate. Radi navedenog, kako je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, tužiteljeva tužba da je neosnovana. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, navodi da se treba primijeniti trogodišnji zastarni rok i to obrazlaže. Navodi da je u ovom postupku potrebno utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti CHF za njegove kreditne obveze. Tuženik navodi kako je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno da je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Navodi da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a isto tako da nije ništetna niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve ovo tuženik u svom odgovoru na tužbu opsežno obrazlaže. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja navodeći da bi imao potraživanje spram tužitelja u iznosu od 8.237,70 CHF sa zakonskim zateznim kamatama budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,05 % u kojem slučaju bi tužitelj bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 1. lipnja 2011. godine kada mu je kamatna stopa snižena ispod početne. Navodi da će nakon provedenog dokaza vještačenjem eventualno korigirati svoj prigovor radi prebijanja. Tuženik dopunjuje svoj odgovor na tužbu i podneskom od 21. prosinca 2020. godine.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 31. ožujka 2008. godine sa aneksom broj 1 zaključenog dana 19. siječnja 2016. godine i aneksom broj 2 zaključenog dana 3. ožujka 2016. godine, sa svom pripadajućom dokumentacijom; izvatka iz zemljišnih knjiga za ZU 6368 k. o. [katastarska općina] na dan 14. veljače 2008. godine; Ugovora o kupoprodaji stana i garažnog mjesta zaključenog između društva Praktika d.o.o. Split i tužitelja dana 26. ožujka 2008. godine; pregledom privatno naručenog vještva sudskog vještaka Mate Zeljka od 28. ožujka 2019. godine; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. ČL (Centar za vještačenja d.o.o. Split).

Tužitelj je nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem svojim podneskom od dana 20. ožujka 2024. godine uredio svoj tužbeni zahtjev po pitanju isplate te traži iznos od 11.293,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom, na ime preplaćene razlike uplaćenog anuiteta i ugovornog anuiteta promjene kamatne stope i valutne klauzule te postavlja zahtjev kojim traži da sud utvrdi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika označena u tč. 8. Ugovora. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom tužbenom zahtjevu navodeći da isti nije osnovan iz već navedenih razloga.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljnog ugovora o kreditu te zahtjev isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i preplaćenog na ime ništetne odredbe vezano za valutnu klauzulu u CHF.

Dana 9.svibnja 2024.godine donesena je prvostupanjska odluka ovog suda, sa izrekom kao u tč.I. i II. izreke ove presude, sud je ujedno i odbio prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika za glavnicu i kamate, a odbijen je i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, obvezan je rješenjem tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.943,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Protiv ove odluke tuženik je podnio žalbu, dana 13.studenog 2024.godine donesena je odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-2105/24 kojom je djelomično odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod tč.III. izreke kojom je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja, te je potvrđeno i rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti suda. Presuda je ukinuta u pobijanom dijelu izreke po tč.I. i II. kojima su prihvaćeni zahtjevi tužitelja te je ukinuto i rješenje o troškovima postupka, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke taj sud navodi da je u ovom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno je li način izračuna konverzije a izvršen prema odredbama čl.19.c. ZID ZPK-a, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe čl.19.c.st.1.točke.6.ZID ZPK-a, kao i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr.poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

Nakon donošenja ukidnog rješenja, a postupak je vraćen u fazu glavne rasprave, na ponovno suđenje, punomoćnici stranaka su na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 27.ožujka 2025.godine suglasno naveli da nije sporno da je konverzija napravljena tehnički odnosno matematički sukladno pozitivnom propisu, te navode da u ovom pravcu nije potrebno dopuniti vještvo sudskog vještaka dipl.oecc. ČL, tuženik navodi da bi u protivnom, da tome nije tako, sudski vještak već navela da konverzija nije napravljena sukladno zakonu. Punomoćnici stranaka su suglasno predložili zaključenje raspravljanja i donošenje presude. Za navesti je da u ovom slučaju zaista nije bilo potrebe izvoditi nikakve daljnje dokaze jer je činjenično stanje već ranije bilo u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje, a same stranke učinile su nespornom već ranije nespornu činjenicu, da je konverzija kredita tehnički, matematički i računski provedena od strane tuženika sukladno važećem pozitivnom propisu – Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Način provedbe konverzije prikazan je i u prihvaćenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ČL, dakle, i po strankama i po vještaku tuženik je prilikom konverzije proveo konverziju tehnički i računski sukladno navedenom pozitivnom propisu, a za navesti je da to i nije srž ovog problema, niti je ova činjenica sporna.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Za ponoviti je sve ono što je sud već ranije u ukinutoj presudi naveo, po pitanju svih spornih i bitnih okolnosti.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 31.ožujka 2008.godine zaključen ugovor o kreditu na iznos od 208.040,00 CHF, radi se o namjenskom stambenom kreditu, utvrđena je početka kamatna stopa od 5,050% godišnje, promjenjiva, kredit jer odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 19.siječnja 2016.godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu odnosno Aneks broj 1 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iz tog Dodatka iznosi 179.054,45 CHF, 61.386,66 CHF. Stranke su dana 3.ožujka 2016.godine zaključile Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu, promijenjen je rok vraćanja na 275 mjeseci, nakon prijenosa kredita u otplatu, te je utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu od 118.012,39 EUR.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li sklapanjem aneksa ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare. Potrebno je navesti da je u historijatu tužbe tužitelj naveo da je tužbu podnio radi ništetne odredbe Ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu odlukom tuženika, ali je zahtjev na isplatu preplaćenog očito postavio vezano i za valutnu klauzulu u CHF, kako to točno navodi tuženik u svom odgovoru na tužbu. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj u svom podnesku uređuje zahtjev pa traži utvrđenje da je ništetna samo odredba kojom je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, ali u petitu zahtjeva navodi da traži preplatu s naslova promjene kamatne stope i valutne klauzule, dakle, iako tužitelj luta sa svojim očitovanjima, očito je već u tužbi zatražio preplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, pa je sud o tome i odlučio.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je za potrebe obitelji isključivo potrebe kupovanja stambenog prostora trebao podići kredit, s obzirom da nije imao sredstava za kupnju stana i tada da je bio pomorac, prvi časnik na brodu strane kompanije, da je našao stan koji je bio u izgradnji te pošao u više banaka vezano za uvjete kreditiranja. Navodi da je u drugim bankama dobio nepovoljne uvjete po pitanju mogućnosti ostvarenja kredita jer su tražili da ima priljev na ime plaće na račun u iznosu kredita koji bi podigao, to da nije bilo moguće prikazati jer da je jedan dio primanja ostvarivao na ruke. Navodi da je već bio klijent tuženika, primao iznose na devizni račun, te da je u banci od strane službenice i to baš gospođe A, nakon što je razmotrena situacija, dobio na ponudu kredite u kunama, te kredit sa valutnom klauzulom u eurima i švicarskim francima, da je tražio odobrenje kredita u američkim dolarima, ali da takav kredit nisu imali u ponudi svojih kreditnih linija. S obzirom da je zaposlenica banke razmotrila financijsku situaciju, da mu je kazala da neće moći podići ni eurski ni kunski kredit, da će jedino proći kod banke kredit koji je vezan za švicarski franak i tu da je bila povoljna kamatna stopa 5,05 % dok je za dva preostala kredita kamatna stopa bila 7,5-8 % . Navodi da mu je kazala kako se tečaj CHF nije mijenjao 10-ak godina, da nije bilo nikakvog traga sumnji da bi moglo doći do tolikog porasta tečaja, za ovaj kredit da su bili potrebni veći i jači instrumenti osiguranja nego za preostale kredite, pa da je tako trebao staviti hipoteku na stan, supruga da je trebala biti sudužnik, da je trebao ugovoriti životno osiguranje preko ove banke i staviti depozit u iznosu od 10.000 švicarskih franaka, to da je bio iznos od 5 % sredstava koja su mu odobrena po kreditu. Dakle, nikakve posebne upute u pogledu ovog kredita u CHF da nije bilo od strane službenice banke, da je na ovo pristao, kod javnog bilježnika da nije bilo nikakve posebne priče niti specifičnosti vezano za valutu CHF, kredit da je ostvario, da se radilo o 208.040,00 CHF, da je kupio stan u [adresa], taj stan da je stan u kojem danas živi sa članovima svoje obitelji, stan površine 52 m2, terasa površine 25 m2 te parkirno mjesto koje je bilo uvjet da se stan može kupiti. Navodi da je početna rata po kreditu bila 4,5-5.000,00 kn, da bi kroz vrijeme narasla na nekih 8,5-9.000,00 kn, da je to jako teško plaćao odnosno da je morao biti duže na brodu kako bi to mogao podmiriti, a s obzirom na ovaj nagli porast tečaja CHF da je otprilike nakon godinu i po dana od dana odobrenja kredita otišao u poslovnicu banke te tražio mogućnost kako bi zatvorio kredit odnosno isti konvertirao, upravo zbog ovog problema, tamo da su mu ponudili nepovoljne uvjete i tražili da podigne novi kredit sa valutom u eurima, da ovaj kredit zatvori tim novim kreditom, što da je ponovno bilo iznimno nepovoljno, kasnije da nisu željeli niti vratiti depozit koji je bio u CHF, da je htio taj depozit pretvoriti u eurski iznos i tražiti isplatu. Kada se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita da je pristupio u banku, tamo da više nije radila ova službenica A, da je vezano za ovu konverziju dobio izračun konverzije, taj izračun da je bio po principu da ga može prihvatiti ili ne prihvatiti, da nije bilo mogućnost pregovaranja o tome, uglavnom, da mu je po toj konverziji glavnica jako malo smanjena, dakle, da se zna koliko je digao glavnice u trenutku odobrenja kredita, a nakon toga da mu je ova glavnica po konverziji bila negdje oko 179.000 CHF, protuvrijednosti u vrijednosti konverzije, Dakle, da je jasno kako mu konverzijom nije položaj doveden u pozitivan, da je uz čitavu otplatu iznimno malo i pored plaćanja velikih rata dobio na ime povrata. Navodi da se ne može sjetiti je li mu konverzijom priznata bilo kakva preplata po pitanju valute ili kamatne stope, sve da je to kroz dokumentaciju provedeno i priloženo spisu. Svakako, sada da je rata po konvertiranom kreditu u eurima negdje oko 1.000,00 eura odnosno 7.500,00 kn kada bi se gledale kune po fiksnom tečaju konverzije. Navodi da je kamatna stopa od ove početne 5,05 % rasla do 5,40 %, nakon toga da se i spuštala, ali zbog ovog tečaja franka odnosno velikog rasta da mu je svaka rata bila zaista enormno velika. Navodi da je ovo jedina tužba pred ovim sudom vezano za predmetni ugovor o kreditu. U vrijeme kada je podigao kredit da nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrtnik, da to nije ni danas. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužitelj navodi da je on prilikom potpisivanja ugovora o kreditu pročitao tekst ugovora, da tada nije imao nekih posebnih pitanja i da je o načinu zaključenja iskazao pred ovim sudom.

Sud je po prijedlogu tuženika odlučio izvesti dokaz saslušanjem zaposlenice tuženika ALŽ, ista, uredno pozvana, nije pristupila radi saslušanja, sud je nakon toga odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza njenim saslušanjem.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, radi se o namjenskom, stambenom kreditu, radi rješenja stambenog pitanja tužitelja, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude, a bez obzira na aneks Ugovoru o kreditu i konverziju.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,50%, do konverzije. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,050 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i radi navedenog tužitelju valjalo dosuditi preplatu s ovog osnova. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 5,05%, do kamatne stope koja je utanačena aneksom Ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, početkom 2016.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ČL (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 31.ožujka 2008.godine na iznos od 208.040,00 CHF uz početnu kamatnu stopu od 5,05% na rok otplate od 360 mjeseci. Prema Aneksu br 1 Ugovora o kreditu od 19.siječnaj 2016.godine iznos glavnice u EUR prema Aneksu utvrđen je u iznosu od 117.991,48 EUR, iznos manjka prema Aneksu broj 1 uz Ugovor o kreditu na dan sklapanja Aneksa je u iznosu od 10.463,73 kn, dakle, po tom Aneksu utvrđen je manjak tužitelja. Sudski vještak navodi da se kamata u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa za razdoblje od 31.ožujka 2008.godine do 29.rujna 2015.godine kretala:

-5,05% godišnje do 1.travnja 2009.godine,

-5,40% godišnje do 1.listopada 2010.godine,

-5,15% godišnje do 1.svibnja 2011.godine,

-4,85% godišnje do 1.listopada 2011.godine,

-4,50% godišnje do 1.siječnja 2014.godine,

-3,23% godišnje do dana izračuna konverzije kredita, posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja da se mijenjao od inicijalnih 1.123,17 CHF do 1.167,14 CHF. Vještak navodi da je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno preplaćeno 85.094,32 kn od kojeg iznosa je zbog promjene kamatne stope manje plaćen iznos od 30.766,43 kn te zbog promjene tečaja više plaćen iznos od 115.860,75 kn. Nadalje, da je iz raspoložive dokumentacije razvidno da je tuženik u skladu s čl.19.c. izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršene po kreditu u CHF, a realizirane u kn, preračunao u uplate kao da je kredit odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kn od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik da je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan konverzije te sve iznose glavnice sukladno simuliranom otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za EUR kredit. Prilikom izračuna konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj vršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom promjenjivom kamatnom stopom te je iskazao Aneksom 1 Ugovoru o kreditu manje uplaćeno od strane tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1 u iznosu od 10.463,73 kn. Vještak zaključno navodi u svom mišljenju da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 16.098,49 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 600,41 EUR te preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 15.498,08 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno da predstavlja iznos od 4.804,54 EUR, od kojeg je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.683,82 EUR, a manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 120,72 EUR. Dakle, slijedom navedenog, sveukupan iznos koje je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 11.293,95 EUR.

Tužitelj je svojim podneskom nakon vještačenja i uredio zahtjev na isplatu iznosa od 11.293,95 EUR, dakle, vezano i za tzv.negativne razlike od zaključenja Ugovora o kreditu do konverzije, sve sukladno vještvu sudskog vještaka ČL. Tuženik se na vještvo sudskog vještaka nije očitovao.

Dakle, za navesti je da je kamata tijekom otplate kredita do konverzije i rasla i padala od one početne, to je iskazala vještak u svom vještvu, dakle, bilo je i tzv.negativnih razlika i tužitelj je svoj zahtjev i umanjio za tzv.negativne razlike, a nije bilo pada tečaja CHF do konverzije od onog početnog tečaja CHF u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka ČL kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka ČL sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 28.svibnja 2019.godine) neosnovan i za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope neosnovan i za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, zahtjev tužitelja je osnovan u cijelosti i radi navedenog odučeno je kao u izreci ove presude. U oba slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka ČL po pitanju preplate s naslova promjene kamatne stope od početno ugovorene i primjene valutne klauzule u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 11.293,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ove dvije osnove, do provedene konverzije.

Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu i valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po dvije navedene odredbe i osnove iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja, a za ponoviti je da konverzija jest provedena tehnički i matematički sukladno ZID ZPK-a, za navesti je da ne postoje nikakvi razlozi eventualne nevaljanosti Dodatka ugovora o kreditu koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a, konverzijom je ublažena narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, što je konverziji bio i cilj, a dalje na sudovima ostaje uspostaviti potpunu ravnotežu, na koju konverzija i nije mogla utjecati. Ovo i nije bilo sporno među strankama, pa su matematičku i računsku, tehničku, točnost konverzije i učinili nespornom, kao što nisu sporili niti valjanost Aneksa Ugovoru o kreditu, odnosno konverziju kredita.

Tuženik je u svom odgovoru na tužbu, prije zaključenja prethodnog postupka, izjavio prigovor radi prebijanja, za iznos od 8.237,70 CHF sa kamatama, navodi da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,05%, čime da bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita, u tom slučaju tužitelj da bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 1.lipnja 2011.godine od kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika je pravomoćno odbijen, naime sud je kod donošenja ranije odluke držao ovaj prigovor neosnovanim navodeći da je već sudski vještak iskazao tzv.negativne razlike i tužitelj da je to kod uređenja zahtjeva imao u vidu, dakle, tužitelj i jest tražio isplatu iznosa od 11.293,95 EUR koji iznos po sudskom vještaku predstavlja sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Ovaj iznos je sa kamatama sud tužitelju već ranije dosudio i smatra da mu ovaj iznos pripada. Za ponoviti je da je odluka kojom je odbijen prigovor tuženika radi prebijanja postala pravomoćna. Za navesti je i to da je sudski vještak u svom vještvu navela da iznos manjka prema Aneksu broj 1 uz Ugovor o kreditu na dan sklapanja Aneksa iznosi 10.463,73 kn, dakle, u odnosu na dio zadatka vještačenja koji glasi "jesu li preplaćeni iznosi vraćeni tužitelju kroz provedenu konverziju kredita" sudski vještak se očitovala na način da je decidirano navela da je izračunom konverzije utvrđen manjak, a ne preplata, a za ponoviti je da je vještvo precizno, stručno i obrazloženo i da prema stavu ovog suda nije preostalo nikakvih pitanja na koje vještak nije odgovorio, dakle, temeljem svih izvedenih dokaza odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe i podneska od 20.ožujka 2024.godine; zastupanja na četiri ročišta, što za svaku pojedinu radnju iznosi 200,00 EUR (100 bodova za svaku radnju uz vrijednost boda od 2,00 EUR); 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR; trošak sudske pristojbe tužbe koji je plaćen i to u iznosu od 243,02 EUR; što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.193,02 EUR, koliko je na ime parničnog troška konačno tuženik obvezan isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, ostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje parnice, kao ni trošak sudske pristojbe presude jer ovaj trošak tužitelj koji ima status potrošača neće niti imati, isti je temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisu jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pristojbu tužbe tužitelj je već platio pa mu je taj trošak priznat i to je trošak koji je nastao prije donošenja ove odredbe, a trošak sudske pristojbe presude tužitelj neće niti imati.

U Splitu, 9. svibnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika