Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-84/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda i Siska, S. i A. Radića 32, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Bužanova 4, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 4. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ĐĐ iznos od 4.085,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

15,37 eur počevši od 31.10.2006,

15,29 eur počevši od 30.11.2006,

15,15 eur počevši od 31.12.2006,

15,04 eur počevši od 31.01.2007,

15,03 eur počevši od 28.02.2007,

15,04 eur počevši od 31.03.2007,

14,84 eur počevši od 30.04.2007,

4,68 eur počevši od 31.05.2007,

14,57 eur počevši od 30.06.2007,

14,66 eur počevši od 31.07.2007,

14,73 eur počevši od 31.08.2007,

23,89 eur počevši od 30.09.2007,

23,83 eur počevši od 31.10.2007,

24,12 eur počevši od 30.11.2007,

23,99 eur počevši od 31.12.2007,

24,42 eur počevši od 31.01.2008,

24,65 eur počevši od 29.02.2008,

9,29 eur počevši od 31.03.2008,

48,07 eur počevši od 30.04.2008,

47,57 eur počevši od 31.05.2008,

48,15 eur počevši od 30.06.2008,

47,27 eur počevši od 31.07.2008,

47,30 eur počevši od 31.08.2008,

47,81 eur počevši od 30.09.2008,

51,68 eur počevši od 31.10.2008,

49,06 eur počevši od 30.11.2008,

57,78 eur počevši od 31.12.2008,

58,32 eur počevši od 31.01.2009,

58,56 eur počevši od 28.02.2009,

57,84 eur počevši od 31.03.2009,

57,96 eur počevši od 30.04.2009,

56,88 eur počevši od 31.05.2009,

56,07 eur počevši od 30.06.2009,

56,26 eur počevši od 31.07.2009,

56,66 eur počevši od 31.08.2009,

56,60 eur počevši od 30.09.2009,

56,17 eur počevši od 31.10.2009,

56,93 eur počevši od 30.11.2009,

57,54 eur počevši od 31.12.2009,

58,42 eur počevši od 31.01.2010,

58,19 eur počevši od 28.02.2010,

59,38 eur počevši od 31.03.2010,

59,13 eur počevši od 30.04.2010,

59,55 eur počevši od 31.05.2010,

63,41 eur počevši od 30.06.2010,

62,58 eur počevši od 31.07.2010,

65,00 eur počevši od 31.08.2010,

64,13 eur počevši od 30.09.2010,

62,75 eur počevši od 31.10.2010,

65,57 eur počevši od 30.11.2010,

61,62 eur počevši od 31.12.2010,

59,30 eur počevši od 31.01.2011,

60,07 eur počevši od 28.02.2011,

59,02 eur počevši od 31.03.2011,

59,17 eur počevši od 30.04.2011,

63,47 eur počevši od 31.05.2011,

63,85 eur počevši od 30.06.2011,

67,42 eur počevši od 31.07.2011,

65,53 eur počevši od 31.08.2011,

63,47 eur počevši od 30.09.2011,

47,87 eur počevši od 31.10.2011,

47,72 eur počevši od 30.11.2011,

48,41 eur počevši od 31.12.2011,

49,02 eur počevši od 31.01.2012,

49,06 eur počevši od 29.02.2012,

48,59 eur počevši od 31.03.2012,

48,85 eur počevši od 30.04.2012,

49,01 eur počevši od 31.05.2012,

48,64 eur počevši od 30.06.2012,

48,69 eur počevši od 31.07.2012,

48,39 eur počevši od 31.08.2012,

47,81 eur počevši od 30.09.2012,

48,35 eur počevši od 31.10.2012,

48,59 eur počevši od 30.11.2012,

48,36 eur počevši od 31.12.2012,

47,21 eur počevši od 31.01.2013,

48,11 eur počevši od 28.02.2013,

48,15 eur počevši od 31.03.2013,

47,74 eur počevši od 30.04.2013,

46,56 eur počevši od 31.05.2013,

46,49 eur počevši od 30.06.2013,

46,72 eur počevši od 31.07.2013,

47,13 eur počevši od 31.08.2013,

47,70 eur počevši od 30.09.2013,

47,34 eur počevši od 31.10.2013,

47,52 eur počevši od 30.11.2013,

47,73 eur počevši od 31.12.2013, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ĐĐ iznos od 2.816,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

1,87 eur počevši od 31.10.2008,

3,96 eur počevši od 31.12.2008,

5,46 eur počevši od 31.01.2009,

6,14 eur počevši od 28.02.2009,

4,27 eur počevši od 31.03.2009,

4,63 eur počevši od 30.04.2009,

1,76 eur počevši od 31.05.2009,

0,21 eur počevši od 31.07.2009,

1,32 eur počevši od 31.08.2009,

1,23 eur počevši od 30.09.2009,

0,10 eur počevši od 31.10.2009,

2,21 eur počevši od 30.11.2009,

3,91 eur počevši od 31.12.2009,

6,31 eur počevši od 31.01.2010,

5,76 eur počevši od 28.02.2010,

9,03 eur počevši od 31.03.2010,

8,41 eur počevši od 30.04.2010,

9,61 eur počevši od 31.05.2010,

20,06 eur počevši od 30.06.2010,

17,91 eur počevši od 31.07.2010,

24,48 eur počevši od 31.08.2010,

22,21 eur počevši od 30.09.2010,

18,56 eur počevši od 31.10.2010,

26,27 eur počevši od 30.11.2010,

36,07 eur počevši od 31.12.2010,

29,13 eur počevši od 31.01.2011,

31,56 eur počevši od 28.02.2011,

28,47 eur počevši od 31.03.2011,

29,02 eur počevši od 30.04.2011,

42,16 eur počevši od 31.05.2011,

43,45 eur počevši od 30.06.2011,

54,43 eur počevši od 31.07.2011,

48,78 eur počevši od 31.08.2011,

42,61 eur počevši od 30.09.2011,

41,95 eur počevši od 31.10.2011,

41,47 eur počevši od 30.11.2011,

44,42 eur počevši od 31.12.2011,

46,99 eur počevši od 31.01.2012,

47,33 eur počevši od 29.02.2012,

45,55 eur počevši od 31.03.2012,

46,75 eur počevši od 30.04.2012,

47,57 eur počevši od 31.05.2012,

46,19 eur počevši od 30.06.2012,

46,56 eur počevši od 31.07.2012,

45,52 eur počevši od 31.08.2012,

43,28 eur počevši od 30.09.2012,

45,67 eur počevši od 31.10.2012,

46,82 eur počevši od 30.11.2012,

46,01 eur počevši od 31.12.2012,

41,51 eur počevši od 31.01.2013,

45,33 eur počevši od 28.02.2013,

45,67 eur počevši od 31.03.2013,

44,17 eur počevši od 30.04.2013,

39,51 eur počevši od 31.05.2013,

39,39 eur počevši od 30.06.2013,

40,54 eur počevši od 31.07.2013,

42,37 eur počevši od 31.08.2013,

44,91 eur počevši od 30.09.2013,

43,60 eur počevši od 31.10.2013,

44,53 eur počevši od 30.11.2013,

45,58 eur počevši od 31.12.2013,

46,24 eur počevši od 31.01.2014,

47,62 eur počevši od 28.02.2014,

47,17 eur počevši od 31.03.2014,

45,64 eur počevši od 30.04.2014,

45,15 eur počevši od 31.05.2014,

45,37 eur počevši od 30.06.2014,

47,10 eur počevši od 31.07.2014,

48,57 eur počevši od 31.08.2014,

48,26 eur počevši od 30.09.2014,

49,53 eur počevši od 31.10.2014,

50,39 eur počevši od 30.11.2014,

49,88 eur počevši od 31.12.2014,

50,57 eur počevši od 31.01.2015,

50,57 eur počevši od 28.02.2015,

50,57 eur počevši od 31.03.2015,

50,57 eur počevši od 30.04.2015,

50,57 eur počevši od 31.05.2015,

50,57 eur počevši od 30.06.2015,

50,57 eur počevši od 31.07.2015,

50,57 eur počevši od 31.08.2015,

50,57 eur počevši od 30.09.2015, pa do isplate, sve u roku od 15 dana III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju ĐĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.509,88 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĐĐ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora, tužitelju je odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 49.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ne raspolaže primjerkom Ugovora o kreditu, a tuženik odbija dostaviti mu primjerak istoga, međutim, nedvojbeno je kako je Ugovor o kreditu sadržavao odredbe temeljem kojih je tuženik jednostranom odlukom u više navrata povisio iznos ugovorene kamatne stope kredita kao i odredbe temeljem kojih je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom Ugovora o kreditu na način da je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 27.584,99 eura. Tužena banka je u Ugovoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga, uglavci o promjenjivim ugovornim kamata (kamatnim stopama) su protivni odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Također je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom o izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te na taj način izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, ujedno ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrdi da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom, dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualan prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interese potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 30. rujna 2015 kao dana izračuna i provedbe konverzije, primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate te kojom je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva. Odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su stranke ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se sporazumjele i oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tužitelj ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19. b određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom koje je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Dodatno tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamate stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredi način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnim odredbi ugovora o kreditu to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu , upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita je je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja, radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30.9.2015. kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetnom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4.4.2017. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Radi svega navedenoga predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbaci , uz naknadu parničnog trošak tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Aneks ugovora o kreditu (str. 6-8 spisa), zadužnicu (str. 9 spisa), potvrdu (str. 10 spisa), izračun konverzije (str. 21 i 22 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (str. 30 i 31 spisa), otplatni plan (str. 32-35, 52-56, 58-61, 63-67, 69- 73 spisa), specifikaciju uplata (str. 36-40 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str.48 i 49, 57, 62, 68 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (str. 50 i 51 spisa), ugovor o kreditu (str. 241-250 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj ĐĐ iskazao je da je ugovor o kreditu zaključio 2005. godine i to za kupnju stambenog objekta, a sklopio ga je sa nekadašnjom Hyppo-Alpe Adria bankom. Djelatnica u banci mu je preporučila upravo sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima iako je u ponudi bio i kredit u eurima, a to je obrazložila činjenicom da je manja kamatna stopa što znači da bi mu rata kredita bila znatno manja te ujedno mu je za taj kredit bio potreban samo sudužnik za razliku od kredita u eurima za koje je trebao imati jamce i ugovoriti životno osiguranje i osiguranje nekretnine. Stoga je prihvatio ponuđeni ugovor o kreditu u švicarskim francima te ističe da je bio upoznat da s time da se kamatna stopa može mijenjati no nije očekivao da će doći do takvih promjena uslijed kojih će mu rata kredita narasti za 500,00 kn i više. Nitko u banci mu nije objašnjavao pod kojim uvjetima dolazi do promjene kamatne stope niti mu je govorila da bi sklapanje ugovora o kreditu u CHF bilo rizično već upravo suprotno da je to stabilno. Zna i da je ugovorio obvezu vraćanja odnosno otplatu kredita u iznosu vezanom za valutu CHF, no niti u odnosu na to nije znao da će tečaj toliko varirati i da će mu rata kredita toliko narasti. U banci nije dobio informaciju niti o tome o čemu bi ovisilo buduće kretanje tečaja kune i CHF. Ističe da mu nisu bili poznati nikakvi parametri vezano za kretanje CHF. Nakon što mu je narasla rata kredita i to prvo zbog kamatne stope, a potom i zbog tečaja CHF, otišao je u banku te mu je tamo samo rečeno da je to zbog kretanja na tržištu, no nije bio upoznat s time da je moglo doći do tako velikih oscilacija. Ističe da je pročitao sporni ugovor. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu došao je u banku s povjerenjem u tu instituciju i to da će mu ponuditi ono što je najpovoljnije za njega, a djelatnica banke ga je uvjeravala da je to upravo ugovor o kreditu u CHF jer se radi o otplatnoj rati kredita koji je mogao ispoštovati. Ističe da prije 2005. godine nije imao sklopljeni niti jedan ugovor o kreditu. Točno je da je 2015. godine sklopio ugovor o konverziji i to isključivo iz razloga kako bi mu rata kredita bila manja, a nakon sklapanja ugovora o konverziji smanjila se za oko 300 ili 400 kn. Taj ugovor je sklopio jer je do tada jedva preživljavao. Ističe da zna da je raniji ugovor o kreditu u CHF konvertirao u ugovor o kreditu u EUR, no on ne može sa sigurnošću navesti koje uplate su prilikom te konverzije uzete u obzir.

6. Podneskom od 3. 4. 2025. tužitelj je, nakon dostave dokumentacije od strane tuženika, nakon provedenog financijskog vještačenja, te sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), konačno precizirao tužbeni zahtjev radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 4.085,89 eur (toč. I.), sa zateznim kamatama, te isplatu iznosa od 2.816,62 eur, sa zateznim kamatama.

7. Dakle, u konkretnom slučaju, a obzirom na prigovor tuženika, valja navesti da se ne radi o preinaci tužbe jer je tužbeni zahtjev prvotno postavljen u skladu s odredbom čl. 186.b st. 2. ZPP, i to uzimajući u obzir da je iz dopisa tužitelja od 24. 4. 2019. upućenog tuženiku utvrđeno da je tužitelj prije pokretanja ove parnice od tuženika zatražio dokumentaciju potrebnu za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva odnosno za provođenja vještačenja, da je tuženik, prema dopisu od 3. 5. 2019., odbio istu dostaviti tužitelju, a potom je tužbeni zahtjev radi isplate preciziran temeljem odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005.), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, kao kreditora, te CĐ, kao sudužnika, utvrđeno je da banka korisniku kredita odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 49.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće (čl. 2. navedenog ugovora), zatim, da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.800,00 CHF zaračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje (čl. 3. navedenog ugovora), da je trajanje kredita do 31. 12. 2035., da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 237,47 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, počev od 1. 1. 2005., dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu (čl. 3. navedenog ugovora), te je odredbom čl. 6. navedenog ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

10. Između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priložene obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, da je odlukom tuženika, izmijenjena visina kamatne stope po ugovoru o kreditu br. 406-147/2005, i to na način da od 30. 9. 2006. ista iznosi 4,6 %, od 31. 8. 2007. ista iznosi 5,0 %, od 29. 2. 2008. ista iznosi 5,99 %, od 30. 11. 2008. ista iznosi 6,2 %, od 30. 11. 2010. ista iznosi 5,95 %, od 30. 9. 2011. do 31. 12. 2013., ista iznosi 5,45 %, od 30. 9. 2015. ista iznosi 6,15 % te od 31. 12. 2015. ista iznosi 6,06 %.

11. Nije sporno niti da je između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, prednika tuženika te CĐ, kao sudužnika, 22. 1. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 406-147/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 406-147/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 49.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama , a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 27.584,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 0,00 HRK.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

15. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005., u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

16. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 3,99 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

17. U odnosu na odredbu čl. 6. ugovora o kreditu br. br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

18. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

19. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 3. ugovora o kreditu br 406- 147/2005 od 28. studenog 2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

21. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. ugovora o kreditu br. br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

22. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005., konkretno u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

23. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

24. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva te da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

26. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću te iz pismenog nalaza i mišljenja istog od 7. 2. 2020. proizlazi da razlika između iznosa koje je tužitelj u utuženom razdoblju od 28.11.2005. do 30.9.2015. u svakom pojedinom mjesecu platio po osnovi povećane kamatne stope, odnosno iznos za koji ga je banka zaduživala svaki pojedini mjesec i iznosa koji bi platio po osnovi početno ugovorene kamatne stope prema ugovoru o kreditu broj 406-147/2005 i aneksu istog iznosi 30.785,12 kuna. Razlika između iznosa koje je tužitelj trebao mjesečno plaćati prema početnom otplatnom planu i iznosa za koji ga je banka mjesečno zaduživala uzimajući u obzir promjene tečaja CHF tijekom utuženog razdoblja iznosi 19.206,67 kuna. Provedena konverzija izvršena je u potpunosti u skladu sa propisima koju su regulirali njezino provođenje. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. ostatak glavnice kredita iznosi 27.584,99 EUR što po primijenjenom tečaju za EUR iznosi 210.717,10 kuna, dok bi glavnica kredita da se nisu primjenjivale odredbe o valutnoj klauzuli i da je ostala početno ugovorena kamata stopa na dan 30.9.2015. iznosila 39.539,59 CHF, što bi prema tečaju CHF na dan isplate kredita iznosilo 189.216,98 kuna.

27. Na ročištu za glavu raspravu održanom 26. 8. 2020. vještak Vlatko Panjković iskazao je da u cijelosti ostaje kod svog pismenog nalaza i mišljenja od 7.2.2020. i da se u nalazu i mišljenju, odnosno u tablici 1. i 2., nalaze tehničke pogreške te je u spis priložio ispravljene tablice 1 i 2. Kod tablice 2, kod ukupnog izračuna uzeta je u obzir negativna vrijednost od 2,62 kn što je sada u ispravljenoj tablici izostavio iz izračuna te omaškom nije uzeo u obzir pozitivnu vrijednost u iznosu od 14,09 kn što je sada pribrojio ukupnom izračunu tako da je ukupan iznos 21.221,81 kn. U odnosu na tablicu 1 iskazao je da je u istu unio i mjesečne iznose što je bio propust u ranijoj tablici. Ujedno, naveo je da izvršenom konverzijom nije obuhvaćena preplata odnosno razlika koju je izračunao na prijedlog tužitelja u ovom predmetu odnosno nije se dobio nikakav iznos koji bi se mogao prebiti s potraživanjem tužitelja.

28. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik prigovorio da iznosi dobiveni u vidu preplate ili manjka u konverziji niti ne služe za prebijanje već da isto predstavlja preplatu ili manjak uslijed same konverzije. Navodi da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je konverzija provedena sukladno zakonu te da su prilikom konverzije u obzir uzete sve do tada izvršene uplate tužitelja, slijedom čega je tužitelj u potpunosti namiren. Stoga tuženik predlaže provođenje dopunskog vještačenja na okolnost da se pri izračunu primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja ugovora o kreditu, a iznosila je 11,02%.

29. Sud u cijelosti kao stručan i obrazložen prihvaća izračun vještaka Vlatka Panjkovića od 7. 2. 2020., s dopunom od 26. 8. 2020., a koji izračun paušalni prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje dok je prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja na okolnost da se pri izračunu primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama odbijen je jer je takav izračun irelevantan za ovaj spor obzirom da je predmet spora razlika iznosa kojeg je tužitelj stvarno i faktički plaćao i iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja i kamatne stope u odnosu na tečaj na datum isplate kredita i u odnosu na kamatnu stopu u visini ugovorenoj čl. 3. spornog ugovora o kreditu.

30. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu ugovoru o kreditu broj 406-147/2005, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke iznosi 4.085,89 eur (30.785,12 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovoru o kreditu broj 406-147/2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 2.816,53 eur (21.221,81 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450).

31. Nadalje, prema Aneksu o konverziji (čl. 2.) preplata tužitelja, obračunata na dan 30. 9. 2015., iznosi 0,00 HRK te nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da prema izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 27.584,99 EUR što po primijenjenom tečaju za EUR iznosi 210.717,10 kuna, dok bi glavnica kredita da se nisu primjenjivale odredbe o valutnoj klauzuli i da je ostala početno ugovorena kamata stopa na dan 30.9.2015. iznosila 39.539,59 CHF, što bi prema tečaju CHF na dan isplate kredita iznosilo 189.216,98 kuna, pa obzirom na nalazom i mišljenjem utvrđeni iznos preplate temeljem ništetnih odredaba spornog ugovora o kreditu nema mjesta zaključku da bi tužitelj provođenjem konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) odnosno temeljem Aneksa o konverziji bio obeštećen.

32. Stoga tužitelj, suprotno navodima tuženika, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO ima pravo na povrat iznosa utužene razlike po osnovi preplate koja proizlazi nepoštene i ništetne odredbe ugovoru o kreditu broj 406-147/2005, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke u iznosu od 4.085,89 eur te na povrat razlike po osnovi preplate temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovoru o kreditu broj 406-147/2005 nastale uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita u iznosu od 2.816,53 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, a imajući u vidu i da je prema specifikaciji uplata plaćanje uslijedilo na datum dospijeća ili na kasniji datum od datuma dospijeća.

33. Nadalje, u odnosu na navode tuženika, valja reći da tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utužene razlike za svaki mjesec u kojem je anuitet preplatio, neovisno o činjenici da je u pojedinom periodu platio anuitet u manjem iznosu (iz razloga što je tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu niži od tečaja na dan isplate kredita ili je kamatna stopa niža od početno ugovorene), pri čemu je za istaknuti da tuženik nije istakao prigovor radi prijeboja, a niti je postavio protutužbeni zahtjev.

34. Prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 7. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

35. Konačno, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer je upravo tužitelj kao korisnik kredita prema ugovoru o kreditu br. 406-147/2005 od 28. studenog 2005. ovlašten zahtijevati povrat preplate anuiteta temeljem ništetnih odredaba navedenog ugovora.

36. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

37. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.) , za zastupanja na ročištima 7. 11. 2019., 26. 8. 2020., 2. 9. 2021. i 4. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 10. 9.. 2019., 18. 2. 2020. i 27. 8. 2020. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st. 3.), PDV u iznosu od 425,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 eur, ukupno 2.509,88 eur.

38. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 9. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku