REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-973/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 02. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 09. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit, br.: 5140030250-69700019004/2007. od dana 03. svibnja 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „TROŠKOVI“, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedanzarezpedesetposto), jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade iz članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit, br.: 5140030250-69700019004/2007. od dana 03. svibnja 2007. godine, iznos od 177,64 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 09. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.059,73 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 09. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 733,95 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. svibnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su UJ i pravni prednik tuženika 03. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je čl. 7. ugovora pod nazivom troškovi određeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno unaprijed. Korisniku kredita su 08. svibnja 2007. prilikom isplate kredita naplaćena ranije navedena naknada u iznosu od 177,64 €. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnik kredita informiran o odredbi o naknadi za obradu kredita. Priznaje činjenicu da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 177,64 € prilikom isplate kredita. Navodi da tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu s obzirom na to da je naplaćena u iznosu od 1,5% iznosa kredita. Navodi i da u slučaju da se radi o ništetnoj odredbi radilo bi se o zabrani manjeg značaja, a ugovor je ispunjen pa se ništetnost ne može isticati. Istaknuo je prigovor zastare. Tijekom postupka učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva kao i da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o cesiji.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao Aneks ugovora o kreditu (list 8-11 spisa), pregled prometa za klijenta (list 12-19 spisa), Ugovor o kreditu (list 20-25 spisa), dopise (list 26, 27 spisa), isplate naloge (list 29-30 spisa), Obavijesti (list 31, 36 spisa), pisani iskaza UJ (list 32-35 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 37-41 spisa), sudsku praksu (list 42-67, 81-141, 143-163, 177-209, 213-229 spisa), izvod iz zapisnika (list 142, 210-212 spisa) te je saslušan svjedok UJ (list 240- 241 spisa).

4. Tužitelj je na ročištu dana 16. siječnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja stranaka odnosno zakonskog zastupnika tužitelja, kao i financijskog vještačenja.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio spajanje ovog predmeta na predmet ovog suda pod poslovnim brojem P-2192/2023, a koji predmet se odnosi na isplatu pretplate po ništetnoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu koja se tiče valutne klauzule. Sud je uvidom u predmetu P-2192/2023 utvrdio kako je isti u prekidu i kako nisu provedeni svi predloženi dokazi (saslušanje svjedoka i vještačenje), slijedom čega nije smatrao da je svrsishodno spajanje ovog predmeta na predmet P-2192/2023.

7. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

8. Nije sporno da su Slavonska banka d.d. i UJ sklopili ugovor o namjenskom kreditu 03. svibnja 2007. Nije sporno da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d.

9. Iz ugovora o kreditu broj 5140030250-69700019004/2007 od 03. svibnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita adaptacija kuće i zatvaranje kredita u Slavonskoj banci d.d. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kuća koja je adaptirana bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka UJ proizlazi da je kredit podigao za adaptaciju kuće u kojoj živi s obitelji i vraćanje ranije dignutog kredita kod iste banke. Iz iskaza ne proizlazi da je raniji kredit bio dignut za poslovne svrhe. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka UJ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je UJ predmetnu kuću koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 CHF. Čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje isplatiti unaprijed jednokratnu naknadu za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,5% iznosa kredita.

11. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su UJ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da UJ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 5140030250-69700019004/2007 sklopljenog između UJ i Slavonske banke d.d., i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Svjedok UJ iskazao je da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije objasnio bilo što vezano uz naknadu za obradu kredita. Iskazao je da nije mogao pregovarati o bilo kojim odredbama ugovora o kreditu te je potpisao uvjete koje je banka imala.

18. Iz iskaza svjedoka UJ proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita i kako će se određivati te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka UJ jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora i koje konkretne podatke mu je dao o tome na koje stvarne troškove se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Ništetna je odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga na način da je ugovoreno kako korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, unaprijed u jednokratnom iznosu od 1,5% iznosa kredita.

20. U postupku nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 177,64 €. Iz isplatnih naloga razvidno je kako je naknada za obradu kredita plaćena dana 08. svibnja 2007.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Iz iskaza svjedoka UJ proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

23. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

24. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

27. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Zbog toga je i odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

29. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

30. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 177,64 €.

34. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

35. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

36. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

37. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora (1.504,87 €).

38. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 11.07.2024. iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištima 16.01.2025. i 02.04.2025. za svako iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 800,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 1.000,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.059,73 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

39. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Također nije priznat trošak sastava podneska od 11.07.2024., a u kojem tužitelj navodi da je u tužbenom zahtjevu omaškom napravio pogreške koje sada ispravlja. Naime, ovakav trošak nije nastao krivnjom tuženika već isključivo krivnjom tužitelja, odnosno uslijed nepažnje njegova punomoćnika prilikom pisanja tužbe, stoga takav trošak ne može ići na teret tuženika. Isto tako sud je odbio tužitelja za trošak podneska od 02.04.2025. u kojem punomoćnik tužitelja navodi da svjedok nije u mogućnosti sudjelovati na ročištu na daljinu putem aplikacije Microsoft. Naime, navedeni svjedok UJ pozvan je na ročište radi saslušanja te je isti pozvan ukoliko je u mogućnosti sudjelovati na ročištu na daljinu putem aplikacije Microsoft Teams. Dakle, tužitelj nije pozvan da se očituje već svjedok, slijedom čega taj trošak tužitelja nije opravdan niti je bio potreban za vođenje ove parnice sukladno čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e- oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen i za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 €, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 € kao i na tužbu, no međutim uvidom u spis razvidno je da je tužitelj uplatio sudsku pristojbu na tužbu prilikom podnošenja tužbe putem e- komunikacije u iznosu od 6,64 €, slijedom čega mu je dodijeljen uplaćeni iznos od 6,64 € pa je valjalo tužitelja odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 46,45 €. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

U Zagrebu 09. svibnja 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu (53,09 €)

2. Tuženiku po punomoćniku