Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužiteljice MN iz [adresa], M [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branislavu Musulinu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 9. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9011643559 od dana 6. srpnja 2006. godine, solemniziranog kod Javnog bilježnika Suzane Vozila iz Kostrene pod brojem OU-200/06 dana 7. srpnja 2006. godine, koji glasi: "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici UN iz [adresa], M [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.328,88 EUR (slovima: dvije tisuće tristo dvadeset osam eura i osamdeset osam centi), s pripadajućim zateznim kamatama, i to od 15% godišnje koja teče od 31.08.2006. godine do 31.12.2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- na iznos od 0,45 EUR od 30.09.2006 g. pa do isplate

- na iznos od 9,13 EUR od 31.10.2008 g. pa do isplate

- na iznos od 6,79 EUR od 31.12.2008 g. pa do isplate

- na iznos od 9,00 EUR od 31.01.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 13,42 EUR od 28.02.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 10,59 EUR od 31.03.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 11,67 EUR od 30.04.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 8,55 EUR od 31.05.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 5,72 EUR od 30.06.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 6,91 EUR od 31.07.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 7,89 EUR od 31.08.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 7,73 EUR od 30.09.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 5,88 EUR od 31.10.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 9,00 EUR od 30.11.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 11,22 EUR od 31.12.2009 g. pa do isplate

- na iznos od 14,51 EUR od 31.01.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 13,72 EUR od 28.02.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 17,44 EUR od 31.03.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 16,94 EUR od 30.04.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 19,08 EUR od 31.05.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 28,96 EUR od 30.06.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 27,15 EUR od 31.07.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 36,96 EUR od 31.08.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 34,84 EUR od 30.09.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 29,70 EUR od 31.10.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 39,36 EUR od 30.11.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 51,33 EUR od 31.12.2010 g. pa do isplate

- na iznos od 43,76 EUR od 31.01.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 46,59 EUR od 28.02.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 44,22 EUR od 31.03.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 42,01 EUR od 30.04.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 58,13 EUR od 31.05.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 62,63 EUR od 30.06.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 75,11 EUR od 31.07.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 67,42 EUR od 31.08.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 60,42 EUR od 30.09.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 59,76 EUR od 31.10.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 58,09 EUR od 30.11.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 60,78 EUR od 31.12.2011 g. pa do isplate

- na iznos od 65,87 EUR od 31.01.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 66,30 EUR od 28.02.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 63,58 EUR od 31.03.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 65,04 EUR od 30.04.2012 g. pa do isplate

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

- na iznos od 66,52 EUR od 31.05.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 65,22 EUR od 30.06.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 64,95 EUR od 31.07.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 64,04 EUR od 31.08.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 61,47 EUR od 30.09.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 64,12 EUR od 31.10.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 65,66 EUR od 30.11.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 64,55 EUR od 31.12.2012 g. pa do isplate

- na iznos od 58,22 EUR od 31.01.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 63,94 EUR od 28.02.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 63,48 EUR od 31.03.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 61,95 EUR od 30.04.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 56,13 EUR od 31.05.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 57,63 EUR od 30.06.2013 g. pa do isplate

- na iznos od 57,35 EUR od 22.07.2013 g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 137,29 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,79 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2006 do namirenja

- 0,31 € sa pripadajućim kamatama od 28.11.2006 do namirenja

- 0,80 € sa pripadajućim kamatama od 28.12.2006 do namirenja

- 2,79 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2006 do namirenja

- 3,50 € sa pripadajućim kamatama od 31.1.2007 do namirenja

- 3,90 € sa pripadajućim kamatama od 28.2.2007 do namirenja

- 3,29 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2007 do namirenja

- 4,77 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2007 do namirenja

- 7,55 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2007 do namirenja

- 8,32 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2007 do namirenja

- 8,53 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2007 do namirenja

- 6,52 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2007 do namirenja

- 9,16 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2007 do namirenja

- 9,65 € sa pripadajućim kamatama od 31.10.2007 do namirenja

- 7,83 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2007 do namirenja

- 9,56 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2007 do namirenja

- 4,84 € sa pripadajućim kamatama od 31.01.2008 do namirenja

- 4,40 € sa pripadajućim kamatama od 29.02.2008 do namirenja

- 0,68 € sa pripadajućim kamatama od 31.03.2008 do namirenja

- 5,55 € sa pripadajućim kamatama od 30.04.2008 do namirenja

- 6,68 € sa pripadajućim kamatama od 31.05.2008 do namirenja

- 5,01 € sa pripadajućim kamatama od 30.06.2008 do namirenja

- 8,14 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2008 do namirenja

- 7,81 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2008 do namirenja

- 6,63€ sa pripadajućim kamatama od 30.09.2008 do namirenja ,

- 0,28 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2008 do namirenja,

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. godine bila uređena člankom 1. Uredbe o visini

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.212,50 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto dvanaest eura i pedeset centi) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 9. svibnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 2.600,00 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 30. listopada 2024. godine, tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj dana 12. lipnja 2023. zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu Ugovora o kreditu broj 9011643559 od 6. srpnja 2006. godine, solemniziranog kod Javnog bilježnika Suzane Vozila iz Kostrene pod brojem OU-200/06 dana 07. srpnja 2006. godine koja se odnosi na valutnu klauzulu, kao i obvezati tuženika s osnova preplaćenih iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na isplatu iznosa od 2.328,88 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 6. srpnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011643559, kojim je tuženica kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 20.039,01 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženice na dan korištenja kredita, radi kupnje motornog vozila, s rokom povrata u 84 jednaka mjesečna anuiteta. Kamatna stopa ugovorena je u visini od 5,17 % godišnje, s time što je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj odluci. Napominje da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženica vršila jednostrane promjene kamatne stope sa početno ugovorenih 5,17% što je dovelo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima. Tužiteljica drži da su Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno vezanjem iznosa rate uz švicarski franak, Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

te odredbom kojom je tuženici omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, zaključujući da ovo predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Poziva se na sadržaj odluke u kolektivnom sporu što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012, detaljno obrazlažući razloge zbog kojih se utvrđenja iz tog spora imaju primijeniti i u ovoj parnici. Tužitelj drži da je i primjena valutne klauzule u švicarskom franku nepoštena i nedopuštena, obzirom da je tečaj tokom otplate uvelike narastao, što je također rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta. U tom smislu, ponovno se poziva na utvrđenja kolektivne parnice, ističući da je tuženica u ugovornom odnosu primijenila identične ništetne odredbe, smatrajući da je tuženica dužna vratiti joj stoga ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi s osnova valutne klauzule za koju izričito navodi da je jedino predmet tužbenog zahtjeva.

3. Protivi se tvrdnjama tuženice ukazujući na obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu, a osporava i istaknuti prigovor zastare. Ističe i da ima pravni interes za podnošenje tužbe jer se sukladno članka 328. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila temeljem takva ugovora, odnosno temeljem takve osnove, pa je tužiteljica, kao jedna od ugovornih strana ovlaštena pokrenuti sudski postupak radi zaštite svojih prava i interesa, već na temelju same tvrdnje da su joj povrijeđena prava pojedinim (ništetnim) odredbama ugovora kojeg je sklopio sa tuženikom, neovisno o tome što je tužitelj u cijelosti isplatio kredit po tom ugovoru. Naglašava da se u ovom slučaju ima primijeniti odluka u tzv. "kolektivnom sporu" ukazujući na sadržaj članka čl. 502. c) ZPP-a i proširene granice pravomoćnosti te odluke. Naglašava da je upravo u svojstvu potrošača sklopila predmetni ugovor o kreditu, a isti je sklopljen u periodu za koji je pravomoćno utvrđeno da je tužena banka uglavljivala nepoštene ugovorne odredbe u ugovore o kreditu, pa joj nesporno pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz kolektivne presude. Posebice obrazlaže i da ne tvrdi da bi valutna klauzula sama po sebi, kao institut, bila nezakonita, već da je valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nezakonita i to iz razloga što je ugovorena na nepošten način, slijedom čega je sukladno odredbama ZZP-a i ZOO-a ništetna. Naime, tužitelju je prodan kredit uz uvjeravanje da je takav kredit za njega najbolja i najsigurnija opcija, da je riječ o stabilnoj valuti te da će za njega plaćati najmanju cijenu, a u vrijeme kada je ugovarala kredit, nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF, o tome nije upozoren od tuženika, odnosno da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR. Ovo iz razloga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, a riječ je o valuti u koju u vremenima krize kapital bježi, niti je upozorena na rizike na koje je upozoravao Međunarodni monetarni fond. Ukazuje da je tuženoj prema tome, bilo sasvim jasno (ili joj je, obzirom na djelatnost koju obavlja trebalo biti jasno) kakav kredit daje, a tužiteljicu ne samo da nije pravilno informirala i upozorila, već joj je takav kredit nudila kao za najpovoljniji.

4. Tužiteljica dalje navodi da su Opći uvjeti poslovanja koje tuženik spominje po prvi puta joj dostavljeni u tijeku parnice, a nisu joj uručeni uz ugovor o kreditu, niti je prihvatila primjenu istih na predmetni ugovor. Prigovoru zastare se protivi ukazujući na sadržaj sudske prakse. Osporava valjanost tuženikovog protivljenja preinaci tužbe i prigovora zastare na konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Protivi se i primjedbama tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući da je vještak u cijelosti ispuno svoju zadaću, osporavajući sve tvrdnje i zahtjeve tužeika. Tužiteljica se protivi

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

i istaknutom prigovoru prijeboja, navodeći kako su prigovori tuženika u naravi pravne prirode, te zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

5. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da tužiteljici Ugovorom o kreditu broj 9011643559 nisu povrijeđena njezina prava kao potrošača, a sve jer tuženica nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tvrdi da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora jer ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa nema objektivnog identiteta. Navodi i da je Ugovor o kreditu broj 9011643559 u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren, pa tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. Ističe i da je valutna klauzula zakonskim odredbama propisana kao moguća i dopuštena, kao i da je u konkretnom slučaju tužiteljica prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogla birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega je samostalno i slobodno birala i donosila odluku o stupanju u ugovorni odnos. Naglašava i da sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora, s obzirom da su stranke u ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, to su jasno i potvrdile u tekstu samog ugovora gdje je jasno navedeno da su upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Tužiteljica je osim toga i potpisom potvrdila i izjavila da je upoznata sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrdila da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a osim toga ugovor je i solemniziran kod javnog bilježnika. Suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, tuženik tvrdi da je tužiteljica izjavila i potpisala da je bila informirana o svim parametrima za donošenje odluke te je prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita.

6. Utužene iznose vidi kao u potpunosti proizvoljne i sporne kako u osnovi tako i u visini, jer ne korespondiraju sa Ugovorom o kreditu. Ističe kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ih je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Tuženica upire i na određene okolnosti bankarskog poslovanja koji su utjecali na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, ukazujući da je u cijelosti postupao u skladu sa zahtjevima Hrvatske narodne banke. Stav je tuženika da tužiteljica želi kreirati odnos koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Tužiteljica naime nije ugovorila kredit u kunama, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Prigovara se da bi tužiteljica imala status potrošača, a ističe i prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari. U prigovor radi prijeboja stavlja iznos kada je tečaj bio niži od onoga kojega

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

tužitelj fiksira koji će se specificirati nakon provedenog vještačenja. Uz to ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

7. Osobito se protivi predloženom zadatku vještaka kako je to tužiteljica predložila jer bi tuženik time bio stavljen u položaj kao da je ugovorio kredit u kunama uz uvjete ostale koje vrijede za ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom u CHF tada na tržištu, čime bi tužiteljica bila dovedena u znatno povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita koji takove kredite nisu mogli ugovoriti, s time što takav kredit tuženik nikada nije imao u ponudi niti bi isti sklopio jer bi za njega bio štetan. U tom slučaju predlaže slijediti tako postavljen zadatak te izračunati koliko bi tužiteljica platila da je ugovorila kunski kredit pod uvjetima kunskog kreditiranja u spornom razdoblju sa kamatama koje su vrijedile za kunske kredite. Osporavajući tužiteljici status potrošača poziva se na primjenu Direktive 93/13 i opsežnu praksu Suda EU, kao i da je ovaj pravni odnos nastao prije nego li je Republika Hrvatska postala članica Europske unije.

8. U tijeku postupka prigovara nalazu i mišljenju vještaka obzirom da nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu, kontradiktoran je materijalnim dokazima u spisu i načinjen protivno pravilima struke, držeći da je obzirom da su sve promjene vezane uz kamatnu stopu i njezinu promjenu, pa tako i razlike tečaja koje se odnose na kamatu u zastari, nužno odvojiti dio povećane kamatne stope iz povećanog tečaja iz ovog obračuna jer je taj dio u zastari. Tvrdi i da nalaz sadržava zastarjela potraživanja u svom obračunu te se temelji na neugovorenom pravnom odnosu, kao da je ugovoren kredit u HRK sa fiksnom kamatnom stopom. Predlaže stoga da se vještak očituje, a poštujući parametre iz ugovora, na okolnosti svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora te primijeni objektivne kriterije na ovaj konkretni kredit, odnosno napravi usporedbu sa kunskim kreditom, ako se tužiteljicu hipotetski stavlja u situaciju kao da je tada uzela kredit u kunama. Postavlja pitanje i vještaku je li prilikom izračuna visine sa osnove promjene valutne isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve kako se anuitet sastoji od glavnice i kamate, s time što ukoliko sud ne uzme u obzir negativne razlike ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike u iznosu od 137,29 EUR, koji iznos konkretno postavlja tek u podnesku od 14. studenog 2024. godine, pozivajući se u tom smislu i na sudsku praksu. Protivi se i bilo kakovom povećanju i promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva te u odnosu na isto ističe prigovor zastare, odustajući od svih drugih dokaznih prijedloga u vidu saslušanja svjedoka i to osoba koje su potpisale ugovor od strane banke u daljnjem tijeku postupka. Ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja iako tvrdi da osnova za isplatu nema, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužiteljica nije potrošač što je dužna u svakom pojedinačnom slučaju i dokazati i ostalih iznesenih prigovora, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

tužiteljice uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

9. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužiteljice i svjedokinje KN (ranije: Jordan), a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, a vještačenju je prigovorila i tužiteljica no ne u dijelu izračuna, već mogućnosti uračunavanja tzv. negativnih razlika, to je ocijenjeno da je riječ o prigovorima od suda utvrđenoj zadaći vještaka zbog kojih nije potrebno vještaka pozivati radi davanja usmenog očitovanja, tim više što je vješak pisano očitovanje dao u podnesku od 18. veljače 2025. godine. Stoga je sud na ročištu održanom 27. ožujka 2025. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke, a niti stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011643559 sklopljen dana 6. srpnja 2006. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao davateljica kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 20.039,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, i to za kupnju motornog vozila, s rokom vraćanja od 84 mjeseca (7 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 1. Ugovora određeno je da je iznos kredita 20.039,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita,

- člankom 6.2. Ugovora o kreditu određena je valutna klauzula pa je tako ugovoreno da se kredit u iznosu od 20.039,01 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora, otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dok je člankom 11.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora tužiteljica potvrđuje da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ju je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te u trenutku ugovaranja iznosi 5,17 % godišnje, obračunava se u CHF i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima, Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 5,17 % podizala kamatnu stopu,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,

- među strankama nakon provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice, ne bi trebalo biti prijeporno niti da je tužiteljica Ugovor o kreditu podignula kao potrošač, radi kupnje motornog vozila koje je služilo za privatne potrebe, kako je tužiteljica iskazala u svom stranačkom iskazu, a koje navode tuženica nije s uspjehom osporila. Tužiteljica je iskazala da je neposredno prije imala prometnu nesreću u kojoj je uništen njezin dotadašnji automobil, pa kako ima bolesno dijete, morala je hitno nabaviti novi automobil, pronašla je auto Fiat Punto, te kako nije mogla financirati otplatu nego na 7 godina, obratila se tuženici koja joj je kazala da kredit u ovom trajanju od 7 godina može dobiti jedino u valuti CHF. Istaknula je i da je u vrijeme ugovaranja kredita imala 64 godine, da se kredit inače dozvoljavao do 70 godina, no banka joj je kazala da će joj dopustiti da još godinu dulje otplaćuje kredit, što joj je odgovaralo. Navela je i da je završila višu ekonomsku školu, a radila je u društvu Brodokomerc na poslovima ekonomista, najviše investicija i kredita društva s bankama, no nije imala iskustva u poslovanju s valutom CHF jer je njezina firma radila ili s njemačkim markama ili eventualno dolarima, pa to njoj nije bilo poznato, a ni u privatnom životu nije imala dodira s valutom švicarski franak, taj novac nikada nije ni imala u ruci, u njemu nije primala plaću, niti je o tome znala išta. Tužiteljica je naglasila da je očekivala da će njezina rata po prilici biti jednaka kao u vrijeme ugovaranja, a automobil je zbog djeteta morala hitno nabaviti i imati spremno vozilo, no njezin anuitet je od početnih 1.300,00 kn narastao na 1.900,00 kn mjesečno, što je za nju bila katastrofa jer je živjela samo od mirovine, a pomagala se tako što je iznajmljivala jednu garsonijeru uz pomoć čega je plaćala kredit i troškove života. Tužiteljica je naglasila i da je nitko u banci nije upozoravao na mogućnost takvog rasta valute CHF, nisu joj se objašnjavali ni razlozi zašto se kamatna stopa može mijenjati gore ili dolje, kredit je pripremala banka, a njoj je bilo rečeno da jedino ovakav kredit može dobiti, pa drži da nije mogla utjecati na njegov sadržaj, a dok nije došla u banku nije ni znala da postoji auto kredit u valuti CHF. Konačno, opisala je da je u mirovinu otišla 1990. godine, kao i da je kredit u cijelosti otplatila banci.

- konačno, među strankama nije sporno niti da je sporni Ugovor o kreditu otplaćen dana 22. srpnja 2013. godine.

12. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati njihovu ništetnost, kao i isplatu preplaćenih iznosa s osnova valute. Prijeporno je nadalje i ima li tužiteljica status potrošača, je li njezino potraživanje u zastari, kao i je li osnovan prigovor radi prijeboja tuženika.

13. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

14. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, pri čemu predmet ovog ugovora nisu zahtjevi s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi.

17. Ugovor kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom sklopljen je 6. srpnja 2006. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

18. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Privredna banka Zagreb d.d. od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

19. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

20. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

21. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koja joj daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

22. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

23. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

24. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

25. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime, tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom od dana 6. srpnja 2006. godine, tužiteljica s jedne strane imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (valuti ugovora, ali i kamatnoj stopi te načinu izračuna anuiteta ovisno o ovim parametrima), odnosno da joj je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno joj predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope (no isplata s koje osnove nije predmet tužbenog zahtjeva).

26. Tužiteljica je naime, u svom stranačkom iskazu jasno navela da je sve informacije u dostupnom auto kreditu dobila u poslovnici tuženika gdje joj je kazano kako je kredit u valuti CHF na 7 godina i uz promjenjivu kamatn stopu, jedini auto kredit koji ona može dobiti, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da ona utječe na njihov sadržaj. Osim toga, istaknula je da je nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već joj je taj kreditni posao od strane tuženice, te uvažavajući tadašnju klimu među stanovništvom, predočen kao sigurni kreditni posao, odnosno jedini kreditni posao koji kod banke može dobiti. I po ocjeni ovoga suda, tužiteljica je razumljivo vjerovala ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, jer je logično da građanin ne sumnja u zaposlenike banaka koji nude financiranje u bankama kao profesionalnim kreditnim ustanovama, pod prividno povoljnim uvjetima.

27. Tuženica u ovoj parnici bez uspjeha pokušava osporiti status potrošača tužiteljice. Naime, iako je tužiteljica u svom radnom vijeku bila zaposlena kao ekonomist u društvu Brodokomerc gdje se bavila plaćanjima, investicijama i odnosima s bankama, tužiteljica je u mirovinu otišla 1990. godine, dakle za vrijeme još tada važećeg socijalističkog društveno-gospodarskog sistema, u kojem je mogćnost privatnog poduzetništva bila strogo ograničena, a privatne banke niti nisu postojale niti su poslovale po isključivo tržišnim principima. Stoga je jasno da znanja koja je tužiteljica stekla u obavljanju svog posla, nisu sadržajno jednaka znanjima i poslovanju banaka u kapitalističkom društvu. Na koncu, tužiteljica je istaknula da nikada nije poslovala s valutom CHF, da joj je ona bila nepoznata, nikada nije niti imala te novčanice u ruci, pa je i iz ovih razloga jasno da nije imala dovoljno infomacija o tome da je valuta CHF valuta utočišta, odnosno da je riječ o valuti čija vrijednost oscilira ovisno o kretanjima na globalnom tržištu te da vrijednost te valute nije zaštićena kao što je to EUR prema hrvatskoj kuni. Tužiteljica je naglasila i da je osobni automobil Fiat Punto koji je kupila, služio joj za osobne potrebe, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

tužiteljica je više od 15 godina bila umirovljenik, a automobil joj je bio potreban i kako bi mogla voditi skrb o svojem bolesnom djetetu, pa je jasno da je sporni ugovor o kreditu potrošački, odnosno da je imao potrošačku namjenu kako to tužiteljica i tvrdi. Na koncu i iz samog sadržaja ugovora o kreditu jasno je vidljivo da je tužiteljica ovaj ugovor sklopila kao obični građanin, za svoje osobne potrebe.

28. Na drugačiji zaključak suda ne utječe niti iskaz saslušane svjedokinje KN koja je u ime tuženika sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu. Naime, svjedokinja se nije sjećala nikakvih konkretnih okolnosti vezanih uz sklapanje, odnosno pregovaranje uvjeta spornog ugovora o kreditu, što bi tek bilo podobno za stvaranje zaključka o tome da su tužiteljici predočeni svi valutni rizici, a nije se mogla sjetiti niti jesu li tužiteljici bili osim ugovora u valuti CHF, dostupni i ugovori o kreditu u valuti EUR, odnosno u kunama, s obzirom na uvjete kreditiranja banke u to vrijeme.

29. Tuženica s druge strane nije dokazala da bi na neki način dala tužiteljici informacije o opasnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženiku. Tužiteljica je k tome, u vrijeme sklapanja ugovora bila osoba u mirovini pa iako je njezino životno iskustvo bogato i iako je završila višu ekonomsku školu, ona nije bila stručnjak koji se bavio bankarskom djelatnosti, niti je imala saznanja o specifičnostima rizika kredita vezanih uz valutu CHF. Konačno, tužiteljica je naglasila i da joj nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se niti kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, kao i da je vjerovala da se vrijednost valute CHF neće značajno mijenjati, tim više što su joj djelatnici banke preporučili kredit upravo vezan uz CHF valutu kao jedini kredit kojim može financirati kupnju automobila.

30. Iskaz tužiteljice sud je držao istinitim, s obzirom da tuženica tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgla tvrdnje tužiteljice, odnosno nije dokazala da bi joj na adekvatan način dala potrebne informacije o izvjesnom rastu valute CHF i utjecaju rasta te valute na iznos anuiteta tužiteljice. Ujedno, imajući u vidu da je automobil tužiteljica kupovala za privatne potrebe, a sama nema znanja o poslovanju banaka, ovaj sud cijeni da je i dokazala status potrošača.

31. Međutim, činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužiteljica u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je tužiteljica jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužiteljice koji nije ekonomske struke, već je kredit uzimala kao potrošač radi kupnje motornog vozila, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužiteljici takva da ju je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 6.2 Ugovora), budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, nego je ona ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Osim toga, iako tužiteljica posebno ne traži ništetnost i odredbe članka 11.9 ugovora na koju se poziva tuženik, kojim je određeno da potpisom ugovora tužiteljica potvrđuje da je upoznata s mogućim

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ju je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a na čiji sadržaj se tuženica poziva u tijeku ove parnice, jasno je da se ne radi o valjanoj odredbi koja bi bila temelj za isključenje odgovornosti tuženice, jer to tuženica nesporno nije učinila na valjani i potpuni način.

32. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 6. (u naravi 6.2.) Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 6.2. Ugovora o kreditu od 6. srpnja 2006. godine kojom je ugovoreno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja, ocjena je ovoga suda da citirana odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

33. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, to je dopušteno ocjenjivati je li ona poštena ili ne.

34. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

35. O odredbi članka 6.2. Ugovora o kreditu od 6. srpnja 2006. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja uglavak ugovora koji nije lako razumljiv i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatra nepoštenim.

36. Naime, odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu od 6. srpnja 2006. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužiteljici nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njezinu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije joj bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćala kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

37. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 6. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima u članku 6.2. i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

38. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

39. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

40. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

41. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). Tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužiteljici dala sve potrebne informacije kako bi tužiteljica mogla shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložila prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF.

42. Naime, tužiteljica je iskazala da se djelatnicima banke obratila s punim povjerenjem, vjerujući da će joj tuženica ponuditi dobar kreditni posao. Opisala je da joj je kao jedini kreditni posao preporučen upravo kredit za kupnju motornog vozila uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu, da joj nitko nije govorio niti je upozoravao na mogućnost značajnog povećanja tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, već da je upravo suprotno, ponuđeni kredit joj prezentiran kao dobar i siguran, odnosno jedini pravni posao putem kojeg automobil može kupiti s obzirom na svoje godine života i činjenicu što je bila umirovljenica, čemu je tužiteljica opravdano povjerovala. Na koncu tuženica nije dokazala da su klijeti mogli utjecati na odredbe ugovora – ponuđenu valutu CHF, ali niti način određivanja kamatne stope. Stoga, u situaciji kada je tužiteljici ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s promjenjivom kamatom od 5,17 %, i gdje tužiteljica nije upozorena na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste za više od 30 %, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 6. (točnije 6.2.) Ugovora o kreditu, nije odredba čiji sadržaj i učinke je tužiteljica kao

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

prosječni potrošač, mogla lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

43. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

44. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

45. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma valute, kamate, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

46. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužiteljici nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi se tužiteljica izričito upozoravala na opasnost izvjesnog rasta vrijednosti švicarskog franka, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužiteljica tužbenim zahtjevom traži.

47. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužiteljicu nudeći joj sporni pravni posao kao siguran i dobar, odnosno jedini pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

48. Iako nije predmet tužbenog zahtjeva, strankama treba ukazati i da niti članak 4. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,17 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,17 %, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Međutim, ovo se strankama napominje samo kako bi se ukazalo na za tužiteljicu, višestruku štetnost ugovaranja ovakvog ugovora, čega tužiteljica nije bila svjesna, i što će u razdoblju otplate, otežati njezin ekonomski položaj.

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

49. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

50. Ugovorna odredba kakva je članak 6. Ugovora o kreditu od 6. srpnja 2006. godine, je ugovorna odredba koja stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daje mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

51. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

52. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 6.2. Ugovora o kreditu predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštenu ugovornu odredbu, a koja je sukladno članka 87. stavka 1. ZZP ništava.

53. Istaknuti prigovor zastare tuženice pritom nije osnovan s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), pri čemu valja istaknuti i kako je tužiteljica ovaj postupak pokrenula 12. lipnja 2023. godine, dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito i zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

54. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužiteljica ne bi imala legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužiteljica tada nije imala saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženik kroz

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

čitav tijek trajanja ove parnice osporavao tužiteljici, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužiteljice, mogla bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužiteljice, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužiteljice bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici, odnosno u cijelosti isplatiti kreditnu obvezu. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužiteljice dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice neosnovani.

55. Imajući u vidu navedeno, sud je nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u točki I izreke ove presude.

56. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec., proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu više plaćeno radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od otplate kredita, pri čemu razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 2.328,88 EUR. Vještak navodi da je primijenjena kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu 5,17% godišnje, da bi odlukama tuženice rasla na 6,17 % (od 31. kolovoza 2007. godine) te 7,45 % (od 29. veljače 2008. godine). Ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 5,17% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, zanemarujući razlike u korist tuženice do kojih je došlo zbog povećanja kamatnih stopa obzirom da one nisu predmet tužbenog zahtjeva, tužiteljica je do 22. srpnja 2013. godine tj. do otplate kredita više uplatila gore navedeni iznos, sve na dane kako se to navodi u nalazu i mišljenju vještaka od 20. rujna 2024. godine, kojem nijedna od stranaka u odnosu na dio matematičkog izračuna, nije imala primjedbi. S druge strane, vještak je u nalazu i mišljenju prikazao promjene tečaja CHF tijekom trajanja kredita s početnih 4,639539 kn za 1 CHF u vrijeme ugovaranja, izračunavši gore navedenu razliku od 2.328,88 EUR nastalu radi rasta vrijednosti tečaja do najviše 6,507095 za vrijeme trajanja kreditnog odnosa.

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

57. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Tomislav Prpić, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se nedvojbeno povećao tečaj CHF u odnosu na kunu, s time što je do porasta anuiteta svakako došlo i zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika, no koje vještak nije računao s obzirom da nisu predmet tužbenog zahtjeva. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica u naravi navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužiteljica otplaćujući kredit prema ništetnim odredbama ugovora uplatila više 2.328,88 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, a iznosio je 4,639539 kn, s obzirom da je jedino ovu vrijednost valute CHF prema kuni, tužiteljice mogla imati na umu prilikom sklapanja ugovora, jer su joj svi razlozi zbog kojih će uskoro doći do povećanja tečaja uslijed specifičnosti ugovorene valute, ostali nepoznati krivnjom tuženice koja je ove informacije tužiteljici zatajila. Posljedica ovakvog nepoštenog postupanja i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jest da se na pravni odnos stranaka primjenjuje upravo vrijednost valute u trenutku ugovaranja, kao jedini kriterij poznat strankama, pa tako i tužiteljici, i čime se prigovori tuženice nalazu i mišljenju vještaka i načinu kako je vještačenje provedeno, čine neosnovanim. Nalaz i mišljenje vještak je protivno tvrdnjama tuženika, izradio sukladno dokumentaciji i nalogu suda, razlike do kojih je došlo zbog povećanja kamata nije ni uzeo u obzir, već jedino razliku zbog povećanja tečaja (koja je jedino i utužena), a nije točno niti da bi u nalazu i mišljenju uzimao u obzir i zastrjela potraživanja, jer je odluka o tome koje je potraživanje zastarjelo na sudu, koji pak nijedno od utuženih potraživanja tužiteljice nije utvrdio zastarjelim.

58. Vještak je naime, nalaz i mišljenje izradio u potpunosti u skladu sa zadaćom suda, a tuženica izuzev prigovora samoj zadaći, nije istaknula konkretne prigovore matematičkom izračunu vještaka, niti je zatražila provedbu novog vještačenja iz tog razloga. Činjenica s druge strane jeste, da je tužiteljica tijekom trajanja ugovornog odnosa plaćala i niže anuitete i to u ukupnom iznosu od 137,29 EUR kako to vještak navodi, zbog čega je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, no ne u točno određenom iznosu, već je taj iznos specificirao tek nakon provedenog vještačenja.

59. Odlučujući o ovom prigovoru tuženika, prije svega valja istaknuti kako se ne može prihvatiti stav tuženika o tome da bi sud o iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti.

60. Osim toga, nije osnovan niti prigovor radi prebijanja tuženice.

61. Ako bi se prihvatilo da tuženica za vrijeme trajanja prethodnog postupka nije morala istaknuti prigovor radi prebijanja u točno određenom, konkretnom iznosu, već je to mogla učiniti i naknadno u tijeku glavne rasprave (kao što je to učinila u ovom postupku), taj prigovor radi prebijanja ponovno je neosnovan. Ovo iz razloga što plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila. Zato ne postoji

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužiteljici okolnosti vezane uz rizičnost ugovaranja kreditne obveze u valuti CHF, za koju je znala da nije predmet zaštite Hrvatske narodne banke, da u vremenima krize služi kao valuta utočišta te se može očekivati njezino znatno jačanje, pa je krivnja za ništetnost te odredbe na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužiteljica uplate vršila prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužiteljica platila, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

62. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF koji će izvjesno uslijediti, ostvariti značajno veću dobit, što su sve informacije koje je zatajila tužiteljici, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene i kamatne stope koja će narasti za više od 30%, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u omjeru od 40 %, bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužiteljici kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je prigovor prijeboja tuženice odbijen kao neosnovan te je donesena odluka kao u točki III izreke.

63. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužiteljice od 30. listopada 2024. godine, treba naglasiti da niti osnovni, niti konačni tužbeni zahtjev nisu zastarjeli. Naime, kao što je već rečeno tužiteljica je tužbu podnijela prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu, dok u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku od 30. listopada 2024. godine treba istaknuti kako shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa od sveukupno 2,8 % u odnosu na početno postavljeni tužbeni zahtjev, zahtjev tužiteljice zastario, bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. Naime, do izmjene tužbenog zahtjeva došlo je ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužiteljica fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužiteljice, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

osnovanost zahtjeva tužiteljice, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužiteljica je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postala svjesna svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužitelj proveo prije podnošenja tužbe. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužiteljica u tužbi detaljno opisala sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine), a protivno shvaćanje bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije.

64. Slijedom svega navedenog osnovan je tužbeni zahtjev odnoseći se na isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, temeljem kojih je tuženica od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla, i to u iznosu od 2.328,88 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR. Tužbeni zahtjev za isplatu se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno kao u točki II izreke presude, uz dosudu tužiteljici zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

65. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužiteljice potreban radi vođenja postupka.

66. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 2. travnja 2024. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu, a isti iznos pripada joj za podnesak od 30. listopada 2024. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka (Tbr. 8/1 Tarife). Za podnesak od 26. ožujka 2025. godine koji predstavlja podnesak iz Tbr. 8/4 Tarife osnovan je zahtjev jedino u iznosu od 50,00 EUR. Osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 23. svibnja 2024. godine, 18. lipnja 2024. godine, 9. prosinca 2024. godine i 27. ožujka 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.450,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 1.812,50 EUR. Osim toga, pripada joj plaćenih 400,00 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023

provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice. Tužiteljici je tako sveukupno dosuđeno 2.212,50 EUR, koliko je tužiteljica i zatražila.

67. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 9. svibnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-1367/2023