Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje – Buie
Via dell'Istria 1, 52460 Buie
Posl. br. P-908/2021-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja BETAPROM d.o.o. Umag, Juricani 11, OIB 14729452829, kojeg zastupa punomoćnica Olga Perović, odvjetnica u Umagu, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB 76674680107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Ines Ferlin, odvjetnice u Umagu i punomoćnika tuženika OĐ, **.**.2025., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama posl. br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka isplatom 66.999,09 eura (šezdesetšesttisućadevetstodevedesetdevet eura i devet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. svibnja 2025. do isplate po stopi iz 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u skladu sa zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-1215/2019-19 od 9. studenog 2020.
1. 1. U tužbi navodi da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama posl. br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019. na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnice Čakovec, kao založnog vjerovnika i TEAM d.d., Čakovec, kao založnog dužnika, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu 4.053.783,96 kuna (sada 538.029,59 eura) iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012. između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i TEAM d.d., Čakovec kao korisnika kredita, a visina koje tražbine se dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja o stanju duga po navedenom kreditu na dan 18. travnja 2019., određena ovrha na posebnom dijelu nekretnine u vlasništvu ovršenika, upisanom u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. [broj ZK uloška], oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to na 4. Suvlasnički dio: 30/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4). Tužitelj smatra da je ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1215/2019 od 13. svibnja 2019. nedopuštena u cijelosti i to iz razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju ovršne isprave zahtijevati ovrhu protiv ovršenika, jer je tražbina ovrhovoditelja koja je predmet ovrhe prestala u cijelosti te jer je tražbina ovrhovoditelja zastarjela.
1. 2. Tražbina ovrhovoditelja radi čije naplate je pokrenut ovršni postupak na temelju predmetnog rješenja o ovrsi, nije neposredno osigurana založnim pravom na nekretnini ovršenika koja je predmet ovrhe, već je založnim pravom osigurana mjenična tražbina u okvirnom iznosu zaduženja (3 milijuna eura) stečajnog dužnika TEAM d.d. Čakovec, koju tražbinu tuženik (kao ovrhovoditelj) nije otkupio u cijelosti. Posljedično, tuženik (kao ovrhovoditelj) nije dokazao javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom propisanom u čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona, da je konkretna tražbina, koja je osigurana založnim pravom na nekretnini ovršenika, doista prešla s ranijeg vjerovnika na tuženika, jer to ne proizlazi iz sadržaja priloženog Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. (u kojem nisu pojedinačno specificirane zalogom osigurane tražbine iz pojedinačnih kreditnih ugovora), kao niti iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. (koji je priložen uz ovršni prijedlog). Budući da na tuženika (kao ovrhovoditelja) nije prenijeta cijela mjenična tražbina koja je osigurana predmetnim založnim pravom, to tuženik (kao ovrhovoditelj) nije dokazao da je ovršna tražbina u iznosu od 4.053.783,96 kuna doista osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja (ovršenika), jer njezina poveznica s uknjiženim založnim pravom temeljem Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. nije individualizirana u priloženim ispravama uz ovršni prijedlog.
1. 3. Tuženik je pokrenuto predmetni ovršni postupak radi naplate tražbine u iznosu 4.053.783,96 kuna iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012. između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i TEAM d.d. Založno pravo na nekretnini tužitelja upisano pod posl. br. Z-732/2010, uknjiženo je na temelju Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini br. 10218020001 od 3. veljače 2010. (dalje u tekstu: Sporazum), također sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i TEAM d.d. kao založnog dužnika, a temeljem kojeg sporazuma kao ovršne isprave je doneseno pobijano rješenje o ovrsi. Međutim, tužitelj ističe da je predmet potonjeg Sporazuma osiguranje svih tražbina vjerovnika prema dužniku do iznosa 3.000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, temeljem četiri vlastite mjenice, koje dospijevaju na naplatu po viđenju, svaka izdana u Čakovcu dana 3. veljače 2010., s klauzulom ''bez protesta'' i s rokom podnošenja na isplatu najkasnije do 31. prosinca 2015., a koje prileže navedenom sporazumu (čl 1.), a u koju mjeničnu tražbinu posebno ulazi (samo) tražbina iz Ugovora o kreditu br. 10218020008 od 29. siječnja 2010. (čl. 2). Na navedenom Sporazumu ishođena je klauzula ovršnosti na temelju čl. 8. Sporazuma, prilaganjem potvrde izvornog vjerovnika o nenaplativosti navedene četiri vlastite mjenice koje su izdane svaka na iznos od 5.763.750,00 kuna, na dan dospijeća 15. prosinca 2015. i Izvatka iz poslovnih knjiga izvornog vjerovnika o stanju dospjelog duga po navedenom Sporazumu, te je utvrđen ukupan iznos dospjelog duga iz četiri vlastite mjenice s klauzulom bez protesta na dan 15. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 23.055.000,00 kuna. Prema stipulaciji predmetnog Sporazuma, radi se o pravnom poslu koji se svrstava među ugovore o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (čl. 1025. - 1027. Zakona o obveznim odnosima), pri čemu tražbina koja je u čl. 1. tog Sporazuma nominirana u iznosu od 3.000.000,00 eura, predstavlja okvirni iznos kredita koji je pokriven zalogom četiri vlastite mjenice. Tražbina koja je u čl. 2. individualizirana opisom konkretne tražbine utvrđene temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu br. 10218020008 od 29. siječnja 2010., predstavlja dio mjenične tražbine koja je u čl. 1. ugovorena u okvirnoj visini od 3.000.000,00 eura. Predmetni "Sporazum o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. " nikada nije anektiran, a niti na drugi način, sukladno odredbi čl. 1027. Zakona o obveznim odnosima, bilo kakav i bilo koji drugi kredit, a posebice ne onaj koji se odnosi na Ugovor o kreditu br. 12022020010 od 22. ožujka 2012. koji predstavlja pravnu osnovu potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja iz ovršnog postupka koji je prethodio ovom postupku. Tražbina iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 od 22. ožujka 2012., nije individualizirana kao sastavni dio mjenične tražbine iz Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010., da bi time bila osigurana založnim pravom na nekretnini ovršenika. S tm u svezi tužitelj ukazuje na praksu županijskih sudova o naravi mjenične tražbine i svhaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravu vjerovnika na namirenje samo one točno određene tražbine koja je osigurana založnim pravom. U skladu s citiranom praksom Županijskog suda u Splitu u rješenju posl. br. Gž-2153/2018-2 od 23. siječnja 2020., tuženik (kao ovrhovoditelj) pobijanim rješenjem o ovrsi ne potražuje naplatu mjenične tražbine iz četiri vlastite mjenice izdane od strane TEAM d.d. Čakovec koja je osigurana Sporazumom o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. na temelju kojeg je uknjiženo založno pravo na nekretnini tužitelja, a to iz razloga jer očito nije tu tražbinu preuzeo u cijelosti, već zahtijeva naplatu tražbine koja svoj temelj ima u Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2012. pri čemu ta tražbina (4.053.783,96 kuna) ne predstavlja individualizirani (i sastavni) dio mjenične tražbine utvrđene u Sporazumu o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010., kao što je to npr. similarna tražbina koja je utvrđena u čl. 2. tog Sporazuma, te ona koja proizlazi iz Ugovora o kreditu br. 10218020008 od 29. siječnja 2010. Posljedično tome, tuženik nije ovlašten zahtijevati namirenje tražbine iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 od 22. ožujka 2012. (4.053.783,96 kuna) iz vrijednosti založene nekretnine tužitelja, jer založnim pravom na nekretnini tužitelja nije osigurana tražbina iz navedenog ugovora o kreditu. Opisano pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 220/1997 od 20. svibnja 2002.
1. 4. Nadalje, tužitelj smatra da tuženik nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju za naplatu tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini tužitelja. Tuženik (kao ovrhovoditelj) nije izvorni vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini tužitelja. Tužitelj (kao ovršenik) nije izvorni dužnik tražbine radi čijeg osiguranja je uknjiženo založno pravo na nekretnini u njegovom vlasništvu. Posljedično, tuženik je kao ovrhovoditelj svoju aktivnu legitimaciju bio dužan utemeljiti na javnoj ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi predmet koje je prijenos određene (mjenične) tražbine, i to upravo one koja je osigurana upisanim založnim pravom. Suprotno navedenom, tuženik je uz prijedlog za ovrhu priložio Ugovor o prijenosu sklopljen između tuženika i Raiffeisenbank Austria d.d. od 15. veljače 2018., predmet kojeg ugovora je definiran u čl. 3. ugovora, kao prijenos određenih akcesornih prava osiguranja tražbina, među kojima i založno pravo na nekretnini ovdje tužitelja, a ne prijenos samih tražbina. Navedeno jasno i nedvosmisleno proizlazi iz čl. 1. spomenutog ugovora o prijenosu u kojem su ugovorne strane (ovrhovoditelj, ovdje tuženik i Raiffeisenbank Austria d.d.) konstatirale da su dana 8. veljače 2018. sklopili drugi pravni posao nazvan ''Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina'' te da na temelju čl. 5. istog ugovora, sklapaju predmetni Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018. Dakle, u samom ugovoru o prijenosu jasno se ukazuje da isti nije pravni osnov prijenosa određenih tražbina s izvornog vjerovnika na novog vjerovnika, ovdje tuženika, već da je pravni osnov drugi pravni posao nazvan ''Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina'', navodno sklopljen 8. veljače 2018, a koji ugovor tuženik, odnosno ovrhovoditelj nije priložio u ovršnom postupku. S tim u vezi tužitelj naglašava da do prijenosa hipoteke na drugu osobu dolazi ex lege temeljem članka 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pod uvjetom da je na istu prenesena tražbina osigurana takvom hipotekom. Dakle, hipoteka je akcesorno pravo koje prati sudbinu tražbine, a ne obrnuto. Prijenosom tražbine na novog vjerovnika, prenosi se i hipoteka osnovana radi osiguranja takve tražbine. S druge strane, pravnim poslom predmet kojeg je prijenos isključivo hipoteka, ne dolazi do prijenosa tražbine koja je tom hipotekom osigurana. Slijedom iznijetog, navedeni Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018., koji je priložen uz prijedlog za ovrhu, ne predstavlja ispravu propisanu čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona. Naime, bez predočavanja sadržaja pravnog posla nazvanog ''Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina'' od 8. veljače 2018., predmet kojeg je navodno prijenos tražbina na tuženika, odnosno bez mogućnosti da sud sa sigurnošću provjeri o kakvom se obveznopravnom poslu radilo u svezi s tim ugovorom o kupoprodaji, nije moguće izvesti nedvojben zaključak o tome da li je doista taj ugovor moguće podvesti pod ugovor o cesiji, u kakvom sadržaju i kojem obliku od onih koje stipulira Zakon o obveznim odnosima, pa tako nije razvidno je li ustupitelj Raiffeisenbank Austria d.d.. imao ovlaštenje ustupiti svoju tražbinu prema glavnom dužniku TEAM d.d. Čakovec bez ikakvih ugovornih ograničenja (čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, u nastavku: ZOO), je li "ugovor o cesiji" stupio na snagu ispunjenjem obveze ustupitelja da o njemu obavijesti glavnog dužnika Team d.d. Čakovec (čl. 82. ZOO), je li ustupljeno cijelo potraživanje prema glavnom dužniku Team d.d. Čakovec ili tek jedan dio njegovog duga, o čemu su uz "ugovor o cesiji" morale biti priložene isprave koje dokazuju visinu tražbine / duga (čl. 85. ZOO). Kako iz priloženog ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. ne proilzazi da bi izvorni vjerovnik iz ovršne isprave Raiffeisenbank Austria d.d. prenio na tuženika (mjeničnu) tražbinu sadržanu u ovršnoj ispravi te koja je osigurana založnim pravom, to je po mišljenju tužitelja, nedopuštena ovrha određena pobijanim rješenjem o ovrsi jer tuženik nije ovlašten zahtijevati ovrhu na temelju ovršne isprave.
1. 5. Tužitelj, nadalje osporava predmetno rješenje o ovrsi iz razloga što je prestala tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012. Tužitelj je kupoprodajnu cijenu za uvodno naznačeni posebni dio nekretnine, u cijelosti podmirio do dana 23. travnja 2013., kada je istom izdana Tabularna isprava radi opravdanja predbilježbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj temeljem Ugovora o kupoprodaji br. 3496/2011 od 28. ožujka 2011. Pored navedenog, TEAM d.d., kao knjižni prednik tužitelja, se Ugovorom o kupoprodaji izrijekom obvezao provesti upis brisanja založnog prava u roku od 15 dana od dana isplate kupoprodajne cijene u cijelosti. Dakle, tužitelj je u cijelosti podmirio ugovorenu kupoprodajnu cijenu iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. ožujka 2011. godine, dok je Raiffeisenbank Austria d.d. u cijelosti propustila izdati brisovno očitovanje, a TEAM d.d., Čakovec u cijelosti propustilo provesti navedeno brisovno očitovanje u zemljišnim knjigama. No, neovisno o navedenom, slijedom činjenice da je obveza Raiffeisenbank Austria d.d. na izdavanje brisovnog očitovanja bila vezana isplatom kupoprodajne cijene, to je nesporno prestala tražbina iste banke koju bi se moglo naplaćivati iz bilo kojeg sredstva osiguranja, čak i neovisno o tome da li je ona bila uredno i zakonito osigurana založnim pravom uknjiženim na nekretnini tužitelja. Kako je tražbina Raiffeisenbank Austria d.d. u cijelosti podmirena, to ista banka i nije mogla na tuženika (kao ovrhovoditelja) prenijeti tu tražbinu, kao neko svoje pravo koje više nije imala. Nadalje, tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja bila je predmet naplate u stečajnom postupku koji se vodi nad dužnikom TEAM d.d. ''u stečaju'', a u kojem postupku je prodajom samo dijela nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika, na kojima je bilo upisano založno pravo na temelju istog Sporazuma od 3. veljače 2010., namiren ovdje tuženik u iznosu od 9.735,532,50 kuna, koji iznos bitno premašuje iznos tražbine naznačen u prijedlogu za ovrhu 4.053.783,96 kuna. Također, uvidom u povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga za posebne dijelove nekretnina na kojima je bilo uknjiženo založno pravo na temelju Sporazuma od 3. veljače 2010. (ukupno 99 etaža), razvidno je da je isto brisano na temelju brisovnih očitovanja izvornog vjerovnika ili dosudama u stečajnom ili ovršnom postupku, i to na ukupno 97 etaža, odnosno da je kupoprodajna cijena za 97 etaža bila isplaćena radi namirenja upravo založnog prava uknjiženog na nekretnini ovdje tužitelja. Posljedično, tužitelj drži da je tražbina, koja je možda i tek eventualno osigurana založnim pravom na njegovoj nekretnini, namirena u cijelosti, a u suprotnom je na tuženiku teret dokazivanja o tome koji dio tražbine je u ovršnom postupku posl. br. Ovr-1215/2019 ovlašten naplatiti.
1. 6. Tužitelj ističe prigovor zastare potraživanja tuženika iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012. U skladu s navedenim, predmetna tražbina nije kao sastavni, individualizirani dio mjenične tražbine ugovornog prednika tuženika (Raiffeisenbank Austria d.d.) osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja. Odredbom čl. 228. ZOO-a, propisano je da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine. U čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u 24 jednakih mjesečnih obroka, od kojih prvi dospjeva na naplatu 31. ožujka 2012., a posljednji 28. veljače 2014. Prijedlog za ovrhu tuženika je pred ovim sudom zaprimljen dana 29. travnja 2019. Stoga je tražbina tuženika koju potražuje pobijanim rješenjem o ovrsi zastarjela. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu u kojoj će proglasiti nedopuštenom predmetnu ovrhu.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu.
2. 1. Navode tužitelja da Sporazum o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. koji je solemniziran 3. veljače 2010. od strane javnog bilježnika Ivana Marodi, Čakovec, pod poslovnim brojem OV- 1131/10, pravni posao koji se svrstava među Ugovore o kreditu za temelju zaloga vrijednosnih papira, te da istim nije osigurana tražbina temeljem Ugovora o kreditu broj 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru, jer ista nije individualizirana, tuženik smatra neosnovanim i neutemeljenim. Ovo iz razloga što je iz čl. 1. Sporazuma vidljivo da je navedena tražbina osigurana zalogom, a sudska praksa na koju se poziva tužitelj ne odnosi se na identično činjenično stanje kao u ovom predmetu te ista nije primjenjiva.
2. 2. Na navode da tuženik nije dokazao aktivnu legitimaciju za naplatu tražbine, tuženik je istaknuo kako je sudu uz prijedlog za ovrhu dostavljen Ugovor o prijenosu sklopljen sa Raiffeisenbank Austria d.d. dana 15. veljače 2018., a koji Ugovor je ovjeren istog dana kod javnog bilježnika Lucije Popov, Zagreb, pod poslovnim brojem OV-1616/2018.
2. 3. Na temelju navedenog ugovora, na tuženika je između ostalog, prenijeto založno pravo uknjiženo pod poslovnim brojem Z-732/10, a temeljem Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini br. 10218020001 od 3. veljače 2010. na nekretninama u A, uknjižuje se pravo zaloga za iznos od tri milijuna eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan dospijeća, sa zakonskom zateznom kamatom određenom za odnose iz trgovačkih ugovora, koja u trenutku sklapanja ovog sporazuma iznosi 17 % godišnje, promjenjiva, računajući od dana dospijeća pa do dana namirenja i drugim troškovima i uvjetima iz Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 10218 020001. Na stranici 9 i 10 Ugovora točno je navedeno temeljem kojeg Ugovora (Sporazuma) i koje založno pravo se prenosi, te je između ostalog navedeno da se radi o nekretnini u vlasništvu BETAPROM d.o.o. Umag Juricani 11, OIB 14729452829, upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Buje, i to katastarska općina [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], na kojoj je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade na 4. etaži (E-4) suvlasništvo cijele nekretnine u omjeru 30/1000 suvlasnička dijela povezuje se s vlasništvom posebnog dijela čest. br. IV - STAN S 4 smješten u prizemlju s ulazom iz hodnika,a sastoji se od: a)hodnika b)blagovaone c)kuhinje d)dn.boravka e)kupaonice f)sobe g)terase h)vrta i)spremišta br. 4 ukupne neto površine 62,48 m2. Tuženik se poziva na odredbu čl. 32. st. 3. Ovršnog zakona te ističe da je iz Ugovora koji je ovjeren te predstavlja valjan dokument kojim se dokazuje vrijendost tražbine, potpuno jasno vidljivo da je tražbina prešla na tuženika. Poziva se i na odredbu čl. 82. Zakona o obveznim odnosima prema kojem za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika. Tuženik ističe da sud ne bi niti donio rješenje o ovrsi da mu nije dostavljena sva relevantna dokumentacija, uključujući i navedeni Ugovor. Na navod tužitelja kako je tražbina prema tuženiku namirena, ističe se kako tražbina tuženika svakako nije namirena, te je zbog toga i pokrenuo ovšrni postupak na nekretnini tužitelja (ovršenika) te sudu dostavio izvod iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg je vidljivo stanje duga po partiji kredit 12022020010. Tuženik osporava navode tužitelja kako je temeljem Ugovora o kupoprodaji od 28. ožujka 2011. koji je sklopio s TEAM d.d. kao prodavateljem, istom isplatio u cijelosti te da je dobio tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva i da mu je Raiffeisenbank Austria d.d. trebala izdati brisovno očitovanje. Banka nije potpisnik navedenog Ugovora o kupoprodaji, niti se ikada tužitelju obvezala izdati brisovno očitovanje. Iz samog teksta Ugovora o kupoprodai vidljivo je da je način plaćanja kompenzacija između prodavatelja TEAM d.d. i tužitelja kao Kupca. Dakle, tužitelj neosnovano bez ikakve pravne osnove, tvrdi da je uplatom kuporodajne cijene na račun TEAM d.d., prestala tražbina banke te je ista trebala izdati brisovno očitovanje, a što je potpuno neosnovana i neutemeljena tvrdnja, iz razloga što tužitelj nikada niije dobio bilo kakvo pismo namjere banke o namjeri izdavanja brisovnog očitovanja, a također kupoprodajna cijena nije uplaćena banci, već na račun TEAM d.d., te je nejasno temeljem čega tužitelj izvodi zaključak da je banka trebala izdati brisovno očitovanje.
Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. U podnesku od 3. prosinca 2021. tužitelj je očitujući na navode tuženika, ponovio navode iz tužbe. Dodao je da je Županijski sud u Varaždinu rješenjem posl. br. Gž Zk-34/2021-2 od 25. svibnja 2021. prihvaćajući žalbu treće osobe, ovdje tužitelja, preinačio rješenje ovog suda, Zemljišnoknjižnog odjela Buje posl. br. Z- 4470/2020 od 27. ožujka 2020. na način da je odbio prijedlog ovdje tuženika za uknjižbu ustupanja založnog prava. Tuženik dakle, nije imatelj založnog prava na nekretnini tužitelja, uknjiženog na temelju Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. jer nije stekao tražbinu čije namirenje zahtjeva prodajom nekretnine tužitelja pa stoga nije niti aktivno legitimiran za vođenje predmetnog ovršnog postupka. Svjestan te činjenice, tuženik je s Raiffaisenbank Austria d.d. dana 22. listopada 2021. sklopio Aneks ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. na temelju kojeg je 17. studenog 2021. ishodio uknjižbu prijenosa založnog prava. Dakle, tuženik je tražbinu čije namirenje ostvaruje provođenjem predmetnog ovršnog postupka, mogao eventualno steći tek 22. listopada 2021., odnosno dvije i pol godine nakon donošenja pobijanog rješenja o ovrsi. Ta nova činjenica može imati utjecaja na neki novi ovršni postupak.
4. Tužitelj u podnesku od 26. siječnja 2022. ustraje kod svih navoda te dodatno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Tuženik je u podnesku od 29. studenog 2024. ustrajao kod svih navoda iz odgovora na tužbu te kod ostalih navoda iznesenih tijekom postupka. Istakao je kako je potraživanje vezano uz nekretninu zbog koje se vodi predmetni ovršni postupak, prodano novom vjerovniku DELTA 85 d.o.o. Pula, Trg I. istarske brigade 10/III te je predložio da sud istog pozove da stupi u ovaj postupak kao umješač. Naveo je i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u ovršnom postupku posl. br. Ovr-1215/2019 odbio ustavnu tužbu ovdje tužitelja.
6. Na pripremnom ročištu od 2. prosinca 2024. tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva i svih navoda iznijetih tijekom postupka. U odnosu na navode tuženika, tužitelj je istaknuo kako u ovršnom postupku koji se vodi pod posl. br. Ovr-1215/2019 nije doneseno rješenje kojim bi netko treći stupio na mjesto tuženika kao ovrhovoditelja, te da stoga i dalje egzistira rješenje o ovrsi doneseno po prijedlogu ovdje tuženika. Smatra da nema razloga za pozivanjem treće osobe da se miješa u ovaj postupak. Sporna ovrha je na prijedlog tuženika određena temeljem Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini od 3. veljače 2010. kao ovršnoj ispravi, a u kojoj ispravi tuženik nije naveden kao vjerovnik, a niti tužitelj kao dužnik. Aktivnu legitimaciju za vođenje ovršnog postupka tuženik je temeljio na ugovoru o prijenosu tražbine sklopljene sa izvornim vjerovnikom Raiffaisenbank Austria d.d. dana 15. veljače 2018. Pasivnu legitimaciju ovdje tužitelja kao ovršenika, tuženik je temeljio na uknjiženom založnom pravu radi osiguranja tražbine iz ovršne isprave na nekretnini tužitelja, a koje založno pravo je prednje navedenim ugovorom o prijenosu tražbine uknjiženo na ime tuženika. Međutim, pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Zk - 34/2021 od 25. svibnja 2021. uknjižba prijenosa založnog prava na ime tuženika temeljem ugovora o prijenosu tražbine odbijena je u cijelosti, te je uspostavljeno zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe ugovora o prijenosu tražbine. Tek naknadnim sklapanjem i dostavom na provedbu aneksa ugovora o prijenosu tražbine sklopljenog dana 22. listopada 2021. tuženik je ishodio uknjižbu založnog prava u svoju korist. Dakle tek nakon godinu dana od dana ishođenog spornog rješenja o ovrsi. Slijedi da ovdje tuženik u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi nije bio ovlašten voditi ovršni postupak na temelju prednje navedene ovrše isprave protiv ovdje tužitelja, jer nije imao status založnog vjerovnika na nekretnini tužitelja, a tužitelj nije dužnik iz ovršne isprave. Prilikom ocjene dopuštenosti konkretne ovrhe relevantne su činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, stoga činjenica da je na tuženika godinu dana nakon donošenja rješenja o ovrsi navodno prenesena tražbina radi naplate koje je pokrenuo spornu ovrhu te posljedično ishodio prijenos založnog prava ne čini predmetnu ovrhu dopuštenom. Tužitelj je ukazao kako je u međuvremenu zemljišnoknjižno stanje na nekretnini tužitelja izmijenjeno na način da je tuženik brisan kao založni vjerovnik, a što znači da tuženik jednako kao u vrijeme pokretanja sporne ovrhe, tako i danas nema legitimaciju voditi ovršni postupak protiv tužitelja temeljem ovršne isprave na temelju koje je pokrenuo spornu ovrhu. U odnosu na činjenicu da je tuženik u međuvremenu otuđio tražbinu radi koje je pokrenut sporni ovršni postupak, tužitelj ukazuje kako ista čini tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim jer tuženik nije ovlašten od tužitelja zahtijevati naplatu tražbine koju je otuđio. Pored navedenog tužitelj u spis dostavlja Ugovor o naplatnom ustupanju - prodaji potraživanja sklopljen između tuženika kao cedenta i DELTA 85 d.o.o. kao cesionara od 21. studenog 2022., koji ugovor je tuženik zabunom dostavio u ovršni spis, a iz kojeg ugovora proizlazi da je tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja temeljem ovršne isprave u cijelosti prestala. Naime sporazumom o osiguranju stjecanjem založnog prava od 3. veljače 2010., ovdje ovršnom ispravom, osigurana je tražbina do iznosa od 3.000.000,00 eura i to tražbine koja svoj temelj ima u četiri vlastite mjenice. U nastavku Sporazuma ugovoren je iznos na koji su mjenice izdane, rok dospijeća, tražbine iz mjenice, te tražbine iz kojih pravnih poslova ulaze u navedene mjenice i čine mjeničnu tražbinu koja je osigurana založnim pravom. Dakle, ovršnom ispravom osigurane su tražbine iz navedenih četiriju vlastitih mjenica, a u ovom postupku sporno je da li tražbina iz ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu od 22. ožujka 2012. koju tuženik nastoji naplatiti u spornoj ovrsi ulazi u tražbinu iz navedene četiri vlastite mjenice, pa da bi time bila osigurana založnim pravom. To pitanje se sada pokazuje irelevantnim, jer je u čl. 1. t. 10. Ugovora od 21. studenog 2022. jasno navedeno da se sve vlastite mjenice čije tražbine su bile predmet osiguranja temeljem sporazuma o osiguranju od 3. veljače 2010. imaju smatrati poništenima. Poništenjem mjenica, mjenice više ne postoje, ako ne postoje mjenice ne postoje niti mjenične tražbine. Ako ne postoji tražbina iz četiri vlastite mjenice koja je bila osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja, tada je i to založno pravo prestalo (tako i VSRH u odluci Rev-499/2013-4 od 24. rujna 2014.). Stoga je jasno i zašto tuženik nije želio ovršnom sudu predočiti predmetni ugovor od 21. studenog 2022., već samo ugovor o cesiji od 30. studenog 2022. jer je u potonjem ugovoru tuženik izostavio dio koji se odnosi na poništenje mjenica, a da bi time nastojao da sada novi vjerovnik nastavi s prisilnom naplatom iz založnog prava koje osigurava nepostojeću tražbinu. Tuženik je predložio da se od Trgovačkog suda u Varaždinu zatraži preslik spisa St-380/2016 i to dijelove spisa koje će u podnesku specificirati jer je riječ o jako obimnom spisu (specificirao u podnesku od 10. prosinca 2024.). Po pribavi stečajnog spisa, po potrebi je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnosti realne visine tražbine tuženika.
7. U podnesku od 26. veljače 2025. tužitelj je rezonirao činjenice iz dosadašnjeg tijeka postupka. Nakon izvršenog uvida u stečajni spis Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St-380/2016 te priloženih relevantnih isprava iz tog spisa, tužitelj smatra da iz istih proizlazi da je tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012., u cijelosti namirena iz vrijednosti nekretnina stečajnog dužnika. Naime, u stečajnom postupku vođenom nad stečajnim dužnikom TEAM d.d. u stečaju pred Trgovačkim sudom u Varaždinu pod posl. br. St-380/2016, izvorni vjerovnik Raiffaisenbank Austria d.d. prijavio je tražbinu prema stečajnom dužniku u ukupnom iznosu od 40.910.237,94 kuna. U tjieku stečajnog postupka, izvorni vjerovnik Raiffaisenbank Austria d.d. je prodao dio prijavljene tražbine ovdje tuženiku Ugovorom o kupoprodaji i prijenosu tražbine od 8. veljače 2018. i to tražbine u ukupnom iznosu od 29.338.644,15 kuna. Preostali dio prijavljene tražbine koji nije bio predmet ustupa, odnosi se na tražbinu iz Ugovora o kreditu br. 11218010072 od 13. listopada 2011. Nadalje, tužitelj u podnesku detaljno obrazlaže i iznosi podatke iz navedenog stečajnog postupka. Ako se tuženik protivi eksplicitno prikazanim podacima o namirenju cijele njegove tražbine u stečajnom postupku, tužitelj predlaže da se u slučaju potrebe provede financijsko vještačenje.
8. Na ročištu od 4. ožujka 2025. tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te kod svih dosadašnjih navoda. Ukazao je na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 451/2018-3 od 19. studenog 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje prema kojem kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice na što suprotna strana nije mogla utjecati da tada čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, odnosno da je mjerodavno stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe iz čega slijedi kako je ispravan zaključak niže stupanjskih sudova da u materijalno - pravno smilu sadašnji tuženik zadržava i dalje status ovrhovoditelja u ovršnom postupku te se u odnosu na njega može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi proglađenja ovrhe nedopuštenom. Stoga, pristupanje novog ovrhovoditelja u ovršnom postupku nije od nikakvog značaja za ovu parnicu.
8. 1. Tuženik je osporio sve navode tužitelja. Istaknuo je da on nije ni trebao biti tužen u ovom postupku jer je svoje potraživanje prodao novom vjerovniku DELTA 85 d.o.o. Pula. Naveo je da navedeni vjerovnik pokušava stupiti u predmet ovog suda posl. br. Ovr- 1215/2019 u svojstvu novog ovrhovoditelja. Tuženik je i dalje ustrajao kod prijedloga da sud pozove DELTA 85 d.o.o. Pula da stupi u ovaj postupak kao umješač.
9. Raspravnim rješenjem od 2. prosinca 2024. sud je odbio prijedlog tuženika da pozove pravnu osobu DELTA 85 d.o.o. Pula da stupi u ovaj postupak kao umješač, jer u skladu s odredbom čl. 206. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23., u nastavku: ZPP), osoba koja ima pravni interes stupiti u parnicu, sama podnosi sudu izjavu o stupanju u parnicu, a ne poziva je sud da to učini. Dakle, sud na temelju izjave o stupanju u parnicu odlučuje hoće li prihvatiti sudjelovanje umješača u parnici, a ne poziva osobu da pristupi u parnicu kao umješač.
10. U dokaznom postupku pročitani su izvatci iz zemljišne knjige (str. 8-9, 29- 86, 105-193), Ugovor o kupoprodaji br. 3496/2011 od 28. ožujka 2011. (str. 21-26), tabularna isprava (str. 27-28), prijedlog za diobu kupovnine iz predmeta Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St-380/2016 (str. 87-104), Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018. (str. 206-231), rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž Zk-34/2021- 2 od 25. svibnja 2021. (str. 248-252), rješenje ovog suda, Zemljišnoknjižnog odjela Buje – Buie posl. br. Z-19301/2021 od 17. studenog 2021. (str. 253), izvadak iz zemljišne knjige (str. 304-305), Ugovor o naplatnom ustupanju – prodaji potraživanja od 21. studenog 2022. s prilozima (str. 306-322), prijave tražbina vjerovnika iz stečajnog predmeta Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St-380/2016 (str. 333-900), prijave tražbina u stečajnom postupku Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St- 380/2016, tablica prijavljenih tražbina, tablica tražbina uz obrazloženje osporavanja, podnesci, prijedlog za diobu kupovnine, završni račun stečajnog upravitelja od 10. studenog 2022., ispravak završnog računa stečajnog upravitelja od 18. studenog 2022., prilog uz prijavu tražbine, rješenje o diobi kupovnine od 8. veljače 2019., rješenja o dosudi od 24. listopada 2017., 19. siječnja 2018., i 3. travnja 2018., izračun zateznih kamata (str. 911-1152). Osim toga, sud je izvršio uvid u cijeli spis Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St-380/2016. Izvršen je uvid te je pročitan spis ovog suda posl. br. Ovr-1215/2019 (preslika spisa priklopljena ovom spisu).
10. 1. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja jer je sud ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.
11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama, posl. br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019.
13. Na temelju izvedenih dokaza (čitanjem isprava i dokumentacije u spisu) te nespornih činjenica, utvrđeno je:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama, posl. br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019. na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini 10218020001 od 3. veljače 2010. sklopljenog između Raiffaisenbank Austria d.d., Podružnice Čakovec, kao založnog vjerovnika i pravne osobe TEAM d.d. Čakovec, kao založnog dužnika, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja EOS MATRIX d.o.o. Zagreb (ovdje tuženika) u iznosu od 4.053.783,96 kuna iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 12022020010 sklopljenih dana 22. ožujka 2012. između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i TEAM d.d., Čakovec kao korisnika kredita, a visina koje tražbine se dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja o stanju duga po navedenom kreditu na dan 18. travnja 2019., određena ovrha na posebnom dijelu nekretnine u vlasništvu ovršenika BETAPROM d.o.o. Umag (ovdje tužitelja), upisanom u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. [broj ZK uloška], oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to na 4. Suvlasnički dio: 30/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4);
- da je protiv perdmetnog rješenja o ovrsi, ovršenik BETAPROM d.o.o. podnio pravodobnu žalbu;
- da je Županijski sud u Zadru rješenjem posl. br. Gž Ovr-207/2020-2 od 28. srpnja 2020. odbilo žalbu ovršenika BETAPROM d.o.o. kao neosnovanu osim u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona te potvrdio pobijano rješenje o ovrsi, te da je predmet vraćen ovom sudu da sa žalbom ovršenika u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona protiv predmetnog rješenja o ovrsi, postupi u skladu s odredbom čl. 52. Ovršnog zakona;
- da je ovaj sud u predmetu posl. br. Ovr-1215/2019 zaključkom od 9. studenog 2020. uputio ovršenika BETAPROM d.o.o. da u roku 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja EOS MATRIX d.o.o. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona, jer je ovršenik u žalbi između ostalog, naveo da ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju Sporazuma o osiguranju od 3. veljače 2010. tražiti ovrhu jer tražbina sadržana u tom sporazumu nije osigurana založnim pravom upisanim na nekretnini ovršenika, jer ovršenik nije naznačen kao dužnik u tom Sporazumu, već trgovačko društvo TEAM d.d., a ovrhovoditelj nije ničim dokazao da bi dug na bilo koji način prešao na ovršenika, kao i iz razloga što je tražbina ovrhovoditelja prestala jer je on kupoprodajnu cijenu za nekretninu koja je predmet ovršnog postupka, 23. travnja 2013. u cijelosti isplatio na račun trgovačkog društva TEAM d.d. otvoren kod Raiffaisenbank Austria d.d., te jer je ovršenik istaknuo i prigovor zastare zateznih kamata i redovnih kamata zbog proteka trogodišnjeg zastarnog roka;
- da je ovršenik BETAPROM d.o.o., kao tužitelj, podnio pravodobnu tužbu ovom sudu u skladu sa zaključkom posl. br. Ovr-1215/2019-19 od 9. studenog 2020.;
- da su trgovačko društvo TEAM d.d. Čakovec, kao prodavatelj i trgovačko društvo BETAPROM d.o.o. Umag, kao kupac dana 28. ožujka 2011. sklopili Ugovor o kupoprodaji br. 3496/2011 za nekretninu koja je predmet ovog spora;
- da iz ovjerene Tabularne isprave od 23. travnja 2013. proizlazi da je prodavatelj TEAM d.d. izjavio da je kupac BETAPROM d.o.o. u cijelosti podmirio iznos kupoprodajne cijene predmetne nekretnine zbog čega se izdaje tabularna isprava kako bi kupac mogao izvršiti upis prava vlasništva;
- da su trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, kao cesionar, i Raiffaisenbank Austria d.d. Zagreb, kao cedent, sklopili ugovor o prijenosu potraživanja i s njima povezana sredstva osiguranja dana 15. veljače 2018.;
- da je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž Zk-34/2021-2 od 25. svibnja 2021. prihvaćajući žalbu treće osobe, ovdje tužitelja, preinačio rješenje ovog suda, Zemljišnoknjižnog odjela Buje posl. br. Z-4470/2020 od 27. ožujka 2020. na način da je odbio prijedlog ovdje tuženika za uknjižbu ustupanja založnog prava;
- da je tijekom trajanja ovog postupka tuženik svoje potraživanje vezano uz predmetni ovršni postupak prodao novom vjerovniku DELTA 85 d.o.o. Pula i da isti do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu nije stupio u ovršni postupak posl. br. Ovr-1215/2019 u svojstvu novog ovrhovoditelja.
14. Tužitelj smatra da je predmetna ovrha nedopuštena jer ovrhovoditelj (tuženik) nije ovlašten na temelju ovršne isprave zahtjevati ovrhu protiv ovršenika (tužitelja) – nedostatak aktivne legitimacije, kao i iz razloga što je tržbina ovrhovoditelja koja je predmet ovrhe, prestala u cijelosti te konačno i što je tražbina ovrhovoditelja zastarjela.
15. U okviru parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Kada tome ne bi bilo tako onda ni sam postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je pokrenut upravo radi upućivanja ovršenika od strane suda na pokretanje parnice u određenim, ovršnim zakonom, propisanim situacijama, ne bi imalo smisla. To zato jer bi ovršenik kao tužitelj mogao iznositi daljnje činjenice i prigovore i u tužbi, a radi kojih nije bio upućen na parnicu. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je u određenom smislu i strogo formalan postupak zato jer je sud strogo vezan na raspravljanje o onim prigovorima koji su izneseni kao žalbeni razlozi.
16. U skladu s odredbom čl. 52. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., u nastavku: OZ), ako je žalba izjavljena u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11., sud će ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz kojih je ovršenik i izjavio žalbu.
16. 1. Isto je propisano i u čl. 55. st. 3. OZ-a, u kojem je određeno da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a radi čega je upućen u parnicu.
16. 2. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja tužitelja u parnicu. Dakle, isključivo o žalbenim razlozima iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 11. OZ-a.
16. 3. Ovakav pravni stav izražen je između ostalog u Sentenci Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1129/2019 od 12. rujna 2019., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-433/2017 od 16. svibnja 2017.
17. Prije svega valja istaći da činjenica što je tuženik tijekom trajanja ovog postupka prodao svoje potraživanje vezano za nekretninu koja je predmet ovršnog postupka posl. br. Ovr-1215/2019 koji se vodi kod ovog suda, novom vjerovniku DELTA 85 d.o.o. Pula, nije odlučno u ovoj pravnoj stvari jer se o osnovanosti tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhom nedopuštenom odlučuje na temelju činjenica i stanja ovršnog predmeta u vrijeme podnošenja tužbe, te se raspravlja isključivo o razlozima zbog kojih je ovršenik kao tužitelj upućen na pokretanje parnice.
18. Sud ocjenjuje osnovanim tužiteljeve tvrdnje da je ovrha nedopuštena iz razloga što ovrhovoditelj (tuženik) nije bio ovlašten (u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu), odnosno nije aktivno legitimiran, na temelju ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. zahtijevati ovrhu protiv ovršenika, a radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1. od 22. ožujka 2012., i to iz razloga jer je:
- pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž Zk - 34/2021 od 25. svibnja 2021. uknjižba prijenosa založnog prava na ime tuženika na nekretnini tužitelja temeljem ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. odbijena u cijelosti;
- tuženik kao založni vjerovnik uknjižen tek na temelju Aneksa ugovora o prijenosu tražbine sklopljenog dana 22. listopada 2021., dakle nakon donošenja rješenja o ovsi posl.br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019.;
- tuženik tijekom ovog postupka, Ugovorom o naplatnom ustupanju – prodaji potraživanja od 21. studenog 2022., otuđio tražbinu koju potražuje u ovršnom postupku od tužitelja kao ovršenika;
- tuženik nije nositelj založnog prava upisanog na nekretnini tužitelja temeljem Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. kao ovršne isprave, već je to treća osoba.
18. 1. Naime, tuženik nije izvorni vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini tužitelja, a tužitelj nije osobni dužnik tuženika (niti Raiffeissenbank Austria d.d. kao izvornog vjerovnika) pa je tuženik morao dokazati stjecanje založnog prava na nekretnini tužitelja, jer o tome ovisi aktivna legitimacija tuženika ali i pasivna legitimacija tužitelja za vođenje ovršnog postupka na temelju pobijanog rješenja o ovrsi.
18. 2. Budući da tuženik nije imatelj založnog prava na nekretnini tužitelja, uknjiženog na temelju Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010., jer nije stekao tražbinu čije namirenje zahtijeva prodajom nekretnine tužitelja, on nije aktivno legitimiran za vođenje predmetnog ovršnog postupka. Tuženik je tek na temelju Aneksa Ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. kojeg je sklopio s Raiffeisenbank Austria d.d. dana 22. listopada 2021., ishodio uknjižbu prijenosa založnog prava. Dakle, tuženik je tražbinu čije namirenje ostvaruje u predmetnom ovršnom postupku mogao eventualno steći tek 22. listopada 2021., odnosno dvije i pol godine nakon donošenja pobijanog rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1215/2019-2 od 13. svibnja 2019.
19. Prema odredbi čl. 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV), prijenosom tražbine ex lege dolazi do prijenosa založnog prava, dakle ako je na valjanoj pravnoj osnovi prenesena tražbina osigurana založnim pravom, stjecatelj stječe založno pravo kojim je osigurana tražbina. Prema tome, ako je stjecatelj stekao založno pravo, tada je morao prethodno steći tražbinu osiguranu tim založnim pravom.
19. 1. Tuženik je na temelju Ugovora o prijenosu sklopljenog sa Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dana 15. veljače 2018. kao pravnoj osnovi stjecanja (prijenosa) založnog prava uknjiženog na nekretnini tužitelja temeljem Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. podnio prijedlog za uknjižbu prijenosa založnog prava na svoje ime, zaprimljenim pred Zemljišnoknjižnim odjelom Buje - Buie pod posl. br. Z-32054/2018. Zemljišnoknjižni predmet je pravomoćno okončan donošenjem rješenja Županijskog suda u Varaždinu pos br. Gž Zk-34/2021-2 od 25. svibnja 2021. kojim je odbijen prijedlog tuženika za uknjižbu prijenosa založnog prava uknjiženog na nekretnini tužitelja na temelju predmetne ovršne isprave. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018. ne predstavlja pravni temelj prijenosa založnim pravom osigurane tražbine na predlagatelja (ovdje tuženika), već je pravni temelj prijenosa tražbina Ugovor o cesiji od 8. veljače 2018. koji nije priložen prijedlogu za upis, kao i što u dijelu navedenog ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. u kojem se navode tražbine koje su prenesene Ugovorom o cesiji od 8. veljače 2018., nisu obuhvaćene tražbine osigurane založnim pravom koje je predmet prijenosa.
19. 2. Dakle, utvrđeno je da tuženik na temelju Ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. nije stekao založno pravo na nekretnini tužitelja, jer temeljem navedenog pravnog posla nije stekao tražbinu iz ovršne isprave radi čijeg osiguranja je uknjiženo predmetno založno pravo.
20. Osim toga, Sporazumom o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3.2.2010. kao ovršnom ispravom, bila osigurana tražbina iz četiri vlastite mjenice izdane svaka na iznos od 750.000,00 eura, a koje mjenice su dispozicijom ovdje tuženika Ugovorom o naplatnom ustupanju – prodaji potraživanja od 21. studenog 2022. u cijelosti poništene. Poništenjem mjenica, mjenice više ne postoje, pa ako ne postoje mjenice ne postoje niti mjenične tražbine, a kako je to potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-499/2013-4 od 24. rujan 2014.
20. 1. Ako ne postoji tražbina iz četiri vlastite mjenice koja je bila osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja, tada je i to založno pravo prestalo.
21. S obzirom na navedeno, tuženik kao ovrhovoditelj nije (bio) aktivno legitimiran za naplatu tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini tužitelja pa je već iz tog razloga osnovan tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom.
22. Čak i u slučaju kada bi sud prihvatio navode tuženika da Sporazumom o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretnini broj 10218020001 od 3. veljače 2010. kao ovršnom ispravom, nije osigurana tražbina iz četiri vlastite mjenice, već da je osigurana tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1. od 22. ožujka 2012., a koju tražbinu potražuje u ovršnom postupku protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, tužbeni zahtjev bi bio osnovan.
22. 1. Naime, na temelju relevantnih isprava i dokumentacije iz stečajnog spisa Trgovačkog suda u Varaždinu posl.br. St-360/2016 proizlazi da je u stečajnom postupku vođenom nad stečajnim dužnikom TEAM d.d., tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu br. 12022020010 i Dodatka br. 1. od 22. ožujka 2012., u cijelosti namirena iz vrijednosti nekretnina stečajnog dužnika.
22. 2. Tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja bila je predmet naplate u stečajnom postupku koji se vodi nad dužnikom TEAM d.d. ''u stečaju'', a u kojem postupku je prodajom samo dijela nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika, na kojima je bilo upisano založno pravo na temelju istog Sporazuma od 3. veljače 2010., namiren ovdje tuženik u iznosu od 9.735,532,50 kuna, koji iznos bitno premašuje iznos tražbine naznačen u prijedlogu za ovrhu 4.053.783,96 kuna.
22. 3. Čak neovisno o navedenom, tužitelj je kupoprodajnu cijenu za uvodno naznačeni posebni dio nekretnine, u cijelosti podmirio do dana 23. travnja 2013., kada je istom izdana Tabularna isprava radi opravdanja predbilježbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj temeljem Ugovora o kupoprodaji br. 3496/2011 od 28. ožujka 2011.
23. Dakle, tužbeni zahtjev je osnovan jer je utvrđeno i da je tražbina ovrhovoditelja koja je predmet ovrhe, prestala. Tuženik nije predočio, a niti predložio nikakve dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno.
24. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tuženika, istaknut u tužbi, sud ga je ocijenio neosnovanim. Međutim, ne iz razloga što je utvrđeno da tražbina potraživanja tuženika nije zastarjela, već radi formalnog razloga koji je bitan u parnici koja se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Kao što je navedeno u t. 15. obrazloženja presude, u ovoj parnici sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. U konkretnom slučaju, tužitelj je u žalbi protiv predmetnog rješenja o ovrsi doista istaknuo i prigovor zastare. Međutim, prigovor zastare se odnosio isključivo na zatezne i redovne kamate, dok u tužbi ističe prigovor zastare potraživanja tuženika iznoseći sasvim nove činjenice od onih koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi (glede prigovora zastare).
24. 1. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio neosnovanim žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.
25. Budući da je sud prethodno ocijenio osnovanim žalbene razloge iz čl. 50. st. t. 7. i 9. OZ-a, tužbeni zahtjev je prihvaćen kao osnovan te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.
26. Tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka.
27. U skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.
28. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to na ime sastava tužbe (Tbr. 7/1 Odvjetničke tarife), obrazloženih podnesaka od 3. prosinca 2021., 26. siječnja 2022. i 26. veljače 2025. (Tbr. 8/1 Odvjetničke tarife) te za zastupanje na ročištima od 9. veljače 2022., 2. prosinca 2024. i 4. ožujka 2025. (Tbr. 9/1 Odvjetničke tarife), za svaku radnju u iznosu po 8.094,00 eura, kao i trošak za razmatranje i pregled stečajnog spisa Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St- 380/2016 u trajanju pet sati, u iznosu 50,00 eura za svaki započeti sat ili ukupno 250,00 eura (Tbr. 36/1 Odvjetničke tarife), sve uvećano za PDV 25 %. Zatražio je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 663,61 eura (ranije 5.000,00 kuna) i sudske pristojbe na presudu prema odluci suda. Na ukupni parnični trošak je zatražio i zatezne kamate od donošenja presude do isplate.
28. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 538.029,59 eura, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 4046,38 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, obrazloženih podnesaka od 3. prosinca 2021., 26. siječnja 2022. i 26. veljače 2025., za svaku radnju u visini po 4046,38 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu od 9. veljače 2022. u visini 2023,19 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2024. i 4. ožujka 2025. za svaku radnju po 4046,38 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, te za razmatranje i pregled stečajnog spisa Trgovačkog suda u Varaždinu posl. br. St-380/2016 koje je punomoćnica tužitelja izvršila kod ovoga suda u trajanju od četiri sata (ne pet sati), za svaki započeti sat u visini 25 bodova (ukupno 100 bodova) prema Tbr. 36/1 Tarife, sveukupno 26.401,47 bodova što prema Tbr. 54. Tarife (vrijednost boda iznosi 2,00 eura) uvećano za PDV 25 % prema Tbr. 46. Tarife, sveukupno iznosi 66.003,67 eura.
28. 2. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu i iznosu 663,61 euro te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 331,81 eura prema Tbr. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23.) te u skladu s čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23.) jer će presuda biti dostavljena putem e - komunikacije (rješenjem prezakazano ročište pa dostava neće biti putem e - Oglasne ploče sudova) pa ima mogućnost platiti sudsku pristojbu na presudu u polovici propisanog iznosa ako je plati u roku tri dana od dana elektroničke dostave odluke.
28. 3. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose sveukupno 66.999,09 eura.
29. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka isplatom iznosa od 66.999,09 eura sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. ZOO-a koje teku od 9. svibnja 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
U Bujama 9. svibnja 2025.
Sutkinja
Pavica Gulišija Brečević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelju p.p.
2. tuženiku
