Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-430/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod CN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Željko Lubina odvjetnik u OD Lubina i Partneri iz Splita, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 13. travnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, dana 9. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 800 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. veljače 2023.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 622,23 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik dvosobnog stana u [adresa], upisanog u ZU 6232 KO [katastarska općina], površine 83,10 metara kvadratnih. Nadalje, da stan kao zaštićeni najmoprimac koristi CNV i plaća najamninu od 196,77 kuna (26,13 eura), a prema presudi Općinskog suda u Splitu II P-1172/07 od 13.veljače 2008.

2. Nadalje, da je dana 4.listopada 2023. tužitelj podnio tužitelju zahtjev za mirno rješenje spora (čl.186.a ZPP-a), ali tuženik na zahtjev nije odgovorio.

3. Nadalje, da tržišna najamnina za takav stan iznosi najmanje 831 euro pa tužitelj mjesečno gubi najmanje 800 €, koliko bi ostvario da stan iznajmljuje po tržišnoj cijeni, odnosno da je toliko izgubio za mjesec svibanj 2023.godine koji iznos potražuje ovom tužbom.

4. Tužena u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti te predlaže tužbu odbaciti zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje ovog spora, podredno tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška. Naime, odredbom članka 186. a) ZPP-a propisano je da se osoba koja namjerava tužiti Republiku Hrvatsku mora prije podnošenja tužbe obratiti Republici Hrvatskoj zahtjevom za mirno rješenje spora, a da zahtjev za mirno rješenje spora kojeg je podnio tužitelj nije istovjetan tužbenom zahtjevu. Nadalje, da je tužitelj pokrenuo više parnica radi naknade štete po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ali za različita mjesečna razdoblja, pa tako na primjer i parnicu koja se pred Naslovnim sudom vodi pod brojem: P-391/2024, P-429/2024, P- 411/2024, P-380/2024, P-433/2024, P-398/2024, 422/2024, P-379/2024…Nadalje, da je uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da je kći zaštićene najmoprimke ON, vlasnica ili suvlasnica više nekretnina (koje je stekla nasljeđivanjem), a koja okolnost može utjecati na status zaštićenog najmoprimca i na platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva, jer prema odredbi čl. 31. st. 2. alineje 2. ZNS-a pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan te se poziva na pravno stajalište iz odluke VS RH poslovnog broja Rev -448/12 od 29. lipnja 2016. Nadalje, osporava se visina tužbenog zahtjeva jer da bi tužitelj bi eventualno imao pravo na naknadu štetu koja predstavlja razliku između iznosa primjerene tržišne najamnine za stan i zaštićene najamnine. Nadalje, da je relevantan iznos kojeg je tužitelj imao pravo primati na ime zaštićene najamnine sukladno odredbama ZNS i Uredbe pri čemu najamnina ne može biti manja od troškova zajedničke pričuve. Nadalje, da je od iznosa tržišne najamnine potrebno oduzeti iznose poreza na dohodak od imovine i prireza porezu na dohodak koje bi tužitelj bio dužan platiti da je bio u mogućnosti ostvarivati tržišnu mjesečnu najamninu, odnosno taj iznos bi trebalo korigirati sukladno Zakonu o porezu na dohodak.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem izvatka iz zemljišne knjige, zahtjeva za mirno rješenje spora, presude ovog suda poslovni broj IIP-1172/07, dokumentacije dostavljene uz odgovor na tužbu ( sudska praksa), izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 10.12.2024., 19. travnja 2021., dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostava Split, Klasa: 410-23/25-12/10 od 4.veljače 2025. te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 4.listopada 2023. utvrđeno je da se u istom navodi kako je tužitelj vlasnik dvosobnog stana u [adresa], upisanog u ZU 6232 k. o [katastarska općina], površine 83,10 m2, te da stan koristi zaštićeni najmoprimac CNV te da plaća najamninu u iznosu od 196,77 kuna ( 26,13 eura) dok tržišna cijena najma iznosi najmanje 831 euro pa da je tužena dužna nadoknaditi razliku u iznosu od 804 eura mjesečno počev od 1.ožujka 2008. pa nadalje, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća do isplate.

7. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica]"zgrada, mješovite uporabe, [adresa]", površine 106 m2 i to baš na Etažno vlasništvo (E-2) suvlasnički dio s neodređenim omjerom, dvosoban stan s nuzprostorijama na polukatu kao vlasnik za cijelo upisan CN.

8. Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 10.prosinca 2024. utvrđeno je da se istim utvrđuje najmodavac CN, stana u [adresa], broj stana 4, na visokom prizemlju, orijentacije sjever-jug, neto korisne površine 83,10 m2, kao najmoprimac je navedena CNV, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 3 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 29,87 eura.

12. Čitanjem presude IIP-1172/07 od 13.veljače 2008. kojom se nadomješta Ugovor o najmu stana utvrđeno je da tvrđeno je da istim najmodavac daje u najam najmoprimcu na neodređeno vrijeme stan u [adresa], položen u prizemlju zgrade površine 83,10 m2 te se utvrđuje zaštićena najamnina u iznosu od 196,77 kuna koju je dužan najmoprimac plaćati od 5.-og u mjesecu za tekući mjesec.

13. Čitanjem dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostava Split, Klasa:

410-23/25-12/10 od 4.veljače 2025. utvrđeno je da u bazama podataka Informacijskog sustava Porezne uprave su dostupni podaci prema kriteriju namjene nekretnine (poslovni prostor, stambeni prostor, skladišni prostor, zemljište). Slijedom navedenog, 4.veljače 2025. izvršene su pretrage baza podataka te je utvrđeno da su na lokaciji (Split, Domovinskog rata) evidentirane prijave za razdoblje od 2023. do dana podnošenja izvješća najma / zakupa i to:

- stambeni prostor na lokaciji Split, Domovinskog rata, površine 70,00 m2, mjesečna najamnina iznosi 800,00 eura odnosno 11,42 eura / m2

- stambeni prostor, na lokaciji Split, Domovinskog rata, površine 70,00 mjesečna najamnina iznosi 900,00 eura, odnosno 12,85 eura / m2.

14. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 83,10 m2 smještenog na prizemlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k.o. Split

- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem IIP- 1172/07 naložio ovdje tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana sa CNV kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 196,77 kuna

- da su osobe koje su stekle zajedno sa najmoprimateljicom pravo da ga koriste kći ON sa sinom C.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice, koji je u najmu zaštićene stanarke temeljem ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) iz što nije niti sporno. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tužene, nije sporno da je u predmetnom stanu u smislu stanovanja zaštićeni najmoprimac, da tužitelj nije i ne može biti u posjedu predmetnog stana, dakle, u stanu ne može niti stanovati niti ga ekonomski iskorištavati, osim što prima mjesečno na ime zaštićene najamnine nesporne iznose, a što sve i proizlazi iz priložene dokumentacije te među strankama nije niti sporno.

16. U ovom postupku mjerodavna je odredba čl. 1045 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), sukladno kojoj tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, te da se predmnijeva obična nepažnja, te da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost od štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju, te da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

17. Nadalje, navodi se da je Zakonom o najmu stanova ( „Narodne novine“ broj 91/96,48/98,66/98,22/06 ; dalje ZNS) koji je stupio na snagu 5.studenog 1996. reguliran pravni odnos između najmodavaca i najmoprimaca vezano uz najam stanova, nadalje, da je odredbom čl. 7 ZNS propisana zaštićena najamnina te je stavkom 1) istog članka određeno da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koja utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a koja mjerila se sukladno stavku 2) utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. Nadalje, odredbom čl. 13. ZNS propisana je obveza najmodavca da održava stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, sukladno ugovoru o najmu.

18. Nadalje, sukladno odredbi čl. 89.st.1 i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, nadalje: ZV), propisano je da troškove održavanja i sanacije zajedničkog dijela nekretnine snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima.

19. Dakle, Zakonom o najmu stanova vlasnicima je isključeno pravo na posjed stana i nemaju nikakav utjecaj na bitne sastojke ugovora o najmu kako u pogledu izbora najmoprimca tako niti u pogledu trajanja ugovora i visine najamnine, a značajno je ograničeno njihovo pravo na otkaz ugovora o najmu, a iz svega navedenog jasno proizlazi da tužitelji nisu dobrovoljno u predmetnom odnosu najma.

20. Osim toga, vlasnici stanova dužni su održavati stan u stanju koje je prikladno za stanovanje te u skladu s citiranim odredbama ZV plaćati doprinos za zajedničku pričuvu, pa je pored ograničenog prava vlasnika na ostvarivanje zarade od najma evidentno da predmetna zaštićena najamnina niti ne pokriva troškove pričuve za predmetni stan.

21. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužena, propisujući Zakonom o najmu stanova niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvela ograničenja za vlasnike stanova te time nametnula prekomjerni individualni teret istima te da pozitivnim propisima nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret prebačen samo na jednu skupinu- najmodavce stanova sa zaštićenim najmoprimcem ( najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimac dobrovoljno napusti stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan, te konačno izračun mjesečne zaštićene najamnine u izravnoj opreci sa tržišnoj najamninom) čime je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i to čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju koja je u odnosu na tuženu stupila na snagu 5.studenog 1997. ( Tako i VS RH Rev-1104/2018)

22. S tim u vezi navodi se kako je u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske utvrđeno da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i to stoga što je Republika Hrvatska trebala poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja građana u lošijem položaju.

21. Osim toga, u ovom predmetu je utvrđeno da je zaštićena najamnina mnogostruko manja od utvrđene tržišne najamnine za slične nekretnine.

22. Dakle, u ovom predmetu utvrđena je uzročno posljedična veza između propusta države da unutar zakonodavstva uredi predmetne odnose najmodavca i najmoprimca, te neosporno nastale štete na strani tužitelja u vidu umanjenja imovine, slijedom čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja spram tužene radi naknade štete u visini najamnine koju bi ostvarivao da nema predmetnih ograničenja i to u visini naknade tržišne vrijednosti najamnine za predmetnu nekretninu budući nije utvrđeno da je tužitelj u okviru restriktivnih propisa tužene dodatno doprinio nastanku štete izuzev predmetne.

23. Osim toga, u predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

24. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

25. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

26. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

27. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva.

28. O tome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojnim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, O i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

29. Nadalje, a vezano uz prigovor tužene da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 186 ZPP-a navodi se da je tužitelj u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije ove parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora ne odnosi se na jedan mjesec, nego na sve u budućnosti dospjele mjesece pa predlaže da RH plati te iznose počevši od 18. ožujka 2009. pa nadalje.

30. Odlukom VSRH-a pod poslovnim brojem Revr-140/10. od 9. studenog 2011. zaključeno je: "…ovaj sud također prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da u takvom slučaju tužitelj nije dužan podnijeti novi zahtjev za mirno rješenje spora. Naime, kada se radi o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, a samo se radi o drugom razdoblju koje se u kontinuitetu veže na razdoblje za koje je već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a) ZPP-a te ako se tužbeni zahtjev preinačuje i povisuje samo zbog proteklog novog razdoblja…, tada i prema pravnom shvaćanju ovog suda nije potrebno podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora na temelju članka 186. a) ZPP-a…".

31. Predmet VSRH-a iz kojeg citirana odluka potječe različit je od ovog konkretnog samo po tome što je u njemu tužitelj za vrijeme postupka "proširivao" tužbeni zahtjev na novo dospjelo razdoblje, a ovdje su se ulagale nove tužbe. Međutim, proširenje tužbenog zahtjeva nije ništa drugo nego preinaka, dakle ulaganje nove tužbe unutar iste parnice pa je citirana praksa u cijelosti primjenjiva na ovaj predmet.

32. U pogledu visine naknade, sud je na prijedlog tužitelja pribavio podatke o tržišnoj cijeni najamnine za utuženo razdoblje, za stan slične površine i pozicije, kako je naprijed u obrazloženju presude i navedeno. Sud je utvrdio tržišnu cijenu najma za predmetni stan prema podacima koje je dostavila Porezna uprava i to podatke o visini najma stanova koji se nalaze u istoj ulici odnosno na području istog kvarta. Iznos ugovorene mjesečne najamnine za svaki od stanova koji su navedeni u podacima Porezne uprave sud je podijelio sa površinom navedenih stanova i na takav način utvrdio prosječnu cijenu najma za svaki od dostavljenih stanova. Uzimanjem aritmetičke sredine svih dostavljenih dokaza proizlazi kako je prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 12,13 eura/m2. Nadalje, isti je iznos valjalo umanjiti za iznos zaštićene najamnine prema izračunu dostavljenom u spis iznosi 29,87 eura mjesečno. (Prema odredbi članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02. - pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle prvostupanjski sud se nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

32.1. Slijedom čega bi tužitelju pripadao iznos od 978,54 eura /mjesečno, no sukladno dispoziciji tužitelja kako isti potražuje i manji iznos od navedenog odlučeno je kao u izreci.

33. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a) slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

34. Nadalje, a glede opremljenosti stana, mogućnosti iznajmljivanja i u svezi s tim visine (tržišne) najamnine Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2364/16. u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“. Sve ovo navedeno imajući u vidu i članak 1046. ZOO koji štetu definira kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povredu prava osobnosti, a da se u konkretnim okolnostima radi o šteti u vidu izmakle koristi, čini tužbeni zahtjev osnovanim.

35. Kako je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju podataka Porezne uprave, nije bilo potrebe za nikakvim vještačenjem, a što je stav i Vrhovnog suda RH, pa su isto tako svi ostali dokazni prijedlozi tuženika na navedene okolnosti ( saslušanje najmoprimca, vještačenje) ne ukazuju važnim za donošenje odluke, te je sud na temelju utvrđenih činjenica ( sukladno čl. 220. ZPP-a) odlučio kao u izreci.

36. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica)

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvanugovornom obvezno-pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

37. Nadalje, neosnovani su prigovori tužene o platnim mogućnostima najmoprimca jer je predmet ove tužbe naknada štete, a ne i mogućnost najmoprimca da plaća tržišnu, a ne zaštićenu najamninu.

38. Slijedom iznesenog, svi prigovori tuženika ukazuju se u cijelosti neosnovanim te je usvojen tužbeni zahtjev.

39. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, odnosi se na trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) slijedom čega je priznat trošak sastava tužbe 75 bodova, te zastupanje na ročištu od 12.studenog 2024. te 2.travnja 2025. po 75 bodova, odnosno ukupno 225 bodova, umnoženo sa vrijednosti boda ( Tbr 54 OT) 450,00 eura uvećano za PDV 25 % u iznosu od 112,5 bodova iznosi 562,50 eura, te pristojbu tužbe 19,91 euro te presude 39,82 eura sveukupno iznosi 622,23 eura.

40. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 9. svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- zz. tuženika

- u spis