Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1145/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FFG iz Koprivnice, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Vladimira Nazora 1, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-382/2023-5 od 13. siječnja 2025., ispravljenog rješenjem istoga suda, poslovni broj P-382/2023-6 od 17. siječnja 2025., 9. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste & Steiermärkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-382/2023-5 od 13. siječnja 2025., ispravljeno rješenjem istoga suda, poslovni broj P-382/2023-6 od 17. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastavljanja žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem (koje je naknadno ispravljeno), odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženica zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, podredno rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe s PDV-om u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije utvrđeno niti to da bi bila počinjena povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama (navedeni su jasni razlozi o tome zašto prvostupanjski sud cijeni prorogacijsku klauzulu ništetnom), koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe.

5. Iz stanja spisa proizlazi da se postavljeni tužbeni zahtjev temelji na zaključenom Ugovoru o kreditu između stranaka broj br. 51020758542 od 5. listopada 2004. (nastavno: Ugovor), u kojem ugovornom odnosu tužiteljica ima status potrošača, a tuženica status trgovca, odnosno pružatelja usluge, temeljem kojeg tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica na švicarski franak, te posljedično tome, isplatu preplaćenog dijela prilikom otplate kredita, za koju preplatu tužiteljica tvrdi da je došlo zbog ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu prema kojoj se vraćao kredit i vezanost isplaćenog dijela kredita na valutu CHF).

6. Temeljem utvrđenja da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici (navodeći da su stranke navedenog Ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke), pozivajući se na odredbu čl. 81. i 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o ništetnim odredbama potrošačkih ugovora od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva), prvostupanjski sud zaključuje da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obrazloženjem da se radi o odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača, ovdje tužiteljice, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, a tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, slijedom čega cijeni da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi ona, imajući u vidu da je tužiteljica podnijela tužbu u [adresa], kao mjestu svojeg prebivališta, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci, bila izvrgnuta troškovima, kao što su troškovi putovanja (oko 300 km u jednom smjeru od prebivališta [adresa], pa do sjedišta tuženice) te dodatnog ulaganja vremena, čime bi tužiteljici bilo otežano ostvarivanje njezinih prava iz predmetnog Ugovora, pred sudom, imajući u vidu da tužiteljica radi kao učiteljica u osnovnoj školi u smjenama, pa u konačnome cijeni da između strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1-4. ZPP-a te odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

7. Tuženica žalbenim navodima osporava zaključak suda prvog stupnja da je prorogacijska klauzula nepoštena i ništetna odredba, ukazujući na to da prvostupanjski sud pri ocjeni njezine nepoštenosti nije utvrdio uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ustrajući kod tvrdnje da ugovaranje mjesne nenadležnosti nisu okolnosti koje bi tužiteljici otežavale da svoja prava ostvari pred sudom. Žalbenim navodima ukazuje i na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 59. ZPP-a.

8. Po stavu ovoga suda, odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, imajući u vidu utvrđenja suda prvog stupnja koja tuženica žalbenim prigovorima ne spori, iz kojih slijedi da se u konkretnom slučaju radi o prorogacijskoj klauzuli (čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka), koja je bila unaprijed formulirana i u Ugovor unesena od strane tuženice, na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ima se smatrati da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

10. Pored navedenog, odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima (kao što je konkretan) te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, i da se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja, kako to pravilno u pobijanoj odluci ističe i sud prvog stupnja.

11. Cijeneći činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, konkretno, cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena (Rijeka), ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. U tom smislu ne stoje žalbene tvrdnje tuženice da sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije utvrdio uzrokuje li prorogacijska klauzula znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužiteljica za pristup sudu u Rijeci bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženicu čije sjedište je u Rijeci, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja, pravilno uzima u obzir i činjenicu da tužiteljica radi u školi kao učiteljica u smjenama. Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženice, i prema ocijeni ovog suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona.

12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., na koji se u pobijanoj odluci poziva i sud prvog stupnja, usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, neosnovani su i bez uporišta u rezultatima provedenog prvostupanjskog postupka, žalbeni navodi kojima žaliteljica upire na nepravilno tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ, uz pozivanje na sudsku praksu Županijskih sudova i praksu suda Suda Europske unije, kao i na to da se radi o paušalnim zaključcima suda prvog stupnja. Pri tome su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i žalbeni navodi kojima žaliteljica upire na pogrešnu primjenu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102715 i 52/16), s obzirom na to da odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja temelji prvenstveno na odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Dakle, primjenjujući citirano nacionalno pravo i inkorporirano europsko pravo, budući da prema ranije navedenoj odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Rijeci.

16. Zbog navedenih razloga, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZZP-a.

17. Budući da je prorogacijska klauzula utvrđena ništetnom, mjesno nadležan može biti sud sjedišta tuženice (čl. 48. st. 1. ZPP-a), odnosno sud nadležan prema sjedištu poslovne jedinice tuženice u kojoj je sklopljen predmetni ugovor (čl. 59. ZPP-a), tako da je riječ o izberivoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnost. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima upire na pogrešnu primjenu odredbe čl. 59. ZPP-a, pri čemu je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i upiranje tuženice na činjenicu da poslovnica tuženice u Đurđevcu (gdje je potpisan predmetni Ugovor), nije poslovna jedinica tuženice, s obzirom na to da tuženica ima poslovnu jedinicu u [adresa], dakle u mjestu na području nadležnosti Općinskog suda u Koprivnici kojem je tužiteljica podnijela tužbu.

18. Polazeći od svega navedenog, tužiteljica se podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Koprivnici, legitimno opredijelila za nadležnost tog suda, pa je prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan, što je sud prvog stupnja pravilno i učinio.

19. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

20. Tuženica nije uspjela sa žalbom, pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 9. svibnja 2025.

Sutkinja:

Roberta Pandža