Poslovni broj P-3077/2019-20
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SINJU
Sinj, Petrovac 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i LĐ, odvjetničkog vježbenika punomoćnika tuženika, 9. svibnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208347023 od 02.02.2007.g., potvrđen od JB Josipa Bradarića iz Sinja broj OU-09/2007 od 05.02.2007.g., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:
- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 50.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
- članak 2. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.324,06 EUR sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:
A/
- 12,17 € teku od 02.11.2007. godine,
- 12,28 € teku od 12.12.2007. godine,
- 12,43 € teku od 07.01.2008. godine,
- 12,40 € teku od 07.02.2008. godine,
- 12,86 € teku od 12.03.2008. godine,
- 24,41 € teku od 02.04.2008. godine,
- 23,46 € teku od 07.05.2008. godine,
- 23,46 € teku od 02.06.2008. godine,
- 23,78 € teku od 02.07.2008. godine,
- 23,27 € teku od 02.08.2008. godine,
- 23,38 € teku od 04.09.2008. godine,
- 23,69 € teku od 02.10.2008. godine,
- 24,91 € teku od 12.11.2008. godine,
- 24,23 € teku od 02.12.2008. godine,
- 25,90 € teku od 03.01.2009. godine,
- 26,12 € teku od 02.02.2009. godine,
- 26,48 € teku od 14.03.2009. godine,
- 25,66 € teku od 16.04.2009. godine,
- 25,89 € teku od 06.05.2009. godine,
- 25,48 € teku od 06.06.2009. godine,
- 25,46 € teku od 16.07.2009. godine,
- 36,16 € teku od 11.08.2009. godine,
- 36,53 € teku od 05.09.2009. godine,
- 36,00 € teku od 20.10.2009. godine,
- 36,34 € teku od 14.11.2009. godine,
- 36,27 € teku od 18.12.2009. godine,
- 37,12 € teku od 16.01.2010. godine,
- 37,64 € teku od 16.02.2010. godine,
- 37,53 € teku od 16.03.2010. godine,
- 38,14 € teku od 20.04.2010. godine,
- 39,00 € teku od 15.05.2010. godine,
- 39,21 € teku od 16.06.2010. godine,
- 40,50 € teku od 17.07.2010. godine,
- 40,87 € teku od 18.08.2010. godine,
- 42,13 € teku od 17.09.2010. godine,
- 41,27 € teku od 16.10.2010. godine,
- 41,58 € teku od 16.11.2010. godine,
- 26,58 € teku od 16.12.2010. godine,
- 26,94 € teku od 15.01.2011. godine,
- 26,52 € teku od 19.02.2011. godine,
- 26,53 € teku od 16.03.2011. godine,
- 26,54 € teku od 16.04.2011. godine,
- 27,33 € teku od 14.05.2011. godine,
- 28,40 € teku od 16.06.2011. godine,
- 29,74 € teku od 21.07.2011. godine,
- 25,62 € teku od 17.08.2011. godine,
- 23,53 € teku od 17.09.2011. godine,
- 22,91 € teku od 16.10.2011. godine,
- 22,85 € teku od 17.11.2011. godine,
- 23,17 € teku od 17.12.2011. godine,
- 23,67 € teku od 18.01.2012. godine,
- 23,83 € teku od 17.02.2012. godine,
- 23,62 € teku od 16.03.2012. godine,
- 23,57 € teku od 18.04.2012. godine,
- 23,69 € teku od 17.05.2012. godine,
- 23,84 € teku od 19.06.2012. godine,
- 23,63 € teku od 18.07.2012. godine,
- 23,66 € teku od 15.08.2012. godine,
- 23,21 € teku od 15.09.2012. godine,
- 23,51 € teku od 13.10.2012. godine,
- 23,73 € teku od 17.11.2012. godine,
- 23,65 € teku od 19.12.2012. godine,
- 23,20 € teku od 17.01.2013. godine,
- 23,39 € teku od 19.02.2013. godine,
- 23,51 € teku od 20.03.2013. godine,
- 23,71 € teku od 23.04.2013. godine,
- 23,03 € teku od 22.05.2013. godine,
- 23,00 € teku od 20.06.2013. godine,
- 30,84 € teku od 17.07.2013. godine,
- 30,85 € teku od 03.08.2013. godine,
- 31,05 € teku od 18.09.2013. godine,
- 31,19 € teku od 17.10.2013. godine,
- 31,28 € teku od 19.11.2013. godine,
- 31,70 € teku od 18.12.2013. godine,
- 31,25 € teku od 18.01.2014. godine,
B/
- 1,96 € teku od 12.03.2008. godine,
- 2,05 € teku od 02.04.2008. godine,
- 5,53 € teku od 12.11.2008. godine,
- 0,83 € teku od 02.12.2008. godine,
- 12,37 € teku od 03.01.2009. godine,
- 13,93 € teku od 02.02.2009. godine,
- 16,41 € teku od 14.03.2009. godine,
- 10,72 € teku od 16.04.2009. godine,
- 12,30 € teku od 06.05.2009. godine,
- 9,51 € teku od 06.06.2009. godine,
- 9,36 € teku od 16.07.2009. godine,
- 8,04 € teku od 11.08.2009. godine,
- 9,86 € teku od 05.09.2009. godine,
- 7,28 € teku od 20.10.2009. godine,
- 8,94 € teku od 14.11.2009. godine,
- 8,58 € teku od 18.12.2009. godine,
- 12,72 € teku od 16.01.2010. godine,
- 15,26 € teku od 16.02.2010. godine,
- 14,71 € teku od 16.03.2010. godine,
- 17,66 € teku od 20.04.2010. godine,
- 21,83 € teku od 15.05.2010. godine,
- 22,86 € teku od 16.06.2010. godine,
- 29,09 € teku od 17.07.2010. godine,
- 30,91 € teku od 18.08.2010. godine,
- 37,04 € teku od 17.09.2010. godine,
- 32,83 € teku od 16.10.2010. godine,
- 34,35 € teku od 16.11.2010. godine,
- 41,48 € teku od 16.12.2010. godine,
- 44,37 € teku od 15.01.2011. godine,
- 41,02 € teku od 19.02.2011. godine,
- 41,12 € teku od 16.03.2011. godine,
- 41,20 € teku od 16.04.2011. godine,
- 47,43 € teku od 14.05.2011. godine,
- 55,86 € teku od 16.06.2011. godine,
- 66,32 € teku od 21.07.2011. godine,
- 79,58 € teku od 17.08.2011. godine,
- 59,45 € teku od 17.09.2011. godine,
- 53,46 € teku od 16.10.2011. godine,
- 52,89 € teku od 17.11.2011. godine,
- 55,99 € teku od 17.12.2011. godine,
- 60,76 € teku od 18.01.2012. godine,
- 62,30 € teku od 17.02.2012. godine,
- 60,32 € teku od 16.03.2012. godine,
- 59,82 € teku od 18.04.2012. godine,
- 60,95 € teku od 17.05.2012. godine,
- 62,36 € teku od 19.06.2012. godine,
- 60,38 € teku od 18.07.2012. godine,
- 60,61 € teku od 15.08.2012. godine,
- 56,30 € teku od 15.09.2012. godine,
- 59,25 € teku od 13.10.2012. godine,
- 61,37 € teku od 17.11.2012. godine,
- 60,52 € teku od 19.12.2012. godine,
- 56,20 € teku od 17.01.2013. godine,
- 58,06 € teku od 19.02.2013. godine,
- 59,21 € teku od 20.03.2013. godine,
- 61,16 € teku od 23.04.2013. godine,
- 54,59 € teku od 22.05.2013. godine,
- 54,30 € teku od 20.06.2013. godine,
- 55,03 € teku od 17.07.2013. godine,
- 55,15 € teku od 03.08.2013. godine,
- 56,58 € teku od 18.09.2013. godine,
- 57,57 € teku od 17.10.2013. godine,
- 58,26 € teku od 19.11.2013. godine,
- 61,27 € teku od 18.12.2013. godine,
- 58,03 € teku od 18.01.2014. godine,
- 61,56 € teku od 20.02.2014. godine,
- 62,71 € teku od 20.03.2014. godine,
- 61,43 € teku od 19.04.2014. godine,
- 60,57 € teku od 24.05.2014. godine,
- 60,13 € teku od 18.06.2014. godine,
- 61,63 € teku od 17.07.2014. godine,
- 62,62 € teku od 15.08.2014. godine,
- 62,91 € teku od 17.09.2014. godine,
- 64,26 € teku od 17.10.2014. godine,
- 65,97 € teku od 19.11.2014. godine,
- 65,48 € teku od 20.12.2014. godine,
- 108,21 € teku od 20.01.2015. godine,
- 66,24 € teku od 19.02.2015. godine,
- 66,24 € teku od 18.03.2015. godine,
- 66,24 € teku od 28.04.2015. godine,
- 66,24 € teku od 23.05.2015. godine,
- 66,24 € teku od 24.06.2015. godine,
- 66,24 € teku od 17.07.2015. godine,
- 66,24 € teku od 15.08.2015. godine,
- 66,24 € teku od 18.09.2015. godine,
- 66,24 € teku od 20.10.2015. godine,
- 66,24 € teku od 27.11.2015. godine,
- 66,24 € teku od 29.12.2015. godine,
- 66,24 € teku od 27.01.2016. godine,
C/ - 1.121,97 € teku od 26.01.2016. godine,
po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tu dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 1.256,98 EUR.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.153,90 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. i podnesku od 14. svibnja 2020. navodi da je 29. siječnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208347023, solemniziran 5. veljače 2007. po javnom bilježniku Josipu Bradariću iz [adresa] pod brojem OU-09/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 50.000,00 CHF koji je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 300 mjeseci s redovnom kamatnom stopom od 4,50% koja je promjenjiva u skladu s kamatnim stopama kreditora.
1.1. Nadalje, tužitelj u tijeku postupka tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je kao tužitelj podnio Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, uključujući i tuženika, tj. temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
1.2. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu (list 6-11 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 12-18 spisa), dok preostale isprave, i to otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i podatke o kretanju tečaja CHF prema kuni predlaže pribaviti od tuženika. Osim čitanja navedenih isprava, tužitelj kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku i provede financijsko vještačenje.
1.3. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., 2., 3., 7. i 23. Ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih novčanog iznosa koje je tuženik stekao bez pravne osnove zbog primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da zahtjev za isplatom određenog novčanog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove ne može određeno postaviti prije provedenog financijskog vještačenja jer za to nema potrebna stručna znanja, odnosno prije nego što tuženik dostavi preostale isprave potrebne za izračun visine tražbine, i to otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i podatke o kretanju tečaja CHF prema kuni.
1.4. U podnesku od 14. svibnja 2020. tužitelj navodi kako mu je tuženik dostavio sve isprave navedene u tužbi od 10. lipnja 2019. i podnesku od 14. svibnja 2020. te da stoga s osnova preplaćenih iznosa traži isplatu iznosa od 35.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2007. do isplate.
1.5. Uz podnesak od 14. svibnja 2020. tužitelj je kao dokaze priložio potvrdu o primitku zahtjeva od 23. svibnja 2019. (list 29 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR sklopljen 25. siječnja 2016. (list 30-44 spisa), izjavu KĐ od 25. siječnja 2016. (list 45 spisa), izjavu MĐ (list 46 spisa), izjavu NĐ od 25. siječnja 2016. (list 47 spisa), prijedlog za uknjižbu založnog prava od 25. siječnja 2015. (list 48 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 49 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 50-52 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103488352 (list 53 spisa), otplatni plan (list 54-60 spisa) promet po kreditu/specifikacija uplata (list 61-77 spisa).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prije svega navodeći kako tužbeni zahtjev nije određen sukladno odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu sporednih tražbina te stoga predlaže tužitelja pozvati da ispravi tužbu pod prijetnjom odbačaja. Smatra da je tužitelj mogao postaviti određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa jer raspolaže svom dokumentacijom koja mu je za to potrebna, a koju mu je tuženik na njego zahtjev i predao.
2.1. Osim toga, tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da potrošač niti da je sredstva kredita iskoristio isključivo u potrošačke svrhe.
2.2. Tuženik ističe prigovor zastare i osporava tijek zateznih kamata.
2.3. Nadalje, tuženik navodi kako je odlučna činjenica koju u ovome sporu treba uzeti u obzir Dodatak Ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 25. siječnja 2016., a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbi čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 102/15, dalje ZID ZPK/15).
2.4. Naime, tuženik tvrdi da su tim Dodatkom Ugovoru o kreditu stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tim Dodatkom Ugovoru o kreditu ne samo da je promijenjena ugovorena valutna klauzula već je promijenjena i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Osim toga, tuženik navodi da je sukladno odredbi čl. 19.c točki 3) ZID ZPK/15 početni otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijenio novim otplatnim planom izračunatim u skladu s odredbama čl. 19. c. Točkama 1. i 2. ZID ZPK/15 na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka anuiteta. Isto tako tuženik tvrdi da je sve iznose koje je tužitelj platio radni namirenja početno utvrđenih obroka u CHF sukladno odrebi čl. 19.c točki 4. ZID ZKP/15 pretvorio u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Ne samo da je zakonom bio propisan način na koji se vršila konverzija već je bio propisan i način na koji je bilo potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije i obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Također, navodi i da je ispunio svoju zakonsku obvezu izrade kalkulatora na temelju kojeg je izračunata konverzija te koji je nakon pribavljenog mišljenja ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama (dostupno na www.zaba.hr).
2.5. Dakle, tuženik tvrdi da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.
2.6. Pozivajući se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20, C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA od 9. srpnja 2020.) i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE od 21. prosinca 2021.) te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenu u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019 tuženik izražava svoje pravno shvaćanje da Dodatak Ugovoru o kreditu zaključen između stranaka pravni posao sklopljen na temelju posebnog zakona ZID ZPK/15 i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je. Zatim, da je Dodatkom Ugovoru o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik stoga smatra da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično tražiti bilo kakva obeštećenja s te osnove. Prema pravnom stavu tuženika, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozvati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na korisnike kredita u CHF. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već prema stavu tuženika stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluga.
2.7. Uz odgovor na tužbu tuženik kao dokaze prilaže obavijest tuženiku od 12. studenoga 2015. (list 123 spisa), izračun konverzije (list 124-131 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 132 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 134 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 136 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije ovlaštenog revizora od 14. studenoga 2015. (list 138-140 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (list 143-160 spisa).
2.8. Osim isprava koje predlaže pregledati i pročitati kao dokaze tuženik je uz odgovor na tužbu priložio i sudsku praksu za koju smatra da ide u prilog njegovim pravnim stavovima.
2.9. Tuženik predlože odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova parničnog postupka.
3. Ispravno tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužbeni zahtjev sadržan u tužbi kojim tužitelj postavlja zahtjev za isplatom novčanih iznosa stečenih bez osnove nije dovoljno određen u smislu odredbe čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
3.1. Međutim, kako tužitelj u tužbi navodi da ne može u tužbi precizno navesti iznose koje je preplatio s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer za to nema stručnih znanja te da određeni zahtjev može postaviti tek po provedenom financijskom vještačenju, to se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu koji je postavljen sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP.
3.2. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, postupajući po rješenju ovoga suda poslovni broj P-3077/2019-14 od 19. veljače 2025., pravodobno podneskom od 13. ožujka 2025. postavio određeni tužbeni zahtjev, kako u pogledu glavne stvari pa tako i u pogledu sporednih traženja, pa je time po ocjeni ovoga suda otklonjen prigovor tuženika da tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev.
3.3. Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj podneskom od 13. ožujka 2025. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Također, postavlja i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa stečenih bez osnove zbog primjene ništetne odredbe od promjenjivoj kamatnoj stopi tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 2.052,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sljedećeg dana od dana plaćanja do isplate, kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa stečenih bez osnove zbog primjene ništetne odrede o valutnoj klauzuli tako da od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno 4.149,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sjedećeg dana od dana plaćanja do isplate te zahtjev za isplatom iznosa od 1.121,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2016. do isplate koji predstavlja razliku između iznosa za koji je tuženik prilikom konverzije na ime nedospjele glavnice više teretio tužitelja (2.378,95 EUR) te iznosa kojeg je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju kao preplaćenog (1.256,98 EUR).
4. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: Ugovor o kreditu (list 6-11 spisa), podaci o efektivnoj kamatnoj stopi (list 12-18 spisa), potvrda o primitku zahtjeva od 23. svibnja 2019. (list 29 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR sklopljen 25. siječnja 2016. (list 30-44 spisa), izjava KĐ od 25. siječnja 2016. (list 45 spisa), izjavu MĐ (list 46 spisa), izjavu NĐ od 25. siječnja 2016. (list 47 spisa), prijedlog za uknjižbu založnog prava od 25. siječnja 2015. (list 48 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 49 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 50-52 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103488352 (list 53 spisa), otplatni plan (list 54-60 spisa) promet po kreditu/specifikacija uplata (list 61-77 spisa), obavijest tuženiku od 12. studenoga 2015. (list 123 spisa), izračun konverzije (list 124-131 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 132 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 134 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 136 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije ovlaštenog revizora od 14. studenoga 2015. (list 138-140 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (list 143-160 spisa). Osim toga, pročitan je i pregledan pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centar za vještačenja d.o.o. od 18. veljače 2025. (list 271-287 spisa) te je saslušan tužitelj MĐ (list 318 spisa).
5. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa stečenih bez osnove zbog primjene ništetne odredbe od promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.052,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sljedećeg dana od dana plaćanja do isplate, zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa stečenih bez osnove zbog primjene ništetne odrede o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.149,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sjedećeg dana od dana plaćanja do isplate te zahtjev za isplatom iznosa od 1.121,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2016. do isplate koji predstavlja razliku između iznosa za koji je tuženik prilikom konverzije na ime nedospjele glavnice više teretio tužitelja (2.378,95 EUR) te iznosa kojeg je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju kao preplaćenog (1.256,98 EUR).
7. Nije sporno da je tužitelj 29. siječnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208347023, solemniziran 5. veljače 2007. po javnom bilježniku Josipu Bradariću iz [adresa] pod brojem OU-09/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 50.000,00 CHF koji je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 300 mjeseci s redovnom kamatnom stopom od 4,50% koja je promjenjiva u skladu s kamatnim stopama kreditora.
7.1. Također, nije sporno da je dijelom odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula, tj. nije sporno da je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 50.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredit, kao i da se čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kredita obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
7.2. Također, nije sporno da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta ,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.
7.3. Isto tako, nesporno je da je sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 120 mjeseci te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isplatio iznos glavnice zajedno sa zateznim kamatama.
7.4. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama č. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a isto tako nije sporno da je odredom čl. 2. Ugovora o kreditu redovna kamata ugovorena kao promjenjiva sukladno internoj odluci banke.
7.5. Nije sporno da su stranke 25. siječnja 2016. temeljem ZID ZPK/15 sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, odnosno da su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
7.6. Također, između stranaka nije bilo sporno, a utvrđeno je u provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o., kako je predmetna konverzija kredita izvršena u cijelosti u skladu s odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15 te da je provođenjem konverzije položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
8. Sporno je ima li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne te pripada li tužitelju pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, je li nastupila zastara potraživanja kao i tijek zateznih kamata.
9. Nije sporno je da je tuženik sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao i Dodatak Ugovoru o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti.
9.1. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 1. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu koji je utrošen za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj tužitelj živi.
9. 2. Prema tome, neosnovano tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač te da sredstva kredita nije koristio u potrošačke svrhe, a osim toga da se radi o potrošačkom ugovoru proizlazi i iz okolnosti što je tuženik temeljem ZID ZPK/15, dakle zakona koji se isključivo odnosi na potrošačke ugovor o kreditu, ponudio tužitelju sklapanja ugovora o konverziji.
10. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (banka) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika (banke) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.
11. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
11.1. Među strankama nije sporno da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako mu je bilo jasno da je Ugovor o kreditu sklopljen u zaštitnu valutnu klauzulu ali da mu prednik tuženika nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
11.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
12. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je u odredbi čl. 2. redovna kamatna stopa od 4,50 posto godišnje promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika. Sama ugovorna konstatacija da će promjena kamatne stope ovisiti o naknadnoj odluci kreditora upućuje na zaključak da tužitelj temeljem sadržaja ugovora nije mogao znati koji će biti parametri i o čemu će ovisiti donošenje odluke banke o promjeni kamatne stope te stoga navedena ugovorna odredba nije jasna, razumljiva niti lako uočljiva pa da bi isključivala ocjenu nepoštenosti.
12.1. Također, valja istaknuti kako je i ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.
13. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.1. Naime, iz iskaza tužitelja u bitnome je utvrđeno da su mu u poslovnici tuženika ponudili ugovor u CHF te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora već je prihvatio i pristao na sve unaprijed formulirane uvjete banke. Zatim utvrđeno je kako se o uvjetima ugovora nije posebno pregovaralo niti je tužitelju objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa kao niti tečajni rizik.
14. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.
14.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.
14.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.
15. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa. S time da se stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je sukladno stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).
15.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, tj. prihvatom konverzije nisu prestala potraživanja tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu te tužitelj ima pravni interes postavljati zahtjev za isplatom stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi.
15.2. Naime, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
15.3. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik navodi da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubip pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
15.4. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
15.5. Odredbama ZID ZPK/15 nije propisano da će potrošači konverzijom CHF kredita izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. A pri tome se radi o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 30. rujna 2015., dakle, nekoliko godina prije nego što je u kolektivnom sporu donesena pravomoćna odluka kojom je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom (presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.).
15.6. Nije sporno da je u konkretnom slučaju Dodatkom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15 i time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim, konverzijom tužitelj nije potpuno obeštećen, a što između ostalog proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja po Centru za vještačenja d.o.o.
15.7. Ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu nije prihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2007. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto il ograničeno. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opseg (tako i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
16. Visina preplaćenih iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 7. veljače 2025., i to u ukupnom iznosu od 7.324,06 EUR, a ne u iznosu od 8.581,04 EUR kako to konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 13. ožujka 2025. traži tužitelj.
16.1. Naime, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 7. veljače 2025. utvrđeno je kako je tužitelj zbog primjene ništetne odredbe od promjenjivoj kamatnoj stopi do dana provođenja konverzije (25. siječnja 2016.) preplatio tuženiku iznos od 2.052,28 EUR, dok je zbog primjene ništetne odrede o valutnoj klauzuli do dana provođenja konverzije (25. siječnja 2016.) preplatio tuženiku iznos od 4.149,81 EUR.
16.2. Nadalje, nije sporno da su stranke Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom 25. siječnja 2016. utvrdile da iznos glavnice izražene u EUR po Dodatku na dan konverzije (30. rujna 2015.) iznosi 25.422,55 EUR (194.026,88 kn) te da je tuženik konverzijom priznao tužitelju iznos preplate u iznosu od 1.426,47. EUR. Međutim, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja utvrđeno je da bi pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredite, preostala neotplaćena glavnica na dan provođenja konverzije (25. siječnja 2016.) prema početnom otplatnom planu bila manja za 2.378,95 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 1.121,97 EUR (2.378,95 EUR - 1.256,98 EUR) koji predstavlja razliku između iznosa za koji je tuženik prilikom konverzije na ime nedospjele glavnice više teretio tužitelja (2.378,95 EUR) te iznosa kojeg je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju kao preplaćenog (1.256,98 EUR).
16.3. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, a na isti niti stranke nisu imale prigovora. Naime tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a preostali prigovori koje tuženik ističe u podnesku od 26. veljače 2025. odnose se na osporavanje osnove potraživanja i na koje je tuženiku odgovoreno pod točkama 15.1. do 15.7. ovoga obrazloženja.
17. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
17.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 10. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.
17.2. Nadalje, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za primjenjivu kamatnu stopu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 10. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.
18. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.324,06 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod stavkom II. točki A, B i C izreke ove presude.
19. Pod stavkom III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za više potraživani iznos od 1.256,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Naime, zbrajanjem preplaćenog iznosa s osnove promjene kamatne stope od 2.052,28 EUR, iznosa preplaćenog s osnova promjene tečaje od 4.149,81 EUR i iznosa od 1.121,97 EUR (2.378,95 EUR - 1.256,98 EUR) koji predstavlja razliku između iznosa za koji je tuženik prilikom konverzije na ime nedospjele glavnice više teretio tužitelja (2.378,95 EUR) te iznosa kojeg je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju kao preplaćenog (1.256,98 EUR), dolazi se do ukupnog iznosa od 7.324,06 EUR, a ne do iznosa od 8.581,04 EUR koji tužitelj ukupno potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 13. ožujka 2025. U biti je do navedene razlike od 1.256,06 EUR došlo zbog očite omaške tužitelja u zbrajanju navedenih iznosa jer je u navedenom podnesku tužitelj najprije objasnio kako iznos glavnice za koju ga je tuženik više teretio prilikom konverzije umanjio za iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji te na taj iznos razlike od 1.121,97 EUR pod stavkom II. točkom C petita i traži isplatu zateznih kamata, ali je greškom zbrojio sve iznose bez navedenog umanjenja pa konačnim tužbenim zahtjevom traži isplatu od 8.581,04 EUR (2.052,28 EUR + 4.149,81 EUR + 2.378,95 EUR).
20. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.
20.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).
20.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. studenoga 2019., 12. svibnja 2020. i 13. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 12. prosinca 2024. i 20. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.200,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 300,00 EUR iznosi 1.500,00 EUR. Također, tužitelju se priznaje i trošak financijskog vještačenja provedenog u ovome postupku u iznosu od 600,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, sveukupno se tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznaje iznos od 2.153,90 EUR.
20.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak sastava podneska od 7. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR s PDV-om od 50,00 EUR jer tim podneskom dostavlja potvrdu o plaćanju troškova financijskog vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe. Punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za objavu i uručenje presude pa se ne priznaje odvjetnička nagrada za zastupanje na tom ročištu od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR.
20.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.
20.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.153,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak IV. izreke ove presude).
U Sinju 9. svibnja 2025.
Sutkinja
Nikolina Mandić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.
